Nikola Kovačević (revolucionar)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Jugoslovenski borci u Španiji. Kovačević poslednji u donjem redu.

Nikola Kovačević (1894-1979) je bio učesnik Oktobarske revolucije i jedan od vođa prve Jugoslovenske komunističke grupe, osnovane 1918. u Moskvi.

Prema izveštajima policije Kraljevine SHS, bio je »najsposobniji i najopasniji boljševik«.[1] 1930-ih je učestvovao u Španskom građanskom ratu. Takođe je bio sekretar OK KPJ za Vojvodinu.

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođen je u Derventi 1894. godine. Bio je član Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine.

Ruska revolucija[uredi | uredi kod]

Jedan od vođa istupanja iz Jugoslovenske dobrovoljačke divizije i prelaska boljševicima. Bio sekretar Jugoslovenskog revolucionarnog saveza u Kijevu; član Jugoslovenske grupe pri RKP(b).[2]

Revolucionarni rad u Kraljevini[uredi | uredi kod]

U novembru 1918. godine Nikola Kovačević je, kao sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Srba, Hrvata i Slovenaca, upućen u Jugoslaviju radi pripreme boljševičke revolucije.

Kovačević i Ćopić su potkraj prosinca 1918. poslali u Moskvu izvještaj o uspešnom organiziranju komunističkih grupa u Zagrebu.[1] Nakon stvaranja ćelije u Zagrebu — verovatno u željezničkoj radionici — Ćopić se uputio u Hrvatsko Primorje, gdje je posjetio Sušak, Rijeku, Crikvenicu, Kraljevicu i Bakar, te zatim prešao u Gorski kotar (Delnice) i Liku (Gospić i Otočac), a Kovačević prvo u Sarajevo i Mostar, a zatim Slavonsku Požegu i Slavonski Brod.[1]

Kovačević je potkraj prosinca stigao u Slavonski Brod, gdje se sastao s mjesnim socijal-demokratima. Program komunista bio je dobro primljen, te se pristupilo organiziranju ilegalne ćelije. Kao mjesto za »javke« bila je određena krčma Johanna Drehera. U Brodu je također razvio između energičnu agitaciju među momčadi na monitorima. Putem šifre obavijestio je Simu Miljuša u Zagreb da će ta momčad u slučaju prevrata zajedno s boljševicima »bombardovati Beograd«.[1]

Potom je sličnu grupu osnovao i u Derventi. Prema svedočenju Vitomira Kozjaka, Kovačević mu je naložio da osnuje formaciju pod imenom Crvena garda ili Crna ruka, i prikuplja oružje »jer će doći dan kada će se podignuti čitava Jugoslavija«.[1] Prema Kovačevićevom saopćenju, odredi »Crvene garde« i »Građanske garde« bili su organizirani u Slavonskom Brodu, Osijeku, Đurđevcu, Vrdniku, Subotici i drugdje.[1]

Jedan je od organizatora tajne komunističke grupe „Pelagić“, osnovane početkom marta 1919.[1]

Policijski nadzor[uredi | uredi kod]

Policija je pažljivo pratila aktivnosti Nikole Kovačevića. 2. siječnja 1919. predsjednik vlade Bosne i Hercegovine V. Šola javio je ministru unutrašnjih poslova Svetozaru Pribićeviću da se »boljševik Kovačević nalazi u Sarajevu« i da je on »najsposobniji i najopasniji boljševik«.[1] Pribićević je istog dana izvestio hrvatskog bana Antuna Mihalovića kako ima saznanja da su iz Moskve poslani ljudi "da u našim krajevima šire boljševizam":

Od tih znadem za imena samo nekih i to: Kovačević pod imenom Krasoje, poreklom Ličanin, koji ima da radi u Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu [...]. Osim toga je poslat u Novi Sad neki Mijatov, a u Zagreb neki Ćopić koji se krije pod imenom Otpilenić [...] Glavni im je cilj komunizam.[3]

– Ministar unutrašnjih poslova Svetozar Pribićević

Pribićević od hrvatskog bana zahtjeva da spomenute osobe »treba strogo kontrolirati«.[1] Policija je 4. siječnja javila da Nikola Kovačević nije zaregistriran i da još nije uhapšen. Pribićević je 14. siječnja u telegramu zemaljskoj vladi javio da je Kovačević »jedan od glavnih vođa jugoslavenskih boljševika«.[4]

Progon i hapšenje[uredi | uredi kod]

Naslovnica Politika od 02. 07. 1921. o hapšenju komunističkih poslanika nakon atentata na regenta Aleksandra.

Kovačević je iz Slavonskog Broda otputovao u Beograd, održavajući vezu s Ćopićem. On opisuje način njihova konspirativnog dopisivanja. Ćopić je u otvorenoj dopisnici pisao o dobrom zdravlju roditelja, što je zna­čilo da je uspješno putovao u Gorski Kotar i Primorje. Vijest o uspostavlje­noj vezi s tetkom upućivala je na vezu s Bečom i Budimpeštom. Uspjeli upis na fakultet označavao je uspjeli rad zagrebačke grupe, nađeni stan sretan dolazak grupe. Podatak o udatoj sestri značio je da dolazi pouzdani drug s kojim se treba povezati; bio je to Filip Filipović. Iz Beograda je Kovačević uskoro protjeran u Sarajevo.[1]

U siječnju 1919. objavio je u partijskom listu Glas slobode u Sarajevu članak pod na­slovom: »Sovjetska Rusija«. U njemu je opisao oktobarsku revoluciju i doga­đaje u Sovjetskoj Rusiji nakon Oktobra. No, ubrzo je uhapšen. List je protestirao protiv njegovog hapšenja: »Ako će jugoslavenska buržoazija početi hapsiti bolj­ševike, kao što to već radi tada će ona ostati bez proletarijata, jer je danas svaki pravi proleter boljševik svagdje u svijetu pa i u Jugoslaviji«.[1]

U kratkom periodu legalnosti KPJ, bio je komuni­stički poslanik, ali je uhapšen 1. jula 1921. godine, nakon neuspelog atentata na regenta Aleksandra.[5]

Emigracija u SSSR[uredi | uredi kod]

U međuratnom periodu je kao pripadnik jugoslovenske političke emigracija u SSSR bio student, a potom i upravitelj jugoslovenskog sektora na Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada u Moskvi. Nakon neuspjeha oružanog otpora diktaturi 1929. godine, u siječnju 1930. godine smijenjen je generalni sekretar Jovan Mališić, a u rukovodstvo ilegalne KPJ su kooptirani Nikola Kovačević, Karlo Hudomal, Antun Mavrak i Akif Šeremet.[6]

Španski građanski rat[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Španski građanski rat

Kovačević je učestvovao kao dobrovoljac u Španskom građanskom ratu. Bio je intendant u Štabu interbrigada u Albaceti, gde je boravio sa Milanom Ćopićem i drugim Jugoslovenima.[7] U Španiji je bio poznat pod nadimkom "Nikita".[8]

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Nikola Grulović, „Jugosloveni u ratu i oktobarskoj revoluciji“, Beograd 1965.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 Ivan Očak, Povratnici iz Sovjetske Rusije u borbi za stvaranje ilegalnih komunističkih organizacija uoči Prvog kongresa SRPJ(k)[mrtav link]
  2. Nikola Grulović, „Jugosloveni u ratu i oktobarskoj revoluciji“, Beograd 1965. godina
  3. Arhiv CK SKJ, f. Zbirka Jugosloveni i Oktobar, Sign. 25.
  4. Glasnik arhiva i društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine VIII, knj. VII, Sarajevo 1967, 410, 411, 415.
  5. http://www.digitalna.nb.rs/wb/NBS/novine/politika/1921/07/02#page/0/mode/1up
  6. Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 145-151), Beograd, 1989.
  7. Ivan Očak, Milan Ćopić, prilog biografiji
  8. Ante Glavičić, Prilozi za biografiju Milana Ćopića

Vidi još[uredi | uredi kod]