Sustav jednakih polja
 | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| DREVNA | |||||||
| 3 Suverena & 5 Careva | |||||||
| Dinastija Xia 2100–1600 pne. | |||||||
| Dinastija Shang 1600–1046 pne. | |||||||
| Dinastija Zhou 1045–256 pne. | |||||||
| Zapadni Zhou | |||||||
| Istočni Zhou | |||||||
| Period Proljeća i Jeseni | |||||||
| Period Zaraćenih država | |||||||
| CARSKA | |||||||
| Dinastija Qin 221 pne.–206 pne. | |||||||
| Dinastija Han 206 pne.–220 n.e. | |||||||
| Zapadni Han | |||||||
| Dinastija Xin | |||||||
| Istočni Han | |||||||
| Tri kraljevstva 220–280 | |||||||
| Wei, Shu & Wu | |||||||
| Dinastija Jin 265–420 | |||||||
| Zapadni Jin | 16 kraljevstava 304–439 | ||||||
| Istočni Jin | |||||||
| Južne & Sjeverne dinastije 420–589 | |||||||
| Dinastija Sui 581–618 | |||||||
| Dinastija Tang 618–907 | |||||||
| ( Drugi Zhou 690–705 ) | |||||||
| 5 dinastija & 10 kraljevstava 907–960 |
Dinastija Liao 907–1125 | ||||||
| Dinastija Song 960–1279 |
|||||||
| Sjeverni Song | Z. Xia | ||||||
| Južni Song | Jin | ||||||
| Dinastija Yuan 1271–1368 | |||||||
| Dinastija Ming 1368–1644 | |||||||
| Dinastija Qing 1644–1911 | |||||||
| MODERNA | |||||||
| Republika Kina 1912–1949 | |||||||
| Narodna Republika Kina 1949– |
Republika Kina (Tajvan) 1945– | ||||||
Sustav jednakih polja (kineski: 均田制度; pinyin: jūntián zhìdù) (još prevođen kao: Sustav ujednačenih polja) je bio sustav raspodijele obradivog zemljišta u Kini korišten od razdoblja Šest Dinastija do sredine vladavine dinastije Tang.
Do vremena vladavine Dinastije Han, sustav bunara i polja više nije bio u uporabi u Kini, iako su reformatori poput cara Wang Manga ga pokušali ponovno uvesti. Sustav jednakih polja je uveo oko 485. godine car Xiaowen od Sjevernog Weija, nehanskog kraljevstva u sjevernoj Kini, tijekom razdoblja Južnih i Sjevernih Dinastija. Sustav će naposljetku preuzeti sva druga kineska kraljevstva, te će ostati u uporabi tijekom vladavine dinastija Sui i Tang.
Osnova[uredi | uredi kod]
U ovom sustavu je država bila vlasnik svog zemljišta u carstvu i ona ga je dodjeljivala pojedinačnim obiteljima. Svaki pojedinac, uključujući i robove, je imao pravo na određeno zemljište, a veličina tog zemljišta je ovisila o njegovoj mogućnosti da ga obrađuje. Na primjer, zdravi muškarci su dobivali 40 mua zemlje (otprilikea 1,1 hektar), dok su žene dobivale manje, a više se zemlje dobivalo ako bi obitelj posjedovala jednog ili više volova. Nakon seljakove smrti, vlasništvo nad zemljom bi se vratilo državi koja bi ga dodijelila idućem seljaku, iako su zemljišta na koja su zahtjevala višegeneracijsku obradu se mogla naslijediti, poput plantaža duda (za dudove svilce).
Sustav je imao za cilj da se zemlja razvija i obrađuje, te da obradive površine ne ostaju neobrađene i da sprijči plemićke i druge utjecajne obitelji da osiguraju izvor moći uzimajući svu obradivu površinu, te da omogući običnom seljaku da zaradi za život. Zbog svega toga vlast je mogla učinkovito prikupljati poreze i spriječiti gomilanje posjeda u i stvaranje ogromnih plemićkih veleposjeda od koji su bili neoporezivi.
Prekid uporabe[uredi | uredi kod]
Naposlijetku se sustav jednakih polja prestao koristiti nakon An Lushan pobune kada je vlast polako počela gubiti nadzor nad pokrajinama. Iako je i dalje sva zemlja pripadala državi, zbog nedostatka jake središnje vlasti, plemićke obitelji su mogle legalno pribavljati veće površine obradive zemlje i znatno povećati svoja imanja. Budistički su samostani također počeli pribavljati velike obradive površine u svojoj vlasti. Seljaci su počeli ulaziti u kućanstva plemića ili postajali kmetovi ili sluge zgob prirodnih katastrofa i ratova, da bi osigurali svoje preživljavanje. Ovakav postepeni gubitak oporeziva zemljišta je bio razlog postepenog pada Dinastije Tang. Ovakav feudalni sustav gospodara i kmetova će se nastaviti kroz cijelu kinesku historiju sve do osnivanja Narodne Republike Kine 1949. godine.
Primjena u Japanu[uredi | uredi kod]
Sustav jednakih polja je prihvaćen u Japanu tijekom Nara razdoblja (vidi Ritsuryo), iako je upitno do koje je mjere zapravo bio primjenjivan. Pokrajine blizu glavnog grada su bile pod strožim nadzorom i strože oporezivane, što je potaklo seljake da bježe u udaljenije pokrajine carstva. U Japanu je, isto kao i u Kini, sustav propao kada se zemljište postepeno vraćalo u privatno vlasništvo, te je 723. godine izdan proglas koji je omogućavao da se novokultivirana zemlja može naslijeđivati do tri generacije, dok je proglas iz 743. godine omogućio da se obradiva površina može stalno naslijeđivati. Do 800. godine je sustav napušten i takva podjela zemlje je postala veoma neuobičajena i rijetka. Ipak, sustav je teoretski i dalje postojao dugo nakon toga.