Vučedolska kultura

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Kameno doba
Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

prije Homo (Pliocen)

Paleolit

Donji paleolit
Homo
Upravljanje vatrom, kameno oruđe
Srednji paleolit
Homo neanderthalensis
Homo sapiens
Egzodus iz Afrike
Gornji paleolit
Modernost ponašanja, atlatl, Pas

Mezolit

Mikroliti, luk, kanui

Neolit

Predgrnčarski neolit
Poljoprivreda, uzgajanje životinja, polirano kameno oruđe
Grnčarski neolit
grnčarija
Kalkolit
Metalurgija, konj, kotač
Brončano doba
Mapa indoeuropske Vučedolske kulture (3000-2400. godina prije nove ere).

Vučedolska kultura pripada jednoj od najvažnijih kasnih eneolitskih kultura na prostoru jugoistočne Evrope. Naziv je dobila po lokalitetu Vučedol (6 km istočno od Vukovara, gdje je otkriveno veliko naselje ).[1]

Vučedolska kultura bila je napredna civilizacija, koja sa svojom sofisticiranom kulturom, poimanjem svijeta i autentičnim kosmogenijem, predstavlja svojevrsno civilizacijsko dešavanje. Upoređuje se sa razvijenim civilizacijama u Mesopotamiji, u kojoj su se već pojavili gradovi i klinasto pismo, i u Egiptu, gdje je došlo do stvaranja države i hijeroglifskog pisma[2].

Rasprostranjenost i datacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Rasprostranjena je na području Srijema, istočne i posavske Slavonije te okoline Bjelovara. Isto tako je rasprostranjena i u Austriji, Mađarskoj, južnoj Slovačkoj i Rumuniji. Prvi lokalitet ove kulture bio je Ljubljansko Barje u Sloveniji, pa je na samom početku istraživanja Vučedolska kultura nosila i ime ljubljanska, a kasnije je Ljubljanska kultura postao naziv za jednu ranu kulturu iz bronzanog doba.

Po prvobitnoj hronologiji bila je datirana u vrijeme od 2150. do 1800. g. pne (Stojan Dimitrijević). Nakon radiokarbonskih ispitivanja trajanje kulture pomaknuto je u period od oko 3000. do oko 2400. g. pne. (Aleksandar Durman, čijim zalaganjem je u Vučedolu otvoren Muzej vučedolske kulture). [3][4]

Dijeli se na tri faze:

  • faza A, rana ili pretklasičnoj faza, nastanak u slavonsko-srijemskom prostoru pod uticajem Lenđelsko-sopotske i Kostolačke kulture
  • faza B-1, ranoklasična ili zrela faza je vrijeme kulminacije vučedolskoga stila i kuća tipa “megaron”.
  • faza B-2, kasnoklasična, početak širenja u Baranju, Bačku i Banat
  • faza C, kasna faza ili faza regionalnih podvojenosti vučedolske kulture. Tada kultura doseže svoju maksimalnu ekspanziju, ali istovremeno gubi na kompaktnosti. Dotad jedinstvena kulturna fizionomija raspada se na niz regionalnih tipova:
  • slavonsko – srijemski tip (nalazišta: Opatovac, Sotin)
  • slovenski tip (tip Ljubljansko Barje – po prvom istraživanom nalazištu vučedolske kulture),
  • zapadnobosanski ili Hrustovački tip,
  • južnobosanski ili tip Debelo brdo,
  • šumadijski tip (ili đurđevački - Srbija i Slovenija),
  • mako tip (Mađarska i Slovačka)
  • nyrseg tip (Mađarska).[5]

Naselja i kultura[uredi - уреди | uredi izvor]

Naselja[uredi - уреди | uredi izvor]

Naselja vučedolske kulture se nalaze uglavnom na uzvisinama, obično uz rijeke (Vučedol, Vinkovci) i močvarno područje. Oblik vučedolske kuće je pravokutan s predvorjem i središnjim ognjištem, napravljena s drvenim stupovima, pleterom i premazom od gline (Vučedol).

Vučedolska golubica

Grobova nije mnogo pronađeno, a pokojnici su pokapani ili unutar kuće ili ispred s osobnim predmetima. Bilo je i sojeničkih naselja, no takva naselja su bila uglavnom privremena jer nisu bila pogodna za život, a negdje se čak stanovalo i u spiljama. Izrada oružja i oruđa bila je od kamena i kostiju, a već je bilo poznato i lijevanje bakrenih predmeta, kao što su kalup i sjekirica iz Vučedola.

Kultura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vučedolska kultura koristi prvi puta višedjelne kalupe za lijevanje metala. Na lokalitetima vučedolske kulture nađeno je i fino keramičko posuđe crne boje (amfore, vrčevi, šalice, trokutaste boca i nekoliko posuda neobičnog oblika), s raznim pravilno organiziranim, urezanim ukrasima ispunjenim bijelom bojom – inkrustacijom. Ukrasi su uglavnom pravocrtni, a ima i krivuljnih (rozeta). Najbolji primjer ukrašavanja su Vučedolska golubica i idoli iz Ljubljanskog barja. Vučedolska kultura se dijeli na tri faze, a smatra se da je nastala negdje u slavonsko-srijemskom prostoru iskrivljenjem lengyelsko-sopotske pod utjecajem kostolačke kulture. U srednjoj fazi se proširila na Baranju i Banat, a u posljednjoj se proširila na sve strane te je došlo do raspada jedinstvene kulturne na manje tipove.

Kultovi i vjerovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Važnu ulogu u životu pripadnika Vučedolske kulture, je imao kult štovanja kovača, poglavito kovača bakra. Njegova kuća je redovito bila smještena u sredini naselja, a vjerovalo se da ima posebne moći jer može iz zemlje izvaditi prašinu i od toga napraviti različite oblike. Vjerovalo se da imaju i mogućnost utjecaj na prolazak vremena te da su utjecali na godišnja doba.

Kultura je prakticirala i ljudske žrtve. U jednoj grobnici pronađena su tijela koja su žrtvovana najvjerojatnije zbog kultnog prolaska Marsa i Venere, koji su bili najvažniji planeti te su imali svoje štovatelje, kroz Plejade, što nam govori da su Vučedolani promatrali nebo i bili upoznati s promjenama na njemu. Pronađena su i tijela koja su na svojim glavama imala blaga udubljenja, za koja se pretpostavlja da su nastala ritualnim izlijevanjem tekućeg bakra na glavu žrtve.

Vučedolski artefakti[uredi - уреди | uredi izvor]

Vučedolska golubica je najpoznatija keramička posuda s arheoloških iskopina na Vučedolu. Modelirana u obliku golubice, postala je jedan od najprepoznatljivijih simbola grada Vukovara, u čijoj se blizini Vučedol nalazi. Imala je kultnu namjenu kao kadionica. Tamne je boje, ukrašena bijelom inkrustacijom (mašnice, ogrlica, niz valovitih i cik-cak crta na krilima) u urezanom ukrasu i ornamentu nastalom žigosanim ubadanjem. Iako je prozvana golubica, arheolozi smatraju da se zapravo radi o ptici jarebici. Godine 1978. u blizini Vinkovaca otkrivena je obojana keramička zdjela za koju se vjeruje da predstavlja najstariji kalendar. Na loncu su oslikane četri vodoravne trake, a svaka je podijelenja na 12 polja, koji bi trebali predstavljati tjedne, a svaki drugi je prazan. U punim kvadratima su slike zviježđa koji se pojavljuju u određenom razdoblju, tako se npr. u prvom redu pojavljuje Sunce te taj pojas predstavlja proljeće. Ovaj vrijedan nalaz nam kazuje da su pripadnici Vučedolske kulture promatrali nebo, bilježili promjene te na taj način oređivali prolaz vremena.

Stanovništvo[uredi - уреди | uredi izvor]

U samom Vučedolu živjelo je oko 2000 i 3000 stanovnika, te je bila riječ o jednom od najvažnijih centara toga doba. Ljudi ove kulture u Vučedolu bavili su se stočarstvom, vjerojatno najstarijim uzgojem goveda na svijetu, te je u prehrani govedina činila 85%, dok su se na području Vinkovaca, zbog prisutnosti šuma, bavili lovom i hranili su se pretežno jelenima (oko 75% hrane u prehrani bilo je jelenje meso). Nađeni su u Vučedolu i ostaci pastrve, koje u Dunavu nije bilo, te su je nabavljali iz drugih krajeva. Ovo je prva kultura koja koristi tanjure za posluživanje hrane samo jedne osobe, dok su se dotada koristile zajedničke posude za hranu.

Zapadnobosanski tip[uredi - уреди | uredi izvor]

Prodor i širenje Vučedolske kulture na bosanski prostor jedino je bio moguć s njenog matičnog područja dolinom rijeke Save uzvodno te dolinom rijeke Vrbas, Une i Sane. Vučedolska kultura, kao moćni dio indoevropskih kretanja, s jasnom plemenskom organizacijom i izdvojenom vojnom plemenskom aristrokratijom, s visokom privrednom aktivnošću i kao nosilac metalurške djelatnosti, pokrenula se prema drugim predjelima. Toj su ekspanziji pogodovale već iscrpljene kulture starosjedilaca, spremnih za nestanak ili asimilaciju.[2] Na prostoru zapadne Bosne, poznato je pet lokaliteta: pećina Hrustovača, Dabarska pećina, gradina Zecovi kod Prijedora, Pećine - Kozarice kod Laktaša, Zemunica u Radosavskoj, Topića glavica, Pejića gradina, Kastel (Banja Luka)[6]

Nalazište Hrustovača[uredi - уреди | uredi izvor]

Po načinu stanovanja postojala su naselja pećinskog tipa (Dabar pećina i Hrustovača) i gradinskog tipa. U pećini Hrustovači pronađen je veći broj ognjišta od kojih je najljepše ono iz srednjeg sloja (sloj koji pripada vučedolskoj kulturi). Ognjište ima dimenzije 2,1x1,4 m, oblijepljeno je ilovačom sa uglačanom površinom. Pored ovog ognjišta, pronađena su još dva iz srednjeg sloja. Ovo bi moglo ukazivati da je Hrustovača bila stalnije naselje nosilaca ove kulture, posebno ako se ima u vidu činjenica da je oko ognjišta pronađenog na dubini od 1,3 m pronađeno mnoštvo garotine i pepela, što je znak da je na njemu duže vremena ložena vatra. [7]

Zdjele hrustovačkog tipa zastupljene su raznim varijacijama bikoničnih zdjela sa izvijenim obodom i naglašenim ramenom, amfore sa širokim cilindričnim vratom i dvije tunelaste drške na ramenu, terine, pehari sa trakastom drškom koja spaja obod sa ramenom, konične zdjele, šolje sa zaravnjenim obodom, konične vaze na nozi u obliku šape, cilindrični sudovi s proširenim gornjim i donjim dijelom te trougaoni privjesci.Pored ove fine keramike, zastupljena je i gruba keramika čiji oblici oponašaju oblike finih posuda, ali ipak postoje i određene forme karakteristične samo za grubu keramiku; to su: trbušasti sudovi sa uskim cilindričnim vratom, pehari raznih oblika. Ukrasi na keramici izvođeni su tehnikama duboreza, žigosanja, brazdastog urezivanja, i udubljivanja. Motivi su kombinacije trouglova, rombova, kvadrata, krstova, malih kružića i sl.[1]

Što se tiče nalaza od kamena, u Hrustovači su pronađene sjekire sa rupom za nasad držala, kamene strugalice, fragmentovani kameni predmet koji je najvjerovatnije služio kao amulet, zatim brusilice od kamena i kamena tucala, kao i kameni žrvnjevi. Na Zecovima su pronađeni kremeni nožići, kameni brus, brus od pješćara te piramidalni privjesak. Da bi se razumio način života i ekonomija nosilaca hrustovačkog tipa poslužio je i čitav sloj ugljenisanog ječma u Hrustovači. To implicira na zaključak da su se stanovnici ovog kraja, ili bar ovog lokaliteta, bavili zemljoradnjom vjerovatno u onolikoj mjeri koliko im je bilo potrebno da se prehrani njihova zajednica.[8] Nosioci zapadnobosanskog tipa vučedolske kulture se nisu eksponirali kao kreatori plastike; do sada nije okrivena nijedna plastična figurica.

Nalazište Kastel[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema analizama i vrsti ornamentike, lokalitet Kastel pripadao je i klasičnoj (dublje urezane ornamentike) i kasnoj klasičnoj (pliće urezanih motiva) fazi Vučedola. Karakteristika finije keramike je da je većinom ukrašena bijelom inkrustacijom, što je opšta karakteristika vučedolske keramike, koja je evidentirana i na Kastelu. Keramika je bila ornamentirana duboreznom tehnikom, dubokim i plitkim urezima, a ukrasi su bili izvedeni žigosanjem i upotrebom nazubljenog kotačića.[2]

Arheolozi su uočili vezu između pojave i širenja metala i upotrebe bijelo inkrustiranog ornamenta. Ta je relacija imala dublji značaj za vučedolsku kulturu koja je širila metaluršku proizvodnju širom Evrope i nosila mističnu notu, s direktnim i skrivenim sadržajem. Činjenica da je bijela inkrustacija pratila širenje metalurgije naslućuje vezu između simbola Vestalskih djevica kao čuvarica vatre i ritualnog žrtvovanja djece pred gradnju peći za taljenje. Ritual je bio više mističan nego religiozan, a nevine žrtve fetusa djece možda najuzvišeniji simbol, gdje se žrtvuju čistota i nevinost. Pojava bijele inkrustacije, u mitskoj verziji, po kojoj je Prometej prenio ukradenu vatru, ima svoju verziju u relaciji između vatre i stabljike komorača (Ferula communis), koja raste po cijelom Mediteranu. Stabljika je ispunjena bijelom i lako zapaljivom srčikom. Prometej je vatru sakrio u stabljiku te biljke i darovao je čovječanstvu. Ta bijelina inkrustacije možda ima neku relaciju s vatrom i taljenjem.[2]

Južnobosanski tip[uredi - уреди | uredi izvor]

Nalazišta ovog tipa su u porječju gornjeg toka rijeke Bosne i njenih najjužnijih pritoka. Lokaliteti ovog tipa vučedolske kulture u BiH znatno su manje istraživani u odnosu na lokalitete zapadnobosanskog tipa vučedolske kulture. Jedino su na Gradini kod Alihodža, Crkvini kod Turbeta i Debelom brdu vršena izvijesna istraživanja, dok su na ostalim lokalitetima pronađeni nalazi rezultat rekognosciranja i slučajnih pronalazaka. Na osnovu rezultata istraživanja, konstatovano je sedam nalazišta ovog tipa: Debelo brdo kod Sarajeva,[9], Fortica na Bakijama u Sarajevu, Gradac kod Homolja, Gradac u Lepenici (kod Fojnice), Gradina kod Alihodža u dolini Bile, Gradac kod Toplice (nedaleko od Kreševa) i Gradac u Kotorcu, Istočna Ilidža.[10] Već prema nazivima lokaliteta, može se zaključiti kako su sva navedena naselja gradinskog tipa, što i odgovara geografskim prilikama ovog regiona ali i načinu stanovanja eneolitskih populacija. O načinu stanovanja nosilaca ovog tipa vučedolske kulture je teško govoriti obzirom na neadekvatnu istraženost i na činjenicu da se ni na jednom od ovih lokaliteta nije vršilo sistematsko iskopavanje. Jedino pravo naselje, sa izvijesnim dužim životom, bila je Gradina kod Alihodža gdje su na iskopanom prostoru od 13x8m ustanovljeni ostaci od šest kućišta koje predstavljaju okrugle ili ovalne jame ukopane svega 20 cm u zemlju i koje su uz rubove sadržavale mnoštvo lijepa i izgoretine.

Na figuricama s Debelog brda dominiraju koncentrični rombovi i kvadrati izvedeni tehnikom udubljivanja, zatim redovi žigosanih trouglova na vratu i ramenu amforica. Na Debelom brdu je pronađen i čitav niz keramičkih kalupa za izlijevanje bakarnih predmeta.

Vučedolska kultura u Hercegovini[uredi - уреди | uredi izvor]

Za razliku od Bosne, na području Hercegovine, dolazi do prodora sa juga od strane nosilaca Ljubljanske kulture. Naročito je važno istaći činjenicu da je Bosna i Hercegovina izuzetno bogata rudama, te je vjerovatno zbog toga i došlo do prodora na ovaj prostor. Broj kalupa za izlivanje bakarnih predmeta ukazuju na taj zaključak.[11]

Na području Hercegovine otkriveno je do četrnaest eneolitičkih lokaliteta: Varvara na vrelu Rame, te Ravlića pećina, Zelena pećina, Guvnine, Badanj, Džakulina glavica, Lazaruša, Gornje Banje, Jejinovača, Hateljska pećina, Leskova glavica, Orah, Manastirska pećina, Pećina Greben. Na osnovu arheoloških nalaza sa ovih lokaliteta utvrđena je genetska povezanost ovih lokaliteta i jadranskog tipa ljubljanske kulture, koja jeste genetski povezana sa vučedolskom kulturom. Za dolinu Rame može se reći da je bila prelazni region gdje su se susretali i jedni i drugi uticaji.

Keramički oblici pokazuje izrazitu sklonost ka trbušastoj profilaciji. Od oblika pojavljuju se manje amfore sa cilindričnim, napolje izvijenim vratom, trbušasti lonci s niskim cilindričnim vratom, piriformne vaze, terine i vrčevi na kojima je izvedena ornamentika također jednostavnija za razliku od keramike hrustovačkog tipa.

Lista eneolitskih kultura[uredi - уреди | uredi izvor]

Jamna Ruske stepe 3300 pne 2600 pne
Vrpčasta keramika Evropa 2900 pne 2350 pne
Baden Srednja Evropa 3600 2800
Amfore Evropa 3400 pne 2800 pne
Kostolac Podunavlje, Balkan 3250 3000
Vučedol Podunavlje, Balkan 3000 2400
Zvonasti pehari Širom Evrope 2800 1800

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Valentina Markasović, Dunja Tomić - KULTURNI I RITUALNI ASPEKTI VUČEDOLSKE KULTURE, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 "Eneolit". Arheološki leksikon -Zemaljski muzej, Sarajevo. https://www.slideshare.net/edinveletovac/arheoloski-leksikon-tom-1. Pristupljeno 9. 2. 2019. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 "Orhan Jamaković - Tragovi sopotske i vučedolske kulture na lokalitetu Kastel – Banja Luka". ANUBiH - GODIŠNJAK KNJIGA /46 Sarajevo 2017. http://www.anubih.ba/godisnjak/god46/Godisnjak46-full.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2019. 
  3. Studentica: Sandra Horvat, Mentorica: doc. dr. sc. Vlatka Vukelić -Sveuĉilište u Zagrebu Odjel za povijest VUČEDOLSKA KULTURA – LOKALITET VUČEDOL I SRODNI LOKALITETI NA PODRUČJU ISTOČNE SLAVONIJE
  4. Markasović
  5. "Luka Golemac - Vučedolska kultura". http://arheon.org/vucedolska-kultura/. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  6. "Zorko Marković - Ranobronzanodobna faza Vučedolske kulture u zapadnoj Bosni i sjevernoj Hrvatskoj". ANUBiH - GODIŠNJAK KNJIGA / 31 Sarajevo 2000. http://www.anubih.ba/godisnjak/izdanja/Godisnjak%2032.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2019. 
  7. "Amra Terzić: Vučedolska kultura u Bosni i Hercegovini". Katedra za arheologiju, Filozofski fakultet Sarajevo , Sarajevo, 2012. https://de.scribd.com/document/98907424/VU%C4%8CEDOLSKA-KULTURA-U-BiH-ispravka-2003. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  8. "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. https://de.scribd.com/document/267288103/Kulturna-Istorija-Bosne-i-Hercegovine. Pristupljeno 9. 2. 2019. 
  9. "Debelo Brdo". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2550. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  10. "Gradac na Ilinjači". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. http://aplikacija.kons.gov.ba/kons/public/uploads/odluke_bos/Istocna%20Ilidza_Gradac%20na%20Ilinjaci%20BOS.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  11. "Borislav Jovanović - Metalurgija bakra eneolitskog perioda na centralnom i zapadnom Balkanu". ANUBiH - GODIŠNJAK KNJIGA / 31 Sarajevo 2000. http://www.anubih.ba/godisnjak/izdanja/Godisnjak%2032.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2019. 

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]