Ugovor

Izvor: Wikipedia

Ugovor je saglasna izjava volja dva ili više lica upravljena na postizanje određenog cilja.

Nastanak ugovora[uredi - уреди]

Uslovi za nastanak:

1.Saglasnost volja

2.Predmet

3.Kauza (osnov)

4.ostali uslovi za zaključenje

Saglasnost izjavljenih volja (podudaranje) je neophodan uslov za zaključenje ugovora, ali ne mora biti dovoljan, potrebno je da je dozvoljen i moguć predmet, osnov i nekad ako je potrebna posebna forma. Pregovori su priprema za stvaranje ugovora. To su sve radnje koje prethode postizanju saglasnosti volja. Kada se postigne saglasnost volja o bitnim elementima ugovora, možemo reći da je nastao ugovor. Pregovori ne obavezuju i svaka strana ih može raskinuti kad hoće, jedino će odgovarati (za štetu nastalu vođenjem pregovora) ona strana koja je vodila pregovore bez namjere da zaključi ugovor ili je imala namjeru pa odustala bez osnovanog razloga. Ugovor je zaključen onog časa kada ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvata ponudu.

Ponuda[uredi - уреди]

Ponuda jedne strane je konačni prijedlog, određenom licu sa namjerom zaključenja ugovora (animus contrahendi), koji sadrži sve bitne elemente ugovora tako da bi se njegovim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor. Ako je za ugovor potrebna određena forma onda i ponuda mora biti u toj formi. Objektivno bitni elementi ugovora su sadržani u zakonu, definisani su za pojedinačne vrste ugovora. Subjektivno bitni el. ugovora su oni koje jedna strana diže na nivo bitnih. Sporedne tačke – ako ih ugovaraći nisu sami utvrdili – može ih odrediti sud (vodeći računa o prethodnim pregovorima) Kod neimenovanih ugovora ako se mogu izdvojiti bitni uslovi primjeniće se ovo pravilo.

Ponuda se razlikuje od drugih izjava volje po svome dejstvu – jedino je ponuda podobna da prihvatanjem bude pretvorena u ugovor.

Ponude mogu biti opozive (do prihvatanja) i neopozive (obavezujuće).

Imperativne norme su predviđene u zakonu i stranke ih ne mogu mjenjati za razliku od dispozitivnih normi koje su zakonska pravila koja stranke mogu izmjeniti i suprotno predvidjeti.

Načini prihvatanja ponude[uredi - уреди]

  • neposredno
  • posredno

Neposredno prihvatanje ponude je: izriječno, potpisivanjem pismena, opšteusvojenim znacima. Posredno prihvatanje ponude se vrši konkludentnim radnjama. Konkludentne radnje nisu neposredna izjava volje, ali se može posredno, sa sigurnošću, s obzirom na okolnosti, izvesti zaključak da lice njima izražava volju.

Po pravilu šutnje ponuđenog nije znak prihvatanja. Izuzetak je predviđen kad je ponuđeni u stalnoj poslovnoj vezi s ponudiocem u pogledu određene robe. Potrebno je da obje strane izjave volju. Takođe neodgovaranje nije znak prihvatanja (npr. Ako poslanu stvar ne vrati u određenom roku).

Pravo
Scale of justice 2.svg
Pravni sistemi Anglosaksonsko pravo | Kontinentalno pravo | Običajno pravo | Vjersko pravo | Socijalističko pravo | Međunarodno pravo

Izvori prava Pravni propisi (Zakon | Zakonik | Tumačenje zakona)
Pravna praksa (Običaji | Precedentno pravo | Pravo pravičnosti)

Adjudikacija Javno pravo (Krivično/kazneno pravo | Ustavno pravo | Upravno pravo)
Privatno pravo (Građansko pravo | Obvezno pravo | Ugovori | Naknada štete | Nasljedno pravo i Trustovno pravo)
Sudovi (Akuzatorni sistem | Inkvizitorni sistem | Dokazi | Pravosuđe | Pravnici)

Jurisprudencija Filozofija prava | Prirodno pravo | Pravni pozitivizam | Pravni formalizam | Pravni realizam | Pravni interpretivizam | Feministička pravna teorija | Pravo i ekonomija | Kritičke pravne nauke | Komparativno pravo
V. također:Popis pravnih oblasti