Đuro Patačić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Đuro Patačić
Rođen 25. studenog 1670.
Vidovac
Umro 1. ožujka 1716.
Đakovo
Sređivanje infokutija

Đuro Patačić (Vidovac, 25. studenog 1670. - Đakovo, 1. ožujka 1716.), ili Juraj III. Patačić od Zajezde, bio je đakovački biskup od 1703. do 1716. godine. Dao je sagraditi novu biskupsku rezidenciju, podigao je novu katedralu, sagradio crkve u Gorjanima, Vrbici i Vrpolju, sazvao Prvu sinodu biskupije bosanske u Đakovu te obnovio ergelu lipicanaca. Iako ne toliko poznat široj javnosti, Juraj Patačić je pomogao u obnovi Đakovštine nakon gotovo stogodišnje paske pod turskom vlašću.

Obrazovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Đuro Patačić ili Juraj III. Patačić od Zajezde, rođen je u Vidovcu blizu Varaždina 25. studenog 1670. godine od oca grofa Nikole i Marte grofice Oršić. Njegovi pretci bili su ugledni dužnosnici – zastupnici u Hrvatsko-ugarskom saboru, skrbnici braće Nikole i Petra Zrinjskog i drugih državnih obveza. Njegov rođeni brat Ivan prihvatio je Družbu Isusovu pa tako i Juraj, ali spriječen lošim zdravljem napustio je red. Zagrebački biskup A. Mikulić poslao je mladog Đuru Patačića na studij u Bolonju gdje je završio teološke nauke a nešto kasnije bio je imenovan rektorom hrvatsko-ugarskog kolegija. Godine 1699. postao je zagrebački kanonik, a u Bolonji je ostao sve do 1702. godine. Za to je vrijeme napisao povijest kolegija Gloria collegii Ungarico-Illyrici. Kao i druge knjige među kojima i Heroes Ungarico-Illyrici.

Đakovački biskup[uredi - уреди | uredi izvor]

Vrativši se u biskupiju postao je varaždinski arhiđakon, a nakon toga 23. ožujka 1703. bosanskim biskupom u svojoj 33. godini života. Prije njega, za đakovačkog biskupa bio je 1702. imenovan Petar Crnković koji zapravo nije ni došao u Đakovo jer je već 20. veljače 1703. iznenada umro. Dolaskom a đakovačku i biskupsku stolicu 1703. godine biskup Đuro Patačić stavio si je prvi zadatak utvrditi svoje stado u vjeri. Zato već sljedeće godine dijeli svetu potvrdu u Đakovu za 1600 krizmenika, u Osijeku i Slavonskom Brodu gdje je svugdje podijelio po 4000 svetih potvrda. Dana 19. listopada 1704. godine posvetio je biskup Patačić u Osijeku novu župnu crkvu svetog Mihovila. Iste godine, 9. studenog i pokrajnu kapelu iste župne crkve, koju je uz vinograd darovao Franjo de Aloysiis.

Po dolasku u Đakovo, biskup Patačić nije zatekao samo pustoš u gospodarstvu već, iako je od odlaska Turaka prošlo gotovo 20 godina, nije postojala u sjedištu biskupije ni biskupska rezidencija, a niti katedralna crkva. Biskup Patačić prvo je 1706. sagradio rezidenciju – biskupski dvor od drveta. Svoj dvor je smjestio uz obrambeni zid s istočne strane. Njegova drvena rezidencija će ostati i služiti biskupima sve do 1753. godine. S obzirom da nije bilo u Đakovu katedralne crkve biskup Patačić obavljao je službu Božju u župnoj crkvi franjevačkoj kraj koje je i stanovao s kapelanom Đurom Radoševićem. Na ruševinama stare katedrale sagradio je 1708. i 1709. novu katedralu posevećenu na čast svetog Petra i Pavla. Biskup Patačić je te iste godine posvetio Luku Natalia za beogradskog biskupa. Patačić je sakrament potvrde dijelio u Nijemcima, Iloku, Šarengradu, Vukovaru, Tovarniku, Iloku, a 10. listopada 1707. godine uveo je svog brata Baltazara Patačića za velikog župana Virovitičke županije te 6. studenog za velikog i trajnog požeškog županaPetra Keglavića. Godine 1708., kada je prisustovao saboru, blagoslovio je Franju Vernića, kanonika zagrebačke crkve. Iste godine je 7. listopada blagoslovio zvono u čast sv. Mihovila, koje je obješeno u tornju đakovačke katedralne crkve. 1709. je počeo graditi vlastitu kuću, kupivši zemljište u Osijeku. Dana 19. rujna 1711. godine zaredio je u Đakovu pečuškog biskupa grofa Nesselroda i podijelio mu je na blagdan sv. Mateja svećenstvo. Dana 8. rujna 1715. posvetio je crkvu i veliki oltar u Aljmašu, selu Družbe Isusove na Dunavu, u čast Bl. Djevice Marije Rođene. Do 1714. godine dovršio je i drveni samostan za franjevce u koji su se preselili franjevci iz samostana u Kopanici kamo su ranije, pod pritiskom Turaka, došli iz Bosne s područja Modriče. Osim katedralne crkve u Đakovu biskup Patačić podigao je još i crkve u Gorjanima, Vrbici i Vrpolju. Godine 1706. (18. i 19. svibnja) održana je u Đakovu Prva sinoda biskupije bosanske. Na toj sinodi bili su nazočni i predstavnici srijemske biskupije.

Vojna uprava je smatrala da je sve ono što je carska vojska oslobodila od Turaka carsko, pa prema tome i bivši posjedi biskupije đakovačke ili bosanske. Zato car Leopold I. naređuje 1703. godine da se biskupu đakovačkom preda posjed tvrđa i mjesto Đakovo s ostalim selima i dobrima onamo spadajućim s tim da je osim Đakova potpadalo 55 sela od kojih je 26 bilo još uvijek pusto. Najveća sela bila su Mikanovci, Budrovci i Strizivojna koja su imala više od 30 gospodara kuća, a uz to bilo je i 17 000 jutara puste zemlje.

Obnova ergele Lipicanaca[uredi - уреди | uredi izvor]

Lipicanci

Gospodarstvo je u to vrijeme također još bilo neobnovljeno. Tako je i ergela rasnih konja ostala devastirana nakon turskog povlačenja. Stoga je biskup Patačić već 1706. obnovio ergelu nabavivši iz Carigrada 18 arapskih kobila i 8 pastuha.

Kratka povijest đakovačke ergele Lipicanaca[uredi - уреди | uredi izvor]

Ergelu u Đakovu osnovali su bosansko-srijemski biskupi na svojim posjedima u Đakovu koje im je darovao hrvatsko-ugarski kralj Koloman 1239. godine. Tu darovnicu je 1244. godine potvrdio kralj Bela IV. Prvi pisani podaci o konjima na đakovačkim biskupskim posjedima potječu iz 1374. godine, u povodu vjenčanja u Đakovu bosanskog bana Tvrtka s bugarskom princezom Dorotejom. Đakovačkom biskupu Petru tada je kralj Tvrtko darovao 10 arapskih kobila i jednog pastuha. Godinom osnivanja Ergele smatra se 1506. godina, jer se tada prvi put spominje naziv Ergela, tj. da je biskup Mijo Kesarić imao Ergelu od 90 arapskih konja. Godine 1524. bilo je u ergeli 130 rasplodnih arapskih konja. Tadašnji đakovački biskup Đuro je (sa svojih 300 konjanika) 1526. godine pao u velikoj bitci na mohačkom polju. Ergela je u vrijeme Turaka u 16. i 17.st. bila u vlasništu požeških paša. Brojala je 100 arapskih kobila.[1]

Smrt Đure Patačića[uredi - уреди | uredi izvor]

Uvijek lošeg zdravlja, biskup Đuro Patačić umro je u Đakovu 1. ožujka 1716. godine, gdje je i pokopan po svojoj želji u kripti otaca franjevaca. Godine 1775. preneseno je njegovo tijelo u novu kriptu.

O Patačiću je Jeronim Kavanjin u Glasniku 1896. godine napisao sljedeće:

Gdie'e Patačić Gjuro izgledi'

Nevjerničke ki u strane

S'inimi otci veoma vriedni

Bosanske ovce njim poznane

Upravljaše da ih nebi

Ki vuk turski sgravio sebi

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Monografija: Đakovo, skupina autora, izdavač: Skupština općine Đakovo, 1989.
  • Ferdo Šišić, Povijest Hrvata – pregled povijesti hrvatskog naroda (1526. - 1918.), drugi dio, Marjan Tisak, 2004.
  • Mirko Marković, Slavonija – povijest naselja i podrijetlo stanovništva, izdavač: Golden marketing, Zagreb, 2002.
  • Zvonko Benašić, Đakovački spomendani, izdavač: Matica hrvatska, Đakovo, 2003.
  • Antun Jarm, Dijecezanski svećenici koji su djelovali na sadašnjem području biskupije Đakovačke i Srijemske od 1701. - 2003. godine

Dodatni izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Prethodnik: Đakovačko-osječka nadbiskupija Nasljednik:
Nikola Ogramić Olovčić Petar Bakić