IHF Svjetsko prvenstvo u rukometu

Za žensko takmičenje, vidite članak IHF Svjetsko prvenstvo u rukometu za žene.

Svjetsko prvenstvo u rukometu za muškarce
World Men's Handball Championship
Općenito
Utemeljeno	1938.
Broj momčadi	32 (završnica)
Aktualni prvak	Danska (treći naslov)
Najuspješnija momčad	Francuska (šest naslova)

IHF Svjetsko prvenstvo je međunarodno rukometno natjecanje u kojem se natječu muške rukometne reprezentacije. Prvo svjetsko prvenstvo organizirano je 1938. godine u Trećem Reichu, nakon čega je uslijedila pauza do 1954. godine, kada je Švedska organizirala drugo po redu prvenstvo. Službeni organizator turnira je IHF, međunarodna organizacija osnovana 1946. godine, a isti se, od 1993. godine održavaju svake dvije godine; do tada su se turniri održavali u neravnomjernim razmacima koji su varirali od tri do četiri godine.

Aktualni sustav turnira uključuje kvalifikacije i završni turnir, na kojemu sudjeluju 32 reprezentacije. Kvalifikacije se načelno odvijaju kroz kontinentalna prvenstva, s tim da europske reprezentacije (EHF) prolaze kroz dodatni kvalifikacijski ciklus zbog velikog broja mjesta dodijeljenog reprezentacijama iz te kontinentalne federacije; domaćin(i) i branitelj naslova imaju direktan plasman na sljedeće natjecanje. Do 2015. godine, sve kontinentalne federacije su imale zagarantirane barem jedno mjesto na turniru, međutim IHF je za to prvenstvo oduzeo mjesto OCHF-u, koje se od tog izdanja popunjava pozivnicom reprezentaciji koja se nije uspjela kvalificirati. Od 2021., broj reprezentacija povećan je na 32.

Dosada je održano 26 turnira, a najrecentniji je održan 2023. godine u Poljskoj i Švedskoj. Na završnom turniru je od 1938. godine sudjelovalo ukupno 59 reprezentacija, s tim da nijedna reprezentacija nije sudjelovala na svim turnirima. Rekorder po broju naslova je Francuska, sa šest titula, dok je aktualni prvak Danska s tri uzastopna naslova. Očita je dominacija europskih reprezentacija; od ukupno deset reprezentacija što su osvajale naslov prvaka, sve su došle iz Europe. Samo su tri neeuropske reprezentacije – Egipat, Tunis i Katar – uspjele izboriti polufinale, dok je među njima samo Katar uspio osvojiti medalju (drugo mjesto, 2015.); Egipat i Tunis su na kraju zauzimali četvrta mjesta.

Od 1957. godine, IHF organizira i svjetsko prvenstvo za žene.

Historija

1938. – 1960.

U vremenu kada je veliki rukomet, koji se igrao na otvorenom, još uvijek dominirao, Međunarodna amaterska rukometna federacija (IAHF), preteča današnjeg IHF-a, dogovorila je s Hitlerovom Njemačkom organizaciju prvog svjetskog prvenstva u dvoranskom rukometu 1938. godine. Na turniru su sudjelovale samo četiri reprezentacije – Njemačka, Austrija, Švedska i Danska – koje su dobile pozivnicu za glavni turnir. Nakon dva dana igranja u grupnom sustavu, Njemačka je pobjedom nad Austrijom osigurala prvo mjesto, dok je Švedska tijesno porazila Dansku (2:1) za brončanu medalju. Međutim, unatoč organiziranom turniru, dvoranski rukomet je u ovom periodu bio u sjeni velikog rukometa, koji je bio dominantni sport na kog se fokusirala i djelatnost tadašnjeg IAHF-a. Kako je samo godinu dana nakon organiziranog turnira izbio Drugi svjetski rat, natjecanja se nisu organizirala.

IAHF je 1946. godine reoganiziran kao Međunarodna rukometna federacija. Novoformirani IHF još je uvijek, u poslijeratnom periodu, davao prednost velikom rukometu, organiziravši dva svjetska prvenstva u tom sportu. Ipak, s dolaskom 50-ih godine, dvoranski rukomet je postepeno počeo dobivati na popularnosti u Skandinaviji, dok je veliki rukomet još uvijek bio dominantniji u ostatku Europe. Sukladno tom porastu popularnosti, Švedska je 1954. godine, u suradnji s IHF-om, organizirala drugo svjetsko prvenstvo u dvoranskom rukometu, na kojemu je uvjerljivo i pobijedila. Bilo je to prvo prvenstvo u dvoranskom rukometu nakon 16 godina pauze. Od tog su se trenutla prvenstva u velikom i dvoranskom rukometu organizirala paralelno, s tim da je potonji sve više dobivao na popularnosti. Treće prvenstvo u dvoranskom rukometu organizirala je Istočna Njemačka 1958. godine; dvoranski sport masovno je sticao naklonost u germanofonim dijelovima Europe, a došlo je i do sudjelovanja prve neeuropske reprezentacije, Brazila. Iako je ujedinjena reprezentacija Njemačke bila veliki favorit, porazom od Čehoslovačke, njihov je put prema tituli prvaka stao; titulu prvaka je, na koncu, obranila Švedska, koja je u finalu porazila upravo Čehoslovačku.

1961. – 1970.

Rukometna reprezentacija Rumunjske (ovdje generacija iz 1970.) bila je dominantna reprezentacija od 1961. pa sve do 1974. godine.

Dvoranski rukomet je tokom 60-ih godina konačno ostvario svoj dominantni status, dok je veliki rukomet postajao sve manje važan; još jedno prvenstvo u tom sportu održano je 1963. godine, a posljednje 1966. godine, nakon čega je taj sport, praktički, "nestao". Sljedeće prvenstvo organizirala je Zapadna Njemačka 1961. godine, a na njemu je započela dominacija rumunjske reprezentacije, koja će (uz izuzetak prvenstva 1967. godine) trajati sve do 1974. godine; uz to, bilo je to posljednje prvenstvo prije unifikacije 1990. godine na kojemu je nastupila ujedinjena reprezentacija Njemačke. Nakon prvenstva u Čehoslovačkoj 1964. godine, dvoranski rukomet je zbog veće dinamičnosti, bolje podloge za igranje, ali i izbjegavanja problema s vremenskim uvjetima, ostvario potpunu dominaciju te je postao glavna vrsta rukometa u cijelom svijetu; već spomenuto posljednje prvenstvo u velikom rukometu održano je 1966. godine u Austriji, a posljednji svjetski prvak bila je Zapadna Njemačka.

Na svjetskom prvenstvu 1967. godine u Švedskoj došlo je do prve značajnije promjene formata, odnosno uvođenja četvrtfinala za prve dvije reprezentacije iz svake od četiri grupe (sudjelovalo je 16 reprezentacija). Turnirom je ponovo dominirala tada nepobjediva Rumunjska, ali koja je izgubila od Čehoslovačke u polufinalu, što je bila senzacija; Čehoslovaci su na koncu postali, po prvi i jedini puta, prvaci, dok su Rumunji osvojili broncu. Nepobjediva generacija iz Istočne Europe vratila se na pobjedničke staze na prvenstvu 1970. godine u Francuskoj, koje je ostalo zapamćeno i po tome što je IHF po prvi puta uveo posebnu grupnu fazu na kojemu su neuspješne reprezentacije iz prvog kruga razigravale za plasman od 9. do 12. mjesta. Taj format kasnije će postati tzv. President's Cup.

Višerazinski sustav

Od 1970. pa sve do 1990. godine, IHF je ustalio organizaciju svjetskih prvenstava svake četiri godine. U međuvremenu su se na različitim kontinentima počela javljati kontinentalna prvenstva, koja su ujedno služila i kao kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Nakon što je Rumunjska 1974. godine zaključila svoj niz dominacije, IHF je od 1976. godine uveo promjene. Naime, za europske reprezentacije organizirana su tzv. C (od 1976.) i B (od 1977.) Svjetska prvenstva, na kojima su slabije rangirane europske reprezentacije mogle izboriti plasman na "glavno" Svjetsko prvenstvo. C prvenstvo bilo je organizirano dvije godine prije početka "glavnog" prvenstva, a prve dvije momčadi kvalificirale su se za B prvenstvo, koje se organiziralo godinu dana prije "glavnog" prvenstva; B prvenstva služila su kao europske kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Posljednje C prvenstvo održano je 1990. godine, a posljednje B prvenstvo 1992. godine.

U periodu od 1972. pa sve do 1993. godine, IHF nije značajno mijenjao format natjecanja, a na svim turnirima je sudjelovalo 16 reprezentacija.

Suvremena historija

Suvremena historija rukometnih prvenstava započinje 1995. godine, kada je broj sudionica povećan na 24. Kako je sada svaka kontinentalna federacija imala utemeljeno kontinentalno prvenstvo, IHF je mogao usustaviti kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo tako da uključi reprezentacije iz svih kontinenata. Uz to, organizacija prvenstava skraćena je sa svake četiri, na svake dvije godine. Devedesete godine obilježilo je snažno rivalstvo reprezentacija Švedske i Rusije, dok je reprezentacija Francuske od 2009. do 2017. godine ostvarila niz jednak onom rumunjskom iz 60-ih i 70-ih godina (Francuska nije bila svjetski prvak, u tom periodu, samo 2013. godine). IHF je nekoliko puta mijenjao format druge faze turnira (između izbacivanja i drugog kruga po grupama), međutim suština je ostala ista; Svjetsko prvenstvo je, također, organizirano kao primarni put za kvalifikacije na rukometni turnir na Olimpijadi.

Od 2021. godine, broj sudionica završnice povećan je na 32 reprezentacije.

Format natjecanja

Kvalifikacije

Samo postojanje, a s tim i format, kvalifikacija za IHF Svjetsko prvenstvo često se mijenjao tokom godina, dok se cijeli sustav konačno nije afirmirao od prvenstva 1995. godine; kvalifikacije za sljedeća prvenstva su, doduše, doživljavale određene promjene, ali se radilo o minornim varijacijama u kontekstu već etabliranog sustava. Zbog slabe popularnosti sporta i malog odaziva reprezentacija, određena prvenstva na samom početku nisu imala kvalifikacije (tako 1938. i 1958.), već su reprezentacije igrale temeljem pozivnica; prve ikada održane kvalifikacije bile su za prvenstvo 1954. godine, na kojemu su sudjelovale samo europske reprezentacije pa su iste igrale kvalifikacije. Za prvenstvo 1958. godine nisu održane kvalifikacije, ali je došlo do prve participacije neeuropske zemlje, Brazila, koji je dobio pozivnicu za prvenstvo; reprezentacija Belgije je bila rezerva za turnir. Prve vaneuropske kvalifikacije održane su u Africi i Americi za prvenstvo 1964. godine, na kojima je sudjelovala i jedna azijska reprezentacija, iako na tom kontinentu nisu organizirane kvalifikacije. U narednim godinama, vaneuropske kvalifikacije održavane su sporadično, ovisno o broju prijavljenih reprezentacija tako da odrđenog kontinuiteta nije bilo kvalifikacija za prvenstvo 1982. godine, kada je svaki kontinent dobio svoje kvalifikacijske turnire.

Format kvalifikacija varirao je. Neeuropske zemlje su inicijalno imale posebne kvalifikacijske turnire, međutim kasnije su kontinentalna prvenstva, koja su utemeljena tokom 70-ih godina, služila kao kvalifikacijski turniri. Uz to, osim domaćina, zagarantirana mjesta imali su i olimpijski pobjednici (kada su se prvenstva poklapala s olimpijskim godinama) te najbolje plasirane reprezentacije s prethodnog prvenstva. Od 1977. godine pa do 1992. godine, europske reprezentacije su imale dodatni kvalifikacijski ciklus kroz tzv. B Svjetsko prvenstvo, kroz koje su mogle izboriti mjesto na "glavnom" turniru.

Formiranjem europskog i oceanijskog prvenstva 1994. godine, svi su kontinenti dobili svoje kontinentalne turnire. Od tada je IHF započeo s praksom da domaćini i branitelj naslova imaju direktan plasman, kao i najbolje plasirane momčadi (najčešće 3 ili 4) s kontinentalnih prvenstava; zbog najvećeg broja mjesta, EHF je imao i dodatni kvalifikacijski ciklus na kojemu su reprezentacije koje drugačije nisu izborile plasman mogle osigurati mjesto na svjetskom prvenstvu. Do prvenstva 2015., Oceanija je također imala jedno zagarantirano mjesto za svog kontinentalnog prvaka, međutim IHF je to mjesto oduzeo 2014. godine, zbog spora oko statusa OCHF-a kao priznate kontinentalne federacije; prazno mjesto rezervirano je za pozivnicu prema diskreciji IHF-a. S obzirom na povećanje broja reprezentacija na 32 od prvenstva 2021., IHF je donio odluku da će domaćin narednih Olimpijskih igara imati zagarantiranu pozivnicu za dva prvenstva koja prethode igrama, ukoliko ne bi izborio plasman na neki drugi način.

Završni turnir

U završnici prvenstva trenutno igraju 24 reprezentacije, što je stanje koje je aktualno od 1995. godine. Turnir traje otprilike dva tjedna, a igra se kroz dvije faze, s tim da su iste kroz godine prolazile kroz određene promjene. Prvi krug uvijek je bio grupni sustav, dok je drugi sustav varirao između faze na izbacivanje i druge grupne faze. Od prvenstva 2021. godine, na završnici će sudjelovati 32 reprezentacije.

Uz izuzetak prvenstva 1938. godine, na kojemu su igrale samo četiri reprezentacije i to u jednokružnom grupnom sustavu, prva faza svih prvenstava bila je grupna pa je tako i danas. Ovisno o broju reprezentacija, koji je varirao od 12, preko 16 do, konačno 24, iste su bile rasporežene u dvije do četiri grupa s različitim brojem momčadi. Iste redovito igraju međusobno u jednokružnom sustavu, a najbolja ili nekoliko najboljih reprezentacija bi prolazilo u sljedeću fazu. Aktualni format, korišten na prvenstvu 2019. godine, imao je četiri grupe s po šest reprezentacija; tri prvoplasirane iz svake grupe prolazile su u drugu fazi. Na ranijim izdanjima prvenstava, po četiri bi reprezentacije prolazile u drugu fazu, ali ta je promjena bila uvjetovana promjenom formata drugog kruga.

Momčadi koje ne bi izborile plasman u drugi krug, neovisno o njihovom broju, odlaze u tzv. President's Cup, gdje temeljem plasmana u grupi međusobno igraju utakmice za konačni plasman. Utakmice za plasman momčadi koje ne bi prošle u drugi krug prvi puta su uvedene 1970. godine, ali u obliku posebne grupne faze s jednokružnim sustavom igranja. Od te godine, utakmice za plasman igrale su se u sklopu takve, posebne grupne faze, sve do 1995. godine, kada je prvi puta uveden sustav na izbacivanje s polufinalnim i finalnim utakmicama; do 2007., sustav utakmica za plasman nekoliko se puta mijenjao tako da je došlo do kombiniranja grupnog sustava s onim na izbacivanje. President's Cup je imenom uveden na prvenstvu 2007. godine, s tim da je na prva dva izdanja (2007., 2009.) bio organiziran kao kombinacija grupne faze i one na izbacivanje, dok je od 2011. godine organiziran samo u formi izbacivanja.

Ukoliko se u fazi po grupama dogodi da dvije ili više momčadi imaju jednak broj bodova nakon svih odigranih utakmicama, IHF službeno propisuje sljedeće kriterije rangiranja:

1. broj bodova dobiven u međusobnim susretima
2. gol razlika u međusobnim susretima
3. broj golova postignut u međusobnim susretima (ako više od dvije ekipe imaju jednako bodova)
4. gol razlika u svim utakmicama
5. broj golova u svim utakmicama
6. izvlačenje kuglica

Druga faza prošla je kroz dvije varijente od 1954. godine, s tim da je u sustav na izbacivanje, koji je počinjao s osminom ili četvrtfinalom (ovisno o broju reprezentacija), bio češće koristen. Druga varijanta, koja se koristila na prvenstvu 2019. godine, bila je druga grupna faza, gdje su tri ili četiri prvoplasirane reprezentacije iz prve grupne faze igrale međusobno u drugoj grupnoj fazi; u toj varijanti, prve dvije reprezentacije iz svake grupe igrale bi polufinale, dok bi ostale igrale utakmice za plasman. Nakon završene druge faze, momčadi su igrale dva polufinala, odnosno utakmicu za treće mjesto i finale.

Izbor domaćina

Izbor domaćina odvija se u sklopu sastanka Vijeća IHF-a na IHF-ovim kongresima; domaćini se određuju i po nekoliko godina unaprijed. Inicijalno, domaćinstva prvenstava dodijeljivala su se prema dogovoru IHF-a i nacionalnih saveza, dok danas postoji normirani sustav izbora koji uključuje izbor između više predloženih kandidatura. Vijeće IHF-a ne mora glasovati u punom sastavu za izbor domaćina. Za razliku od sličnih izbora u drugim sportovima, IHF nema posebna pravila o rotaciji kontinenata po pitanju domaćinstava.

Takva praksa dovela je do toga da je, zaključno s 2023. godinom, Svjetsko prvenstvo samo pet puta odžržano izvan Europe; i dok je to u inicijalnoj fazi natjecanja bilo jedino moguće, s obzirom da je mali broj reprezentacija van Europe uopće postojao, u suvremenim uvjetima više ne postoje objektivne potrebe za tim. Prva neeuropska zemlja koja je organizirala prvenstvo bio je Japan, koji je bio domaćin 1997. godine; dvije godine kasnije, Egipat je organizirao turnir, a daljnji neeuropski domaćini bili su Tunis (2005.) i Katar (2015.). Uz to, do 2019. godine, uvijek je samo jedna zemlja bila domaćin prvenstva, međutim IHF Svjetsko prvenstvo 2019. godine zajedno su organizirale Danska i Njemačka, a isto će uraditi Poljska i Švedska 2023. godine.

IHF Svjetsko prvenstvo 2021. godine održalo se u Egiptu, koji je tako po drugi puta organizirao natjecanje i postao prva i zasad jedina neeuropska zemlja koja je čak dva puta organizirala prvenstvo.

Uspjesi domaćina

U historiji ovog natjecanja, činjenica domaćinstva često je znala biti velika pomoć istima. Do 2019. godine, ukupno se sedam puta dogodilo da domaćini prvenstva ujedno budu i prvaci. Na prva dva prvenstva, onima 1938. i 1954., titule su osvajali domaćini Njemačka, odnosno Švedska. Nakon toga, taj je niz prekinut sve do 2001. godine, kada je Francuska kao domaćin postala prvak, a isti će pothvat ponoviti i 2017. godine. Njemačka je 2007. godine također postala prvak kao domaćin, a taj je podvig ostvarila još i Španjolska 2013. godine. Na prvom Svjetskom prvenstvu s dvojnim domaćinstvom, onom 2019. godine, Danska je kao jedan od domaćina osvojila svoj prvi svjetski naslov.

No, osim osvajanja prvenstva, domaćini su često znali upravo na tim turnirima ostvariti svoje najbolje plasmane ili pak ostvariti izvrsne rezultate. Tako je rukometna reprezentacija Istočne Njemačke 1974. godine po drugi puta za redom osvojila drugo mjesto, što je ostao njihov najbolji plasman u historiji turnira. Ista situacija je i s Katarom, koji je kao domaćin 2015. godine osvojio drugo mjesto, postavši tako jedina neeuropska reprezentacija koja je došla do finala svjetskog prvenstva; drugo mjesto kao domaćin osvojila je i Hrvatska 2009. godine (iako je ona imala jedan naslov prvaka iz 2003.). Od ostalih značajnih rezultata, Tunis je 2005. godine kao domaćin osvojio četvrto mjesto, što i danas ostaje njihov najbolji rezultat na ovom natjecanju, a Švedska je 2011. godine po prvi puta nakon deset godina izborila polufinale svjetskog prvenstva kao domaćin, osvojivši na kraju četvrto mjesto.

Cjelokupna situacija izgleda ovako:

Godina	Domaćin	Plasman	Najbolji plasman (van domaćinstva)
1938.	Njemačka	1. mjesto (finale)	2. mjesto (finale)
1954.	Švedska	1. mjesto (finale)	1. mjesto (finale)
1958.	Istočna Njemačka	3. mjesto (drugi krug)1	2. mjesto (finale)
1961.	Zapadna Njemačka	4. mjesto (drugi krug)1	1. mjesto (finale)
1964.	Čehoslovačka	3. mjesto (drugi krug)	1. mjesto (finale)
1967.	Švedska	5. mjesto (četvrtfinale)	1. mjesto (finale)
1970.	Francuska	12. mjesto (prvi krug)	1. mjesto (finale)
1974.	Istočna Njemačka	2. mjesto (finale)	2. mjesto (finale)
1978.	Danska	4. mjesto (drugi krug)	1. mjesto (finale)
1982.	Zapadna Njemačka	7. mjesto (drugi krug)	1. mjesto (finale)
1986.	Švicarska	11. mjesto (drugi krug)	4. mjesto (drugi krug)
1990.	Čehoslovačka	7. mjesto (drugi krug)	1. mjesto (finale)
1993.	Švedska	3. mjesto (drugi krug)	1. mjesto (finale)
1995.	Island	14. mjesto (osmina finala)	5. mjesto (četvrtfinale)
1997.	Japan	15. mjesto (osmina finala)	10. mjesto (prvi krug)
1999.	Egipat	7. mjesto (osmina finala)	4. mjesto (polufinale)
2001.	Francuska	1. mjesto (finale)	1. mjesto (finale)
2003.	Portugal	12. mjesto (drugi krug)	10. mjesto (drugi krug)
2005.	Tunis	4. mjesto (polufinale)	11. mjesto (drugi krug)
2007.	Njemačka	1. mjesto (finale)	2. mjesto (finale)
2009.	Hrvatska	2. mjesto (finale)	1. mjesto (finale)
2011.	Švedska	4. mjesto (polufinale)	1. mjesto (finale)
2013.	Španjolska	1. mjesto (finale)	1. mjesto (finale)
2015.	Katar	2. mjesto (finale)	8. mjesto (četvrtfinale)
2017.	Francuska	1. mjesto (finale)	1. mjesto (finale)
2019.	Danska	1. mjesto (finale)	1. mjesto (finale)
	Njemačka	4. mjesto (polufinale)	2. mjesto (finale)
2021.	Egipat	7. mjesto (četvrtfinale)	4. mjesto (polufinale)
2023.	Poljska	15. mjesto (drugi krug)	2. mjesto (finale)
	Švedska	4. mjesto (polufinale)	1. mjesto (finale)
2025.	Danska	TBD	1. mjesto (finale)
	Hrvatska	TBD	1. mjesto (finale)
	Norveška	TBD	2. mjesto (finale)
2027.	Njemačka	TBD	2. mjesto (finale)

¹ Istočna i Zapadna Njemačka su nastupale kao ujedinjeni njemački tim.

Rezultati

Pregled svih dosadašnjih prvenstava

Godina	Domaćin	Finale			Utakmica za 3. mjesto
		Pobjednik	Rezultat	Drugoplasirani	Trećeplasirani	Rezultat	Četvrtoplasirani
1938.	Treći Reich	Njemačka	Ligaški sustav	Austrija	Švedska	Ligaški sustav	Danska
1954.	Švedska	Švedska	17:14	Njemačka1	Čehoslovčka	24:11	Švicarska
1958.	Istočna Njemačka	Švedska	22:12	Čehoslovčka	Njemačka1	16:13	Danska
1961.	Zapadna Njemačka	NR Rumunjska	9:8 (produžeci)	Čehoslovčka	Švedska	17:14	Njemačka1
1964.	Čehoslovačka	NR Rumunjska	25:22	Švedska	Čehoslovčka	22:15	Zapadna Njemačka
1967.	Švedska	Čehoslovčka	14:11	Danska	SR Rumunjska	21:19 (produžeci)	Sovjetski Savez
1970.	Francuska	SR Rumunjska	13:12 (produžeci)	Istočna Njemačka	SFR Jugoslavija	29:12	Danska
1974.	Istočna Njemačka	SR Rumunjska	14:12	Istočna Njemačka	SFR Jugoslavija	18:16	Poljska
1978.	Danska	Zapadna Njemačka	20:19	Sovjetski Savez	Istočna Njemačka	19:15	Danska
1982.	Zapadna Njemačka	Sovjetski Savez	30:27 (produžeci)	SFR Jugoslavija	Poljska	23:22	Danska
1986.	Švicarska	SFR Jugoslavija	24:22	Mađarska	Istočna Njemačka	24:23	Švedska
1990.	Čehoslovačka	Švedska	27:23	Sovjetski Savez	Rumunjska	27:21	SFR Jugoslavija
1993.	Švedska	Rusija	28:19	Francuska	Švedska	26:19	Švicarska
1995.	Island	Francuska	23:19	Hrvatska	Švedska	26:20	Njemačka
1997.	Japan	Rusija	23:21	Švedska	Francuska	28:27	Mađarska
1999.	Egipat	Švedska	25:24	Rusija	SR Jugoslavija	27:24	Španjolska
2001.	Francuska	Francuska	28:25 (produžeci)	Švedska	SR Jugoslavija	27:17	Egipat
2003.	Portugal	Hrvatska	34:31	Njemačka	Francuska	27:22	Španjolska
2005.	Tunis	Španjolska	40:34	Hrvatska	Francuska	26:25	Tunis
2007.	Njemačka	Njemačka	29:24	Poljska	Danska	34:27	Francuska
2009.	Hrvatska	Francuska	24:19	Hrvatska	Poljska	31:23	Danska
2011.	Švedska	Francuska	37:35 (produžeci)	Danska	Španjolska	24:23	Švedska
2013.	Španjolska	Španjolska	35:19	Danska	Hrvatska	31:26	Slovenija
2015.	Katar	Francuska	25:22	Katar	Poljska	29:28 (produžeci)	Španjolska
2017.	Francuska	Francuska	33:26	Norveška	Slovenija	31:30	Hrvatska
2019.	Danska Njemačka	Danska	31:22	Norveška	Francuska	26:25	Njemačka
2021.	Egipat	Danska	26:24	Švedska	Španjolska	35:29	Francuska
2023.	Poljska Švedska	Danska	34:29	Francuska	Španjolska	39:36	Švedska
2025.	Danska Hrvatska Norveška
2027.	Njemačka

Uspješnost reprezentacija

Od 1938. godine, ukupno je 59 reprezentacija nastupilo na IHF Svjetskim prvenstvima, uključujući i pet zemalja koje više ne postoje; od istih, ukupno 11 reprezentacija, sve europske, osvajalo je naslov prvaka svijeta. Francuska je s ukupno šest naslova najuspješnija reprezentacija, a slijede ju Rumunjska i Švedska s po četiri naslova; Francuska i Švedska su ujedno i rekorderi po broju osvojenih medalja, njih 11. Od reprezentacija koje su titulu osvajale više puta, tu su Njemačka (3; jednu kao Zapadna Njemačka), Rusija (2), Španjolska (2) i Danska (2). Po jedan naslov osvajale su Hrvatska te bivše Čehoslovačka, SFR Jugoslavija i Sovjetski Savez.

Uzastopne naslove osvajale su reprezentacije Švedske, Rumunjske, Francuske i Danske, s tim da su Rumunjska i Francuska to uspjele u čak dva navrata. Francuska je ujedno i najefikasnija reprezentacija - igrala je u sedam finala, od kojih je pobijedila u njih šest - dok su Rumunjska (4) i Španjolska (2) jedine reprezentacije koje su pobijedile u svim finalima što su ih igrale.

Pregled najuspješnijih reprezentacija

Rang	Zemlja	Zlato	Srebro	Bronca	Ukupno
1	Francuska	6	2	4	12
2	Švedska	4	4	4	12
3	Rumunjska	4	0	2	6
4	Danska	3	3	1	7
5	Njemačkaa	3	2	1	6
6	Rusija	2	1	0	3
7	Španjolska	2	0	3	5
8	Hrvatska	1	3	1	5
9	Čehoslovačka	1	2	2	5
10	Sovjetski Savezb	1	2	0	3
11	SFR Jugoslavijab	1	1	2	4
12	Istočna Njemačka	0	2	2	4
13	Norveška	0	2	0	2
14	Poljska	0	1	3	4
15	Austrija	0	1	0	1
	Mađarska	0	1	0	1
	Katar	0	1	0	1
18	SR Jugoslavijab	0	0	2	2
19	Slovenija	0	0	1	1
Ukupno		28	28	28	84

Bilješke:

^a Uključuje medalje koje je osvojila ujedinjena reprezentacija Njemačke (1954. – 1961.) i Zapadna Njemačka (1964. – 1990.).

^b Sovjetski Savez (od 1992.), SFR Jugoslavija (od 1992.) i SR Jugoslavija (od 2006.) više ne postoje. U tablici su, radi bolje preglednosti i nekonzistentnosti u pripisivanju medalja od strane međunarodnih sportskih organizacija, sve medalje navedene prema zemljama koje su ih osvajale, a ne prema nasljednicama i zemljama kojima su te medalje kasnije pripisivane.

Najveći uspjesi po kontinentalnim zonama

Od svih reprezentacija koje su igrale finale IHF Svjetskog prvenstva, samo je jedna dolazila iz AHF-a (Azija), dok su sve ostale iz EHF-a (Europa); turnire su osvajale isključivo europske reprezentacije. Što se tiče ostalih reprezentacija, dvije afričke reprezentacije – Egipat (2001.) i Tunis (2005.) – igrale su polufinala Svjetskih prvenstava i osvajale četvrta mjesta, dok reprezentacije s ostalih kontinenata nikada nisu ostvarile tako visoke plasmane.

Tablica uspješnosti reprezentacija po kontinentalnim zonama

Konfederacija	AHF	CAHB	EHF	OHF	PATHF		Ukupno
					NACHC	SCAHC
Momčadi	65	66	366	7	20	39	563
Top 8	4	8	208	0	1	0	220
Top 4	1	2	109	0	0	0	1113
Top 2	1	0	56	0	0	0	58
Prvi	0	0	28	0	0	0	28
Drugi	1	0	27	0	0	0	28
Treći	0	0	28	0	0	0	28
Četvrti	0	2	26	0	0	0	28

Nagrade

Po završetku svakog turnira, IHF dodjeljuje nagrade igračima koji su se na određeni način istaknuli na turniru. Uz standardiziranu nagradu za igrača utakmice, koja se dodjeljuje pojedinom igraču nakon svake odigrane utakmice na turniru, IHF dodjeljuje i sljedeće nagrade:

• Najkorisniji igrač turnira (MVP), koja se od 1990. godine standardizirano uručuje najboljem igraču na turniru;
• Najbolji mladi igrač turnira, koja se od 2023. godine dodjeljuje najboljem mladom igraču na turniru (mada IHF nije precizirao kriterije);
• Najbolji strijelac turnira, koja se od 1990. godine standardizirano uručuje najboljem strijelcu, te;
• All-Star momčad, izbor najboljih igrača po svakoj poziciji koji se provodi od 1993. godine.

Najkorisniji igrač turnira

Francuski reprezentativac Jackson Richardson postao je prvi rukometaš koji je u dva navrata bio najkorisniji igrač Svjetskog prvenstva.

Godina	Domaćin	Najkorisniji igrač	Reprezentacija	Ref.
1938.	Treći Reich	Bez izbora
1954.	Švedska	Bernhard Kempa	Njemačka
1958.	Istočna Njemačka	Bez informacija
1961.	Zapadna Njemačka
1964.	Čehoslovačka
1967.	Švedska
1970.	Francuska
1974.	Istočna Njemačka	Cristian Gațu	SR Rumunjska
1978.	Danska	Bez informacija
1982.	Zapadna Njemačka	Vladimir Bjelov	Sovjetski Savez
1986.	Švicarska	Bez informacija
1990.	Čehoslovačka	Jackson Richardson	Francuska
1993.	Švedska	Magnus Andersson	Švedska
1995.	Island	Jackson Richardson	Francuska
1997.	Japan	Talant Dujšebajev	Španjolska
1999.	Egipat	Stefan Lövgren	Švedska
2001.	Francuska	Stefan Lövgren	Švedska
2003.	Portugal	Christian Schwarzer	Njemačka
2005.	Tunis	Ivano Balić	Hrvatska
2007.	Njemačka	Ivano Balić	Hrvatska
2009.	Hrvatska	Igor Vori	Hrvatska
2011.	Švedska	Nikola Karabatić	Francuska
2013.	Španjolska	Mikkel Hansen	Danska
2015.	Katar	Thierry Omeyer	Francuska
2017.	Francuska	Nikola Karabatić	Francuska
2019.	Danska / Njemačka	Mikkel Hansen	Danska
2021.	Egipat	Mikkel Hansen	Danska
2023.	Poljska / Švedska	Mathias Gidsel	Danska

Najbolji mladi igrač turnira

Godina	Domaćin	Najbolji mladi igrač	Reprezentacija	Ref.
2023.	Poljska / Švedska	Juri Knorr	Njemačka

Najbolji strijelac turnira

Makedonski reprezentativac Kiril Lazarov je s 92 gola postignutih na Svjetskom prvenstvu 2009. godine rekorder po broju golova postignutih na jednom prvenstvu. Uz to, s 50 golova je bio najbolji strijelac i na Svjetskom prvenstvu 2017. godine.

Godina	Domaćin	Najbolji strijelac	Gol.	Drugoplasirani	Gol.	Trećeplasirani	Gol.	Ref.
1938.	Treći Reich	Yngve Lamberg Hans Theilig	6	Hans Obermark Günter Ortmann	5	Walter Madsen	3
1954.	Švedska	Otto Maychrzak	16	Per Theilmann	15	Hans-Jacob Bertschinger	12
1958.	Istočna Njemačka	Mogens Olsen	46	Václav Eret	35	Ferenc Som	33
1961.	Zapadna Njemačka	Petre Ivănescu Zdeněk Rada	24	Hans Moser Gunnlaugur Hjálmarsson	22	Hans Haberhauffe	21
1964.	Čehoslovačka	András Fenyő Josip Milković Hans Moser	32	Jørgen Peter Hansen	30	Rolf Almqvist	27
1967.	Švedska	Herbert Lübking Hans-Günther Schmidt Josip Milković	38	Juri Klimov	35	František Brůna Gheorghe Gruia	34
1970.	Francuska	Vladimir Maksimov	31	Gheorghe Gruia	30	Karlheinz Rost	29
1974.	Istočna Njemačka	Ștefan Birtalan	43	Yoji Satō	41	Vladimir Maksimov	31
1978.	Danska	Jerzy Klempel Péter Kovács	47	Ștefan Birtalan	43	Michael Berg	45
1982.	Zapadna Njemačka	Vasile Stîngă	65	Péter Kovács	56	Erhard Wunderlich	40
1986.	Švicarska	Gang Jae-won	67	Julián Duranona	50	Björn Jilsén	47
1990.	Čehoslovačka	Aleksandar Tučkin Julián Duranona	55	Kim Ye-huan	50	Philippe Debureau	39
1993.	Švedska	Marc Baumgartner Yun Gyeong-shin József Éles	41	Valerij Gopin	39	Mateo Garralda	38
1995.	Island	Yun Gyeong-shin	86	Dmitrij Filipov	69	Mihail Jakimovič	57
1997.	Japan	Yun Gyeong-shin	62	József Éles	59	Valdimar Grímsson	52
1999.	Egipat	Rolando Uríos	57	Rafael Guijosa	50	Stefan Lövgren	46
2001.	Francuska	Eduard Kokšarov	61	Jurij Kosteckij	60	Yun Gyeong-shin	55
2003.	Portugal	Carlos Pérez	64	Husein Zaki	61	Ólafur Stefánsson	58
2005.	Tunis	Wissem Hmam	81	Eduard Kokšarov	80	Mirza Džomba	62
2007.	Njemačka	Guðjón Valur Sigurðsson	66	Filip Jícha	57	Karol Bielecki	56
2009.	Hrvatska	Kiril Lazarov	92	Ivan Čupić	66	Felipe Borges	61
2011.	Švedska	Mikkel Hansen	68	Håvard Tvedten Marko Vujin	56	Vedran Zrnić Bjarte Myrhol	54
2013.	Španjolska	Anders Eggert	55	Ivan Čupić	50	Timur Dibirov	46
2015.	Katar	Dragan Gajić	71	Žarko Marković	67	Uwe Gensheimer	54
2017.	Francuska	Kiril Lazarov	50	Sérgio Lopes	47	Amine Bannour Kristian Bjørnsen	45
2019.	Danska / Njemačka	Mikkel Hansen	72	Magnus Jøndal	59	Ferrán Solé	58
2021.	Egipat	Frankis Marzo	58	Sander Sagosen	54	Hampus Wanne	53
2023.	Poljska / Švedska	Mathias Gidsel	60	Erwin Feuchtmann	54	Juri Knorr	53

All-Star momčadi

Turnir	Golman	Pivot	Lijevo krilo	Lijevi vanjski	Sredni vanjski	Desni vanjski	Desno krilo	Ref.
1938.	Bez izbora
1954.	TBC
1958.
1961.	Michael Redl	TBC			Virgil Hnat	TBC
1964.	TBC				Virgil Hnat	TBC
1967.	Erik Holst	Jurij Solomko	Vojtěch Mareš	Paul Tiedemann	František Brůna	Gheorghe Gruia	Václav Duda
1970.	TBC
1974.
1978.
1982.
1986.	TBC			Péter Kovács	TBC
1990.	Alexandru Buligan	TBC					Irfan Smajlagić
1993.	Lorenzo Rico	Dmitrij Torgovanov	Valerij Gopin	Marc Baumgartner	Magnus Andersson	Mateo Garralda	Bjarki Sigurðsson
1995.	Andreas Thiel	Geir Sveinsson	Erik Hajas	Talant Dujšebajev	Jackson Richardson	Yun Gyeong-shin	Irfan Smajlagić
1997.	Mats Olsson	Guéric Kervadec	Valerij Gopin	Vasilij Kudinov	Talant Dujšebajev	Staffan Olsson	Valdimar Grímsson
1999.	Andrej Lavrov	Rolando Uríos	Rafael Guijosa	Vasilij Kudinov	Nedeljko Jovanović	Staffan Olsson	Johan Petersson
2001.	David Barrufet	Bertrand Gille	Eduard Kokšarov	Stefan Lövgren	Hussein Zaki	Yun Gyeong-shin	Žikica Milosavljević
2003.	Henning Fritz	Christian Schwarzer	Eduard Kokšarov	Carlos Pérez	Enric Masip	Patrick Cazal	Mirza Džomba
2005.	Arpad Šterbik	David Juříček	Eduard Kokšarov	Wissem Hmam	Ivano Balić	Mateo Garralda	Mirza Džomba
2007.	Henning Fritz	Michael V. Knudsen	Eduard Kokšarov	Nikola Karabatić	Michael Kraus	Marcin Lijewski	Mariusz Jurasik
2009.	Thierry Omeyer	Igor Vori	Michaël Guigou	Blaženko Lacković	Nikola Karabatić	Marcin Lijewski	Ivan Čupić
2011.	Thierry Omeyer	Bertrand Gille	Håvard Tvedten	Mikkel Hansen	Dalibor Doder	Alexander Petersson	Vedran Zrnić
2013.	Niklas Landin	Julen Aguinagalde	Timur Dibirov	Alberto Entrerríos	Domagoj Duvnjak	László Nagy	Hans Lindberg
2015.	Thierry Omeyer	Bartosz Jurecki	Valero Rivera	Rafael Capote	Nikola Karabatić	Žarko Marković	Dragan Gajić
2017.	Vincent Gérard	Bjarte Myrhol	Jerry Tollbring	Sander Sagosen	Domagoj Duvnjak	Nedim Remili	Kristian Bjørnsen
2019.	Niklas Landin	Bjarte Myrhol	Magnus Jøndal	Sander Sagosen	Rasmus Lauge	Fabian Wiede	Ferrán Solé
2021.	Andreas Palicka	Ludovic Fabregas	Hampus Wanne	Mikkel Hansen	Jim Gottfridsson	Mathias Gidsel	Ferrán Solé
2023.	Andreas Wolff	Ludovic Fabregas	Ángel Fernández Pérez	Simon Pytlick	Nedim Remili	Alex Dujšebajev	Niclas Ekberg

Vanjske poveznice

• Svjetska prvenstva na IHF-ovim stranicama
• All time statistics with link to all results and all medal winners