Efraim Kišon

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ephraim Kishon
Biografske informacije
Rođenje Ferenc Hoffman
23. august 1924.
Smrt 29. januar 2005. (dob: 80)
Meistersrüte, Švicarska
Nacionalnost izraelska
Obrazovanje
Zanimanje književnik, filmski režiser
Opus
Književne vrste humoreska
Jezik hebrejski

Efraim Kišon (heb. אפרים קישון – Ephraim Kishon), 23. august 1924.-29. januar 2005., izraelski satiričar, dramaturg, scenarista i filmski režiser.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Rođen je u Budimpešti kao Ferenc Hoffmann. Studirao je likovnu umjetnost, slikarstvo i skulpturu, a tokom studija je pisao humorističke eseje i scenska djela. Preživljava holokaust tokom Drugog svjetskog rata i nakon 1945. mijenja prezime u Kišont. Emigrirao je u Izrael 1949. gdje mu je imigracijski radnik promjenio ime u Efraim Hišon.

Iako nije znao hebrejski, brzo ga je savladao i postaje autor satiričke kolumne u dnevniku na jednostavnom hebrejskom, Omer, već nakon dvije godine. Od 1952. je bio autor kolumne Had Gadya u dnevniku Ma'ariv. Posvetio se pisanju političke i socijalne satire, ali je pisao i djela čistog humora, tako da je ubrzo ova kolumna postala najpopularnija u cjeloj zemlji. Njegov izvrsni smisao za jezik i za likove je primjenio i u brojnim skečevima za pozorišta.
Evo jednog kratkog citata iz njegove knjige:

...U Švicarskoj se govore tri jezika: Nijemci znaju francuski i italijanski, Francuzi znaju francuski, a Talijani znaju kako da obrađuju zemlju. Oni francuskog porijekla gledaju s visoka na Nijemce, Nijemci gledaju s visoka na Francuze, zajedno gledaju s visoka na Italijane, a svi zajedno gledaju s visoka na strance.
iz Les Parents Terrible

Ženio se tri puta, prvi puta 1946. s Evom (Chawa) Klamer, brak je završio razvodom, druga supruga Sara preminula je 2002., trećom suprugom se oženio 2003. godine, a sve ih je zvao u svojim djelima najbolja od svih žena. Ima i troje djece: Raphaela (r. 1957.), Amira (r. 1964.), i Renanu (r. 1968.), koje je također slikovito opisao u svojim pričama, poput Renanina opisa u priči Duda Cuci ili Amira u priči Pakao zvani kakao.

Filmski rad[uredi - уреди | uredi izvor]

Njegovi filmovi Sallah Shabati (1964.) i Shoter Azulai (1970.) nominirani su za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma.

Književni rad[uredi - уреди | uredi izvor]

Djela su mu prevedena na 37 jezika, pedesetak knjiga koje je napisao prodano je u više od 40 miliona primjeraka.

  • "Nije fer, Davide" (1977.) - 73 priče - objavljena je u biblioteci HIT, a kasnije je objavljena u biblioteci Evergreen prva polovina knjige s 36 priča
  • "Kita boli more" (1980.)
  • "Kod kuće je najgore" (1982.) - 34 obiteljske priče, spremanje najbolje supruge na svijetu za doček Nove godine je legendarna priča koja blago karikira pripreme ljepšeg spola za izlazak iz kuće
  • "Nema nafte Mojsije" (1984.) - 36 priča s tematikom života u Izraelu
  • "Lisac u kokošinjcu" (1985.) - roman, satira na život u Izraelu
  • "Još malo pa istina" (1987.) - s podnaslovom: "Priča o mojim pričama"
  • "Deva kroz ušicu igle" (1988.) - priče
  • "Ništa tu Abraham ne može" (1990.) - priče
  • "Voljeni moj lažljivac" (1997.) - priče, zajedno s Sarom Kishon
  • "Priručnik za menadžere" (2000.) - priče

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]