Inkvizitorni sistem

Izvor: Wikipedia

Inkvizitorni sistem ili, rjeđe, inkvizitorni postupak označava model procesnog (postupovnog), a prije svega krivičnog procesnog prava, koga karakterizira aktivna uloga suda ili njemu ekvivalentnog pravosudnog organa u pronalaženju činjenica i dokaza na kojima će se temeljiti njegova odluka. Inkvizitorni sistem funkcionira pod pretpostavkom da će sud kao organ države efikasno i brzo raspolagati njenim resursima, odnosno djelovati posve objektivno i bez pritiska stranaka u postupku; u svom "najčišćem" obliku - pod čime se obično kao primjer navodi Inkvizicija Rimokatoličke crkve - sud u sebi preuzima ne samo pravosudne nego i policijske funkcije, te provodi istragu, hapsi osumnjičenika za neko djelo, protiv njih donosi optužnicu i na kraju izriče presudu. Takav inkvizitorni postupak je odrazio na kontinentalni pravni sistem, čija su krivično-procesna zakonodavstva naglasak stavljala na provođenje sudske istrage prije samog suđenja, odnosno istragu dale u ruke posebnom sudskom organu koji se naziva istražni sudac; u mnogim od tih zemalja se kriminalistička policija smatra organom podređenim sudu ili istražnim sudovima, te se za nju koriste izrazi "sudska" ili "pravosudna policija". Na prostoru bivše Jugoslavije je također dominirao inkvizitorni sistem, iako je on često bio kritiziran kao moguće sredstvo zlostavljanja i političke represije, jer su se okrivljenici, posebno oni optuženi za tzv. "politička krivična djela", njime stavljali u neravnopravni položaj. Tek u 20. vijeku se krivično procesno pravo počelo okretati u smjeru tzv. akuzatornog postupka u kome je naglasak na iznošenju dokaza dvije ravnopravne strane - tužitelja i okrivljenog - a koji je karakterističan za zemlje anglosaksonskog pravnog sistema.

Literaturi[uredi - уреди]