Filenida

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Filenida je navodno napisala priručnik za spolne odnose koji sadrži opise različitih položaja u seksu.[1][2][3][4] Ovaj kylix crvenofiguralnog stila iz oko 480–470. pne. prikazuje muškarca koji ima spolni odnos s heterom, svojevrsnom starogrčkom prostitutkom.

Filenida sa Samosa (starogrčki: Φιλαινίς ἡ Σαμία, Philaenis) bila je navodna autorica jednog drevnog priručnika za seksualne odnose. Prema jednom sačuvanom fragmentu iz spisa u kome se tvrdi da ga je napisala Filenida, ona je bila sa Samosa, a otac joj se zvao Okimen (Ocymenes). Međutim, mnogi moderni filolozi smatraju "Filenidu" izmišljenim likom čiju su personu možda prihvatili razni erotski pisci. Dva satirična grčka epigrama iz Palatinske antologije koja su napisali pjesnici Eshrion sa Samosa i Dioskorid kao da žele obraniti Filenidinu reputaciju te inzistiraju na tome da ona nije napisala spis koji joj se pripisuje. Eshrion umjesto toga inzistira na tome da je taj spis napisao atenski sofist Polikrat. Navodni Filenidini spisi bili su dobro poznati tijekom antike, a filolozi vjeruju da su možda utjecali na Ovidijevo djelo Ljubavno umijeće (Ars amatoria).

U kasnijim vremenima Filenidu se pamtilo po njezinoj reputaciji razuzdanosti. Izmišljeni lik po imenu Filenida pojavljuje se u Epigramima rimskog pjesnika Marcijala kao muškobanjasta žena poznata po tome što upražnjava spolne odnose sa ženama. Kršćanski pisci Justin Filozof, Tacijan i Klement Aleksandrijski osuđuju spise koji se pripisuju Filenidi kao izopačene i nemoralne. Jedan pseudo-Lukijanov dijalog iz 4. stoljeća n.e. pod naslovom Ljubavi spominje kako Filenida koristi strapon za seks sa ženama. Upravo je kroz ove kasnije aluzije Filenida bila najpoznatija tijekom modernog doba, a spominje se u radovima engleskih autora Thomasa Heywooda i Johna Donnea, koji su je oboje karakterizirali kao seksualno devijantnu. Godine 1972. objavljena su tri kratka fragmenta iz spisa koji je navodno napisala Filenida, a koja su prethodno bila otkrivena u Oksirinhu među Oksirinhijskim papirusima.

Prvi spomeni[uredi - уреди | uredi kôd]

Filenida je navodno potjecala s otoka Samosa,[4][5] koji je u antici bio poznat po prostituciji.[4][6]

Filenida je najčešće spominjana od svih žena u antici kojima se pripisivao neki spis erotske tematike, a spominje se u desetak drevnih izvora.[1][2] Prema jednom od sačuvanih fragmenata spisa iz Oksirinha, djelo je napisala "Filenida Samljanka, kći Okimenova",[7] premda je Atenej naziva "Lefkađankom".[8] Ime njezine majke ponekad se navodi kao Gilina (Gyllina).[4] Suvremeni ispitivači uglavnom vjeruju da je Filenida izmišljeni lik kojeg je nekoliko pisaca erotske literature koristilo kao svoju personu.[4][9]

Moderni ispitivači uglavnom pretpostavljaju da je Filenidina "persona" bila kurtizana.[10][3][4] Prema Ianu Michaelu Plantu, čini se da su ime "Filenida" (Philaenis) – umanjenica od philaina, što je ženski oblik grčke riječi philos, koja znači "ljubav"[11] – često upotrebljavale prostitutke u drevnoj Grčkoj.[4] Njezino povezivanje sa Samosom također je prikladno za prostitutku, budući da je u antici taj otok bio poznat po skupim heterama.[4][6] D. W. Thomson Vessey navodi da je Filenida izmišljeni lik koji predstavlja "prototipsku bludnicu".[12] Sandra Boehringer žestoko odbacuje stav da Filenida predstavlja kurtizanu, inzistirajući na tome da nema dokaza koji potkrepljuju argument da je ime Philaenis na bilo koji način bilo "ime za kurtizanu" ili da je itko ikad u antici pomišljao na Filenidu kao na kurtizanu, umjesto toga tvrdeći da su je drevni samo smatrali seksualno razuzdanom.[9]

Palatinska antologija[uredi - уреди | uredi kôd]

Dvije pjesme u Palatinskoj antologiji – jedna Eshriona sa Samosa i druga pjesnika Dioskorida iz 3. stoljeća prije n.e. – nastoje opovrgnuti da je Filenida napisala djelo koje joj se pripisuje.[4][13] Eshrion postavlja svoj epigram kao epitaf na Filenidinu grobnicu uz more, ali ne precizira gdje se grobnica nalazi.[14] U epigramu je sama Filenida prikazana kako se izravno obraća "besciljnom mornaru" (μάταιος ναύτης), ali adresat nije izričito identificiran kao "stranac" (ξένος).[14] Mornari su u antici bili su na zlu glasu zbog svoje nepristojnosti i ženskarenja, pa je Eshrion možda namjeravao da adresat epigrama bude ironičan.[15] Eshrion prikazuje Filenidukako žestoko inzistira na tome da nikada nije napisala knjigu koja joj se pripisuje.[13] Umjesto toga, to djelo pripisuje čovjeku po imenu Polikrat,[10][16][13] koji najvjerojatnije predstavlja atenskog sofista pod tim imenom, iako to nije sigurno.[17]

Dioskoridova pjesma također žestoko poriče da je Filenida doista napisala spis koji joj se pripisuje,[5] ali, za razliku od Eshrionive, ne pokušava sugerirati drugu osobu kao autora.[5] Prema D. W. Thomsonu Vesseyu, moguće je da je Dioskorid ovu obranu shvatao kao prešutnu potvrdu Eshrionive atribucije spisa Polikratu.[5] Također za razliku od Eshriona, Dioskorid izričito identificira Filenidu kao Samljanku.[5] Ni jedan od ova dva epigrama ne pokušava osporiti postojanje dotičnog spisa.[5] Tsantsanolou se slaže s Eshrionovim pripisivanjem djela Polikratu, tvrdeći da je to u skladu s onim što je poznato o njegovom stilu.[18] Boehringer tvrdi da su Eshrionovi i Dioskoridovi epigrami satirični i, daleko od toga da brane Filenidu, oni zapravo propagiraju njezinu negativnu reputaciju; napominje i da je, iako se o Eshrionu ništa ne zna, sačuvano preko četrdeset epigrama Dioskorida, od kojih su mnogi otvoreno satirični; konstrukciju epigrama, u kojoj je Filenida prikazana kako opširno opisuje ono što ona navodno nije, a ne ono što ona "zapravo" jest, vidi kao dokaz ironične namjere pjesama.[9]

Spis iz Oksirinha[uredi - уреди | uredi kôd]

Fragmenti djela za koje se tvrdi da ga je napisala Filenida otkriveni su u Oksirinhu među Oksirinhijskim papirusima i objavljeni 1972. kao P. Oxy. 2891. Iako se prije vjerovalo da je knjiga bila monografija o seksualnim položajima,[19] otkriveni fragmenti sugeriraju da je opseg djela bio mnogo širi;[19] prema Edgaru Lobelu, čini se da je to bilo prilično "sustavno izlaganje "ljubavog umijeća" (ars amatoria).[20] Čini se da djelo nije bilo zamišljeno kao ozbiljan priručnik s uputama, već kao parodija na taj žanr.[21]

Djelo je pisano jasnim, svakodnevnim jezikom[22][4] i ne pokušava dosegnuti književni stil.[23] Bilo je podijeljeno u dobro organizirane odjeljke, od kojih se svaki bavio određenom temom.[22] Iako je Filenida, navodna autorica djela, bila sa Samosa, sačuvani dio ovog djela sadrži vrlo malo jonskih oblika.[8][4] To je možda rezultat činjenice da je do 4. stoljeća prije n.e., kada je djelo vjerojatno napisano, koine počeo prevladavati u oblastima u kojima se ranije govorilo jonskim dijalektom.[8] Prema drugom obrazloženju, budući da je "Filenida" vjerojatno samo pseudonim za pravog autora, vjerojatnije je da bilo je potrebno samo nekoliko jonskih oblika koji će djelu pružiti vjerodostojnost.[18]

Sačuvana su tri fragmenta priručnika u Oksirinhijskim papirusima koji se pripisuju Filenidi.[3][4] Svi su izuzetno kratki[3][24] i rukopis na njima je ponegdje jedva čitljiv;[24] u drugom fragmentu mogu se sigurno prepoznati samo pet slova.[25] Fragmenti potječu sa samog početka svitka papirusa, koji je bio podijeljen u dva paralelna stupca.[3] Prvi stupac započinje uvodom koji opisuje Filnidino djelo:[3]

Filenida Samljanka, kći Okimena, sastavila je ovu knjigu za one koji žele živjeti svoj život naučno stečenim znanjem, a ne ameterski. Mučila se ...[26]

Drugi i treći fragment nalaze se na početku drugog stupca na svitku:[3]

O zavođenju: Sad, zavodnik mora ženi doći neuredan i neočešljan, tako da žena ne pomisli da je on neki muškarac koji se mnogo trudi briga...

[O zavođenju]: ...s namjerom..., dok on govori da je ona ... nalik božici, da nju, koja je ružna, krasi Afroditina ljepota i da ona, koja je starija od Reje...

O ljubljenju: ...[26]

Boehringer navodi da otkriće ovih fragmenata samo dokazuje da je u antici postojao žanr seksualnih spisa i naglašava da ovaj spis ne dokazuje da je sama Filenida bila stvarna osoba ili da je ikada postojao "originalni" priručnik za seks koji je ona napisala.[9]

Kasniji spomeni[uredi - уреди | uredi kôd]

Rimska književnost[uredi - уреди | uredi kôd]

Struktura spisa koja se pripisuje Filenidi nalikuje strukturi kasnijeg pjesničkog djela Ljubavno umijeće (Ars amatoria) rimskog pjesnika Ovidija,[22] i općenito se smatra je Ovidije vjerojatno koristio i taj spis kao izvor inspiracije.[27] Starim Rimljanima Filenida i njezino djelo simbolizirali su razuzdanost grčkih gradova u Maloj Aziji.[28] Filenida se spominje u Prijapskim pjesmama, zbirci latinskih pjesama izvorno povezanih s kultnim kipovima boga Prijapa i kasnije prikupljenih tijekom 1. stoljeća nove ere.[9] U jednoj od ovih pjesama, koju u prvom licu izgovara sam Prijap, bog navodi svoje nesreće:[9]

Uz sve ove stvari, dolazi i znak besramnosti, ovaj obelisk koji je podigao moj razvratni ud. Upravo do njega, djevojka (puella) – umalo joj ne spomenuh ime – voli dolaziti sa svojim jebačem (cum suo fututore) i, ako nije odradila sve pozicije koje Filenida opisuje (tot figuris, quas Philaenis enarrat), odlazi a još uvijek je svrbi (pruriosa).[9]

Boehringer smatra da ova pjesma ukazuje na to da su djevojke, tj. puellae na latinskom, možda čitale neku vrstu spisa ili trektata koji se pripisuju Filenidi. Ovaj odlomak Filenodu također povezuje sa znanjem i o seksu i o seksualnoj prekomjernosti.[9]

Latinsko izdanje Marcijalovih Epigrama iz 1490, koji su, prije otkrića papirusa P. Oxy. 2891, predstavljali jedan od glavnih izvora informacija o Filenidi.[29]

Rimski epigramatičar Marcijal, koji je pisao krajem 1. stoljeća n.e., u svojim satiričnim pjesmama koristi izmišljeni lik po imenu Filenida,[16][30][29] koji se djelom možda temelji na na ličnosti Filenide sa Samosa.[16] Marcijalova Filnida prikazana je kao lik njemu suvremenog vremena, a ne kao osoba iz daleke prošlosti.[30] Opisana je kao stereotipna muškobanjasta lezbijka (tribas), koja sodomizira dječake, ima spolne odnose sa ženama, prakticira kunilingus i diže tegove.[16][30] U epigramu VII, 67, Marcijal predstavlja Filenidu, izjavljujući:[29][31]

Marcijalov izvorni latinski Srpskohrvatski prijevod

Pudicat pueros tribas Philaenis
et tentigine saevior mariti
undenas dolat in die puellas.[29]

Siluje dječake muškasta lezbijka Filenida,
i s većom žestinom no muž kad mu se ukruti požuda
trpa po jedanaest djevojčica svakoga dana.[32]

Epigram VII, 70 ismijeva Filenidu zbog njezine neprikladne muškobanjosti:[29][31]

Marcijalov izvorni latinski Srpskohrvatski prijevod

Ipsarum tribadum tribas, Philaeni,
recte quam futuis, vocas amicam.[29]

Ti, Filenido, najmuškija od svih lezbijki,
s pravom onu koju jebeš zoveš prijateljicom.[29]

Marcijal ironično opisuje kako Filenida odbija izvesti felacio jer to "nije muški", ali ipak prakticira kunilingus, aktivnost koju Marcijal smatra toliko krajnje ženskom da bi je samo najdementnija osoba smatrala muževnom.[31] Marcijal naglašava Filenidin grčki karakter preljevajući svoje epigrame grčkim izrazima i posuđenicama, kao što su harpasto ("lopta"), haphe ("žuti pijesak"), halteras ("utezi"), palaestra ("hrvački ring") i colyphia ("jela od mesa").[33] Njegovi opisi Filenide i drugih muškobanjastih žena imaju dosta sličnosti s opisima koji se nalaze u spisima rimskog fiozofa Seneke Mlađeg, koji je živio oko jedne generacije prije Marcijala, i ukazuju na to da je Marcijal vjerojatno crpio nadahnuće ili od samog Seneke ili od iste tradicije iz koje je Seneka također crpio svoju inspiraciju.[30]

Pozna antika[uredi - уреди | uredi kôd]

Erotična zidna slika otkrivena u maloj sobi kraj kuhinje u Kući Vetija u Pompejima. Crkveni otac Klement Aleksandrijski žali se na ljude koji su u svojim domovima izlagali slike seksualnih činova nadahnutih Filenidinim spisom.[9][34]

U dona pozne antike Filenida je postala predmet prezira i neodobravanja kršćanskih crkvenih otaca.[9] U 2. stoljeću nove ere kršćanski apologeta Justin Filozof spominje Filenidin spis kao primjer djela koja ljudima pružaju sramotni odgoj, a teolog Tacijan spominje djela Filenide i Elefantide kao primjere užasnih tvorevina.[9] Klement Aleksandrijski žali se na ljude koji u kućama izlažu slike nadahnute Filenidinim djelom kao da su portreti Heraklovih muka.[34] Prema Vesseyju, Klementovo poistovjećivanje Filenidinih seksualnih položaja s Heraklovim mukama implicira da je vjerovao da samo gimnastičarka s "herkulskim moćima" može pralticirati seksualne položaje koje je ona opisala.[34]

Jedan pseudo-Lukijanov dijalog iz 4. stoljeća n.e. pod naslovom Ljubavi navodi Filenidu kao primjer "tribadističke razuzdanosti"[16][35] te tvrdi da je ona upotrebljavala strapon radi upražnjavanja "androgene ljubavi".[16][34] Jedna sholija vezana za taj dio napominje da je Filokrat, atenski komediograf, za Filenidu rekao da je bila hetairistria i tribada.[16][34] Ovo je inače jedini poznat spomen komediografa ovoga imena.[36]

Moderno doba[uredi - уреди | uredi kôd]

Tijekom ranog modernog razdoblja Filenida je bila maglovito zapamćena po svojoj reputaciji nemoralne žene.[37] U svom djelu Gynaikeio ili Devet knjiga iz raznovrsne povijesti o ženama (1624. g.), engleski autor Thomas Heywood opisuje Filenidu kao "prostitutku sa Lefkade"[29] i pripisuje joj zaslugu što je izmislila kataklysis (klizmu).[29] Heywood izostavlja spomen nepristojnih seksualnih aktivnosti za koje je Filenida bila optuživana, jer je Gynaikeionpisao za žensku publiku, pa je smatrao je da su takve bezobraznosti neprikladne da žene o njima čitaju.[37] Umjesto toga, čitatelja upućuje na djela talijanskog znanstvenika Giraldija za daljnje informacije, znajući da će ih malo njegovih čitateljica pokušati potražiti.[29] Giraldi, pak, čitatelja upućuje na Marcijala, čiji su tekstovi bili dostupni samo na latinskom jeziku, a budući da su latinski jezik učili samo muškarci, to je značilo da će ih i moći čitati samo muškarci.[37] John Donne napisao je erotsku poslanicu Sapfa Filenidi; napisana je kao ljubavno pismo,[38] u kojem lezbljanska lirska pjesnikinja Sapfa anahrono ispovijeda svoju ljubav prema Filenidi,[38] odbijajući naklonosti svog muškog ljubavnika Faona.[38]

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 Boehringer 2014, str. 374.
  2. 2,0 2,1 Vessey 1976, str. 76–82.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 Montserrat 2011, str. 113.
  4. 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 4,10 4,11 Plant 2004, str. 45.
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 Vessey 1976, str. 79.
  6. 6,0 6,1 Traill 2008, str. 86.
  7. P. Oxy. 2891.
  8. 8,0 8,1 8,2 Tsantsanogolou 1973, str. 191.
  9. 9,00 9,01 9,02 9,03 9,04 9,05 9,06 9,07 9,08 9,09 9,10 Boehringer 2014.
  10. 10,0 10,1 West 1977, str. 118.
  11. Tsantsanoglou 1973, str. 192.
  12. Vessey 1976, str. 80–81.
  13. 13,0 13,1 13,2 Vessey 1976, str. 78–79.
  14. 14,0 14,1 Vessey 1976, str. 78.
  15. Vessey 1976, str. 78.
  16. 16,0 16,1 16,2 16,3 16,4 16,5 16,6 Penrose 2016, str. 64.
  17. Vessey 1976, str. 82.
  18. 18,0 18,1 Tsantsanogolou 1973, str. 194.
  19. 19,0 19,1 Tsantsanoglou 1973, str. 183.
  20. Tsantsanoglou 1973, str. 183.
  21. Plant 2004, str. 45.
  22. 22,0 22,1 22,2 Montserrat 2011, str. 114.
  23. Montserrat 2011, str. 114.
  24. 24,0 24,1 McKeown 2013, str. 40.
  25. Plant 2004, str. 45–47.
  26. 26,0 26,1 Plant 2004, str. 46.
  27. Ostler 2007, str. 75.
  28. Perrottet 2002, str. 211.
  29. 29,0 29,1 29,2 29,3 29,4 29,5 29,6 29,7 29,8 29,9 Andreadis 2001, str. 44.
  30. 30,0 30,1 30,2 30,3 Hallett 1997, str. 262–263.
  31. 31,0 31,1 31,2 Hallett 1997, str. 262.
  32. Andreadis 2001.
  33. Hallett 1997, str. 261–262.
  34. 34,0 34,1 34,2 34,3 34,4 Vessey 1976, str. 80.
  35. Vessey 1976.
  36. Vessey 1976, str. 80.
  37. 37,0 37,1 37,2 Andreadis 2001, str. 44–45.
  38. 38,0 38,1 38,2 Andreadis 2001, str. 47.

Literatura[uredi - уреди | uredi kôd]