IHF Svjetsko prvenstvo u rukometu

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Svjetsko prvenstvo u rukometu za muškarce
World Men's Handball Championship
Svjetsko prvenstvo u rukometu za muškarce

Općenito
Utemeljeno 1938.
Broj momčadi 24 (završnica)
Aktualni prvak Flag of Denmark.svg Danska (prvi naslov)
Najuspješnija momčad Francuska Francuska (šest naslova)

IHF Svjetsko prvenstvo je međunarodno rukometno natjecanje u kojem se natječu muške rukometne reprezentacije. Prvo svjetsko prvenstvo organizirano je 1938. godine u Trećem Reichu, nakon čega je uslijedila pauza do 1954. godine, kada je Švedska organizirala drugo po redu prvenstvo. Službeni organizator turnira je IHF, međunarodna organizacija osnovana 1946. godine, a isti se, od 1993. godine održavaju svake dvije godine; do tada su se turniri održavali u neravnomjernim razmacima koji su varirali od tri do četiri godine.

Aktualni sustav turnira uključuje kvalifikacije i završni turnir, na kojemu sudjeluju 24 reprezentacije. Kvalifikacije se načelno odvijaju kroz kontinentalna prvenstva, s tim da europske reprezentacije (EHF) prolaze kroz dodatni kvalifikacijski ciklus zbog velikog broja mjesta dodijeljenog reprezentacijama iz te kontinentalne federacije; domaćin(i) i branitelj naslova imaju direktan plasman na sljedeće natjecanje. Do 2015. godine, sve kontinentalne federacije su imale zagarantirane barem jedno mjesto na turniru, međutim IHF je za to prvenstvo oduzeo mjesto OCHF-u, koje se od tog izdanja popunjava pozivnicom reprezentaciji koja se nije uspjela kvalificirati. Od 2021., broj reprezentacija povećan je na 32.

Dosada je održano 26 turnira, a najrecentniji je održan 2019. godine u Francuskoj. Na završnom turniru je od 1938. godine sudjelovalo ukupno 59 reprezentacija, s tim da nijedna reprezentacija nije sudjelovala na svim turnirima. Rekorder po broju naslova je Francuska, sa šest titula, dok je aktualni prvak Danska. Očita je dominacija europskih reprezentacija; od ukupno deset reprezentacija što su osvajale naslov prvaka, sve su došle iz Europe. Samo su tri neeuropske reprezentacije – Egipat, Tunis i Katar – uspjele izboriti polufinale, dok je među njima samo Katar uspio osvojiti medalju (drugo mjesto, 2015.); Egipat i Tunis su na kraju zauzimali četvrta mjesta.

Od 1957. godine, IHF organizira i svjetsko prvenstvo za žene.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

1938. – 1960.[uredi - уреди | uredi izvor]

U vremenu kada je veliki rukomet, koji se igrao na otvorenom, još uvijek dominirao, Međunarodna amaterska rukometna federacija (IAHF), preteča današnjeg IHF-a, dogovorila je s Hitlerovom Njemačkom organizaciju prvog svjetskog prvenstva u dvoranskom rukometu 1938. godine. Na turniru su sudjelovale samo četiri reprezentacije – Njemačka, Austrija, Švedska i Danska – koje su dobile pozivnicu za glavni turnir. Nakon dva dana igranja u grupnom sustavu, Njemačka je pobjedom nad Austrijom osigurala prvo mjesto, dok je Švedska tijesno porazila Dansku (2:1) za brončanu medalju.[1] Međutim, unatoč organiziranom turniru, dvoranski rukomet je u ovom periodu bio u sjeni velikog rukometa, koji je bio dominantni sport na kog se fokusirala i djelatnost tadašnjeg IAHF-a.[1] Kako je samo godinu dana nakon organiziranog turnira izbio Drugi svjetski rat, natjecanja se nisu organizirala.

IAHF je 1946. godine reoganiziran kao Međunarodna rukometna federacija. Novoformirani IHF još je uvijek, u poslijeratnom periodu, davao prednost velikom rukometu, organiziravši dva svjetska prvenstva u tom sportu. Ipak, s dolaskom 50-ih godine, dvoranski rukomet je postepeno počeo dobivati na popularnosti u Skandinaviji, dok je veliki rukomet još uvijek bio dominantniji u ostatku Europe.[1] Sukladno tom porastu popularnosti, Švedska je 1954. godine, u suradnji s IHF-om, organizirala drugo svjetsko prvenstvo u dvoranskom rukometu, na kojemu je uvjerljivo i pobijedila. Bilo je to prvo prvenstvo u dvoranskom rukometu nakon 16 godina pauze.[1] Od tog su se trenutla prvenstva u velikom i dvoranskom rukometu organizirala paralelno, s tim da je potonji sve više dobivao na popularnosti. Treće prvenstvo u dvoranskom rukometu organizirala je Istočna Njemačka 1958. godine; dvoranski sport masovno je sticao naklonost u germanofonim dijelovima Europe, a došlo je i do sudjelovanja prve neeuropske reprezentacije, Brazila.[1] Iako je ujedinjena reprezentacija Njemačke bila veliki favorit, porazom od Čehoslovačke, njihov je put prema tituli prvaka stao; titulu prvaka je, na koncu, obranila Švedska, koja je u finalu porazila upravo Čehoslovačku.[1]

1961. – 1970.[uredi - уреди | uredi izvor]

Rukometna reprezentacija Rumunjske (ovdje generacija iz 1970.) bila je dominantna reprezentacija od 1961. pa sve do 1974. godine.

Dvoranski rukomet je tokom 60-ih godina konačno ostvario svoj dominantni status, dok je veliki rukomet postajao sve manje važan; još jedno prvenstvo u tom sportu održano je 1963. godine, a posljednje 1966. godine, nakon čega je taj sport, praktički, "nestao".[2] Sljedeće prvenstvo organizirala je Zapadna Njemačka 1961. godine, a na njemu je započela dominacija rumunjske reprezentacije, koja će (uz izuzetak prvenstva 1967. godine) trajati sve do 1974. godine; uz to, bilo je to posljednje prvenstvo prije unifikacije 1990. godine na kojemu je nastupila ujedinjena reprezentacija Njemačke.[2] Nakon prvenstva u Čehoslovačkoj 1964. godine, dvoranski rukomet je zbog veće dinamičnosti, bolje podloge za igranje, ali i izbjegavanja problema s vremenskim uvjetima, ostvario potpunu dominaciju te je postao glavna vrsta rukometa u cijelom svijetu; već spomenuto posljednje prvenstvo u velikom rukometu održano je 1966. godine u Austriji, a posljednji svjetski prvak bila je Zapadna Njemačka.[2]

Na svjetskom prvenstvu 1967. godine u Švedskoj došlo je do prve značajnije promjene formata, odnosno uvođenja četvrtfinala za prve dvije reprezentacije iz svake od četiri grupe (sudjelovalo je 16 reprezentacija). Turnirom je ponovo dominirala tada nepobjediva Rumunjska, ali koja je izgubila od Čehoslovačke u polufinalu, što je bila senzacija; Čehoslovaci su na koncu postali, po prvi i jedini puta, prvaci, dok su Rumunji osvojili broncu.[2] Nepobjediva generacija iz Istočne Europe vratila se na pobjedničke staze na prvenstvu 1970. godine u Francuskoj, koje je ostalo zapamćeno i po tome što je IHF po prvi puta uveo posebnu grupnu fazu na kojemu su neuspješne reprezentacije iz prvog kruga razigravale za plasman od 9. do 12. mjesta.[2] Taj format kasnije će postati tzv. President's Cup.

Višerazinski sustav[uredi - уреди | uredi izvor]

Od 1970. pa sve do 1990. godine, IHF je ustalio organizaciju svjetskih prvenstava svake četiri godine. U međuvremenu su se na različitim kontinentima počela javljati kontinentalna prvenstva, koja su ujedno služila i kao kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Nakon što je Rumunjska 1974. godine zaključila svoj niz dominacije, IHF je od 1976. godine uveo promjene. Naime, za europske reprezentacije organizirana su tzv. C (od 1976.) i B (od 1977.) Svjetska prvenstva, na kojima su slabije rangirane europske reprezentacije mogle izboriti plasman na "glavno" Svjetsko prvenstvo.[3] C prvenstvo bilo je organizirano dvije godine prije početka "glavnog" prvenstva, a prve dvije momčadi kvalificirale su se za B prvenstvo, koje se organiziralo godinu dana prije "glavnog" prvenstva; B prvenstva služila su kao europske kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Posljednje C prvenstvo održano je 1990. godine, a posljednje B prvenstvo 1992. godine.

U periodu od 1972. pa sve do 1993. godine, IHF nije značajno mijenjao format natjecanja, a na svim turnirima je sudjelovalo 16 reprezentacija.

Suvremena historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Suvremena historija rukometnih prvenstava započinje 1995. godine, kada je broj sudionica povećan na 24. Kako je sada svaka kontinentalna federacija imala utemeljeno kontinentalno prvenstvo, IHF je mogao usustaviti kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo tako da uključi reprezentacije iz svih kontinenata. Uz to, organizacija prvenstava skraćena je sa svake četiri, na svake dvije godine. Devedesete godine obilježilo je snažno rivalstvo reprezentacija Švedske i Rusije, dok je reprezentacija Francuske od 2009. do 2017. godine ostvarila niz jednak onom rumunjskom iz 60-ih i 70-ih godina (Francuska nije bila svjetski prvak, u tom periodu, samo 2013. godine). IHF je nekoliko puta mijenjao format druge faze turnira (između izbacivanja i drugog kruga po grupama), međutim suština je ostala ista; Svjetsko prvenstvo je, također, organizirano kao primarni put za kvalifikacije na rukometni turnir na Olimpijadi.

Od 2021. godine, broj sudionica završnice povećan je na 32 reprezentacije.

Format natjecanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Kvalifikacije[uredi - уреди | uredi izvor]

Samo postojanje, a s tim i format, kvalifikacija za IHF Svjetsko prvenstvo često se mijenjao tokom godina, dok se cijeli sustav konačno nije afirmirao od prvenstva 1995. godine; kvalifikacije za sljedeća prvenstva su, doduše, doživljavale određene promjene, ali se radilo o minornim varijacijama u kontekstu već etabliranog sustava. Zbog slabe popularnosti sporta i malog odaziva reprezentacija, određena prvenstva na samom početku nisu imala kvalifikacije (tako 1938. i 1958.), već su reprezentacije igrale temeljem pozivnica; prve ikada održane kvalifikacije bile su za prvenstvo 1954. godine, na kojemu su sudjelovale samo europske reprezentacije pa su iste igrale kvalifikacije. Za prvenstvo 1958. godine nisu održane kvalifikacije, ali je došlo do prve participacije neeuropske zemlje, Brazila, koji je dobio pozivnicu za prvenstvo; reprezentacija Belgije je bila rezerva za turnir.[4] Prve vaneuropske kvalifikacije održane su u Africi i Americi za prvenstvo 1964. godine, na kojima je sudjelovala i jedna azijska reprezentacija, iako na tom kontinentu nisu organizirane kvalifikacije.[5] U narednim godinama, vaneuropske kvalifikacije održavane su sporadično, ovisno o broju prijavljenih reprezentacija tako da odrđenog kontinuiteta nije bilo kvalifikacija za prvenstvo 1982. godine, kada je svaki kontinent dobio svoje kvalifikacijske turnire.

Format kvalifikacija varirao je. Neeuropske zemlje su inicijalno imale posebne kvalifikacijske turnire, međutim kasnije su kontinentalna prvenstva, koja su utemeljena tokom 70-ih godina, služila kao kvalifikacijski turniri. Uz to, osim domaćina, zagarantirana mjesta imali su i olimpijski pobjednici (kada su se prvenstva poklapala s olimpijskim godinama) te najbolje plasirane reprezentacije s prethodnog prvenstva. Od 1977. godine pa do 1992. godine, europske reprezentacije su imale dodatni kvalifikacijski ciklus kroz tzv. B Svjetsko prvenstvo, kroz koje su mogle izboriti mjesto na "glavnom" turniru.

Formiranjem europskog i oceanijskog prvenstva 1994. godine, svi su kontinenti dobili svoje kontinentalne turnire. Od tada je IHF započeo s praksom da domaćini i branitelj naslova imaju direktan plasman, kao i najbolje plasirane momčadi (najčešće 3 ili 4) s kontinentalnih prvenstava; zbog najvećeg broja mjesta, EHF je imao i dodatni kvalifikacijski ciklus na kojemu su reprezentacije koje drugačije nisu izborile plasman mogle osigurati mjesto na svjetskom prvenstvu. Do prvenstva 2015., Oceanija je također imala jedno zagarantirano mjesto za svog kontinentalnog prvaka, međutim IHF je to mjesto oduzeo 2014. godine, zbog spora oko statusa OCHF-a kao priznate kontinentalne federacije;[6][7][8] prazno mjesto rezervirano je za pozivnicu prema diskreciji IHF-a. S obzirom na povećanje broja reprezentacija na 32 od prvenstva 2021., IHF je donio odluku da će domaćin narednih Olimpijskih igara imati zagarantiranu pozivnicu za dva prvenstva koja prethode igrama, ukoliko ne bi izborio plasman na neki drugi način.

Završni turnir[uredi - уреди | uredi izvor]

U završnici prvenstva trenutno igraju 24 reprezentacije, što je stanje koje je aktualno od 1995. godine. Turnir traje otprilike dva tjedna, a igra se kroz dvije faze, s tim da su iste kroz godine prolazile kroz određene promjene. Prvi krug uvijek je bio grupni sustav, dok je drugi sustav varirao između faze na izbacivanje i druge grupne faze. Od prvenstva 2021. godine, na završnici će sudjelovati 32 reprezentacije.

Uz izuzetak prvenstva 1938. godine, na kojemu su igrale samo četiri reprezentacije i to u jednokružnom grupnom sustavu, prva faza svih prvenstava bila je grupna pa je tako i danas. Ovisno o broju reprezentacija, koji je varirao od 12, preko 16 do, konačno 24, iste su bile rasporežene u dvije do četiri grupa s različitim brojem momčadi. Iste redovito igraju međusobno u jednokružnom sustavu, a najbolja ili nekoliko najboljih reprezentacija bi prolazilo u sljedeću fazu. Aktualni format, korišten na prvenstvu 2019. godine, imao je četiri grupe s po šest reprezentacija; tri prvoplasirane iz svake grupe prolazile su u drugu fazi. Na ranijim izdanjima prvenstava, po četiri bi reprezentacije prolazile u drugu fazu, ali ta je promjena bila uvjetovana promjenom formata drugog kruga.

Momčadi koje ne bi izborile plasman u drugi krug, neovisno o njihovom broju, odlaze u tzv. President's Cup, gdje temeljem plasmana u grupi međusobno igraju utakmice za konačni plasman. Utakmice za plasman momčadi koje ne bi prošle u drugi krug prvi puta su uvedene 1970. godine, ali u obliku posebne grupne faze s jednokružnim sustavom igranja. Od te godine, utakmice za plasman igrale su se u sklopu takve, posebne grupne faze, sve do 1995. godine, kada je prvi puta uveden sustav na izbacivanje s polufinalnim i finalnim utakmicama; do 2007., sustav utakmica za plasman nekoliko se puta mijenjao tako da je došlo do kombiniranja grupnog sustava s onim na izbacivanje. President's Cup je imenom uveden na prvenstvu 2007. godine, s tim da je na prva dva izdanja (2007., 2009.) bio organiziran kao kombinacija grupne faze i one na izbacivanje, dok je od 2011. godine organiziran samo u formi izbacivanja.

Ukoliko se u fazi po grupama dogodi da dvije ili više momčadi imaju jednak broj bodova nakon svih odigranih utakmicama, IHF službeno propisuje sljedeće kriterije rangiranja:[9]

  1. broj bodova dobiven u međusobnim susretima
  2. gol razlika u međusobnim susretima
  3. broj golova postignut u međusobnim susretima (ako više od dvije ekipe imaju jednako bodova)
  4. gol razlika u svim utakmicama
  5. broj golova u svim utakmicama
  6. izvlačenje kuglica

Druga faza prošla je kroz dvije varijente od 1954. godine, s tim da je u sustav na izbacivanje, koji je počinjao s osminom ili četvrtfinalom (ovisno o broju reprezentacija), bio češće koristen. Druga varijanta, koja se koristila na prvenstvu 2019. godine, bila je druga grupna faza, gdje su tri ili četiri prvoplasirane reprezentacije iz prve grupne faze igrale međusobno u drugoj grupnoj fazi; u toj varijanti, prve dvije reprezentacije iz svake grupe igrale bi polufinale, dok bi ostale igrale utakmice za plasman. Nakon završene druge faze, momčadi su igrale dva polufinala, odnosno utakmicu za treće mjesto i finale.

Izbor domaćina[uredi - уреди | uredi izvor]

Izbor domaćina odvija se u sklopu sastanka Vijeća IHF-a na IHF-ovim kongresima; domaćini se određuju i po nekoliko godina unaprijed. Inicijalno, domaćinstva prvenstava dodijeljivala su se prema dogovoru IHF-a i nacionalnih saveza, dok danas postoji normirani sustav izbora koji uključuje izbor između više predloženih kandidatura. Vijeće IHF-a ne mora glasovati u punom sastavu za izbor domaćina. Za razliku od sličnih izbora u drugim sportovima, IHF nema posebna pravila o rotaciji kontinenata po pitanju domaćinstava.

Takva praksa dovela je do toga da je, zaključno s 2023. godinom, Svjetsko prvenstvo samo pet puta odžržano izvan Europe; i dok je to u inicijalnoj fazi natjecanja bilo jedino moguće, s obzirom da je mali broj reprezentacija van Europe uopće postojao, u suvremenim uvjetima više ne postoje objektivne potrebe za tim. Prva neeuropska zemlja koja je organizirala prvenstvo bio je Japan, koji je bio domaćin 1997. godine; dvije godine kasnije, Egipat je organizirao turnir, a daljnji neeuropski domaćini bili su Tunis (2005.) i Katar (2015.). Uz to, do 2019. godine, uvijek je samo jedna zemlja bila domaćin prvenstva, međutim IHF Svjetsko prvenstvo 2019. godine zajedno su organizirale Danska i Njemačka,[10][11][12] a isto će uraditi Poljska i Švedska 2023. godine.[13]

IHF Svjetsko prvenstvo 2021. godine održat će se u Egiptu, koji će tako po drugi puta organizirati natjecanje i postati prva i zasad jedina neeuropska zemlja koja je čak dva puta organizirala prvenstvo.[13]

Uspjesi domaćina[uredi - уреди | uredi izvor]

U historiji ovog natjecanja, činjenica domaćinstva često je znala biti velika pomoć istima. Do 2019. godine, ukupno se sedam puta dogodilo da domaćini prvenstva ujedno budu i prvaci. Na prva dva prvenstva, onima 1938. i 1954., titule su osvajali domaćini Njemačka, odnosno Švedska. Nakon toga, taj je niz prekinut sve do 2001. godine, kada je Francuska kao domaćin postala prvak, a isti će pothvat ponoviti i 2017. godine. Njemačka je 2007. godine također postala prvak kao domaćin, a taj je podvig ostvarila još i Španjolska 2013. godine. Na prvom Svjetskom prvenstvu s dvojnim domaćinstvom, onom 2019. godine, Danska je kao jedan od domaćina osvojila svoj prvi svjetski naslov.

No, osim osvajanja prvenstva, domaćini su često znali upravo na tim turnirima ostvariti svoje najbolje plasmane ili pak ostvariti izvrsne rezultate. Tako je rukometna reprezentacija Istočne Njemačke 1974. godine po drugi puta za redom osvojila drugo mjesto, što je ostao njihov najbolji plasman u historiji turnira. Ista situacija je i s Katarom, koji je kao domaćin 2015. godine osvojio drugo mjesto, postavši tako jedina neeuropska reprezentacija koja je došla do finala svjetskog prvenstva; drugo mjesto kao domaćin osvojila je i Hrvatska 2009. godine (iako je ona imala jedan naslov prvaka iz 2003.). Od ostalih značajnih rezultata, Tunis je 2005. godine kao domaćin osvojio četvrto mjesto, što i danas ostaje njihov najbolji rezultat na ovom natjecanju, a Švedska je 2011. godine po prvi puta nakon deset godina izborila polufinale svjetskog prvenstva kao domaćin, osvojivši na kraju četvrto mjesto.

Cjelokupna situacija izgleda ovako:

Godina Domaćin Plasman Najbolji plasman
(van domaćinstva)
1938. Njemačka Njemačka
1. mjesto (finale)
2. mjesto (finale)
1954.  Švedska
1. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
1958.  Istočna Njemačka
3. mjesto (drugi krug)1
2. mjesto (finale)
1961.  Zapadna Njemačka
4. mjesto (drugi krug)1
1. mjesto (finale)
1964.  Čehoslovačka
3. mjesto (drugi krug)
1. mjesto (finale)
1967.  Švedska
5. mjesto (četvrtfinale)
1. mjesto (finale)
1970.  Francuska
12. mjesto (prvi krug)
1. mjesto (finale)
1974.  Istočna Njemačka
2. mjesto (finale)
2. mjesto (finale)
1978.  Danska
4. mjesto (drugi krug)
2. mjesto (finale)
1982.  Zapadna Njemačka
7. mjesto (drugi krug)
1. mjesto (finale)
1986.  Švicarska
11. mjesto (drugi krug)
4. mjesto (drugi krug)
1990.  Čehoslovačka
7. mjesto (drugi krug)
1. mjesto (finale)
1993.  Švedska
3. mjesto (drugi krug)
1. mjesto (finale)
1995.  Island
14. mjesto (osmina finala)
5. mjesto (četvrtfinale)
1997.  Japan
15. mjesto (osmina finala)
10. mjesto (prvi krug)
1999.  Egipat
7. mjesto (osmina finala)
4. mjesto (polufinale)
2001.  Francuska
1. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
2003.  Portugal
12. mjesto (drugi krug)
16. mjesto (osmina finala)
2005.  Tunis
4. mjesto (polufinale)
11. mjesto (drugi krug)
2007.  Njemačka
1. mjesto (finale)
2. mjesto (finale)
2009.  Hrvatska
2. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
2011.  Švedska
4. mjesto (polufinale)
1. mjesto (finale)
2013.  Španjolska
1. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
2015.  Katar
2. mjesto (finale)
8. mjesto (četvrtfinale)
2017.  Francuska
1. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
2019.  Danska
1. mjesto (finale)
2. mjesto (finale)
 Njemačka
4. mjesto (polufinale)
2. mjesto (finale)
2021.  Egipat TBD
4. mjesto (polufinale)
2023.  Poljska TBD
2. mjesto (finale)
 Švedska TBD
1. mjesto (finale)
1 Istočna i Zapadna Njemačka su nastupale kao ujedinjeni njemački tim.

Rezultati[uredi - уреди | uredi izvor]

Pregled svih dosadašnjih prvenstava[uredi - уреди | uredi izvor]

Godina Domaćin Finale Utakmica za 3. mjesto
Pobjednik Rezultat Drugoplasirani Trećeplasirani Rezultat Četvrtoplasirani
1938.  Treći Reich Njemačka
Njemačka
Grupni sustav Austrija
Austrija
Švedska
Švedska
Grupni sustav Danska
Danska
1954.  Švedska Švedska
Švedska
17:14 Njemačka
Njemačka1
Čehoslovačka
Čehoslovčka
24:11 Švicarska
Švicarska
1958.  Istočna Njemačka Švedska
Švedska
22:12 Čehoslovačka
Čehoslovčka
Njemačka
Njemačka1
16:13 Danska
Danska
1961.  Zapadna Njemačka Rumunjska
NR Rumunjska
9:8
(produžeci)
Čehoslovačka
Čehoslovčka
Švedska
Švedska
17:14 Njemačka
Njemačka1
1964.  Čehoslovačka Rumunjska
NR Rumunjska
25:22 Švedska
Švedska
Čehoslovačka
Čehoslovčka
22:15 Zapadna Njemačka
Zapadna Njemačka
1967.  Švedska Čehoslovačka
Čehoslovčka
14:11 Danska
Danska
Rumunjska
SR Rumunjska
21:19
(produžeci)
Sovjetski Savez
Sovjetski Savez
1970.  Francuska Rumunjska
SR Rumunjska
13:12
(produžeci)
Istočna Njemačka
Istočna Njemačka
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SFR Jugoslavija
29:12 Danska
Danska
1974.  Istočna Njemačka Rumunjska
SR Rumunjska
14:12 Istočna Njemačka
Istočna Njemačka
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SFR Jugoslavija
18:16 Poljska
Poljska
1978.  Danska Zapadna Njemačka
Zapadna Njemačka
20:19 Sovjetski Savez
Sovjetski Savez
Istočna Njemačka
Istočna Njemačka
19:15 Danska
Danska
1982.  Zapadna Njemačka Sovjetski Savez
Sovjetski Savez
30:27
(produžeci)
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SFR Jugoslavija
Poljska
Poljska
23:22 Danska
Danska
1986.  Švicarska Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SFR Jugoslavija
24:22 Mađarska
Mađarska
Istočna Njemačka
Istočna Njemačka
24:23 Švedska
Švedska
1990.  Čehoslovačka Švedska
Švedska
27:23 Sovjetski Savez
Sovjetski Savez
Rumunjska
Rumunjska
27:21 Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SFR Jugoslavija
1993.  Švedska Rusija
Rusija
28:19 Francuska
Francuska
Švedska
Švedska
26:19 Švicarska
Švicarska
1995.  Island Francuska
Francuska
23:19 Hrvatska
Hrvatska
Švedska
Švedska
26:20 Njemačka
Njemačka
1997.  Japan Rusija
Rusija
23:21 Švedska
Švedska
Francuska
Francuska
28:27 Mađarska
Mađarska
1999.  Egipat Švedska
Švedska
25:24 Rusija
Rusija
Savezna Republika Jugoslavija
SR Jugoslavija
27:24 Španija
Španjolska
2001.  Francuska Francuska
Francuska
28:25
(produžeci)
Švedska
Švedska
Savezna Republika Jugoslavija
SR Jugoslavija
27:17 Egipat
Egipat
2003.  Portugal Hrvatska
Hrvatska
34:31 Njemačka
Njemačka
Francuska
Francuska
27:22 Španija
Španjolska
2005.  Tunis Španija
Španjolska
40:34 Hrvatska
Hrvatska
Francuska
Francuska
26:25 Tunis
Tunis
2007.  Njemačka Njemačka
Njemačka
29:24 Poljska
Poljska
Danska
Danska
34:27 Francuska
Francuska
2009.  Hrvatska Francuska
Francuska
24:19 Hrvatska
Hrvatska
Poljska
Poljska
31:23 Danska
Danska
2011.  Švedska Francuska
Francuska
37:35
(produžeci)
Danska
Danska
Španija
Španjolska
24:23 Švedska
Švedska
2013.  Španjolska Španija
Španjolska
35:19 Danska
Danska
Hrvatska
Hrvatska
31:26 Slovenija
Slovenija
2015.  Katar Francuska
Francuska
25:22 Katar
Katar
Poljska
Poljska
29:28
(produžeci)
Španija
Španjolska
2017.  Francuska Francuska
Francuska
33:26 Norveška
Norveška
Slovenija
Slovenija
31:30 Hrvatska
Hrvatska
2019.  Danska
 Njemačka
Danska
Danska
31:22 Norveška
Norveška
Francuska
Francuska
26:25 Njemačka
Njemačka
2021.  Egipat
2023.  Poljska
 Švedska

Uspješnost reprezentacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Od 1938. godine, ukupno je 59 reprezentacija nastupilo na IHF Svjetskim prvenstvima, uključujući i pet zemalja koje više ne postoje; od istih, ukupno 11 reprezentacija, sve europske, osvajalo je naslov prvaka svijeta. Francuska je s ukupno šest naslova najuspješnija reprezentacija, a slijede ju Rumunjska i Švedska s po četiri naslova; Francuska i Švedska su ujedno i rekorderi po broju osvojenih medalja, njih 11. Od reprezentacija koje su titulu osvajale više puta, tu su Njemačka (3; jednu kao Zapadna Njemačka), Rusija (2) i Španjolska (2). Po jedan naslov osvajale su Hrvatska, Danska te bivše Čehoslovačka, SFR Jugoslavija i Sovjetski Savez.

Uzastopne naslove osvajale su reprezentacije Švedske, Rumunjske i Francuske, s tim da su potonje dvije to uspjele u čak dva navrata. Francuska je ujedno i najefikasnija reprezentacija - igrala je u sedam finala, od kojih je pobijedila u njih šest - dok je Rumunjska jedina reprezentacija koje je pobijedila u svim finalima što ih je igrala.

Pregled najuspješnijih reprezentacija[uredi - уреди | uredi izvor]

 Rang  Zemlja Zlato Srebro Bronca Ukupno
1 Flag of France.svg Francuska 6 1 4 11
2 Flag of Sweden.svg Švedska 4 3 4 11
3 Flag of Romania.svg Rumunjska 4 0 2 6
4 Flag of Germany.svg Njemačkaa 2 2 1 5
5 Flag of Russia.svg Rusija 2 1 0 3
6 Flag of Spain.svg Španjolska 2 0 1 4
7 Flag of Croatia.svg Hrvatska 1 3 1 5
Flag of Denmark.svg Danska 1 3 1 5
8 Flag of the Czech Republic.svg Čehoslovačka 1 2 2 5
9 Flag of the Soviet Union.svg Sovjetski Savezb 1 2 0 3
10 Flag of Yugoslavia (1946-1992).svg SFR Jugoslavijab 1 1 2 4
11 Flag of East Germany.svg Istočna Njemačka 0 2 2 4
12 Flag of Norway.svg Norveška 0 2 0 2
13 Flag of Poland.svg Poljska 0 1 3 4
14 Flag of Austria.svg Austrija 0 1 0 1
Flag of Hungary.svg Mađarska 0 1 0 1
Flag of Qatar.svg Katar 0 1 0 1
15 Flag of Slovenia.svg Slovenija 0 0 1 1
Ukupno 26 26 26 78

Bilješke:

a Uključuje medalje koje je osvojila ujedinjena reprezentacija Njemačke (1954.1961.) i Zapadna Njemačka (1964.1990.).
b Sovjetski Savez (od 1992.) i SFR Jugoslavija (od 2006.) više ne postoje. Njihovi dotadašnji uspjesi pripisani su Rusiji i Srbiji, međutim u tablici su, radi bolje preglednosti i nekonzistentnosti u pripisivanju medalja od strane međunarodnih sportskih organizacija, sve medalje navedene prema zemljama koje su ih osvajale, a ne prema nasljednicama i zemljama kojima su te medalje kasnije pripisivane.

Najveći uspjesi po kontinentalnim zonama[uredi - уреди | uredi izvor]

Od svih reprezentacija koje su igrale finale IHF Svjetskog prvenstva, samo je jedna dolazila iz AHF-a (Azija), dok su sve ostale iz EHF-a (Europa); turnire su osvajale isključivo europske reprezentacije. Što se tiče ostalih reprezentacija, dvije afričke reprezentacije – Egipat (2001.) i Tunis (2005.) – igrale su polufinala Svjetskih prvenstava i osvajale četvrta mjesta, dok reprezentacije s ostalih kontinenata nikada nisu ostvarile tako visoke plasmane.

Tablica uspješnosti reprezentacija po kontinentalnim zonama
Konfederacija AHF CAHB EHF OHF PATHF Ukupno
NACHC SCAHC
Momčadi 56 54 332 7 19 31 499
Top 8 3 6 198 0 1 0 208
Top 4 1 2 101 0 0 0 104
Top 2 1 0 51 0 0 0 52
Prvi 0 0 26 0 0 0 26
Drugi 1 0 25 0 0 0 26
Treći 0 0 26 0 0 0 26
Četvrti 0 2 24 0 0 0 26

Nagrade[uredi - уреди | uredi izvor]

Po završetku svakog turnira, IHF dodjeljuje nagrade igračima koji su se na određeni način istaknuli na turniru. Uz standardiziranu nagradu za igrača utakmice, koja se dodjeljuje pojedinom igraču nakon svake odigrane utakmice na turniru, IHF dodjeljuje i sljedeće nagrade:

  • Najkorisniji igrač turnira (MVP), koja se od 1990. godine standardizirano uručuje najboljem igraču na turniru;
  • Najbolji strijelac turnira, koja se od 1990. godine standardizirano uručuje najboljem strijelcu, te;
  • All-Star momčad, izbor najboljih igrača po svakoj poziciji koji se provodi od 1993. godine.

Najkorisniji igrač turnira[uredi - уреди | uredi izvor]

Francuski reprezentativac Jackson Richardson postao je prvi rukometaš koji je u dva navrata bio najkorisniji igrač Svjetskog prvenstva.
Godina Domaćin Najkorisniji igrač Reprezentacija Ref.
1938.  Treći Reich Bez izbora
1954.  Švedska Bernhard Kempa Njemačka Njemačka
1958.  Istočna Njemačka Bez informacija
1961.  Zapadna Njemačka
1964.  Čehoslovačka
1967.  Švedska
1970.  Francuska
1974.  Istočna Njemačka Cristian Gațu Rumunjska SR Rumunjska
1978.  Danska Bez informacija
1982.  Zapadna Njemačka Vladimir Bjelov Sovjetski Savez Sovjetski Savez
1986.  Švicarska Bez informacija
1990.  Čehoslovačka Jackson Richardson Flag of France.svg Francuska
1993.  Švedska Magnus Andersson Flag of Sweden.svg Švedska
1995.  Island Jackson Richardson Flag of France.svg Francuska
1997.  Japan Talant Dujšebajev Flag of Spain.svg Španjolska
1999.  Egipat Stefan Lövgren Flag of Sweden.svg Švedska
2001.  Francuska Stefan Lövgren Flag of Sweden.svg Švedska
2003.  Portugal Christian Schwarzer Flag of Germany.svg Njemačka
2005.  Tunis Ivano Balić Flag of Croatia.svg Hrvatska
2007.  Njemačka Ivano Balić Flag of Croatia.svg Hrvatska
2009.  Hrvatska Igor Vori Flag of Croatia.svg Hrvatska
2011.  Švedska Nikola Karabatić Flag of France.svg Francuska
2013.  Španjolska Mikkel Hansen Flag of Denmark.svg Danska
2015.  Katar Thierry Omeyer Flag of France.svg Francuska
2017.  Francuska Nikola Karabatić Flag of France.svg Francuska
2019.  Danska /  Njemačka Mikkel Hansen Flag of Denmark.svg Danska

Najbolji strijelac turnira[uredi - уреди | uredi izvor]

Makedonski reprezentativac Kiril Lazarov je s 92 gola postignutih na Svjetskom prvenstvu 2009. godine rekorder po broju golova postignutih na jednom prvenstvu. Uz to, s 50 golova je bio najbolji strijelac i na Svjetskom prvenstvu 2017. godine.
Godina Domaćin Najbolji strijelac Gol. Drugoplasirani Gol. Trećeplasirani Gol. Ref.
1938.  Treći Reich Švedska Yngve Lamberg
Njemačka Hans Theilig
6
Njemačka Hans Obermark
Njemačka Günter Ortmann
5
TBC
1954.  Švedska Njemačka Otto Maychrzak
16
Danska Per Theilmann
15
Švicarska Hans-Jacob Bertschinger
12
1958.  Istočna Njemačka Danska Mogens Olsen
46
Čehoslovačka Václav Eret
35
Mađarska Ferenc Som
33
1961.  Zapadna Njemačka Rumunjska Petre Ivănescu
Čehoslovačka Zdeněk Rada
24
Rumunjska Hans Moser
Island Gunnlaugur Hjálmarsson
22
Njemačka Hans Haberhauffe
21
1964.  Čehoslovačka Mađarska András Fenyő
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Josip Milković
Rumunjska Hans Moser
32
Danska Jørgen Peter Hansen
30
Švedska Rolf Almqvist
27
1967.  Švedska Zapadna Njemačka Herbert Lübking
Zapadna Njemačka Hans-Günther Schmidt
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Josip Milković
38
Sovjetski Savez Juri Klimov
35
Čehoslovačka František Brůna
Rumunjska Gheorghe Gruia
34
1970.  Francuska Sovjetski Savez Vladimir Maksimov
31
Rumunjska Gheorghe Gruia
30
Istočna Njemačka Karlheinz Rost
29
1974.  Istočna Njemačka Rumunjska Ștefan Birtalan
43
Japan Yoji Satō
41
Sovjetski Savez Vladimir Maksimov
31
1978.  Danska Poljska Jerzy Klempel
Mađarska Péter Kovács
47
Rumunjska Ștefan Birtalan
43
Danska Michael Berg
45
1982.  Zapadna Njemačka Rumunjska Vasile Stîngă
65
Mađarska Péter Kovács
56
Zapadna Njemačka Erhard Wunderlich
40
1986.  Švicarska Južna Koreja Gang Jae-won
67
Kuba Julián Duranona
50
Švedska Björn Jilsén
47
1990.  Čehoslovačka Sovjetski Savez Aleksandar Tučkin
Kuba Julián Duranona
55
Južna Koreja Kim Ye-huan
50
Francuska Philippe Debureau
39
1993.  Švedska Švicarska Marc Baumgartner
Južna Koreja Yun Gyeong-shin
Mađarska József Éles
41
Rusija Valerij Gopin
39
Španija Mateo Garralda
38
1995.  Island Južna Koreja Yun Gyeong-shin
86
Rusija Dmitrij Filipov
69
Bjelorusija Mihail Jakimovič
57
1997.  Japan Južna Koreja Yun Gyeong-shin
62
Mađarska József Éles
59
Island Valdimar Grímsson
52
1999.  Egipat Kuba Rolando Uríos
57
Španija Rafael Guijosa
50
Švedska Stefan Lövgren
46
2001.  Francuska Rusija Eduard Kokšarov
61
Ukrajina Jurij Kosteckij
60
Južna Koreja Yun Gyeong-shin
55
2003.  Portugal Mađarska Carlos Pérez
64
Egipat Husein Zaki
61
Island Ólafur Stefánsson
58
2005.  Tunis Tunis Wissem Hmam
81
Rusija Eduard Kokšarov
80
Hrvatska Mirza Džomba
62
2007.  Njemačka Island Guðjón Valur Sigurðsson
66
Češka Republika Filip Jícha
57
Poljska Karol Bielecki
56
2009.  Hrvatska Republika Makedonija Kiril Lazarov
92
Hrvatska Ivan Čupić
66
Brazil Felipe Borges
61
2011.  Švedska Danska Mikkel Hansen
68
Norveška Håvard Tvedten
Srbija Marko Vujin
56
Hrvatska Vedran Zrnić
Norveška Bjarte Myrhol
54
2013.  Španjolska Danska Anders Eggert
55
Hrvatska Ivan Čupić
50
Rusija Timur Dibirov
46
2015.  Katar Slovenija Dragan Gajić
71
Katar Žarko Marković
67
Njemačka Uwe Gensheimer
54
2017.  Francuska Republika Makedonija Kiril Lazarov
50
Angola Sérgio Lopes
47
Tunis Amine Bannour
Norveška Kristian Bjørnsen
45
2019.  Danska /  Njemačka Danska Mikkel Hansen
72
Norveška Magnus Jøndal
59
Španija Ferrán Solé
58

All-Star momčadi[uredi - уреди | uredi izvor]

Turnir Golman Pivot Lijevo krilo Lijevi vanjski Sredni vanjski Desni vanjski Desno krilo Ref.
Njemačka 1938. Bez izbora
Švedska 1954. TBC
Istočna Njemačka 1958.
Zapadna Njemačka 1961. Rumunjska Michael Redl TBC Rumunjska Virgil Hnat TBC
Čehoslovačka 1964. TBC Rumunjska Virgil Hnat TBC
Švedska 1967. Danska Erik Holst Sovjetski Savez Jurij Solomko Čehoslovačka Vojtěch Mareš Istočna Njemačka Paul Tiedemann Čehoslovačka František Brůna Rumunjska Gheorghe Gruia Čehoslovačka Václav Duda
Francuska 1970. TBC
Istočna Njemačka 1974.
Danska 1978.
Zapadna Njemačka 1982.
Švicarska 1986. TBC Mađarska Péter Kovács TBC
Čehoslovačka 1990. Rumunjska Alexandru Buligan TBC Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Irfan Smajlagić
Švedska 1993. Španija Lorenzo Rico Rusija Dmitrij Torgovanov Rusija Valerij Gopin Švicarska Marc Baumgartner Švedska Magnus Andersson Španija Mateo Garralda Island Bjarki Sigurðsson
Island 1995. Njemačka Andreas Thiel Island Geir Sveinsson Švedska Erik Hajas Španija Talant Dujšebajev Francuska Jackson Richardson Južna Koreja Yun Gyeong-shin Hrvatska Irfan Smajlagić
Japan 1997. Švedska Mats Olsson Francuska Guéric Kervadec Rusija Valerij Gopin Rusija Vasilij Kudinov Španija Talant Dujšebajev Švedska Staffan Olsson Island Valdimar Grímsson
Egipat 1999. Rusija Andrej Lavrov Kuba Rolando Uríos Španija Rafael Guijosa Rusija Vasilij Kudinov Srbija i Crna Gora Nedeljko Jovanović Švedska Staffan Olsson Švedska Johan Petersson
Francuska 2001. Španija David Barrufet Francuska Bertrand Gille Rusija Eduard Kokšarov Švedska Stefan Lövgren Egipat Husein Zaki Južna Koreja Yun Gyeong-shin Srbija i Crna Gora Žikica Milosavljević
Portugal 2003. Njemačka Henning Fritz Njemačka Christian Schwarzer Rusija Eduard Kokšarov Mađarska Carlos Pérez Španija Enric Masip Francuska Patrick Cazal Hrvatska Mirza Džomba
Tunis 2005. Srbija i Crna Gora Arpad Šterbik Češka Republika David Juříček Rusija Eduard Kokšarov Tunis Wissem Hmam Hrvatska Ivano Balić Španija Mateo Garralda Hrvatska Mirza Džomba
Njemačka 2007. Njemačka Henning Fritz Danska Michael V. Knudsen Rusija Eduard Kokšarov Francuska Nikola Karabatić Njemačka Michael Kraus Poljska Marcin Lijewski Poljska Mariusz Jurasik
Hrvatska 2009. Francuska Thierry Omeyer Hrvatska Igor Vori Francuska Michaël Guigou Hrvatska Blaženko Lacković Francuska Nikola Karabatić Poljska Marcin Lijewski Hrvatska Ivan Čupić
Švedska 2011. Francuska Thierry Omeyer Francuska Bertrand Gille Norveška Håvard Tvedten Danska Mikkel Hansen Švedska Dalibor Doder Island Alexander Petersson Hrvatska Vedran Zrnić
Španija 2013. Danska Niklas Landin Španija Julen Aguinagalde Rusija Timur Dibirov Španija Alberto Entrerríos Hrvatska Domagoj Duvnjak Mađarska László Nagy Danska Hans Lindberg
Katar 2015. Francuska Thierry Omeyer Poljska Bartosz Jurecki Španija Valero Rivera Katar Rafael Capote Francuska Nikola Karabatić Katar Žarko Marković Slovenija Dragan Gajić
Francuska 2017. Francuska Vincent Gérard Norveška Bjarte Myrhol Švedska Jerry Tollbring Norveška Sander Sagosen Hrvatska Domagoj Duvnjak Francuska Nedim Remili Norveška Kristian Bjørnsen
DanskaNjemačka 2019. Danska Niklas Landin Norveška Bjarte Myrhol Norveška Magnus Jøndal Norveška Sander Sagosen Danska Rasmus Lauge Njemačka Fabian Wiede Španija Ferrán Solé

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 History of Men's Handball World Championships, Part I 1938 – 1960
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 History of Men's Handball World Championships Part II 1961 – 1970
  3. Vidjeti arhive i statistike na todor66.com i bundesligainfo.de
  4. IHF Svjetsko prvenstvo 1958. na arhivi todor66.com
  5. IHF Svjetsko prvenstvo 1964. na arhivi todor66.com
  6. "Response to IHF decision". handballaustralia.org.au. 2014-07-09. http://www.handballaustralia.org.au/content/response-ihf-decision-0. 
  7. "Media Statement - Re Posting on the International Handball Federation Website". handballaustralia.org.au. 2014-10-06. http://www.handballaustralia.org.au/content/media-statement-re-posting-international-handball-federation-website. 
  8. "IHF Council Meeting held in Zagreb". ihf.info. 2014-07-08. http://www.ihf.info/MediaCenter/News/NewsDetails/tabid/130/Default.aspx?ID=2001. 
  9. IHF: V. Regulations for IHF Competitions, pages 15-16. Retrieved 25 December 2018.
  10. Ritzau (3. juli 2013). "DHF vil have herre-VM i 2019: Ansøgning sendt". Tv2.dk. http://sporten.tv2.dk/2013-07-03-dhf-vil-have-herre-vm-i-2019-ansøgning-sendt. pristupljeno 3. juli 2013. 
  11. „WM 2019 in Deutschland und Dänemark“, www.sueddeutsche.de, 26. Oktober 2013
  12. Deutschland und Dänemark richten Handball-WM 2019 aus spiegel-online.de vom 28. Oktober 2013, abgerufen am 28. Oktober 2013
  13. 13,0 13,1 "2021 and 2023 IHF Men’s World Championships Awarded". ihf.info. 6 November 2015. http://www.ihf.info/MediaCenter/News/NewsDetails/tabid/130/Default.aspx?ID=2902. pristupljeno 6 November 2015. 
  14. "Biographie de Vladimir Belov" (en). https://www.sports-reference.com/olympics/athletes/be/vladimir-belov-1.html. pristupljeno 4/2/2018. 
  15. ""Ballwurfmaschine aus Moskau" - Wladimir Below verstorben" (de). 24/11/2016. http://www.handball-world.news/o.red.r/news-1-1-20-87585.html. pristupljeno 4/2/2018. 
  16. "Richardson meilleur joueur de l'Euro 2000, comme au CM 95 en Islande". 1er février 2000. http://www.mbl.is/folk/frettir/2000/02/01/richardson_bestur_a_em/. pristupljeno 10 février 2015. 
  17. 17,0 17,1 "Lovgren élu meilleur joueur du Mondial". 4 février 2001. http://www.handzone.net/asp.net/main.news/news.aspx?id=169. pristupljeno 1er novembre 2014. 
  18. 18,0 18,1 "La France ressort Bronzée du Portugal". 2 février 2003. http://www.handzone.net/asp.net/main.news/news.aspx?id=4846. pristupljeno 5 janvier 2014. 
  19. 19,0 19,1 "Le 7 du Mondial 2005". 6 février 2005. http://www.handzone.net/asp.net/main.news/news.aspx?id=8879. 
  20. "Ivano Balic, the MVP of all MVPs" (en). 6 novembre 2013. http://www.eurohandball.com/article/017991/Ivano+Balic,+the+MVP+of+all+MVPs. pristupljeno 8 juin 2014. 
  21. 21,0 21,1 FRANCE 2009 WORLD CHAMPIONS
  22. 22,0 22,1 All Star Team of the World Championship announced
  23. 23,0 23,1 "All Star Team of the World Championship 2013". ihf.info. 27 January 2013. Archived from the original on 14 September 2013. Pristupljeno 27 January 2013.  Unknown parameter |df= ignored (help)
  24. 24,0 24,1 "Qatar 2015 All Star Team announced". IHF. 1 February 2015. Arhivirano iz originala 2 February 2015. https://web.archive.org/web/20150202002817/http://www.ihf.info/IHFCompetitions/WorldChampionships/MensWorldChampionships/MensHandballWorldChampionshipQatar2015/News/NewsDetails/tabid/6974/Default.aspx?ID=2394. pristupljeno 1 February 2015. 
  25. 25,0 25,1 "France 2017 All-star Team". IHF. 29 January 2017. http://www.ihf.info/en-us/mediacentre/news/newsdetails.aspx?ID=4845. pristupljeno 29 January 2017. 
  26. 26,0 26,1 26th IHF Men’s World Championship All-Star Team
  27. Podaci o turniru - 1970.
  28. Podaci o turniru - 1974.
  29. Podaci o turniru - 1978.
  30. Podaci o turniru - 1982.
  31. Podaci o turniru - 1986.
  32. Podaci o turniru - 1993.
  33. Podaci o turniru - 1995.
  34. Podaci o turniru - 1997.
  35. Podaci o turniru - 1999.
  36. Podaci o turniru - 2001.
  37. Podaci o turniru - 2003.
  38. Statistike - 2005.
  39. Statistike - 2007.
  40. Statistike - 2009
  41. Statistike - 2011.
  42. Statistike - 2013.
  43. Statistike - 2015.
  44. Statistike - 2017.
  45. Statistike - 2019.
  46. Prvenstvo 1967. na todor66.com
  47. El gurú de los porteros
  48. Irfan Smajlagić, le charme slave
  49. Geir í úrvalslið HM
  50. "Germany are the 2007 World Champions (+All-Star Team)". 4 février 2007. http://www.ihf.info/IHFCompetitions/WorldChampionships/MensWorldChampionships/XXMenWorldChampionshipGermany2007/News/NewsDetails/tabid/1747/Default.aspx?ID=326. pristupljeno 8 juin 2014. 

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Cscr-featured.png Članak IHF Svjetsko prvenstvo u rukometu je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.