Ilija Jakovljević

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ilija Jakovljević
Puno ime Ilija Jakovljević
Datum rođenja 21. listopada 1898.[1][2]
Mostar
Mesto rođenja 28. listopada 1948.
Zagreb
Zanimanje odvjetnik, novinar
Nacionalnost Hrvat
Književne vrste poezija, roman, književna kritika

Ilija Jakovljević (Mostar 21. listopada[1][2] 1898. - Zagreb 28. listopada 1948.) [3] (zatvor Glavnjača u Beogradu??)[1] bio je književnik, odvjetnik i novinar iz BiH. Pisao je pjesme, romane, pripovijetke, podlistke i književne kritike.

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Ilija Jakovljević rodio se u Mostaru od oca Marka i majke Kate rođ. Vuković.[1] Osnovnu školu i gimnaziju pohađa u Mostaru (1909-1915) a po završetku sedmog i osmog razreda gimnazije u Sarajevu (1916-1917) i studija prava u Zagrebu (1918-1926), gdje je 31. svibnja 1929. godine i doktorirao[1] - vodio je samostalni odvjetnički ured i sudjeluje u većim sudskim procesima (Hranilović-Soldin, Kerestinečki proces, Lički proces, Proces redovnicima samostana Sv. Vinka).[2] Između dva rata bavio se novinarstvom te pisao književne kritike. Objavljivao je pjesme i pripovijetke, a od 1940. bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika, te uređuje časopis Savremenik.

Grob Ilije Jakovljevića na Mirogoju

Kao novinar, kritičar i feljtonist surađuje u listovima i časopisima Luč, Dom i svijet, Narodna politika, Narodna sloboda, Narodna straža, Evolucija, Revija mladih, Hrvatska obrana, Hrvatska prosvjeta, Omladina, Seljačka mladica te je od rujna 1936. godine bio glavni urednik Hrvatskog dnevnika[2] (u kome su još radili Mirko Glojnarić, Šime Balen, Milan Leskovar...), do 10. travnja 1941. kad su sve novine zabranjene.

Bio je hrvatski intelektualac kršćanskog svjetonazora koji je simpatizirao ideje Hrvatske seljačke stranke. Kad je Ante Pavelić došao na vlast predložio je Iliji (kao eminentnom hrvatskom intelektualcu) da se pridruži ustaškoj vladi - što je ovaj uredno odbio i time je kasnije dospio u logor u Staroj Gradiški. Jakovljević je 13. listopada 1941. godine upućen u logor zajedno s grupom hrvatskih intelektualaca i uglednika (Antun Barac, Josip Badalić, Grga Novak, Mirko Deanović, Mirko Breyer, Lujo Tomašić...)[4] a iz logora je izašao 23. prosinca 1942. godine. Zbog prijetnje ponovnog uhićenja od ustaške vlasti 21. rujna 1944. godine odlazi u partizane. Nakon Drugog svjetskog rata ponovno otvara odvjetničku pisarnicu u Zagrebu, kratko surađuje u Vjesniku i objavljuje knjigu “Lirika nevremena” - o bolnom logoraškom iskustvu. Ipak, taj čovjek koji je za sebe govorio da ga nikad nije “privlačila aureola mučeništva” ostao je principijelan pa ga nova vlast zbog kršćanskog svjetonazora ubrzo opet šalje u zatvor - gdje je 1948. navodno počinio samoubojstvo, baš kao što su navodna samoubojstva počinili i drugi autor memoarske knjige o Jasenovcu izdane i zabranjenjene 1945., Đorđe Miliša, kao i njegov suradnik u objavljivanju nastavka te knjige Tvrtko Meštrović [5], sin glasovitog kipara Ivana Meštrovića.

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Studije i feljtoni, Zagreb, (1919.)
  • Zavičaj, Osijek, (pripovijetke, 1923.)
  • Na raskrsnici, Zagreb, (roman, 1926.)
  • Hercegovke, Zagreb, (pripovijetke, 1927.)
  • Otrov uspomena, Zagreb, (pjesme, 1940.)
  • U mraku, Zagreb, (roman, 1945.)
  • Lirika nevremena, (pjesme, Zagreb 1945., Sarajevo 1982., 1984.)
  • Ponoćka (igrokaz)
  • Konclogor na Savi, Zagreb, (memoarska proza, 1999.)

U ostavštini[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Opterećeni (neobjavljeni roman)

O jezičkom purizmu[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon uspostave fašističke tvorevine NDH, započelo se sa nasilnim jezičnim čistunstvom u hrvatskome jeziku, na čemu je osobno inzistirao Ante Pavelić. Zatočeni Jakovljević je iz logora o tome posprdno pisao:

Wikiquote „U glavnom ustaškom glasilu „Hrvatskom narodu", zaboravio se netko i upotrijebio riječ „pogreb" (srbizam). Zaprepastio se Poglavnik, zaprepastio se njegov „dvor", prestravio se njegov osobni ured. Sve je alarmirano. Tko je zločinac? „Hrvatski narod" objavi na čelu lista dva puta uzastopce strogi ukor iz Poglavnikova osobnog ureda s Poglavnikovim upozorenjem da će dotični prestupnik biti kažnjen. [...] Očekivah da ćemo u najskorije vrijeme pozdraviti u logoru jedno „lice" (osobu koja je upotrijebila riječ „pogreb"). Ali kako to „lice" bijaše Pavelićev osobni stenograf ili „brzopisac", pomilovan je, i tako nam izosta ta senzacija.[6]
(Ilija Jakovljević, zatvorenik ustaškog logora Stara Gradiška, o Pavelićevom jezičkom purizmu)

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Konclogor na Savi, Ilija Jakovljević, Konzor, Zagreb, 1999. ISBN 953-6317-56-7 str. 345-346

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Vlado Lončarević: Ilija Jakovljević - Hrvatska žrtva totalitarizma XX. stoljeća. Preuzeto 1. veljače 2011.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Konclogor na Savi, Ilija Jakovljević, Konzor, Zagreb, 1999. ISBN 953-6317-56-7, str. 345-346
  3. Mirko Marjanović Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, Matica hrvatska Sarajevo, HKD Napredak, Sarajevo
  4. vjesnik.hr: Igor Mandić: Knjiga iz groba Preuzeto 2. veljače 2011.
  5. Krešimir Radić: Baština u kamenu, Razgovor sa Stjepanom Gabrijelom Meštrovićam, Readers Diegest Hrvatska, Zagreb, siječanj 2008., str. 67.,
  6. Historijska čitanka, Drugi svjetski rat

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]