Tarık Buğra
| Tarık Buğra | |
|---|---|
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 2. 9. 1918. Akşehir |
| Smrt | 26. 2. 1994. (dob: 75) Istanbul |
| Opus | |
| Jezik | turski |
| Znamenita djela | |
Süleyman Tarık Buğra (Akşehir, 1918. − Istanbul, 1994.) bio je turski novinar i pisac.
Rođen je 1918. godine u Akşehiru blizu Konyje, sin kaznenog suca Mehmeta Nazıma iz Erzuruma i Nazike iz Akşehira. U rodnom gradu završio je osnovno obrazovanje. Gimnaziju je završio u Konyi 1936. godine. U više je navrata započinjao studije medicine, prava i književnosti. Svaki bi put nakon dvije do tri godine odustajao.
Tijekom trogodišnjeg vojnog roka od 1942. do 1945. pretrpio je jedanaest progonstava zbog kršenja pravila o šišanju brkova za državne službenike. Prvu dramu i prvi roman napisao je tijekom služenja vojnog roka. Njegovo prvo djelo bila je predstava Akumulatorski radio (tur. Akümülatörlü Radyo). Kad su Gradska kazališta odbila djelo, pretočio ga je u roman pod naslovom Roman usamljenika (tur. Yalnızların Romanı, 1948.).
U rodnom Akşehiru počeo se baviti novinarstvom. Zajedno sa svojim ocem, pokrenuo je novine Nasrettin Hoca (usp. Nasredin hodža) i objavljivao ih je od 1949. do 1952. Oženio je Jale Baysal 1950. godine, a 1951. dobio je kćer Ayşe. Nakon što je 1952. ostao bez oca, prodao je novine i vratio se u Istanbul, gdje je radnije jedno vrijeme studirao. Po dolasku u Istanbul pisao je anegodote i uređivao vijesti iz umjetnosti u novinama Milliyet, Yeni İstanbul, Haber i Tercüman (od 1970. do 1976.), a izdavao je i tjednik pod imenom Yol. Do kraja 1983. godine nastavio se baviti novinarstvom. Sa suprugom Jale Baysal je se razveo 1968. pa je potom 8. septembra 1977. se oženio po drugi put sa spisateljicom Hatice Bilen.
Tarık Buğra nije bio pristalica stereotipa i ideologija. U svojim radovima ponekad je davao mjesto jeziku, književnosti i umjetnosti te je uspio sačuvati karakterističan stav slobodnog, neovisnog i nepristranog pisca. Njegovi članci prepoznatljivi su po neobičnim i za njega svojstvenim osobinama.
U poznim godinama je doživio proslavu na turskom prostoru, mada je ostao nešto manje poznat vani. Godine 1985. je dobio književnu naknadu Nacionalne zaklade za kulturu za roman Osmancık (1983.), u kojem je pripovijedao o godinama osnivanja Osmanskog Carstva, i Veliku nagradu Türkiye İş Bankası 1989. za roman Čekajući kišu (tur. Yağmur Beklerken, 1983.). Godine 1991. je nagrađen naslovom Umjetnika Republike (tur. Devlet sanatçısı).
Umro je od raka u Istanbulu 26. februara 1994.
Buğra je otac znanstvenice Ayşe Buğra, koja je danas znameniti akademik s polja društvenih znanonsti.
Buğra je klasični primjer i jedan od najpoznatijih predstavnika turskog realizma a potom broji se među najznačajnijim književnikcima turske književnosti u republikanskom razdoblju. Svestrani pisac, Buğra je posebno poznat po svojim romanima. Njegov interes za književnost je se temeljio na pjesmama, pričama i člancima koje je čitao iz knjiga i časopisa koje je pronašao u očevoj biblioteci, te na vjerskih pjesmama koje je slušao od svoje majke, jako pobožne žene.
U književnost je ušao kratkim pričama. Za razliku od drugih pisaca nije prošao fazu sazrijevanja u svojem stvaralaštvu. Njegovo umijeće odražava se u njegovoj prvoj priči, a na prvom planu izlaze osobne i uže teme kao što su okolina, porodični život, ljubavne veze i doživljaji iz malih mjesta. U svojim pričama opisuje atmosferu i okolinu mnogo više od događaja.
U njegovim dijelima nije moguće primijetiti napore da se dokaže, objasni ili propagira neka ustaljena ideja. Roman promatra kao roman i to je ono što je učvrstilo njegovo mjesto u turskoj književnosti. Prema njegovom mišljenju roman, pa čak i umjetnost «predstavlja ponovno stvaranje kosmosa i čovjeka prema određenoj naravi».[1]
Njegov rodni grad Akşehir je duboko djelovao na Buğrin književni identitet a potom u većini svojih djela vrlo rado je spominjao taj anadolski grad. U njegovom Akşehiru ljudi žive zajedno jedni pod kontrolom drugih u jednoj društvenij atmosferi zasićenoj od tragova ostavljenih u sjećanju iz godina Narodnog rata za neovisnost.
- Yalnızların Romanı (1948.)
- Aşk Esirleri (1950.)
- Tetik Çekildikten Sonra (1951.)
- Ofsayd (1951.)
- Sonradan Yaşamak (1953.)
- İnce Hesaplar (1953.)
- Abaza Paşa’nın Rüyası (1956.)
- Şehir Uyurken (1956.)
- Yanıyor mu Yeşil Köşkün Lâmbası (1957.)
- Ölü Nokta (1958.)
- Çolak Salih (1984.)
- Siyah Kehribar (1955.), Küçük Ağa (1963.)
- Küçük Ağa Ankara’da (1966.)
- İbiş’in Rüyası (1970.)
- Firavun İmanı (1978.)
- Bir Köşkünüz Var mı? (1978.)
- Gençliğim Eyvah (1979.)
- Dönemeçte (1980.)
- Yağmur Beklerken (1981.)
- Osmancık (1983.)
- Dünyanın En Pis Sokağı (1989.)
- Oğlumuz (1949.)
- Yarın Diye Bir Şey Yoktur (1952.)
- İki Uyku Arasında (1954.)
- Hikâyeler (1964.)
- Ayakta Durmak İstiyorum (1966.)
- Üç Oyun (Akümülatörlü Radyo, Dört Yumruk, Ayakta Durmak İstiyorum, Yüzlerce Çiçek Birden Açtı, 1979.)
- İbiş’in Rüyası (1982.)
- Güneş ve Arslan, Sıfırdan Doruğa (1988.)
- Gagaringrad Moskova Notları (1962.)
- Gençlik Türküsü (1964.)
- Düşman Kazanmak Sanatı (1979.)
- Bu Çağın Adı (1979.)
- Politika Dışı (1992.)
- (tr) Tarık Buğra Arhivirano 2022-01-30 na Wayback Machine-u
