Bitka za Aachen

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Bitka za Aachen
Segment Zapadni front
GI machine gun crew in Aachen (Correct orientation).jpg
Američki miraljesci u akciji protiv njemačkih branitelja
Datum 2. - 21. oktobra 1944.
Lokacija Aachen, Njemačka
Ishod Pobjeda SAD-a
Sukobljene strane
Sjedinjene Američke Države Sjedinjene Američke Države Njemačka Treći Reich
Komandanti i vođe
Sjedinjene Američke Države Leland Hobbs

Sjedinjene Američke Države Clarence Huebner
Sjedinjene Američke Države Courtney Hodges

Njemačka Gerhard Wilck
Snage
100 000 vojnika 13 000 vojnika,
5000 pripadnika Volkssturma
Žrtve i gubici
približno 5000 približno 10 600 (od toga 5600 zarobljenici)

Bitka za Aachen bila je bitka između Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke i prvi kopneni napad na tlo Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Bitka je trajala od 2. oktobra do 21. oktobra 1944. Do septembra 1944. njemačke snage odbačene su natrag na njemački nacionalni teritorij nakon što su ih u Francuskoj porazili angloamerički Saveznici. Tokom ratovanja u Francuskoj, njemački komandanti uočili su da je njemačka cjelokupna snaga u veličini od samo 25 divizija, u to vrijeme Wehrmacht je brojao 74 divizije, što je značilo da su vojni gubici bili ekstremni. Unatoč gubicima, Nijemci su se uspjeli povući do Siegfriedove linije te djelomično prekriti gubitke. Loše obučeni i loše naoružani, novi njemački vojnici nisu bili u stanju obraniti njemačku granicu, ali utvrde na Siegfriedovoj liniji davale su im potporu. Prve borbe odvijale su se u Aachenu tokom septembra. Komandant obrane Aachena predložio je predaju Amerikancima, no njegovo pismo predaje uručeno je Adolfu Hitleru, koji je naredio njegovo uhićenje te njega i njegovu diviziju zamjenjuje 246. narodnom grenadirskom divizijom zapovjednika Gerharda Wilcka. Američka 1. armija grad je morala, ipak, uzeti silom.

Američki zapovjednici željeli su okružiti grad rabeći 1. i 30. pješadijsku diviziju, podržane dijelovima drugih divizija te zatim zauzeti grad koji će biti u potpunosti okružen. Grad je branjen od njemačkog LXXXI. korpusa koji je uključivao četiri pješadijske divizije i nepotpune oklopne sastave. Tokom bitke, Nijemci su primili 24 000 vojnika kao pojačanje u oklopnim i mehaniziranim jedinicama te dijelove 1. SS oklopne divizije. Iako nadmašeni brojem američkih vojnika, branitelji su uspjeli iskoristiti desetke bunkera i utvrda postavljenih oko grada.

Napad američke 30. pješadijske divizije počeo je 2. oktobra i odmah su ga slomili njemački branitelji. Zračno i artiljerijsko bombardiranje nije slomilo njemačku obranu te je, kao ishod, napad 30. pješadijske divizije bio slomljen. Američka 1. pješadijska divizija kreće u napad 8. oktobra te uspijeva postići primarne ciljeve u roku od 48 sati. Međutim, kasnije će biti stisnuta zbog njemačkih protunapada. U međuvremenu, 30. pješadijska divizija nastavila je sporo napredovanje te do 12. oktobra i dalje nije bila u stanju pratiti 1. pješadijsku diviziju, pa je Aachen i dalje ostao neokružen. Kao ishod, 1. pješadijska divizija uzela je 26. puk kao pojačanje i krenula u izravni napad na sam grad, iako on nije bio okružen. Borbe za sam grad odvijale su se od 13. oktobra do 21. oktobra i odnijele su veliki broj života. Unatoč njemačkom otporu, pukovnik Wilck predao je grad Amerikancima 21. oktobra i time okončao Bitku za Aachen. Između 2. i 21. oktobra, američka 1. armija brojala je 5000 mrtvih u Aachenu, dok su Nijemci imali 5000 mrtvih i 5600 ratnih zarobljenika.

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Do septembra 1944. Saveznici su dosegli njemačku granicu,[1] koja je branjena ekstenzivnom Siegfriedovom linijom.[2] Dana 17. septembra 1944., u pokušaju da zauzmu belgijsku luku Antwerpen[3] i pregaze Rajnu,[4] američko-britansko-poljske snage pokrenule su Operaciju Market Garden.[5] Neuspjeh operacije Market Garden[6] i problem s neodgodivom opskrbom uzrokovan velikom udaljenosti zbog brzog napredovanja saveznika kroz Francusku[7] usporili su put Saveznika prema Berlinu.[8] Njemački gubici u Francuskoj bili su ogromni. Feldmaršal Walter Model ustanovio je da su njegove 74 divizije u snazi 25 divizija.[9] Međutim, zaustavljanje savezničkog napredovanja zbog njihove opskrbne linije dalo je prednost Nijemcima da djelomično prekriju gubitke.[10] Tokom septembra, Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta opskrbilo je Siegfriedovu liniju s 230 000 vojnika, a od toga 100 000 novaka.[11] Početkom septembra Nijemci su brojali približno 100 tenkova[12], a do kraja mjeseca broj je porastao na 500 tenkova.[10] Broj branitelja oko Siegfriedove linije stalno je rastao te su Nijemci uspjeli uspostaviti obrambenu liniju dužine 4.8 kilometara.[13]

Dwight Eisenhower, američki general s četiri zvjezdice, zapovjednik Vrhovnog štaba savezničkih ekspedicijskih snaga (engleski: Supreme Headquarters Allied Expeditionary Force, SHAEF) odlučio je da će sljedeći saveznički cilj biti okupacija oblasti Ruhra, srca njemačke industrije.[14] General George Patton i njegova 3. armija imali su zadatak zauzeti francusku regiju Lorenu,[15][16] a general Courtney Hodges i njegova 1. armija dobili su naređenje da probiju borbenu liniju i zauzmu Aachen.[17]

Grad i njegova okolica branjeni su Siegfredovom linijom koja se sastojala od nekoliko bunkerskih pojaseva i utvrda.[18] U nekoliko područja njemačka obrana protezala se i po 10 km.[19] Obrambena linija bila je branjena i ekstenzivnim minskim poljima, utvrdom Zmajev zub i bodljikavim žicama, čineći tako Siegfriedovu liniju "nesumnjivo najsnažnijom utvrdom koju je čovjek ikada napravio."[20] S iskustvom s Istočnog fronta, Nijemci su glavninu svoga otpora povukli u središte grada i tako smanjili mogućnost kretanja američkim mehaniziranim trupama.[21] Unatoč niskoj kvaliteti njemačkih branitelja, utvrde koje su branile Aachen i Ruhr bile su ogromna prepreka Amerikancima.[22] Za Amerikance je proboj bio od presudnog značaja jer je teren iza Aachena bio uglavnom ravnica, što bi dalo prednost američkim motoriziranim trupama.[23]

Uništeni tenkovi Panzer IV i Tiger I tokom borbe na Zapadnom frontu

Borbe oko Aachena započele su u septembru, u periodu Nijemcima poznatom kao "Prva bitka za Aachen".[24] U septembru, grad Aachen branjen je 116. mehaniziranom divizijom, pod zapovjedništvom generala Gerharda von Schwerina.[25] Blizina savezničkih snaga natjerala je gradsku vladu da pobjegne iz grada prije nego je evakuacija civila bila gotova.[26] Umjesto nastavka evakuacije, von Schwerin je odlučio predati grad Amerikancima.[27] Unatoč pokušaju da preda grad, 13. septembra von Schwerinu je naređeno da pokrene protunapad na jugozapad gdje su se nalazile američke snage. Von Schwerin je tako i učinio s dijelovima svojih mehaniziranih snaga.[28] Pokušaj njemačkog generala da preda grad postat će nevažan, pošto njegovo pismo o predaji nikada nije dostavljeno primatelju. Umjesto Amerikanaca pismo je čitao Hitler, koji je naredio generalovo hapšenje i zamijenio ga pukovnikom Gerhardom Wilckom.[29] Američki 7. korpus nastavio je s ispitivanjem njemačke obrane unatoč otporu koji se pojavio između 12. i 13. septembra.[30] Između 14. i 16. septembra američka 1. pješadijska divizija nastavila je napredovanje unatoč učestalim njemačkim protunapadima i teškoj obrani koja je činila polumjesec u kojemu se nalazio grad.[31] Sporo napredovanje bilo je zaustavljeno zbog nedostatka goriva i municije, čiji je nedostatak uzrokovan prekinutom opskrbnom linijom u korist operacije Market Garden.[32]

Usporedba snaga[uredi - уреди | uredi izvor]

Aachen nije bio vojno značajan jer nije bio veliko proizvodno središte, niti su ga bombardirali Saveznici.[33] Međutim, ležao je u središtu puta američke 1. armije k Ruhru.[14] Za Njemačku Aachen je bio simbol; ne samo da je prvi njemački grad kojega su Saveznici napali tokom Drugog svjetskog rata, već je bio i prijestolnica Karla Velikog, utemeljitelja "Prvog Reicha".[34] Kao ishod, Achen je bio od velike psihološke važnosti za njemačke vojnike.[35] Njemački branitelji znali su razliku između francuskih gradova koje su branili i onih njemačkih koje će braniti. Jedan njemački časnik je dao komentar na to: "Odjednom nismo više bili nacionalsocijalisti, bili smo njemački vojnici."[36]

Njemačke snage[uredi - уреди | uredi izvor]

Feldmaršal Model u posjetu 246. narodne grenadirske divizije u Aachenu

Wehrmacht je iskoristio saveznički zastoj mobilizirajući 1. SS oklopnu diviziju, 2. SS oklopnu diviziju, 12. SS oklopnu diviziju, 9. oklopnu diviziju i 116. oklopnu diviziju.[11] U listopadu, odgovornost obrane sektora Aachen preuzeo je general Friedrich Köchling i njegov LXXXI. korpus koji se sastojao od 183. narodne grenadirske divizije, 246. narodne grenadirske divizije, 12. pješadijske divizije i 49. pješadijske divizije.[37] Ove divizije, potpomognute 506. oklopnim bataljonom i 108. oklopnom brigadom, brojale su 20 000 vojnika i 11 tenkova.[38] Köchlingu je obećana i potpora 116. oklopne divizije i 3. mehanizirane divizije, što je bilo oko 24 000 vojnika.[39] 246. narodna grenadirska divizija zamijenjena je 116. oklopnom divizijom u gradu Aachenu, dok su 183. narodna grenadirska divizija i 49. pješadijska divizija branile sjeverne prilaze- Jug je branila 12. pješadijska divizija.[40] Dana 7. oktobra, dijelovi 1. SS oklopne divizije krenuli su u obranu Aachena.[41]

Pojačanje je njemačku obranu učinilo jačom no što je bila 1. septembra. Jedinice LXXXI. korpusa imale su teške gubitke. 12. pješadijska divizija prepolovljena je između 16. i 23. septembra.[42] Dok su njemačke pješadijske divizije brojale oko 15 000 – 17 000 vojnika na početku Drugog svjetskog rata, do kraja rata smanjene su na oko 11 000 – 13 000 vojnika.[43] Narodne grenadriske divizije (njemački: Volksgrenadier) stvorene su od viška ljudstva. Prosječna veličina takvih divizija bila je 10 000 vojnika.[44] No, četvrtina od svake takve divizije bili su nekadašnji veterani, dvije četvrtine bile su svježi novaci, dok je ostala jedna četvrtina bila sastavljena od pripadnika Luftwaffea i Kriegsmarina.[45] Ove su divizije primale najnovija oružja, bile su u manjku artiljerije i motorizacije, što je onemogućavalo njihovo taktičko pomjeranje.[46] 183. narodna grenadirska divizija bila je aktivna samo u septembru, nikada nije obučavana kao jedinica, a smanjena je na broj od 643 vojnika.[47] 246. narodna grenadirska divizija bila je uglavnom u istome stanju, s osobljem koje je većinom imalo deset dana pješadijske obuke, a 49. pješadijskoj diviziji bilo je odobreno da se opravi i prima novake.[48] LXXXI. korpus također je zapovijedao s 275. pješadijskom divizijom, koja je povučena s obrambene linije nakon što je zadobila teške gubitke.[49] No, sav nedostatak kojeg su Nijemci imali kod kvalitete trupa nadopunjen je snažnim utvrdama koje su uvelike pomagale njemačkim vojnicima u obrani.[50]

Američke snage[uredi - уреди | uredi izvor]

Zadatak da zauzme Aachen dobio je američki general Charles Corlett, njegov XIX. korpus i njegova 30. pješadijska divizija te Joseph Lawton Collins, VII. korpus i njegova 1. pješadijska divizija.[37] General Leland Hobbs i njegova 30. pješadijska divizija bili su potpomognuti 2. oklopnom divizijom koja je koristila udar 30. pješadijske divizije, a njezina krila bila su zaštićena 29. pješakom divizijom.[51] Na jugu, 1. pješadijska divizija bila je podržana 9. pješadijskom divizijom i 3. oklopnom divizijom.[52] Ove divizije iskoristile su saveznički zastoj za obnavljanje, prihvaćajući velik broj pojačanja.[53] Na primjer, 70% vojnika 1. pješadijske divizije bili su pojačanje, a zadnja dva tjedna mjeseca septembra iskorištena su za obuku novaka za seosku i oružanu borbu.[54] Nadolazeći napad je za obje divizije značio izbjegavanje gradskih borbi. Umjesto toga, ove dvije divizije pokušale su okružiti grad, dozvoljavajući tako malom broju trupa izravan napad na grad, dok bi ostatak snaga nastavio napredovanje ka istoku.[55]

Amerikanci su bili u stanju popuniti svoje trupe za nekoliko tjedana, no nisu prolazili dovoljnu obuku. Kao ishod, Amerikanci su izgubili mnogo nižih časnika dok su izvršavali svoje dužnosti.[56] Tankeri su dostizali u Europu prije nego su tu bila vozila. Neki tenkovski zapovjednici morali su učiti kako puniti i pucati kroz tenkovski top na bojnome polju.[57] Američki način zamjenjivanja temeljio se na kvantiteti, a ne na kvaliteti, pa je ogroman broj vojnika u borbi bio nekvalitetno obučen.[58] Nije bila rijetkost za polovinu novaka da budu ranjeni odmah nakon prvog dana borbe.[59]

Amerikanci su bili podržani 9. zrakoplovstvom koje je napadalo 75% bunkera postavljenih na obrambenoj liniji, a brojalo je 360 bombardera i 72 lovca. Iza svakog leta čekali su ih svježi avioni.[60] Njemački Luftwaffe nije bio prisutan tijekom bitke, a Nijemci su na obrambenoj liniji imali protuavionske topove kojima su se branili od otvorenog bombardiranja.[61]

Bitka[uredi - уреди | uredi izvor]

Plan bitke

Šest dana prije početka napada saveznička je artiljerija i avijacija bombardirala njemačke položaje.[62] Teško bombardiranje prisililo je njemački LXXXI. korpus da ne pokreće nikakve planove, a bombardiranje bunkera i utvrda bilo je slabo učinkovito.[61] Otvoreno bombardiranje 2. oktobra također nije nanijelo veće štete njemačkoj obrambenoj liniji. 450 aviona koji su u to vrijeme bombardirali nije uspjelo pogoditi niti jedan njemački bunker.[63] Mogućnosti američkih aviona da oslabe obranu smanjila je saveznička artiljerija koja je gađala njemačke protuavionske topove i tako se stvarao tamni dim.[64] Nakon što je avijacija izvršila svoju misiju, artijerija je nastavila gađati obrambenu liniju ispalivši 18 696 granata iz 372 topa u samo nekoliko sati.[65]

Napredovanje sa sjevera (2. – 8. oktobra)[uredi - уреди | uredi izvor]

30. pješadijska divizija krenula je s napredovanjem 2. oktobra, koristeći divizijsku artiljeriju koja je gađala njemačke bunkere, prisiljavajući tako njemačke vojnike da glave drže nisko. U mukotrpnih pola sata borbe, Amerikanci su uspjeli zauzeti samo jedan bunker, no zauzeti drugi bunker je bilo nemoguće, jer su Nijemci već bili pokrenuli protunapad.[66] Njemački otpor nije bio očekivan, a jedna američka četa bila je uništena zajedno s njezinih 87 boraca.[67] Druga četa je izgubila 93 od 120 vojnika zbog njemačkog topništva.[68] Napadači su ipak bili u stanju sporo pregaziti rijeku Wurm i tako su uspjeli susresti njemačke bunkere koje su napali bacačima plamena i eksplozivima.[69] U poslijepodne 2. oktobra, dijelovi 30. pješadijske divizije uspjeli su probiti njemačku obranu i doseći grad Palenberg.[70] Američki vojnici napadali su kuću po kuću u borbama prsa u prsa borivši se golim rukama i granatama.[71] Vojnik Harold Kiner odlikovan je Medaljom časti zbog gušenja njemačke granate koju je pritisnuo svojim tijelom i tako spasio živote ostale dvojice vojnika.[72] Borbe u gradu Rimburgu bile su isto teške, pošto američki oklopnjaci nisu bili u stanju prijeći rijeku Wurm i tako nisu uspjeli podržati pješdiju koja je napadala srednjovjekovni dvorac.[73] U prvom danu napredovanja, 30. pješadijska divizija očistila je 50 njemačkih bunkera, često okružujući bunker i napadavši ga straga.[74] Diviziji su pomoć pružali i diverzantski napadi 29. pješadijske divizije na njezinu lijevom krilu, što je uvjerilo Nijemce da je to američki opći napad.[75] U noći 2. oktobra, njemačkom 902. artiljerijskom bataljonu naređen je protunapad protiv 30. pješadijske divizije, ali saveznička artiljerija upropastila je njemački napad i nije dopustila da protunapad natjera Amerikance u povlačenje.[76]

Američke oklopne jedinice počele su napredovati 3. oktobra, a napadačka linija bila je ispresjecana brojnim njemačkim protunapadima.[76] Grad Rimburg zauzet je drugi dan nakon ofenzive, ali borbe protiv njemačke obrane su se usporile — Američki M4 Sherman i 155mm-ska artiljerija pucali su naslijepo u cilju da razruše njemačke bunkere.[77] Borbe su dosegle i grad Übach, gdje su saveznički Sherman tenkovi u žurbi pokušali zauzeti grad, ali ih je stisnula njemačka artiljerija i protunapad njemačkih vojnika prije kraja dana. Američka artiljerija nije dopustila Nijemcima da ponovno preuzmu grad.[78] Do kraja dana, prelazak preko rijeke Wurm i stvaranje mostobrana stajalo je američku 30. pješadijsku diviziju 300 mrtvih i ranjenih.[79]

Vojnik Wehrmachta na Zapadnom frontu

Njemačke snage su nastavile s protunapadima na grad Übach, nanoseći velike gubitke američkoj artiljeriji i pješadiji. No, protunapadi na Übach koštali su njemačke zapovjednike zbog toga jer su protunapadi zahtijevali vojnike s obrambene linije, slabeći tako prilaz Aachenu, no poremetili su američko napredovanje kojim bi napali Aachen.[80] Dana 4. oktobra, saveznički napad je ograničen. Okupirani su samo gradovi Hoverdor i Beggendorf, a izgubljeno je 1 800 vojnika u prethodna tri dana borbe.[81] Napredak je tekao do 5. oktobra, kada je 119. puk 30. pješadijske divizije okupirao Merkstein-Herbach.[82] Dok su se borbe nastavljale, Nijemci su pokrenuli još jedan protunapad na Übach 6. oktobra, ali bezuspješno, jer su američki vojnici još ostali u gradu.[83] Njemački tenkovi nisu bili od pomoći jer su ih brojem nadmašili američki Sherman tenkovi. Nijemci su zaustavljali napredovanje i do zadnjega rova koristeći svu raspoloživu artiljeriju i avione.[84] Kako je nestalo pojačanja, Nijemci su se našli u nezgodnom položaju,[85] no, njemački general Köchling bio je u stanju mobilizirati odred Tiger I tenkova u grad Alsdorf u pokušaju da izjalovi američku namjeru da napadne sjevernu obranu Aachena.[86]

Protunapad je krenuo 8. oktobra. U njemu su sudjelovali jedan pješadijski puk, 1. napadački bataljon, borbene skupine sastavljene od 108. oklopne brigade i 40 drugih oklopnih vozila.[87] Protunapad je bio oslabljen pod udarima američke artiljerije. Lijevo krilo protunapada uspjelo je uništiti cijeli američki vod, dok je sjeverno krilo dosegnulo put-spojnicu za grad Alsdorf.[88] U to vrijeme, vod američkih Shermana podržavao je napad na Mariadorf i tada ih Nijemci napadaju straga. Nakon teške borbe, Shermani su uspjeli odbaciti Nijemce.[89] Dva njemačka Sturmgeschütz IV i pješadijska skupinaušli su u Alsdorf, gdje su se našli pod snažnim protunapadom. Međutim, dva vozila za sječu drveća nekako su zaobišla američke tenkove, a njih je u konačnici napalo američko pješaštvo i otjeralo ih na početni položaj.[90] Suočeni s rastućim žrtvama i neuspjesima, u pokušaju da odbaci Amerikance, njemačko Vrhovno zapovjedništvo mobiliziralo je 3. mehaniziranu diviziju u Aachen, u pokušaju da podrži gradsku obranu.[91] Ovu diviziju slijedio je i I. SS oklopni korpus, koji se sastojao od 116. mehanizirane divizije, SS teške oklopne bojne 101 i dijela 1. SS oklopne divizije "Leibstandarte SS Adolf Hitler".[92]

Napredovanje s juga (8. - 11. oktobra)[uredi - уреди | uredi izvor]

Njemačko motorizirano pješaštvo na Zapadnom bojištu

Na jugu, 1. pješadijska divizija krenula je u napad 8. oktobra s ciljem zauzimanja grada Verlautenheide i uzvisine 231 (nazvanu Crucifix Hill) u blizini grada Ravelsberga.[93] Napadu 1. pješadijske divizije prethodio je masovni napad artiljerije, što joj je dalo mogućnost da ispuni zadatak u kratkom roku.[94] Na Crucifix Hillu, kapetan Bobbie Brown, zapovjednik čete C 18. pješadijske divizije osobno je neutralizirao tri njemačka mitraljeska bunkera cijevnim eksplozivima te je, unatoč ranjavanju, nastavio vodit svoje vojnike, zbog čega je odlikovan Medaljom časti.[95] Do 10. oktobra, 1. pješadijska divizija uspjela je izvršiti zadatak da se pomakne do naređenog mjesta gdje se trebala sastati s 30. pješadijskom divizijom.[96] Uspjeh je popraćen njemačkim protunapadom, usmjerenom ka uzvisini 231 za koju su se vodile žestoke borbe. Borba je okončana njemačkim gubicima od 40 mrtvih i 35 zarobljenih.[97] Unatoč učestalim njemačkim protunapadima i usporavanjem, 1. pješadijska divizija ipak je uspjela zauzeti jednu uzvisinu i opkoliti Aachen.[98]

Dana 10. oktobra, 1. pješadijska divizija dala je ultimatum njemačkim snagama u Aachenu, prijeteći da će bombardirati grad ako se gradski garnizon ne preda.[99] Njemački zapovjednik je odbio ultimatum.[100] Američka artiljerija 11. oktobra pokreće napad na grad ispalivši 5 000 granata. Aachen je također postao meta bombardiranja američkih aviona.[101]

Susretanje dviju američkih divizija (11. – 16. oktobra)[uredi - уреди | uredi izvor]

Američki gubici su rasli zbog njemačkih napada i zbog američkih napada na linije obrane.[102] Njemački su branitelji, na primjer, noć 10. oktobra proveli preuređujući prizemlja kuća u bunkere u gradu Bardenbergu. Američki napadači bili su prisiljeni na povlačenje.[103] Dana 12. oktobra, Nijemci su pokrenuli opći protunapad protiv američke 130. pješadijske divizije.[104] Njemački napad bio je odbijen američkom artiljerijom i utvrđenim protutenkovskim topovima uz podršku američkih tenkova.[105] U selu Birk, krenula je trosatna borba između njemačkih tenkova i jednog američkog tenka Sherman. Sherman je uspio uništiti Panzer IV i prisiliti drugi tenk na povlačenje, ali uskoro je napadnut s još više tenkova.[106] Osamljenom američkom tenku u pomoć su kasnije stigli i drugi tenkovi iz 2. oklopne divizije te su uspjeli odbaciti njemačke napadače iz grada.[107] 30. pješadijska divizija pokrenula je ofenzivu koja se protezala duž cijelog fronta. Usprkos traženjima za pomoć u obrani protiv njemačkih protunapada, diviziji je naređeno da se progura prema jugu i da sustigne 1. pješadijsku diviziju.[108] S ciljem da izvrše zadatak, dva pješadijska bataljona iz 29. pješadijske divizije dodane su 30. pješadijskoj diviziji.[109]

Njemački topnik

Isti dan, dva njemačka pješadijska puka krenula su u protunapad protiv 1. pješadijske divizije s ciljem da preuzmu Crucifix Hill 231. Borba je bila iscrpljujuća, a dva njemačka puka privremeno su zauzela uzvisinu 231. Do kraja dana bile su demoralizirana i skoro uništena.[110] Između 11. i 13. oktobra 1. pješadijska divizija i američki avioni bombardirali su Aachen, tukući mete najbliže američkim snagama. Dana 14. oktobra, 26. pješadijski puk dobio je naređenje da očisti jednu industrijsku zonu u kutu grada i pokrene napad na sam Aachen.[111] Sutradan, 15. oktobra, Nijemci ponovno kreću u protunapad protiv 1. pješadijske divizije, u cilju da prošire razmak između dvije američke hvataljke. Velik broj njemačkih napadača uništen je artiljerijom i zračnim napadima, no, dio njemačkih tenkova probio je američku liniju i bio je zaustavljen tek zračnim napadom.[112] Sljedeći dan, Nijemci su pokrenuli protunapad s 3. mehaniziranom divizijom, ali nakon velikih gubitaka napad je obustavljen.[113]

Između 13. i 16. oktobra, 30. pješadijska divizija, s elementima 29. pješadijske divizije i 2. oklopne divizije nastavila je napredovanje ka jugu u sektoru sela Würselen. Iako podržani avijacijom, nisu uspjeli probiti njemačku obrambenu liniju i tako sustići ostale američke jedinice.[114] Nijemci su iskoristili usko bojište napadajući američke snage artiljerijom, a američko napredovanje bilo je usporeno jer su Nijemci koristili kuće kao bunkere za tenkove i tako su pripremali zasjede američkoj pješadiji.[115] General Hobbs, zapovjednik 30. pješadijske divizije, odlučio je natkriliti njemačku obranu napadajući drugi sektor s dvije pješadijske bojne.[116] Napadi su bili uspješni, što je dopustilo 1. i 30. pješadijskoj diviziji da se susretnu 16. oktobra.[117] Borbe su koštale XIX. korpus 400 mrtvih i 2000 ranjenih, sa 72% mrtvih i ranjenih iz 30. pješadijske divizije.[118] Nijemci također nisu prošli ništa bolje, do 14. oktobra imali su 630 mrtvih i 4400 ranjenih vojnika;[119], a 3. mehanizirana divizija izgubila je dodatnih 600 vojnika tijekom protunapada na 1. američku pješadijsku diviziju 16. oktobra.[120]

Borba za grad (13. – 21. oktobra)[uredi - уреди | uredi izvor]

Njemački zarobljenici u Aachenu

Zbog potrebe obrane protiv njemačkih protunapada i pokušaja da se okruži Aachen, američke snage nisu mogle rasporediti veći broj vojnika za napad na sam grad. Stoga je 1. pješadijska divizija napad na grad mogla dopustiti samo svom 26. puku, koji je imalo samo dva raspoloživa bataljona od ukupno tri.[121] 2. i 3. bataljon 26. pješadijskog puka bili su naoružani mitraljezima i bacačima plamena, a prvo pojačanje im je bilo samo nekoliko tenkova i jedan 155mm-ski bacač.[122] Grad je branilo 5000 njemačkih vojnika, uključujući i preraspoređene pripadnike mornarice, avijacije, te gradsku policiju.[123] Branitelji Aachena mogli su iskoristiti i desetke ulica koje su se nalazile u historijskom središtu grada.[124]

Napad 26. pješadijskog puka počeo je 13. oktobra, a stvorio je jasnu sliku o prirodi borbe. Američka pješadija našla se u zasjedi njemačkih branitelja iz podzemlja, što je prisililo američke napadače da očiste svako mjesto prije upuštanja u daljnje napredovanje. Američki tenkovi nisu se mogli kretati tako branjenim ulicama, stoga Amerikanci nisu mogli računati na njihovu podršku.[125] Njemački civili su evakuirani za vrijeme napredovanja 26. pješadijskog puka, kojima nije bilo dopušteno da ostanu u američkoj pozadini.[126] Uspjeh u Aachenu se sveo na zauzimanje brojnih kuća, a napredovanje je bilo labavo. U cilju da osvoji stare kuće s debelim zidovima, 26. pješadijski puk iskoristio je haubice razruši njemačke fortifikacije.[127] Haubice su dopustile pješdiji zauzimanje kuće po kuću bez izlaska na otvorenu ulicu, gdje su se mogli naći pod neprijateljskom paljbom.[128] Tenkovi Sherman često su se našli u zasjedi njemačkih protutenkovskih topova kad su prolazili kroz raskrsnice.[129] Nakon toga, američki tenkovi i ostala oklopna vozila oprezno su nastavili napredovati, često pucajući u građevine ispred njih, osiguravajući tako prolaz pješadiji od djelovanja od mogućih branitelja.[130] Trpivši napade američkih aviona, njemački su vojnici koristili kanalizaciju i tako zaobilazili američke snage napadajući ih straga.[131] Njemački otpor bio je žestok,[132] često su pokretali male protunapade i koristili oklopna vozila u ometanju američkog napredovanja.[133]

Dana 18. oktobra, 3. bataljon 26. pješadijskog puka pripremio je napad na Hotel Quellenhof, koji je bio jedna od zadnjih točaka otpora u gradu.[134] Američki tenkovi i topovi pucali su na hotel koji je bio štab gradske obrane, a pucano je na slijepo i iz velike udaljenosti.[135] Te noći, 300 vojnika 3. bojne bilo je spremno napasti hotel i poraziti obranu hotela.[136] Žestoki njemački protunapad uspio je pregaziti položaje američke pješadije ispred hotela i tako privremeno zaustaviti pritisak na Hotel Quellenhof prije nego su Amerikanci otvorili paljbu iz minobacača.[137]

Dva su događaja prethodila konačnom američkom napadu na hotel. S ciljem da smanje gubitke, američko zapovjedništvo odlučilo je baražnom paljbom iz 155mm-skih topova zasuti njemačka uporišta.[138] Također, u želji da pomogne 1. pješadijskoj diviziji, bataljon 110. pješadijskog puka 28. pješadijske divizije pomaknut je u sektor V. korpusa 18. oktobra tako da popuni prazninu između elemenata 26. pješadijskog puka unutar grada. Obrambeni cilj ove bojne promijenjen je između 19. i 20. oktobra, a novi cilj joj je bio da dade blisku podršku napadu unutar grada, te se tako priključila kao zamjena potrošenom bataljonu ovog puka. Dana 21. oktobra, vojnici 26. pješadijskog puka, potpomognuti 110. pješadijskim pukom, napokon su zauzeli središte Aachena;[139] taj dan je obilježen i kao predaja posljednjeg garnizona u Hotelu Quellenhofu, čime je okončana bitka za Aachen.[140]

Ishod[uredi - уреди | uredi izvor]

Bitka za Aachen podjednako je stajala i Nijemce i Amerikance. Prvi su brojali 5000 mrtvih i 5600 ratnih zarobljenika, a potonji 5000 mrtvih.[141] Od 2. oktobra 1944., 30. pješadijska divizija izgubila je 3000 vojnika, što ranjenih ili ubijenih, dok je 1. pješadijska divizija imala 1350 žrtava, 150 ubijenih i 1200 ranjenih.[134] Među njemačkim trupama bilo je 5100 žrtava i 3473 ratna zarobljenika.[142] Wehrmacht je u bitci izgubio dvije cijele divizije, a preostalih osam je pretrpjelo teške gubitke, uključujući i tri nove pješadijske divizije te jednu oklopnu diviziju. To je posljedica njihovog načina borbe. U žestoke protunapade bilo je uključeno 20 bataljona samo na 30. pješadijsku diviziju, prosječno po svakom protunapadu bila su upotrijebljena dva puka.[143] Tijekom bitke, Nijemci su uvidjeli borbene mogućnosti američkih snaga, opažajući njihovu mogućnost napadanja s velike udaljenosti artiljerijom i oklopnim vozilima.[144] 1. i 30. pješadijskoj diviziji dodjeljen je orden Presidential Unit Citation za svoje djelovanje u Aachenu.[145]

Međutim, njemački otpor u Aachenu poremetio je savezničko napredovanje ka istoku.[146] Nakon bitke za Aachen, 1. armija zapadnih Saveznika dobila je težak zadatak da zauzme brojne brane iza Hürtgenske šume, koje su mogle pomoći Nijemcima da poplave pristupne prometnice za Berlin.[147] To će dovesti do Bitke za Hürtgensku šumu, koja se pokazala još težom od Bitke za Aachen.[148]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Citati
  1. Ambrose (1997.), str. 117.
  2. Ambrose (1997.), str. 132.
  3. Ambrose (1997.), str. 118.
  4. Ambrose (1997.), str. 118. –119,
  5. Ambrose (1998.), str. 238.
  6. Ambrose (1998.), str. 247.
  7. Mansoor (1999.), str. 178.
  8. Mansoor (1999.), str. 179.
  9. Cooper (1978.), str. 513.
  10. 10,0 10,1 McCarthy & Syron (2002.), str. 219. – 220.
  11. 11,0 11,1 Yeide (2005.), str. 55.
  12. Yeide (2005.), str. 25.
  13. Yeide (2005.), str. 25. – 26.
  14. 14,0 14,1 Whitlock (2008.), str. 34.
  15. Ambrose (1998.), str. 249.
  16. Ambrose (1997.), str. 136.
  17. Mansoor (1999), str. 181.
  18. Whiting (1976.), str. 28.
  19. Whiting (1976.), str. 28. – 29.
  20. Ambrose (1997.), str. 144.
  21. Ambrose (1997.), str. 144. – 145.
  22. Combined Arms in Battle Since 1939, str. 163. –164.
  23. Yeide (2005.), str. 34.
  24. Yeide (2005.), str. 35.
  25. Whiting (1976.), str. 33. – 34.
  26. Whiting (1976.), str. 35.
  27. Whiting (1976.), str. 35. – 37.
  28. Whiting (1976.), str. 43.
  29. Whitlock (2008.), str. 37.
  30. Hitler's Army, str. 313. –314.
  31. Hitler's Army, str. 315. – 318.
  32. Hitler's Army, str. 318. – 319.
  33. Ambrose (1997.), str. 146.
  34. Whitlock (2008), str. 36; Hitler je smatrao Sveto Rimsko Carstvo Karla Velikog "Prvim Reichom".
  35. Rule (2003.), str. 59
  36. Ambrose (1998.), str. 146–147
  37. 37,0 37,1 Rule (2003.), str. 60.
  38. Whiting (1976.), str. 80.
  39. Whiting (1976.), str. 81.
  40. Ferrell (2000.), str. 31. – 32.
  41. Ferrell (2000.), str. 32.
  42. Hitler's Army, str. 320.
  43. Hitler's Army, str. 33.
  44. Hitler's Army, str. 33. – 34.
  45. Hitler's Army, str. 34.
  46. Hitler's Army, str. 34. – 35.
  47. Yeide (2005.), str. 59.
  48. Yeide (2005.), str. 59. – 60.
  49. Yeide (2005.), str. 60.
  50. Mansoor (1999.), str. 182.
  51. Hitler's Army str. 321.
  52. Whitlock (2008.), str. 37. – 38.
  53. Whiting (1976.), str. 76. – 77.
  54. Ambrose (1997.), str. 145.
  55. Ambrose (1997.), str. 146.
  56. Ambrose (1998.), str. 260.
  57. Ambrose (1998.), str. 262.
  58. Ambrose (1998.), str. 262. – 263.
  59. Ambrose (1998.), p. 264.
  60. Whiting (1976.), str. 82.
  61. 61,0 61,1 Hitler's Army, str. 323.
  62. Ambrose (1997.), str. 147.
  63. Rule (2003.), str. 60. –61.
  64. Ambrose (1997.), str. 147. – 148.
  65. Ambrose (1997.), str. 148.
  66. Ambrose (1997.), str. 148. – 149.
  67. Hitler's Army, str. 323–324.
  68. Whiting (1976), str. 89.
  69. Whiting (1976.), str. 89. – 90.
  70. Whitlock (2008.), str. 39.
  71. Whiting (1976.), str. 91.
  72. Whitlock (2008.), str. 39. –40.
  73. Whiting (1976.), str. 91. – 92.
  74. Rule (2003.), str. 61. – 62.
  75. Rule (2003.), str. 62.
  76. 76,0 76,1 Hitler's Army, str. 324.
  77. Whiting (1976.), str. 93.
  78. Whitlock (2008.), str. 40.
  79. Whiting (1976), str. 96.
  80. Hitler's Army, str. 326.
  81. Whiting (1976.), str. 98.
  82. Yeidel (2005.), str. 68.
  83. Yeide (2005.), str. 70.
  84. Whiting (1976.), str. 190. – 191.
  85. Whiting (1976.), str. 102. – 103.
  86. Yeide (2005.), str. 71.
  87. Hitler's Army, str. 327.
  88. Yeide (2005.), str. 71. – 72.
  89. Yeide (2005.), str. 72.
  90. Yeide (2005.), str. 73.
  91. Rule (2003.), str. 63. – 64.
  92. Yeide (2005.), str. 77. – 78.
  93. Whiting (1976.), str. 106. – 108.
  94. Rule (2003.), str. 62. – 63.
  95. Whitlock (2008.), str. 41.
  96. Ferrell (2000.), str. 33.
  97. Yeide (2005.), str. 76.
  98. Yeide (2005.), str. 76. – 77.
  99. Whiting (1976.), str. 110.
  100. Whiting (1976.), str. 111.
  101. Whiting (1976.), str. 111. - 112.
  102. Whiting (1976.), str. 113. – 114.
  103. Hitler's Army, str. 329.
  104. Yeide (2005.), str. 80.
  105. Yeide (2005.), str. 80. – 81.
  106. Whiting (1976.), str. 115.
  107. Whiting (1976.), str. 115. –116.
  108. Whiting (1976.), str. 117. – 118.
  109. Yeide (2005.), str. 81
  110. Yeide (2005.), str. 81. – 82.
  111. Yeide (2005.), str. 82.
  112. Hitler's Army, str. 331.
  113. Hitler's Army, str. 331. – 332.
  114. Hitler's Army, str. 330.
  115. Yeide (2005.), str. 83.
  116. Whiting (1976.), str. 122. – 123.
  117. Yeide (2005.), str. 87.
  118. Yeide (2005.), str. 88.
  119. Yeide (2005.), str. 84.
  120. Yeide (2005), str. 87. – 88.
  121. Combined Arms in Battle Since 1939, str. 164.
  122. Whitlock (2008.), str. 42.
  123. Combined Arms in Battle Since 1939, str. 164. - 166.
  124. Yeide (2005.), str. 88.
  125. Whiting (1976.), str. 137. – 139.
  126. Combined Arms in Battle Since 1939, str. 167.
  127. Rule (2003.), str. 66. – 67.
  128. Whitlock (2008.), str. 42. – 43.
  129. Whitlock (2008.), str. 43.
  130. Combined Arms in Battle Since 1939, str. 167. – 168.
  131. Yeide (2005.), str. 93.
  132. Yeide (2005.), str. 92.
  133. 'Combined Arms in Battle Since 1939, str. 168.
  134. 134,0 134,1 Whitlock (2008.), str. 45.
  135. Whiting (1976.), str. 148.
  136. Whiting (1976.), str. 149. – 150.
  137. Whiting (1976.), str. 151. – 154.
  138. Whiting (1976.), str. 176.
  139. Shelby (2006.), str. 105.
  140. Combed Arms in Battle Since 1939, str. 169.
  141. Ambrose (1997.), str. 151.
  142. Hitler's Army, str. 333. – 334.
  143. Hitler's Army, str. 334. – 335.
  144. Monsoor (1999.), str. 184. – 185.
  145. Monsoor (1999.), str. 184.
  146. Hitler's Army str. 335.
  147. Ambrose (1997.), str. 167.
  148. Ambrose (1997.), str. 167. – 168.
Literatura
  • Ambrose, Stephen E. (1997.) (engleskom). Citizen Soldiers: The U.S. Army From the Normandy Beaches to the Bulge to the Surrender of Germany. Simon & Schuster. ISBN 0684815257. 
  • Ambrose, Stephen E. (1998.) (engleskom). Victors. Simon & Schuster. ISBN 068485628X. 
  • (engleskom) Hitler's Army: The Evolution and Structure of German Forces. Combined Books. 1995.. ISBN 068485628X. 
  • Cooper, Matthew (1978.) (engleskom). The German Army 1933-1945. Scarborough House. ISBN 0812885198. 
  • Ferell, Bruce K. (2000.) (engleskom). The Battle of Aachen. AMOR Magazine. ISSN 00042420. 
  • Mansoor, Peter R. (1999.) (engleskom). The GI Offensive in Europe: The Triumph of American Infantry Divisions, 1941–1945. Kansas University Press. ISBN 070060958X. 
  • McCarthy, Peter; Syryon, Mike (2002.) (engleskom). Panzerkieg: The Rise and Fall of Hitler's Tank Divisions. Carroll & Graf. ISBN 0786710098. 
  • Rule, Richard (2003.) (engleskom). Bloody Aachen. Military Heritage. ISSN 15248666. 
  • Spiller, Roger (1991.) (engleskom). Combined Arms in Battle Since 1939. U.S. Army Command and General Staff College Press. OCLC 25629732. 
  • Stanton, Shelby (2006.) (engleskom). World War II Order of Battle: An Encyclopedic Reference to U.S. Army Ground Forces from Battalion through Division. Stackpole Books. ISBN 9780811701570. 
  • Whiting, Charles (1976.) (engleskom). Bloody Aachen. Stein and Day. ISBN 0812820903. 
  • Whitlock, Flint (2008.) (engleskom). Breaking Down the Door. WWII History. ISSN 15395456. 
  • Yeide, Harry (2005.) (engleskom). The Longest Battle: September 1944 to February 1945. Zenith Press. ISBN 0760321558. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Sestrinski projekti
Commons-logo.svgU Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Bitka za Aachen