Kvirinalska palača

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Kvirinalska palača
Pogled na istoimeni trg  i palaču
Pogled na istoimeni trg i palaču
Mjesto Rim
Država  Italija
Vrijeme gradnje 16. - 18. vijek
Vlasnik Država Italija
Tip građevine palača
Arhitektonski stil barok
Arhitekti i izvođači radova
Arhitekt Domenico Fontana
Carlo Maderno
Gian Lorenzo Bernini
Ferdinando Fuga
Tehnički podaci
Broj katova 3
koordinate: 41°54′N 12°29′E / 41.900°N 12.483°E / 41.900; 12.483

Kvirinalska palača (talijanski Palazzo del Quirinale) je barokna palača i službena rezidencija Predsjednika Republike Italije u Rimu[1]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Kvirinal za antike[uredi - уреди | uredi izvor]

Kvirinal je elitni rimski kvart još od republikanskih vremena, poznat kao aristokratsko naselje, što je naročito došlo do izražaja za imperijalnih vremena, kad su brojni patriciji i bogataši živjeli u njemu, među inima Tit Pomponije Atik (Ciceronov prijatelj), Gaj Fulvije Plaucijan, pjesnik Marcijal i brojni Flavijevci i Klaudijevci.[1]

Iz rimskih vremena su skulpture Kastora i Polideuka - Dioskura, koje danas krase trg ispred palače.[1]

Palača za 15. i 16. vijeka[uredi - уреди | uredi izvor]

Kvirinal se za srednjeg vijeka počeo reurbanizirati, podizane su crkve, palače i dvorci, na terenima starih ruševnih antičkih građevina, koje su korištene kao kamenolomi za gradnju novih zgrada.[1]

Kvirinal, bolje rečeno dio oko današnjeg trga, je krajem 15. - početkom 16. vijeka već bio urbaniziran. Brojni prelati i aristokrati su podigli palače i vile, među njima i kardinal Oliviero Carafa, koji je na terenu današnje Kvirinalske palače podigao vilu sa vinogradom. U nju se 1550. uselio kardinal Ippolito d'Este, koji je vinograd pretvorio u park, obogaćen fontanama i antičkim skulpturama. Upravo je ljepota parka potakla sljedećeg stanara papu Grgura XIII (1572.-85.) da tu relativno malu vilu poveća na vlastiti trošak, pa je zato angažirao arhitekta Ottaviana Mascarina da mu napravi projekte. Mascarino je od 1583. do 1585. dogradio portik sa velikim stepeništem i tako uz još neke intervencije povećao vilu.[1]

Kad je 1585. umro Grgur XIII. njegov nasljednik Siksto V. (1585.-90.) kupio je 1587. njegovu vilu sa namjerom da je pretvori u papinsku ljetnu rezidenciju. Ipak ta mala vila nije bila dovoljno reprezentativna ni dovoljno velika da se u nju smjesti administracija Svete stolice, zbog tog je Siksto V. angažirao arhitekta Domenica Fontanu da proširi vilu dogradnjom dugog krila prema trg]]u i druge palače pa je na taj način dobijeno unutrašnje dvorište.[1]

Siksto V. se također angažirao i oko uređenja trga, pa je zbog tog nabavio skulpture Kastora i Polideuka i podigao fontanu, umro je u nedovršenoj palači koju su dovršili njegovi nasljednici.[1] Skulpture Kastora i Polideuka najvjerovatnije su isklesane za hram Serapisa na Kvirinalu, nakon tog su premještene u Konstantinove terme u kom su se držale dobro do potresa 443. Ponovno su pronađene u 15. vijeku za pontifikata Pavla II kad su prvi put restaurirane od 1469. do 1470. Na trg ispred palače prebacio ih je Siksto V. 1585., a na svoje današnje mjesto u fontanu oko obeliska, preseljene su za pontifikata Pia VI. - 1786.[1]

Od njegovih nasljednika treba spomenuti Klementa VIII. (1592.-1605.) koji se naročito angažirao oko uređenja vrta i dekoriranja palače mozaicima, štukaturama i skulpturama.[1]

Palača do 19. vijeka[uredi - уреди | uredi izvor]

Kvirinalska palača dovršena je za pontifikata Pavla V (1605-21). on je angažirao arhitekta Flaminia Ponzia da izgradi krilo prema vrtu. Kad je Poncije umro 1613. daljnju brigu preuzeo je Carlo Maderno, koji je podigao čitavo krilo prema Via del Quirinale (današnja Via Pia).[1]

Tokom 17. vijeka cijeli je kompleks utvrđen sve do raskršća Quattro Fontane. Gian Lorenzo Bernini projektirao je i podigao Loggiu - Benedizioni 1638. iznad glavnog portala palače. [1] Enterijerom se bavio papa Aleksandar VII. (1655.-1667.) koji je 1656. naručio freske od grupe slikara koju je vodio Pietro da Cortone.[1]

Posljednje veće arhitektonske intervencije u Kvirinalskom kompleksu dovršene su u prvoj polovici 18. vijeka, točnije između 1721. - 1730., kad su Alessandro Specchi i nakon njega Ferdinando Fuga podigli papinske štale.[1]

Ferdinando Fuga je također podigao i jednu manju palaču, za smještaj računovodstva koja se kasnije koristila za smještaj visokih gostiju.[1]

Revolucionarna vremena[uredi - уреди | uredi izvor]

Za revolucionarnih vremena i Kvirinalska palača doživjela je burne promjene, prvo kad je njezin dotadašnji stanar i gazda papa Pio VII. (1800.-1823.) - 1809. uhapšen i deportiran u Francusku, a odmah nakon toga kad je proglašena Napoleonovom rimskom rezidencijom, pa se morala pripremati za njegov dolazak. Iako Napoleon nikad nije došao u Rim, novi francuski upravitelji silno su se trudili da prilagode enterijer neoklasicističkom ukusu, za što su angažirali dosta umjetnika.[1]

Kad se u maju 1814. Pio VII. vratio u Rim i palaču, dao je odmah ukloniti sve napoleonske tragove.[1]

Posljednji papa koji je živio u Kvirinalskoj palači bio je Pio IX. (1846.-78.) koji je ostavio tragove svog pontifikata tako što je dao oslikati stropove u apartmanu Pavla V i 1848. angažirao Tommasa Minardija da naslika veliku fresku Misija apostola u Dvorani ambasadora.[1]

Vrijeme Savojske dinastije[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon aneksije Papinske Države u Kraljevinu Italiju - 1870., Kvirinalska palača postala je rezidencija kraljevske porodice. Da bi se drevna papinska palača pretvorila u raskošni kraljevski dvorac u stilu Louisa XV., bilo je potrebno neke dijelove, kao krilo prema vrtu potpuno obnoviti. Isto tako novi dvorac, trebalo je opremiti vrijednim stilskim namještajem, i umjetninama koje je prikupljana iz svih talijanskih regija i otpremane za Rim.[1]

Palača za Republike[uredi - уреди | uredi izvor]

Od 1946. kad je Italija proglašena Republikom, nikakve bitne arhitektonske promjene, ali se pažljivo održava i brine o njezinim umjetničkim djelima.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 1,17 1,18 "Storia" (talijanski). Palazzo del Quirinale. http://palazzo.quirinale.it/storia/storia.html. pristupljeno 10.3. 2018. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]