Starčevačka kultura

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Migracije u neolitu sa Bliskog istoka, odakle su u Podunavlje dolazili glavni tokovi neolitizacije
Područje prostiranja Starčevačke kulture

Starčevačka kultura kultura je srednjeg neolitika koja se prostirala središnjim dijeom Balkana, a ime je dobila po lokalitetu Starčevo, nedaleko od Pančeva u Srbiji. Nastala je tako što je i i ovdje mezolitsko stanovništvo prihvatilo postepeno, posredstvom Male Azije, nove kulturne tekovine.[1]

Prva iskapanja na lokalitetu Starčevo, koji se nalazio na lijevoj obali Dunava, izveo je 1939. Miodrag Grbić. Sredinom pedesetih godina 20. stoljeće, istraživanja su vodili Milutin Garašanin i Draga Garašanin. Pronađene su dosta grube keramičke posude, ali i keramika s geometrijskim ornamentima, te i antropomorfne figure izrađene od pečene zemlje. Pronađena su i oruđa od kamena i kostiju. Datiranje nalaza nije sasvim pouzdano, ali se uzima da pokrivaju razdoblje petog tisućljeća pr. Kr.

Starčevačka kultura često se proširuje nalazima sa drugih lokaliteta s Balkana i srednje Europe, pa se često koristi naziv starčevačko-kereško-kriška kultura, po nalazištima u Srbiji, Mađarskoj i Rumunjskoj.

Starčevačka kultura donosi početke stalnog naseljavanja stanovništva i stacionarne poljoprivrede sa nekoliko vrsta (pšenice, ječma i prosa) te uzgajanja stoke (ovce i koze te goveda), dok su lov i ribolov manje zastupljeni, premda su na području Vučedola iz razdoblja ove kulture nađene i udice načinjene od kosti.

Ljudi ove kulture naseljavali su povišene obale rijeka, na padinama brežuljaka ili prirodnim uzvišenjama. Sve nastambe jamskog su tipa, sastavljene od zemunica u obliku brojke osam, a uz zemunice nalaze se ukopane ostave.

Starčevačku kulturu na području Srbije zamijenila je vinčanska kultura, a na područje Vučedola nakon nje dolazi badenska kultura.

Starčevačka kultura u Bosni i Hercegovini[uredi - уреди | uredi izvor]

Sa područja Panonije nastupila je kasnije teritorijalna ekspanzija. Na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, postoje dva nalazišta, Gornja Tuzla i Obre I[2].

Nalazi sa ovih nalazišta omogućavaju proučavanje razvoja starčevačke kulture, njenog odnosa s neolitskim zajednicama jadranske oblasti, kao i za određivanje granica prodiranja starčevačke kulture na zapad.[3] Osim toga, na primjeru nalazima bogatog i dugotrajnog naseljavanja u Gornjoj Tuzli mogu se izvući zaključci o važnosti koje su naslage soli i slani izvori imali već od perioda srednjeg neolita.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Robert W. Ehrich: Starčevo Revisited. In V. Markotic (Ed.) Ancient Europe and the Mediterranean, 1977.
  • Joni L. Manson: Starcevo Pottery and Neolithic Development in the Central Balkans. In William K. Barnett and John W. Hoopes (Editors) The Emergence Of Pottery: Technology and Innovation in Ancient Societies, 1995.
  • Andrew Sherratt: Economy and society in prehistoric Europe: Changing perspectives, 1997
  • Čović, Borivoj (1976). Borivoj Čović: OD BUTMIRA DO ILIRA. Veselin Masleša, Sarajevo. https://docslide.com.br/documents/od-butmira-do-ilira-borivoj-covic-sarajevo-1976-569cd78dbb971.html. 
  • Draga Garašanin: Starčevačka kultura, 1954.
  • Milutin Garašanin: Praistorija na tlu Srbije, 1973.
  • Nenad N. Tasić Beograd, ANUBiH, Godišnjak 2007 - NEOLIT U SJENCI - JOŠ JEDAN OSVRT NA STARČEVAČKA NASELJA U BOSNI
  • Alojz Benac, Sarajevo 1964 –STUDIJE O KAMENOM I BAKARNOM DOBU SJEVEROZAPADNOG BALKANA

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]