Rimski ugovori između Italije i NDH

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Politička karta NDH nakon Rimskih ugovora

Rimski ugovori su naziv za tri ugovora potpisana 18. svibnja 1941. u 12:30 između NDH i Kraljevine Italije u Palazzo Venezia u Rimu. Potpisivanju ugovora prisustvovali su predsjednici vlada dviju država, talijanski ministar vanjskih poslova, grof Galeazzo Ciano, te svi ministri vlade NDH. Iako je imao više stavaka, u povijesti je najviše ostao upamćen dio vezan za razgraničenje dviju država.

Prije ugovora[uredi - уреди | uredi izvor]

Još 1927. Pavelić je Mussoliniju izrazio spremnost na prepuštanje velikih dijelova istočnojadranske obale Italiji.[1] U bilješci o Ljubljanskim pregovorima od 25. travnja 1941. navodi se kako Pavelić tvrdi da bi ga ostvarivanje zahtjeva grofa Ciana (prepuštanje teritorija od Rijeke do Boke Kotorske) dovelo do pada. No, premda je Pavelićeva pratnja nepopustljiva u bilo kakvom predavanju teritorija naseljenog Hrvatima Italiji, sam Pavelić je već tad bio spreman na teritorijalne ustupke i personalnu uniju ili monarhiju sa savojskim princom na čelu.

Sadržaj ugovora[uredi - уреди | uredi izvor]

NDH 1941.-1943.

Rimski ugovori su zapravo tri zasebna dokumenta:[1]

  • prvim dokumentom je utvrđena granica između dviju država;
  • drugim ugovorom NDH se obvezala da u jadransko-primorskom području (tzv. Druga, demilitarizirana zona) neće podizati nikakve vojne objekte ni držati ratnu mornaricu;
  • trećim dokumentom Italija je postala jamcem političke nezavisnosti hrvatske države.

Treći ugovor nikad nije bio proveden u cijelosti iako je dogovoren, posebno odrednica vezana za krunjenje savojskog princa Aimonea Roberta Margherita Maria Giuseppea di Torino za hrvatskog kralja pod imenom Tomislav II. Hrvatsko izaslanstvo je uspjelo odbiti stvaranje zajedničke vojske Kraljevine Italije i NDH. No, najteže je bilo pitanje razgraničenja. Jedan od hrvatskih časnika iz izaslanstva piše:

Wikiquote „Smještaju nas u veliku dvoranu s izgledom na trg. Dra Pavelića, međutim, uvode u jednu pokrajnju sobu, tik do naše. Započinje sumorno čekanje... Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pomoli omanji krivonogi Talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo ući. Pred nama puca slika, koju zacijelo nitko nije predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti na vječno upozorenje na opasnost i smrt. Dvorana je velika, vrlo visoka. Prvo što mi je upalo u oči je jedna ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile širokom crvenom bojom označene granice hrvatske države. Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti pred Mostar i u blagom zavoju na sjeverozapad Crne Gore. Čudni torzo, kojemu fali sve od trbuha naviše. Učinilo mi se u tom času da će me bol shrvati. Cijelu polovinu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od hrvatske države! Ništa od Dalmacije i našeg mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile tako daleko od Dalmacije!...[2]
()

Odmah nakon potpisivanja sporazuma, Italija je tu svoju interesnu sferu podijelila na tri zone:

  • Prva zona priključena je izravno Italiji,
  • Druga zona je postala demilitarizirana,
  • Treća zona (najudaljenija od mora) je potpala pod vojnu i civilnu vlast NDH.
Zadarska, Splitska i Kotorska provincija sačinjavale su Guvernatorat Dalmacija.

Italija je dobila gotovo cijelu Dalmaciju i to: područje Zadra, Šibenika, Splita, otoke Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčulu, Mljet i mnoge druge manje, zatim Boku Kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Odmah nakon sklapanja sporazuma Italija je napravila novu administrativnu podjelu ustupljenih područja. Dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, s otocima Krkom i Rabom, priključila je Riječkoj provinciji, a anektirani dijelovi Dalmacije i Boke Kotorske s otocima, zajedno s bivšom Zadarskom provincijom, ušli su u sastav Guvernatorata Dalmacija, tako da je Dalmacija opet bila administrativno podijeljena na tri pokrajine: Zadarsku, Splitsku i Kotorsku.

Teritorijalni ustupci su se sveli predavanje većeg dijela Dalmacije s nekim većim gradovima, dok NDH dobiva izlaz na more u bivšim kotarevima Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (u podvelebitskom primorju) i na slabo razvijenom području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su i otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maun, Lokrum, Lopud i Koločep. Posebna konvencija se trebala zaključiti u vezi s upravnim uređenjem grada Splita, predgrađa Kaštela i otoka Korčule. NDH je zahtijevala autonomiju za ta područja, što Italija nije bila voljna pružiti.

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

S ovim ugovorima teritorijalni sporovi između NDH i Kraljevine Italije nisu ni započeti ni završeni. Posljedice ugovora su bile katastrofalne - nestajanje početnog oduševljenja novonastalom hrvatskom državom i gnjev na ustašku vlast u cijeloj NDH. U javnosti je postala izražena mržnja prema Talijanima. Dolazi i do javnih prosvjeda, usprkos redarstvenom satu i vojnoj okupaciji. Ugovori su također pridonijeli i jačanju Narodnooslobodilačkog pokreta u Dalmaciji - krajevi naseljeni Hrvatima pod talijanskom vlašću za vrijeme 2. svj. rata su dali do 100.000 boraca.

Dana 18. svibnja 1941. Tomislav II. postaje službeno kralj Hrvatske, na ceremoniji u Kvirinalskoj palači, gdje je Ante Pavelić s nekoliko hrvatskih izaslanika tražio od talijanskoga kralja Viktora Emanuela III. da Amiona od Savoye imenuje hrvatskim kraljem. Amionea je kraljem imenovao njegov rođak, Viktor Emanuel III.[3]. Pri primanju Zvonimirove krune (zapravo pozlaćenog vijenca spletenog od trolista s križem)[4] uzeo je ime Tomislav II., kao spomen na prvoga hrvatskog kralja Tomislava.[5] Krunidba je predviđena u Tomislavgradu, ali je Aimone odbio otići u Hrvatsku zbog krize oko "Dalmatinskoga pitanja". Tomislav II. osjećao je da Dalmacija nikada ne može biti talijanska zemlja i da su Rimski ugovori neprijatelj hrvatsko-talijanskom izmirenju.[6] Jedan od ostalih razloga zašto nije došao u Hrvatsku bila je ugroženost njegove osobne sigurnosti.[7] Nikada nije imao stvarnu vlast za vladavile ustaške Vlade, koja je njegovu titulu kralja pretvorila samo u neznatan simbol nekadašnjega slavnog kraljevstva.

Talijanska je strana već u lipnju 1941. zatražila okupaciju i Druge zone, koja je i dovršena do listopada. Njome je Italija preuzela i civilnu vlast na tom području, hrvatski činovnici potčinjeni su talijanskima, a hrvatski veliki župani postojali su samo na papiru.[1]

Godine 1943., kapitulacijom Italije, Nijemci vraćaju natrag Nezavisnoj Državi Hrvatskoj većinu teritorija koji su potpali pod talijansku vlast Rimskim ugovorima, no povjerenje u NDH, barem u tim krajevima, bilo je nepovratno izgubljeno. U isto vrijeme donesene su i odluke ZAVNOH-a o priključenju Istre, Zadra i svih spomenutih okupiranih dijelova matici Hrvatskoj.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 Goran Miljan, Ivica Miškulin: Povijest 4, udžbenik povijesti za 4. razred gimnazije, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-12-1096-6
  2. Hitrec, Hrvoje: Hrvatska povjesnica, Zagreb, 1999.
  3. Packard, Reynolds (2005). Balcony Empire: Fascist Italy at War. Kessinger Publishing. str. 190. ISBN 1417985283. 
  4. "Crown of Zvonimir". Newsletter (2009 Time Inc.). 1941-05-26. Pristupljeno 2009-11-30. 
  5. Worldstatesmen
  6. Rodogno, Davide (2006). Fascism's European Empire: Italian Occupation During the Second World War. Cambridge University Press. str. 95. ISBN 0521845157. 
  7. Tomasevich, Jozo (2001). War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration. Stanford University Press. str. 138. ISBN 0804736154. 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]