Milan Ćopić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Milan Ćopić kao oficir Španske republikanske vojske 1937.

Milan Ćopić je bio jugoslovenski komunista i revolucionar. Rođeni je brat Vladimira Ćopića, učesnika ruske revolucije i jednog od vođa KPJ.

Međuratni period je proveo ilegalno putujući po Evropi, po nalogu Moskve. Govorio je talijanski, mađarski, francuski, njemački, španjolski, ruski i druge jezike.[1]

U španskom građanskom ratu je bio upravnik zatvora Internacionalnih brigada. U Republici Španiji je osuđen zbog vansudskih egzekucija i torture zatvorenika na smrt, ali kazna nikada nije izvršena. Ubijen je u nemačkom logoru 1941.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Obitelj Ćopića bila je velika. Prema jednom izvoru imali su četrnaestero djece. Otac Jovo, crkvenjak parohije,[1] je bio Ličanin, a majka mu je bila Amalija, rođena Lončarić.[2]

Milan je rođen 4, prosinca 1897. u Senju. Bio je šest godina mlađi od brata Vladimira. Završio je osnovnu školu u Senju. Po podacima sestre Jelene »bavio se koje čime, pomalo zemljoradnjom«, dok je policija zabilježila da je bio trgovački pomoćnik, ali i zidarski radnik, pa metalac, rudar, vojnik, privatni činovnik i uza sve to još i »bilježnik kod raspisnog poverenstva III razreda kod kraljevskog financijskog ravnateljstva u Zagrebu«.[2]

Godine 1915. mobiliziran je u austrougarsku vojsku, a zatim poslan na talijansko bojište. Služio je u sastavu 26. domobranske pukovnije u činu podnarednika. Sa fronte se vratio koncem godine 1918.[2]

Pristupanje komunistima[uredi - уреди | uredi izvor]

U dvadeset i drugoj godini, Milan je krenuo putem revolucionara, pod izravnim utjecajem starijeg brata Vladimira, koji se koncem 1918. vratio iz Sovjetske Rusije.

Početkom 1919. godine Ministar unutrašnjih poslova Svetozar Pribićević javio je hrvatskom banu da se iz Sovjetske Rusije vraćaju agitatori boljševičkih ideja izvan Rusije«, medu kojima jc »najglavniji Milan Ćopić, pravoslavni Hrvat iz Senja, predsjednik Jugoslavenske sekcije.« Iako Milan tada nije bio u Rusiji, tako je zabeležen u policiji.[2]

Afera Diamantstein[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Afera Diamantstein

Početkom 1919. godine komunisti su pripremali revoluciju u Kraljevini SHS. U to vreme, Milan je bio pješadijski podnarednik u Zagrebu.[2] Grupa njegovog brata Vladimira je ilegalno radila u vojsci, pripremajući ustanak.[3] Za neposredni rad u vojsci bio je zadužen podnarednik Ćopić, ali je pravi rukovodilac u vojsci bio kapetan Josip Metzger.[3]

Ćopić je, zajedno sa drugim zaverenicima, bio član »podzemnog sovjeta«, čija je funkcija bila ilegalna organizacija pokreta i podjela pojedinih resora. On je imao izdržavati bolnicu i pohranjivati ilegalne letke.[3] Ćopić je u stanu davao utočište komunistima koji su dolazili u Zagreb. Prema svedočenju, on je davao vojničke isprave »kuririma«, koje je potpisivao sam, ili je krivotvorio potpis kapetana Petričevića.[2]

Kad su počela hapšenja, Milanov stariji brat Vladimir je među prvima uhapšen. Drugovi su mu dolazili u zatvor kroz prozor zahoda mjesnog suda, koji je graničio s hodnikom vojnog zatvora. Prema svedočenjima okrivljenih, uvodio ih je upravo Milan Ćopić, koji je u to vrijeme bio vojna osoba.[2] Iz zatvora, Vladimir je pisao Milanu pismo koje je policija uhvatila prilikom njegova hapšenja:

Wikiquote „Budi oprezan u Senju i nemoj mnogo brbljati. Mislim da me razumiješ. Kupi sva tri broja »Istine«, pa ih ponesi sobom. Dobro bi bilo da u upravi »Istine« pitaš ako imaju kakvih brošura, da im ih poneseš. Reci im, neka za ovaj moj list ne pripovjedaju svakome, jer bi mogao tkogod denuncirati, da ja imam veza sa vanjskim svijetom. Pitaj dalje, da li je Sorić bio u Senju, a ako nije reci im da je on naš drug, pozdravi sve. Reci Nenadu (tj. Diamantsteinu) da dođe po mogućnosti danas ili sutra na prozor u zahodu on ili Todorovič. Ako ti ne odeš, mogao bi i ti doći. Ali svakako neka jedan dođe.[2]
(Pismo Vladimira Ćopića bratu Milanu)

Policija je u srpnju 1919. uhapsila Milana i druge umešane u aferu Diamantstein. U njegovu je stanu za vrijeme policijske premetačine nađeno čitavo skladište boljševičkih letaka na hrvatsko-srpskom, francuskom i turskom jeziku.[2] 6. travnja 1920. godine Ćopiću je izrečena kazna 5 mjeseci zatvora, ali pošto je duže proveo u pritvoru, on je kao i svi drugi pušten na slobodu.[2]

Po izlasku iz zatvora, Milan je otišao u Beograd. Koncem rujna bio je, prema policijskim podacima, zaposlen u Beogradu kao pomoćnik kod Brodarskog sindikata. Milan je 29. rujna godine 1920. u Beogradu dobio od sekretara CK Filipa Filipovića karakteristiku u kojoj se navodi da mora »emigrirati iz Jugoslavije da bi izbjegao buržoaski sud, zbog komunističke propagande«.[2]

U listopadu 1920. godine, na raspravi koja se vodila pred divizijskim sudom u Zagrebu povodom uloge podnarednika Ćopića u aferi Diamantstein, konstantovano je da se on «nalazi u Rusiji«.[2] Dobrivoje Alimpić u svojim sećanjima opisuje kako je Milana iz južne Srbije prebacio preko granice u Bugarsku.[2]

Emigracija u SSSR[uredi - уреди | uredi izvor]

Milan Ćopić, slikan u emigraciji u Beču 1921.

Učesnik ruske i mađarske revolucije A. Muftićiz Sarajeva, u svojim sjećanjima piše: »Kad sam stigao u Beč tu sam se susreo s Milanom Ćopićem, koji je emigrirao iz Jugoslavije, preko Turske i Bugarske.«[2] On dalje opisuje njihov put u Rusiju preko Bratislave i Praga:

Wikiquote „Obzirom na ovdašnji položaj mi smo jako želili putovati u Rusiju… Na granici Sovjetske Rusije mi smo sa drugom Ćopićem dobili mjesto u vagonu s mekanim sjedalima i tako smo doputovali u Lenjingrad... Poslije odmora od 3-4 dana u hotelu »Internacional« poslali su nas u Jugoslavenski sovjet.[2]
(A. Muftić)

7. veljače g. 1921. su u Biro Petrogradskog jugoslavenskog odjela stigli Ćopić i Muftić, te da je Milanu izdana potvrda da je član KPJ i da ga šalju u Petrogradski emigrantski pododjel. U međuvremenu sekretar Jugoslavenskog centralnog biroa pri CK RKP (b) Mihajlo Tomac iz Moskve javlja da je Milan Ćopić imenovan za političkog organizatora na komandantskim kursevima Crvene armije u Moskvi, te ih 12. 11. šalju u u Moskvu.[2]

Milan Ćopić u Rusiji drži vojnu obuku jugoslovenskim revolucionarima, nakon čega se vraća u zemlju. On je predavao na Drugom kursu vojnih komandanata, u jugoslavenskom odjetenju, koje je organizirao Centralni jugoslavenski biro pri CK RKP(b) za jugoslovenske veterane ruske revolucije, koji su se vraćali u domovinu.[2]

Atentat na kralja Aleksandra[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon neuspelog komunističkog atentata na regenta Aleksandra, Ćopić je došao u Jugoslaviji 1922. godine da obavi atentat. Miroslav Krleža svedoči kako je Ćopić leta 1922. stigao u Beograd s nakanom da ubije kralja Aleksandra, istog dana kada je doputovala rumunjska princeza Marija, koja se sutradan trebala udati za kralja Aleksandra. Krleža nastavlja:

Wikiquote „Bilo je to u vrijeme žestokog terora policije poslije osude članova KPJ poslije atentata Spasoje Stejića, poslije smaknuća Alije Alijagića i osude grupe »Crvena pravda«. Milan Copić je odsjeo kod svog druga, nekog tipografa, koji je stanovao blizu Kalemegdana. Otkrio je drugu da ima namjeru da ubije kralja Aleksandra. Kad je čuo tipograf za namjere Milanove, otišao je u grad i potražio Mošu Pijadu, te mu o svemu ispričao.[2]

Prema Krleži, Moša Pijade je odmah došao da nagovara Ćopića da odustane, rekavši da je to štetno za Partiju. Pošto je Milan bio fanatično odlučan, Pijade mu je ubacio u piće uspavljujuće sredstvo, te je ovaj prospavao kraljevsko vjenčanje. Milan se dugo nije mogao probuditi, te su morali slijedećeg dana poslije podne pozvati liječnika, koji mu je ispumpao želudac i doveo ga u normalno stanje. Milan je uskoro poslije ovog ponovno otputovao iz zemlje, u oktobru ili početkom novembra.[2]

Ilegalni rad po Evropi[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema Ćopićevoj izjavi policiji, u Francuskoj je živio od 1922. do 1934. godine, u raznim gradovima. Studenog 1934. je preko Njemačke i Češke prešao u Poljsku. Na putu u Poljsku je bio pritvoren kraj Stuttgarta na 23 dana, a u Moravskoj Ostrovi 4 dana. Ponovo je pritvoren u Poljskoj »radi prekršaja putničkih propisa«.[2] Očak ocenjuje da njegova šetnja po Francuskoj, Poljskoj i Čehoslovačkoj, navodi na misao da je mogao biti poslan od Moskve (Kominterne ili NKVD) sa specijalnim zadatkom u Evropu. Njegov boravak u Francuskoj provjeravalo je jugoslavensko poslanstvo u Parizu. Prema njihovim podacima, Ćopić je bio istjeran jer je »imao više pasoša na razna imena«, između ostalih Josip Vinski i Milan Latković.[2]

Poslije zatvora u Poljskoj uputio se u Varšavu da dobije u jugoslavenskoj ambasadi isprave, ali je odbijen. Zbog toga je otišao pješke do Graca i tu se prijavio jugoslavenskom konzulu, koji mu je dao pasoš i 11 šilinga za put do Jugoslavije.[2]

Kratak povratak u zemlju[uredi - уреди | uredi izvor]

Milan Ćopić se vratio se u zemlju 20. rujna 1935. Bio je vrlo bijedno odjeven i nalazio se u teškim materijalnim prilikama. Neko vreme je boravio u Senju, te kod sestru u Sušaku, pod nadzorom policije, dok nije ponovo ilegalno napustio zemlju.[2] Iz Sušaka je krenuo pješice »jer nije imao sredstva za putovanje željeznicom«, preko Beograda, Pančeva i Vršca. 22. veljače 1936. prešao ilegalno je granice Rumunjske, ali je uhapšen i osuđen na 16 dana zatvora, te vraćen u Jugoslaviju.

Nakon deportacije je od jugoslovenske policije tražio papire i dozvolu za trajni boravak u rodnom Senju:

Wikiquote „Napominjem da sam celi moj put nemajući sred stava za podvoz propešačio na moje noge, a tražeći milost od dobrih ljudi za izdržavanje, pa molim nadležne vlasti da čim prije dobijem svoje stalno mjesto boravišta u Senju gdje sam se i rodio ,i gdje imam rodbine i kako bih mogao dobiti pravovaljane isprave da mogu i dalje tražiti zarade, jer ne bih želio da na ničiji teret živim kad sam mlad i zdrav i mogu sebi da zaradim i da živim kao ostali ljudi.[2]
()

Čini se da je ovim uspio uvjeriti vlast u svoju »bezizlaznu situaciju«, pa mu općina plaća po 10 dinara za uzdržavanje, a mjesna policija traži od uprave u Zagrebu da mu dopusti boravak gdje traži.

Wikiquote „U to vrijeme, ne znam na koji način, Milan je stupio u kontakt sa Ljubicom Kučera (profesoricom francuskog jezika na Senjskog gimnaziji), a oni mi je poslije stanovitog vremena u hodniku Gimnazije rekla da nikad nije tako lijepo razgovarala francuski kao s mojim stricem, bez obzira na to što je obični zidar, ali da govori 16 svjetskih jezika.[1]
(Sećanje Milanovog nećaka)

Nakon kraćeg boravka u Senju, Ćopić 5. lipnja 1936. ilegalno prelazi u Austriju, i ponovo biva uhićen. Ovaj put policija ga zadržava pod izravnom kontrolom u Zagrebu, ali on kolovoza 1936. nestaje.[2]

Španski građanski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Jugoslovenski rukovodioci u Španiji. Milan Ćopić skroz gore desno.

11. studenog 1936. godine je stigao preko Francuske u Španjolsku. 1. veljače 1937. godine Milan je poslao pisao svojoj sestri Jeleni, koje je zaplenila policija:

Nakon svih napornih bazanja, koje stoji mnogo zdravlja bio sam tvrđi od kamena. Danas sam još tvrđi od ikakvog svojstva na svijetu. Nakon prošlih šesnajst godina razlaza ipak je došao časak — da su se vjernici svojih ideala sastali iako udaljeni od tebe.

Naša ideja pobjeđuje. Madrid će biti svršetak Europskog, a i svijetskog fašizma. Branit ćemo Madrid, Španiju, Europu i cio eksploatirani svjet.[2]

— Milanovo pismo sestri Jeleni

U pismu Rudici Gržini Milan je pisao:

Wikiquote „Dragi Rude ovdje u Španiji događa se ono što nebi mogao živ čovjek da misli ili da stvori sebi jednu sliku. Mrtvi iz groba ustaju i nebo je sa zemljom sastavljeno, ali mi komunisti dobrovoljci dokazat ćemo cilj naše borbe i ono što mi želimo, ne samo u Španiji nego i u čitavom naprednom svijetu.[1]
(Milanovo pismo Rudici)
Castelldefels kod Barcelone, koji je služio kao disciplinski zatvor Internacionalnih brigada tokom španskog rata.

O Milanovoj ulozi u španskom građanskom ratu malo je poznato u jugoslavenskoj historiografiji. Milan "Marijan" Ćopić je bio poručnik španjolske republikanske armije.[1] On je radio u Kontraobavještajnom odjelu i bio upravnik disciplinskog zatvora Internacionalnih brigada.[2] Brigade su držale sopstveni zatvor, prvo u Albacete, a 1938. godine je premešten u Castelldefels kod Barcelone.[4] Zatvor Internacionalnih brigada je bio izuzet iz pravnog sistema španske republike i "jednom kada bi čovek dospeo tamo bio bio potpuno u njihovoj milosti".[4] Prema sjećanju Josipa Lonćarića, taj zatvor je po prezimenu Ćopić nazvan »Kopika«.[1]

Zatvorski režim je bio veoma surov, sa mnoštvom slučajeva torture i nasumičnih pogubljenja, usled čega su republikanske vlasti intervenisale.[5] 1938. godine Milan Ćopić je smenjen sa mesta upravnika zatvora. Iste godine je u Republici Španiji optužen za vansudske egzekucije i torturu, te osuđen na smrt.[5] No, kazna nikada nije izvršena (navodno zbog intevencije brata Vladimira, uticajnog u krugovima Kominterne).[6]

Smrt[uredi - уреди | uredi izvor]

Vrlo malo se zna o Milanovoj smrti. Prema zborniku sjećanja španskih dobrovoljaca, umro je u nemačkom koncentracionom logoru 1941, nakon što je prethodno uhapšen u Francuskoj. Prema Nikoli Kovaćeviću, Milan je iz Španije prešao u Belgiju, gde se, navodno, uključio u pokret otpora i 1940. poginuo u borbi protiv fašista.[2]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Ante Glavičić, Prilozi za biografiju Milana Ćopića
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 2,17 2,18 2,19 2,20 2,21 2,22 2,23 2,24 2,25 2,26 2,27 Ivan Očak, Milan Ćopić, prilog biografiji
  3. 3,0 3,1 3,2 Ivan Očak, Povratnici iz Sovjetske Rusije u borbi za stvaranje ilegalnih komunističkih organizacija uoči Prvog kongresa SRPJ(k)
  4. 4,0 4,1 Comintern Army: The International Brigades and the Spanish Civil War, by R. Dan Richardson
  5. 5,0 5,1 THE INTERNATIONAL BRIGADES AT CASTELLDEFELS
  6. Penchienati, Carlo (1965) “I giustiziati accusano. Brigate internazionali in Spagna” Arte della Stampa, pag. 154; Lladós, Josep and Mario Reyes, Mario (1997) “Le presó secreta de les brigades” pp. 48-55 de “El Temps” nº 667, 31-3-1997. Valencia, pages 52 and 53, and González Moreno-Navarro, Manuel (2009) “Las brigadas internacionales. Su paso por Catalunya (Guerra Civil Española 1936-1939)”. Promociones y Publicaciones Universitarias. Barcelona

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]