Vladimir Goldner

Izvor: Wikipedia
Vladimir Goldner
Nema slobodne slike
Rođen/a 19. decembar 1933. (1933-12-19) (dob: 80)
Ogulin, Kraljevina Jugoslavija
Nacionalnost Jugoslaven, Hrvat
Etnicitet Židov[1]
Državljanstvo Hrvatska
Alma mater Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Zanimanje lekar

Vladimir Goldner (Ogulin, 19. 12. 1933), penzionisani jugoslavenski i hrvatski akademik, liječnik i profesor na Medicinskom fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Biografija[uredi - уреди]

Akademik Vladimir Goldner je rođen u ogulinskoj židovskoj[2] obitelji 19. 12. 1933 godine. U Ogulinu je završio završio osnovnu i srednju školu. Od 1953 do 1959 godine studirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon završenoga liječničkog staža u Medicinskom centru Sisak, radio je do 1964 godine kao liječnik opće medicine u Domu zdravlja "Trnje" u Zagrebu. 1964 odlazi na specijalizaciju iz interne medicine u Opću bolnicu "Dr. Josip Kajfeš" u Zagrebu. Nakon položenoga specijalističkog ispita, 1968 godine, ostao je u istoj bolnici u Internom i Naučno-istraživačkom odjelu do 1970 godine, a zatim je prešao u Internu propedeutičku kliniku Rebro. 1972 realizirao je ideju prof. dr. Radovana Ivančića i organizirao prvu Koronarnu jedinicu čiji je voditelj bio sve do umirovljenja 2000 godine. Od 1978 akademik Goldner je bio voditelj Odjela intenzivne skrbi za aritmije i elektrostimulaciju srca. Akademik Goldner se 1976 godine tri mjeseca usavršavao u kardiološkim klinikama u Parizu, a zatim nekoliko puta i u Hammersmith bolnici u Londonu. 1985 pohađao je specijalizirani napredni tečaj o kompliciranim aritmijama srca, koji je bio organiziran u Monte Carlu. Godine 1965 izabran je za honorarnog asistenta iz interne medicine na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu, a 1970 godine je bio izabran u znanstveno-nastavno zvanje asistenta na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. 1981 obranio je, na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, doktorsku disertaciju pod naslovom "Mioglobinemija i mioglobinurija u akutnom infarktu miokarda". Iste godine imenovan je docentom, 1985 izvanrednim profesorom, a 1988 godine redovitim profesorom na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. 2000 godine je bio izabran u trajno znanstvenonastavno zvanje redovitog profesora. Profesor emeritus postao je 2001 godine.[3]

U stručnom radu akademik Goldner je kao osnivač i voditelj Odjela intenzivne skrbi za aritmije i elektrostimulaciju srca, te Laboratorija za elektrofiziološko ispitivanje srca, prvog te vrste u SFR Jugoslaviji. Tijekom dvadesetdevet godina rukovođenja Koronarnom jedinicom, uveo je više dijagnostičkih, terapijskih i intervencijskih metoda, zbog čega je njegov odjel bio godinama primjer visokog stupnja medicinske izvrsnosti i efikasnosti, između ostalog i zato jer je bio organiziran po uzoru na najbolje takve odjele u svijetu. Akademik Goldner je publicirao 235 radova od kojih se 53 rada referiraju u svjetskim bazama podataka. Citiran je prema SCI indeksu 264 puta. Među navedenim radovima nalaze se i 40 poglavlja u 28 višeautorskih knjiga. Autor je jedne monografije, urednik ili suurednik u pet knjiga među kojima je i "Klinička kardiologija", kao jedino cjelovito djelo iz kardiologije na hrvatskom jeziku. Posebno je značajan njegov članak o primjeni vazodilatatora u liječenju dekompenzacije srca u akutnom infarktu miokarda, a što je danas uobičajeni terapijski postupak u takvim stanjima. Taj način liječenja akademik Goldner je prvi uveo na svom odjelu, a među prvima u Europi (1975 godine). 1968 je, zajedno s prof. dr. Miloradom Mimicom, također prvi u Jugoslaviji izveo dvostruko-slijepo kontrolirano kliničko istraživanje (jedno od najvećih medicinskih, znanstvenih dostignuća prošlog stoljeća), a koje je danas nezaobilazni način ispitivanja učinkovitosti lijekova. Isto tako, akademik Goldner je, zajedno s akademikom Radovanom Ivančićem, prvi u svijetu publicirao rad o povoljnom učinku propafenona, danas jednog od najčešće primjenjivanih antiaritmika. Iz područja ritmologije akademik Goldner objavio je više vrijednih radova. Tako je među prvima u svijetu utvrdio da se intrakardijalnom elektrografijom postižu vrijedni rezultati u liječenju aritmija srca. Kasnije, kada je učinio prve u nas električne ablacije provodnog sustava srca (1985), pozvan je da pošalje svoje rezultate u Prvi svjetski registar o električnoj ablaciji, nakon čega je njegov rad citiran u najrenomiranijim udžbenicima i časopisima iz područja ritmologije.[3]

Akademik Goldner bio je predsjednik Kardiološke sekcije Hrvatskoga liječničkog zbora, predsjednik Udruženja kardiologa Jugoslavije, te član Glavnog odbora Akademije medicinskih znanosti Hrvatske. 1994 godine izabran je za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2002 godine njezin je redoviti član. Od 1989 godine nosi naziv "Fellow European Society of Cardiology". Član je strukovnih udruženja: "North American Society of Pacing and Electrophysiology", Radne skupine za elektrostimulaciju i elektrofiziologiju, te Radne skupine za kardiovaskularnu farmakoterapiju Europskoga kardiološkog društva. Član je Uredničkih odbora časopisa "Acta Medica Croatica", "Journal of Clinical and Experimental Cardiology" i "Newsletter Alpe Adria Cardiology Association". Akademik Goldner je prvi, na osnovi rijetkih podataka u svijetu i na temelju vlastitog iskustva, objavio cjeloviti prikaz smjernica za ocjenu radne sposobnosti u različitim aritmijama srca. Akademik Goldner je bio voditelj pet domaćih i pet međunarodnih znanstvenih projekata, suradnik u većem broju projekata. Suvlasnik je pet patenata iz područja elektrokardiografije (za dva je dobio Nagradu grada Zagreba). Predloženik je uveo u nastavu suvremenu ritmologiju. Napisao je više nastavnih tekstova kao i 22 poglavlja u 12 udžbenika na srpskohrvatskom jeziku i u 3 inozemne nastavne knjige. Bio je mentor 11 disertacija i magistarskih radova. Na njegovu su se odjelu educirali mnogobrojni danas ugledni liječnici i specijalisti-kardiolozi koji se bave aritmijama srca ili vode koronarne jedinice u svojim sredinama.[3]

1990 godine mu je dodijeljena nagrada Grada Zagreba za dva patenta iz elektrokardiografije, a 1995 je primio nagradu "Josip Juraj Strossmayer" za najbolje znastveno djelo (udžbenik "Klinička kardiologija").[3]

Reference[uredi - уреди]

  1. ((en)) Holocaust Survivors and Victims Database: Vladimir Goldner. United States Holocaust Memorial Museum. Preuzeto 7. 4. 2014
  2. Snješka Knežević, 2011, str. 87
  3. 3.0 3.1 3.2 3.3 Akademik Vladimir Goldner. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Preuzeto 7. 4. 2014

Literatura[uredi - уреди]

  • Snješka Knežević, Aleksander Laslo (2011). Židovski Zagreb, Zagreb: AGM, Židovska općina Zagreb. ISBN 978-953-174-393-8