Međunarodno pravo

Izvor: Wikipedia

Međunarodno pravo je grana prava koje se primjenjuje bez obzira na državne granice (ius gentium). Ono što ga čini osobenim u odnosu na unutarnje pravo je specifičnost njegove sankcije i sprecifičnost vršenja prisile. U bliskoj prošlosti ovo pravo nije imalo sankciju, a prisila, koja se trebala vršiti prema određenim međunarodnim subjektima, vršena je posredno ili je izostavljana. To su i razlozi zašto su mu određeni teoretičari odricali pravni karakter i nisu ga smatrali posebnom vrstom prava.

Izvori međunarodnog prava[uredi - уреди]

Izvori međunanarodnog prava su:

  • običaji
  • ugovori
  • opća pravna načela
  • sudske odluke
  • učenja pravnih stručnjaka
  • jednostrani akti država
  • odluke međunarodnih organizacija

Međunarodni običaji[uredi - уреди]

Međunarodni običaji primjenjuju se na sve subjekte međunarodnog prava bez obzira da li su oni prihvatili običaje svojim unutarnjim pravom ili ne. S druge strane, ugovori obavezuju samo oone međunarodne subjekte koji su pristupili međunarodnim ugovorima.

Ugovori[uredi - уреди]

Ugovori mohu biti bilateralni i multilateralni (konvencije). Svima im je zajedničko da se ugovorni subjekti moraju pridržavati načela pacta sunt servanta (ugovori se moraju poštovati), jer poštovanjem ovog načela osigurava se, na još jedan efikasan način, provodivost međunarodnih normi.

Sudske odluke[uredi - уреди]

Sudske odluke, nastale od Međunarodnog suda pravde, proizvodile su pravno djelovanje prema subjektima koji su bili stranke u sporu. U posljednje vrijeme njihova važnost se proteže i na druge subjekte. Ovaj izvor prava smatra se precedentom, i kao takav on nastaje kao samostalan izvor prava.

Osim navedenih izvora prava, kao dopunski smatrajuse pravičnost kao i moralnost. Pravičnost se koristi kao poseban izvor prava u slučaju kada suprotstavljene strane ovlaste arbitra da pravično presudi stvar bez obzira na postojeće pravo.

Podjela[uredi - уреди]

Međunarodno pravo dijelimo na međunarodno javno pravo i međunarodno privatno pravo. Za međunarodno privatno pravo neki teoretičari tvrde da nije međunarodno u punom smislu riječi, već njegove norme ulaze u sistem unutarnjeg prava. Međunarodno javno pravo, kao grana prava, ima nekoliko svojih podgrana od kojih su najvažnije:

  • diplomatsko pravo
  • ratno i humanitarno pravo
  • pravo mora
  • ugovorno pravo i sl.

Doskorašnje dileme da li je međunarodno pravo uopće pravo ili ne sve više se gube, jer stvaranjem normi međunarodnog prava, te osnivanjem i funkcioniranjem međunarodnih organizacija za provođenje tih međunarodnopravnih normi i akata, ono se sve više afirmira kao pravo. Tome ide u prilog činjenica da OUN, u nedostatku nekog posebnog svjetskog zakonodavnog organa, razvija i provodi aktivnost na kodificiranju postojećeg i nastajanju novog međunarodnog prava.

Pravo
Scale of justice 2.svg
Pravni sistemi Anglosaksonsko pravo | Kontinentalno pravo | Običajno pravo | Vjersko pravo | Socijalističko pravo | Međunarodno pravo

Izvori prava Pravni propisi (Zakon | Zakonik | Tumačenje zakona)
Pravna praksa (Običaji | Precedentno pravo | Pravo pravičnosti)

Adjudikacija Javno pravo (Krivično/kazneno pravo | Ustavno pravo | Upravno pravo)
Privatno pravo (Građansko pravo | Obvezno pravo | Ugovori | Naknada štete | Nasljedno pravo i Trustovno pravo)
Sudovi (Akuzatorni sistem | Inkvizitorni sistem | Dokazi | Pravosuđe | Pravnici)

Jurisprudencija Filozofija prava | Prirodno pravo | Pravni pozitivizam | Pravni formalizam | Pravni realizam | Pravni interpretivizam | Feministička pravna teorija | Pravo i ekonomija | Kritičke pravne nauke | Komparativno pravo
V. također:Popis pravnih oblasti