Neogotika

Izvor: Wikipedia
Neogotika
Neogotička Westminsterska palača u Londonu (1840.)
Neogotička Westminsterska palača u Londonu (1840.)

Neogotika je naziv za jedan pravac unutar stilskog razdoblja historicizma, koji je okvirno trajao od prve trećine do kraja 19. vijeka.[1]

Ukratko rečeno, neogotika je ponovno koristila gotičke elemente kod gradnje i opremanja potpuno novih objekata, a reflektirala se i na sve druge grane umjetnosti.

Historija[uredi - уреди]

Neogotika se kao moda pojavila prvo u Engleskoj, kad je političar i pisac Horace Walpole preuredio svoju kuću Strawberry Hill na periferiji Londona u stilu gotičkog dvorca još krajem 18. vijeka. Njegov primjer slijedio je arhitekt James Wyatt koji je podigao samostan Fonthill Abbey u Wiltshireu u istom duhu na početku 19. vijeka.[1] Ta moda, koja se ispočetka širila na manje objekte, postala je opće prihvaćena, pa je na taj način podignuta i najpoznatija i najveća građevina Westminsterska palača u Londonu za sjedište britanskog parlament]]a 1840, koju su projektirali Charles Barry i Augustus Pugin.[1]

Neogotička moda proširila se i po njemačkim zemljama, koje su gotiku ponovno otkrile kao svoj nacionalni stil, Skandinaviji, zemljama Beneluxa i Francuskoj, za koju je osobito bio zaslužan Eugène Viollet-le-Duc, veliki restaurator starih objekata.[1]

Interes za gotiku po britanskom otočju potakli su pisci romantizma, osobito Walter Scott, koji je obnovio interes za srednji vijek i probudio nostalgiju za vlastitom boljom prošlošću. Veliki uticaj izvršio je i John Ruskin, profesor historije umjetnosti na Oxfordu, veliki autoritet za estetiku viktorijanske Engleske.[1] U to vrijeme Francuzi, Nijemci i Englezi su se sporili čiji je gotika stil i gdje je nastala, tada su Englezi gotiku zvali ranoengleski stil (Early English).

U slikarstvu se neogotika ogledala u pojavi pokreta Prerafaelita, koji su svoju tematiku crpli iz srednjovjekovnih legendi i književnih djela onog vremena.[2] i obnovi interesa sa vitraže Po njemačkim zemljama se obnova interesa za gotiku poklopila sa dovršenjem Kölnske katedrale, čija je izgradnja započela još 1248., ali je ostala nedovršena, pa su radovi na dogradnji njenih tornjeva obnovljeni 1842-[1880]]. Nakon toga, izgrađeno je puno građevina u istom stilu. Po austrougarskim zemljama se neogotika počela širiti nakon izgradnje bečke Ringstrasse[3], na kojoj je u tom stilu izgrađen Rathaus (1872-1883., Friedrich von Schmidt), pa nakon njega Votivkirche (1879. - Heinrich von Ferstel). Pored Beča, neogotičke katedrale građene su i u Linzu (1862-1924.), Ulmu, Regensburgu, Pragu i brojnim drugim gradovima. Jedan od najimpresivnijih objekata u tom stilu je Palača parlamenta u Budimpešti, izgrađena od 1885. do 1904.

Interes za neogotiku u Italiji i zemljama Pirinejskog poluotoka svodio se uglavnom na restauraciju i dovršenje starijih gotičkih građevina, kao što je to bila obnova fasade Firentinske katedrale 1864., sve do Antonia Gaudia i izgradnje njegove Sagrade Famílie, koju je počeo graditi 1882. u duhu neogotike.

Neogotika po južnoslavenskim zemljama[uredi - уреди]

Neogotika se uglavnom proširila jedino po Hrvatskoj. Prvi objekt u tom stilu bio je obnovljeni Dvorac Trakošćan 1850-1860. Nakon toga je biskup Josip Juraj Štrosmajer naručio kod bečkog eksperta za neogotiku Friedricha von Schmidta izgradnju Đakovačke katedrale (1866-1882.), a zatim i obnovu Zagrebačke katedrale, koju je između 1880-1906. kao potpuno novi objekt podigao Hermann Bollé. U istom stilu podignuta je i Osječka konkatedrala (1894-1900.).

Pri kraju tog vala podignuta je i Katedrala Srca Isusova u Sarajevu (1884-1889.), ali ne kao čisto neogotička, već kao mješavina neogotike i neoromanike.

Povezano[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 "Gothic Revival" (engleski). Encyclopædia Britannica Online. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/239789/Gothic-Revival. pristupljeno 28. 11. 2012. 
  2. "Historicism" (engleski). Art directory. http://www.art-directory.info/design/historicism/index.shtml. pristupljeno 28. 11. 2012. 
  3. "Ringstraße" (engleski). Encyclopedia of Austria. http://www.aeiou.at/aeiou.encyclop.r/r681660.htm. pristupljeno 28. 11. 2012. 

Vanjske veze[uredi - уреди]