Administracija i politika Tang Kine

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Historija Kine
Historija Kine
DREVNA
3 Suverena & 5 Careva
Dinastija Xia 2100–1600 pne.
Dinastija Shang 1600–1046 pne.
Dinastija Zhou 1045–256 pne.
 Zapadni Zhou
 Istočni Zhou
   Period Proljeća i Jeseni
   Period Zaraćenih država
CARSKA
Dinastija Qin 221 pne.–206 pne.
Dinastija Han 206 pne.–220 n.e.
  Zapadni Han
  Dinastija Xin
  Istočni Han
Tri kraljevstva 220–280
  Wei, Shu & Wu
Dinastija Jin 265–420
  Zapadni Jin 16 kraljevstava
304–439
  Istočni Jin
Južne & Sjeverne dinastije
420–589
Dinastija Sui 581–618
Dinastija Tang 618–907
  ( Drugi Zhou 690–705 )
5 dinastija &
10 kraljevstava

907–960
Dinastija Liao
907–1125
Dinastija Song
960–1279
  Sjeverni Song Z. Xia
  Južni Song Jin
Dinastija Yuan 1271–1368
Dinastija Ming 1368–1644
Dinastija Qing 1644–1911
MODERNA
Republika Kina 1912–1949
Narodna Republika
Kina

1949–
Republika
Kina (Tajvan)

1945–

Dinastija Tang je pokušavala i relativno uspijela riješiti probleme koji su bili stalna slabost prijašnjih dinastija. Po uzoru na prijašnju Dinastiju Sui izdaju svoj novi zakonik po kojemu će kasnije kineske dinastije oblikovati svoje zakone, te će također utjecati na susjedne države u Koreji, Japanu i Vijetnamu. Najstariji zakonik koji je preživio do danas donesen je 653. godine. Tang je imao tri odjeljenja (省, shěng), koji su redom imali obvezu: stvaranja, revizije i provođenja državne uprave. Postojalo je također šest ministarstava (部, ) koja su bila zadužena za za provođenje pojedinačih odredbi i državnih mjera. Ovaj višedjelni administracijski sustav je uključivao kadrovsku službu, financije, obrede, vojsku, pravosuđe i unutrašnje poslove — postavivši upravni model koji će trajati do pada dinastije Qing (1644.–1912.). Središte držvane moći je bio glavni grad Chang'an (današnji Xi'an), gdje je car imao brojan i velik dvor i koji je bio pun raznih bogatstava i u stalnom obilju, te ujedno najmnogoljudniji grad na svijetu u tom trenutku. Dinastiji Tang je bio potreban velik broj državnih službenika da bi mogli uspješno upravljati velikim prostorom Tang Kine i s njenih 50 milijuna stanovnika. Tijekom dinastijine vladavine ova brojka će se popeti i do 80 milijuna i time pospješiti opadanje moći središnje vlasti. Od samog početka religija je igrala važnu ulogu u politici Dinastije Tang. Dok se borio za vlast Li Yuan je sakupljao podršku tvrdnjom da potječe od taoističkog mudraca Laozija (živio u 6. stoljeću pne.).[1] Ljudi koji su htjeli dobiti posao kao službenci su plaćali budističkim svećenicima da se mole za njihov uspijeh. Prije progona budista u 9. stoljeću, budizam i taoizam su bili jednako prihvaćeni, te je Car Xuanzong od Tanga (v. 712.-756.) pozivao monahe i svećenike obiju vjera na svoj dvor. Jednak upliv je politika imala u religiju i 714. godine je car Xuanzong zabranio trgovinama i putujućim trgovcima da u Chang'anu prodaju prepisane budističke sutre, dajući budističkom svećenstvu monopol nad prodajom sutri vjernicima.[2] Godinu dana ranije car Xuanzong je zaplijenio Neiscrpnu Riznicu velikog budističkog samostana u Chang'anu i podjelio zaplijenjeno blago između drugih budističkih i taoističkih samostana, te ga upotrijebio da bi obnovio spomenike i mostove u gradu.[3]

Rane reforme[uredi - уреди | uredi izvor]

Tang skulptura državnog službenika odjevenog u hanfu, napravljen od tkanine prekrivene sancaijem; novi visoku kapu, vanjsku tuniku širokih rukava zavezanu oko struka širokim remenom i pravokutni "kerchief" sprijeda. Drži tablu na prsima i sprema se podnijeti izvještaj nadređenom.
Glavni članak: Tang Zakonik

Taizong je odlučio riješiti unutarnje probleme vlasti koji su bili stalna slabost prijašnjih dinastija. Po uzoru na Sui zakonik izdaje novi zakonik po kojemu će kasnije kineske dinastije oblikovati svoje zakone, te će također utjecati na susjedne države u Koreji, Japanu i Vijetnamu. Najstariji zakonik koji je preživio do danas je onaj donesen 653. godine, koji je bio podjeljen na 500 članaka koji su se odnosili na određene zločine i koji su određivali kazne od deset udaraca šibom preko sto udaraca motkom, egzilom, prisilnim radom do smrtne kazne.[4] Zakonik je jasno navodio da ljudi na različitim društvenim položajem dobivaju kazne različite strogosti za isti zločin.[5] To je značilo da, na primjer, težina kazne je bila drukčija kada bi sluga ili nećak ubili gospodara ili ujaka, nago kad bi se obratno dogodilo.[5] Tang Zakonik je uglavnom sadržan u kasnijim zakonicima poput onog ranije Dinastije Ming (1368.–1644.) iz 1397.[6], no kasnije je više puta nadopunjavan i mijenjan, tako da su veća prava vlasništva za žene tijekom Dinastije Song (960.-1279.).[7][8]

Tang je imao tri odjeljenja (省, shěng), koji su redom imali obvezu: stvaranja, revizije i provođenja državne uprave. Postojalo je također šest ministarstava (部, ) koja su bila zadužena za za provođenje pojedinačih odredbi i državnih mjera. Ovaj višedjelni administracijski sustav je uključivao kadrovsku službu, financije, obrede, vojsku, pravosuđe i unutrašnje poslove — postavivši upravni model koji će trajati do pada dinastije Qing (1644.–1912.).[9] Iako su se osnivači Dinastije Tang poistovjećivali sa slavom ranije dinastije Han (202. pne.-220. n.e.), osnova za većinu njihove upravne organizacije je bila slična prethodnim južnim i sjevernim dinastijama. Sustav neredovnih divizija fubing utemeljen tokom Sjevernog Zhoua (557.-581.) je nastavljen tokom vlasti Dinastije Tang, uz to što su ti vojnici-seljaci služili u rotacijama između glavnog grada i graničnih područja, da bi zadržali dano im obradivo zemljšte. Sustav jednakih polja [Sjeverna Dinastija Wei|Sjeverne Dinastije Wei]] (386.-534.) je također zadržan, iako je pretrpio neke izmjene.

Osim što su središnja i lokalna vlast držale velik broj zapisa i dokumenata o vlasništvu nad zemljištem da bi mogli odrediti poreze, postalo je uobičajeno da pismeni i utjecajni ljudi pišu svoje osobne dokumente i potpisuju ugovore.[10] Ti ugovori su bili sadržavali potpise ugovornih strana (ili vvlasnika nekog zemljišta), svjedoka i pisara da bi (ako ustreba) mogli dokazati na sudu da je njihovo potraživanje važeće.[10] Začetci ovome se pojavljuju tokom drevne Dinastije Han, te se ugovorni jezik specifičan za te dokumente udomaćio u kineskoj literaturi tokom kasnijih dinastija.[10]

Središte držvane moći je bio glavni grad Chang'an (današnji Xi'an), gdje je car imao brojan i velik dvor u kojem je ugošćavao poslanike glazbenim i sportskim priredbama,akrobatskim predstavama, poezijom, slikama i dramskim scenskim izvedbama. Glavni grad je bio pun raznih bogatstava i u stalnom obilju. Kada su službenici iz kineskih prefektura doputovali u glavni grad 643. godine da bi dali godišnje izvješće o zbivanjima u svojim prefekturama car Taizong je otkrio da mnogi nisu imali gdje prenoćiti, te da su bili prisiljeni iznajmiti sobe kod mjesnih trgovaca.[11] Zbog toga je car Taizong naredio da gradska vlast mora sagraditi privatnu vilu za svakog visokog službenika koji doputuje u glavni grad.[11]

Carski ispiti[uredi - уреди | uredi izvor]

Car Xuanzong od Tanga nosi odjeću i kapu naučnika

Po uzoru na Dinastiju Sui Tang je napustio sustav devet činova i koristio veliku državnu službu. Svi učenici konfucijanističkih studija su bili potencijalni kandidati za carske ispite, a maturanti su mogli postati državni službenici u mjesnoj, pokrajinskoj ili državnoj upravi. Postojale su dvije vrste ispita: mingjing ('ispit rasvijetljivanja klasika') i jinshi ('ispit predstavljanja naučnika').[12] Mingjing se temeljio na konfucijanskim klasicima i ispitivao je učenikovo poznavanje velikog broja tekstova.[12] Jinshi je ispitivao učenikove književne sposobnosti u pisanju essejističkih odgovora na pitanja o vladanju i politici, te njihovu vještinu u pisanju poezije.[13] Kandidati su također ocijenjivani i prema njihovom odjevanju, ponašanju, govoru i vještini u kaligrafiji, no to su bili subjektivni kriteriji koji su omogućavali bogatijim članovima društva da postignu prednost nad siromašnijim učenicima koji si nisu mogli priuštiti poduke iz retorike ili krasopisa.[14] Zbog toga je broj službenika porijeklom iz plemićkih obitelji bio veoma neproporcijalan broju službenika iz neplemićkih obitelji.[14] Na ispite je mogao izaći bilo koji (muški) podanik čiji otac nije bio zanatlija ili trgovac,[15] te zbog toga porijeklo ili obiteljsko bogatstvo nisu bili nužni da bi se dobila preporuka.[14] Da mi raširio konfucijanističku izobrazbu Tang vlast je osnovala državne škole i izdala standardizirane verzije Pet Klasika s izabranim komentarima.[5]

Ovaka način nadmetanja za poziciju je uveden da bi se samo najtalentiraniji pojedinci zaposlili u državnoj upravi, ali možda važniji razlog za ovakav način izbora državnih službenika je bilo to što su Tang vladari bili svjesni da bi oslanjanje na plemiće i vojskovođe bilo destabilizirajuće za državu i zato su stvarali državni aparat koji nema vlastiti teritorij i regionalnu političku autonomiju. Tang zakonik je je osiguravao da svi naslijednici ravnopravno naslijeđuju vlasništvo, dopuštajući male promjene na društvenoj ljestvici i spriječavajući obitelji utjecajnih sudskih dužnosnika da postanu veliki zemljovalsnici kroz primogenituru.[16] unatoč tome, ovi naučnici-službenici su dobili važan status u lokalnim zajednicama i učvrstili rodbinske veze s stanovništvom, pri tom zadržavajući vrijednosti koje su ih činile odanima carskom dvoru. Od vremena Dinastije Tang do pada Dinastije Qing 1912. godine, naučnici-službenici su često bili poveznica između naroda i vlasti. Ipak, potencijal široko primjenjenog sustava ispita nije potpuno spoznat sve do vladavine Dinastije Song, tijekom koje je naučnik-službenik uglavnom morao odbaciti plemićke navike i napredak postizati korz zasluge i sustav ispita.[17][18] Za naučnike-službenike Song razdoblja historičarka Patricia Ebrey kaže:

Sustav ispita, korišten u manjoj mjeri tijekom Dinastija Sui i Tang je odigrao je središnju ulogu u stvaranju ove nove elite. Rani Song carevi su bili zabrinuti zbog dominacije vojnika u državnoj upravi, te su jako proširili sustav ispita za državnu službu i sustav državnih škola.

[19]

Unatoč tome su upravo Dinastije Sui i Tang postavile temelje za takav sustav državne uprave i nastajanje ove nove elitne klase naučnika-službenika.

Religija i politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Zdjelica od pozlaćenog srebra s cvjetnim motivom iz razdoblja Dinastije Tang

Od samog početka religija je igrala važnu ulogu u politici Dinastije Tang. Dok se borio za vlast Li Yuan je sakupljao podršku tvrdnjom da potječe od taoističkog mudraca Laozija (živio u 6. stoljeću pne.).[1] Ljudi koji su htjeli dobiti posao kao službenci su plaćali budističkim svećenicima da se mole za njihov uspijeh. Prije progona budista u 9. stoljeću, budizam i taoizam su bili jednako prihvaćeni, te je Car Xuanzong od Tanga (v. 712.-756.) pozivao monahe i svećenike obiju vjera na svoj dvor. Za to isto vrijeme je Xuanzong slavio drevnog Laozija dajući mu velebne titule, pišući komentare na taoistički Laozi, osnivajući škole da pripremaju kandidate za ispite o taoističkim tekstovima i pozvavši indijskog svećenika Vajrabodhija (671.-741.) da izvrši tantričke obrede da bi izbjegao sušu 726. godine. 742. godine car Xuanzong je osobno držao kadilotokom ceremonije koju je vodio cejlonski svećenik Amoghavajra (705.-774.) tijekom koje je recitirao "mistične napjeve da osigura pobjedu Tang vojske." S druge strane, politika je također igrala važnu ulogu u religiji. 714. godine je Xuanzong zabranio trgovinama i putujućim trgovcima da prodaju prepisane budističke sutre u Chang'anu, dajući budističkom svećenstvu iz samostana ekskluzivno pravo da prodaju sutre vjernicima.[2] Prethodne 713. godine je Xuanzong zaplijenio neizmjeno bogatu Neiscrpnu Riznicu koju je držao poznati budistički samostan u Chang'anu. Taj je samostan sakupio ogromne količine novca, svile i blaga korz mnogobrojne anonimne donacije pokajanja koje su im ljudi ostavljali pred vratnicama.[3] Iako je samostan bio velikodušan u donacijama, Xuanzong je odredio da se njihova riznica zapljeni, navodeći da je njihova banka varala ljude, te je podijelio zapljenjeno bogatstvo drugim budističkim samostanima, taoističkim opatijama, te ga koristio da obnovi spomenike, dvorane i mostove u gradu.[3]


Porezi i popis stanovništva[uredi - уреди | uredi izvor]

Čovjek Tjera Konje, Han Gana (706.-783.), dvorskog umjetnika cara Xuanzonga

Dinastija Tang je pokušala napraviti točan popis stanovništa svog carstva, da bi mogla učinkovito oporezivati i novačiti vojnike iz raznih pokrajina. Rana Tang vlast je uvela relativno nizak porez na žito i tkaninu za svako kućanstvo u carstvu. To je napravljeno da bi se kućanstva upisala u porezni sustav i da ne bi izbjegavala popisivače, omogućujući da se napravi najtočnija moguća procjena. U pospisu stanovništva iz 609. godine, vlast je upisala 9 milijuna kućanstava ili otprilike 50 milijuna ljudi. Ponovni popis stanovništva napravljen 742. godine je procijenio broj stanovnika kine na otprilik 50 milijuna. Patricia Ebrey je napisala da čak i da je veliki dio naroda izbjegao popisivače za porezni popis, broj stanovnika tijekom razdoblja vladavnie Dinastije Tang nije značajno narastao od broja stanovnika zabilježenog za popisa stanovništva (2. godine n.e.) ranije dinastije Han koja je zabilježila otprilike 58 milijuna stanovnika u tadašnjoj Han Kini.[20] S.A.M. Adshead se ne slaže i procijenjuje broj stanovnika na 75 milijuna do 750 godine.[21]

U popisu stanovništva iz 754. godine bilo je 1.859 gradova, 321 prefektura i 1.538 općina širom carstva.[22] Iako je bilo mnogo velikih i važnih gradova tijekom vladavine Dinastije Tang, seosko, poljoprivredno stanovništvo je činilo većinu (80-90%) kineskog stanovništva.[23] Dogodio se također velik val preseljenja stanovništva izsjeverne u južnu Kinu. Sjever je imao 75% od sveukupnog stanovništva na početku vladavine dinastije da bi do njenog pada pao na 50%.[24]

Novi veliki rast u broju stanovnika se neće dogoditi u Kini sve do dinastije Song, kada će se broj stanovnika udvostručiti i doseći brojku od 100 milijuna ljudi zahvaljujući povećanom uzgoju riže sa većim prinosima u središnjoj i južnoj Kini.[25]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 Graff 2000, str. 79.
  2. 2,0 2,1 Benn 2002, str. 57.
  3. 3,0 3,1 3,2 Benn 2002, str. 61.
  4. Ebrey 1999, str. 111–112.
  5. 5,0 5,1 5,2 Ebrey 1999, str. 112.
  6. Andrew & Rapp 2000, str. 25.
  7. Ebrey 1999, str. 158.
  8. Bernhardt 1995, str. 274–275.
  9. Fairbank & Goldman 2006, str. 78.
  10. 10,0 10,1 10,2 Brook 1998, str. 59.
  11. 11,0 11,1 Benn 2002, str. 59.
  12. 12,0 12,1 Ebrey, Walthall & Palais 2006, str. 91–92.
  13. Ebrey, Walthall & Palais 2006, str. 92.
  14. 14,0 14,1 14,2 Ebrey, Walthall & Palais 2006, str. 97.
  15. Gascoigne & Gascoigne 2003, str. 95.
  16. Fairbank & Goldman 2006, str. 83.
  17. Fairbank & Goldman 2006, str. 95.
  18. Adshead 2004, str. 54.
  19. Ebrey 1999, str. 145-146.
  20. Nishijima 1986, str. 595–596.
  21. Adshead 2004, str. 72.
  22. Benn 2002, str. 45.
  23. Benn 2002, str. 32.
  24. Adshead 2004, str. 75.
  25. Ebrey, Walthall & Palais 2006, str. 156.