Kruna sv. Stjepana

Izvor: Wikipedia
Kruna sv. Stjepana, 1857

Kruna sv. Stjepana (mađ. Szent Korona) kruna je kojom su krunjeni hrvatsko-ugarski kraljevi od 13. stoljeća. S njom su bile povezane Zemlje Krune sv. Stjepana.

Izvorna kruna sv. Stjepana[uredi - уреди]

Krunidba prvog kršćanskog mađarskog kralja Stjepana I. (mađ. István), koji je kasnije proglašen svetim, označila je početak mađarske državnosti. Nadnevak te krunidbe bio je ili Božić 1000. godine, ili 1. siječnja 1001. godine. Malo je vjerojatno da je današnja Kruna sv. Stjepana upravo ona kojom je okrunjen kralj Stjepan i koju mu je poslao papa Silvestar II. Godine 1038. Stjepan je umro bez nasljednika budući da mu je sin, Emerik (hrvatski nazvan i Mirko), prerano umro. Na samrti, stari je kralj Mađarsku posvetio Djevici Mariji, proglašujući je Zaštitnicom Mađarske (lat. Patrona Hungariae).

Sadašnja Kruna sv. Stjepana[uredi - уреди]

Kruna, žezlo, kraljevska jabuka i krunidbeni mač izloženi u Mađarskom parlamentu

Sadašnja Kruna sv. Stjepana, prema načinu na koji je izrađena, vjerojatno predstavlja spoj više elemenata. Tome svjedoči položaj malenoga zlatnog križa koji je vijkom pričvršćen na prekriženi dio krune i to baš na mjestu gdje se nalazi prikaz proslavljenoga Krista, tako da mu probija prsa. To nikako nije mogao biti izvorni oblik. Usto, više se slika apostola preklapa ili nisu složene redom. Stoga krunu, u njezinu sadašnjem obliku, nije načinio neki ugledni kraljevski zlatar, nego je tijekom vremena nastala sklapanjem više dijelova. Ovu pretpostavku potvrđuje i neuobičajeni oblik, kao i njezina veličina, te je potrebna vrlo debela podstava kako bi krunu itko mogao staviti na glavu. Kruna je, također, i izuzetno neujednačena težišta, pa predstavlja prilično opterećenje za vrat onoga koji je nosi.

Prema jednoj teoriji, kruna se sastoji od dva dijela: donjeg koji predstavlja bizantsku krunu i gornjeg u obliku križaste kape. Niža, „Bizantska kruna“ (lat. Corona Graeca) možda potječe iz 1070-ih. Njezini medaljoni upućuju na to da bi mogla biti dar bizantskog cara Mihajla VII. Parapinaka bizantskoj princezi Sinadeni, ženi mađarskog kralja Gejze I. (1074.-1075.). Jedan medaljon upravo prikazuje toga kralja, a natpis na grčkom kaže: „Gejza, odani kralj Turske“. Valja znati da su bizantinci u to doba redovito Mađarsku nazivali „Turskom“. Kralj na medaljonu prikazan je s krunom koja sliči donjem dijelu Krune sv. Stjepana, bez resa. Gornji dio križnoga je oblika i nosi latinski natpis, pa se zbog toga i naziva „Latinskom krunom“ (lat. Corona Latina). Njezin oblik podsjeća na oblike relikvijara lubanje. U početku je vjerojatno u dnu imala dvanaest medaljona s likovima apostola, a na gornjem, prekriženom dijelu, lik Krista na prijestolju. Kad je pričvršćena na donju krunu, vjerojatno je sa svake od četiri strane isiječena po jedna ploča, te je ostalo samo osam medaljona s apostolima.

Kruna na ilustraciji iz knjige Sámuela Decsyja, A magyar szent koronának és az ahoz tartozó tárgyaknak historiája (Povijest mađarske Svete krune i predmeta povezanih s njome, Beč, Vienna, 1792.)
Prikaz žezla, zlatne kraljevske jabuke i krunidbenog mača iz iste knjige.

Većina povjesničara slaže se da su ta dva dijela krune spojena do zadnje četvrtine 12. stoljeća. Križić na njezinu vrhu nakrivljen je i u tom se položaju posvjedočeno nalazi bar od 1790. Više je teorija o tome kako je došlo do toga oštećenja.

Najpoznatija je legenda prema kojoj se križić na njenu vrhu nakrivio u doba kralja Ladislava V. Posmrtnog (1444. - 1457.). Kako je bio još dijete, plemstvo je za kralja izabralo poljskog kralja Vladislava I.. Nato je Ladislavova majka Elizabeta, kći Žigmunda Luksemburškog naložila dvorskoj dami Heleni Kottanner da ukrade krunu i donese je u Bečko Novo Mjesto kako bi se njom okrunio njen sin. To joj je i uspjelo, ali se prilikom prijevoza križić oštetio i nakrivio.

Obred krunidbe krunom sv. Stjepana[uredi - уреди]

Sami obredi krunjenja nikada nisu bili određeni zakonom nego su se odvijali prema običajnom pravu. Krunidba je u početku bila isključivo crkveni čin, ali je malo pomalo sve više dobivala svjetovni, ustavnopravni značaj. Ugarsko-hrvatski kraljevi do Ferdinanda I. krunili su se u Stolnom Biogradu, od Ferdinanda I. u Požunu, a od kraja 18. stoljeća u Budimu. Pravo krunjenja kralja neosporno je imao ugarski primas ostrogonski nadbiskup. Ako bi nadbiskupska stolica bila upražnjena ili nadbiskup bio spriječen, krunidbu je mogao obaviti i neki drugi nadbiskup ili biskup. Od krunidbe Josipa I. 1687. krunu je zajedno sa ugarskim primasom na glavu novoga kralja stavljao i palatin kao predstavnik naroda.

Najstariji iscrpniji opis krunidbe jednog ugarsko-hrvatskog kralja, one Vladislava I. 1440., potječe od Callimachusa, humanista na poljskom dvoru. Krunidbu Vladislava II. 1490. opisao je talijanski dvorski povjesničar Matije Korvina Antonius Bonfini. No oba ta opisa su nepotpuna. Prvi potpun i iscrpan opis krunidbenih ceremonija dao je čuvar krune sv. Stjepana Petrus de Rewa, organizator krunidbe Ferdinanda II. 1618. Otada pa sve do krunidbe posljednjega ugarsko-hrvatskog kralja Karla IV. godine 1916. krunidbene ceremonije ostale su u biti jednake.

Kralj Franjo Josip okrunjen krunom sv. Stjepana (2. lipnja 1867.)

Krunidba se odvijala uvijek u crkvi. Kralj bi najprije kleknuo pred oltar i dotičući Evanđelje položio crkvenu zakletvu pravednosti i mira (iuramentum iustitiae et pacis). Nakon toga bi ostrogonski nadbiskup pomazao kralja i ogrnuo ga plaštem sv. Stjepana. Zatim bi počela bi krunidbena misa. Tijekom mise kralj bi ponovo kleknuo na stepenice glavnog oltara nakon čega bi kaločki nadbiskup na latinskom pozvao ugarskog primasa ostrogonskog nadbiskupa da obavi krunidbu riječima:

Prečasni oče! Sveta majka Katolička crkva želi da uzvisite nazočnoga prejasnoga (ime kralja) na dostojanstvo kralja Ugarske.

Primas bi nato upitao: Znate li da je dostojan i sposoban za ovo dostojanstvo?

Kaločki nadbiskup bi odgovorio:

Znamo i vjerujemo da je dostojan i da će koristiti Crkvi Božjoj i gospodstvu kraljevine.

Nakon toga uslijedila bi krunidba. Ostrogonski nadbiskup stavio bi novome kralju (od 1687. zajedno s palatinom) krunu sv. Stjepana na glavu. Palatin bi nakon toga prvi uzviknuo: Živio okrunjeni ugarski kralj! Zatim bi novome kralju dvorski sudac (Iudex Curiae) predao žezlo, hrvatski ban kraljevsku jabuku i vrhovni dvorski peharnik mač sv. Stjepana. Kraljica bi također bila okrunjena, ali ne krunom sv. Stjepana. Njom bi joj ugarski primas dotakao samo desno rame, a potom bi je vespremski biskup, koji je tradicionalno bio kraljičin kancelar, okrunio kućnom krunom kojom su se krunile supruge vladara. Kraljica bi se nakon toga vratila u kraljevski dvor i ne bi više sudjelovala u krunidbenim ceremonijama.

Kralj bi se nakon mise uputio pješice u krunidbenoj povorci u drugu crkvu (u Požunu je to bila franjevačka crkva). Pred njim bi se nosile zastave deset zemalja koje pripadaju ili su nekad pripadale zemljama krune sv. Stjepana. Iza kralja koračao bi rizničar i bacao među okupljeni narod zlatne i srebrne kovanice. Stigavši u drugu crkvu kralj bi sjeo na prijestolje i nekoliko plemića proglasio vitezovima dotaknuvši im mačem desno rame. Ti vitezovi su se zvali vitezovi Zlatnih ostruga (aurati equites). Kralj bi zatim, sjedeći na prijestolju, osobno presudio u nekoliko sudskih parnica u skladu sa srednjovjekovnim shvaćanjem po kojemu je suđenje i čuvanje pravde najviša obveza kralja u doba mira. Nakon toga uslijedio bi čin svečanoga polaganja zakletve. Kralj bi se u pratnji ostrogonskog i kaločkog nadbiskupa, palatina i još nekih baruna kraljevstva uputio do estrade (povišenog mjesta) koja je za tu priliku pripravljena pod vedrim nebom. Tamo bi kralj podignuvši tri prsta desne ruke i s raspelom u lijevoj izgovorio riječi zakletve. Tekst zakletve čitao bi ostrogonski nadbiskup. Kralj bi se zatim uspeo na konja i odjahao u velikoj povorci do krunidbenog brežuljka. Tamo bi izvukao mač i zamahnuo njime prema sve četiri strane svijeta što je simboliziralo njegovu spremnost da brani zemlju od svih neprijatelja. Ovime bi krunidbene ceremonije završile.

Značenje Krune sv. Stjepana[uredi - уреди]

Materijalna vrijednost Krune sv. Stjepana procijenjena je početkom 19. stoljeća na samo 20.000 zlatnih forinti, no njezino je simboličko značenje mnogo veće. Primjerice, Karlo I. Robert morao je triput biti okrunjen, sve dok 1310. nije izvršena i krunidba Krunom sv. Stjepana, te je tek tada i zakonito postao kraljem. Noviji primjer međuratna je Mađarska. Nakon što je posljednji austro-ugarski car Karlo I. (u Hrvatskoj i Ugarskoj Karlo IV.) 1921. bezuspješno pokušao povratak na mađarsko prijestolje, Mađarska je ostala kraljevina bez kralja sve do 1946.

Miklós Horthy vladao je kao namjesnik, a kruni je pripisana osobita pravna osobnost i to na taj način da sve ovlasti monarha, namjesnika ili vlade proistječu iz svete moći Krune. Takva je ideologija rabljena u cilju povratka Zemalja Krune sv. Stjepana pod mađarsku vlast, što je dovelo do savezništva s Trećim Reichom i mađarskog okupiranja okolnih područja u Drugom svjetskom ratu.

Današnji grb Mađarske

Danas je Kruna dio mađarskih državnih simbola, grba i zastave, što se u nekim okolnim zemljama tumači kao znak mađarskih pretenzija na njihova područja. Narod u Mađarskoj općenito poštuje Krunu u smislu podsjetnika na opstanak mađarskog naroda i njegove državnosti unatoč nesigurnoj povijesti srednjoeuropskog prostora. Ipak, nisu svi spremni prihvatiti konzervativne ideje o naročitim moćima Krune.

Kraljevska obilježja danas[uredi - уреди]

Kruna je više puta kroz povijest bila ukradena, sakrivana, izgubljena i nalažena. Zadnji je put nakon Drugog svjetskog rata sklonjena u Sjedinjene Američke Države, gdje je provedena i pomna analiza njezina sastava i povijesti. Američki predsjednik Jimmy Carter vratio ju je 1978. Mađarskoj, te je otad čuvana u Mađarskom narodnom muzeju. Nakon pada komunizma Kruna je odlukom mađarskog parlamenta iz 1990. vraćena na državni grb. Sama Kruna sv. Stjepana s ostalim kraljevskim obilježjima (lat. regalia), žezlom, kraljevskom jabukom i krunidbenim mačem, prenijeta je 1. siječnja 2000., o obljetnici krunidbe sv. Stjepana, u zgradu mađarskog parlamenta gdje je trajno izložena.

Veliki krunidbeni plašt, zbog svoga osjetljiva stanja, ostao je u muzeju, čuvan u posebnim uvjetima. Za taj se crveni plašt općenito drži da je doista iz vremena kralja Stjepana I., te da je načinjen 1030. godine. Natpis na njemu kaže da je riječ o poklonu kraljice i njezinih monahinja. Na plaštu se na leđima nalazi i jedini poznati portret toga kralja (na njemu kralj nosi krunu drugačijeg oblika od današnje Krune sv. Stjepana).

Žezlo je vjerojatno umjetnički najvredniji dio mađarskih kraljevskih obilježja. Sadrži kuglu od gorskog kristala s urezanim lavovima, što je proizvod fatimidskog carstva iz 10. stoljeća. Držač se sastoji od drvene palice obložene finim srebrnim ornamentima.

Ceremonijalni ravni mač koji se čuva uz Krunu talijanske je izrade i potječe iz 14. stoljeća. Izvorni mač sv. Stjepana I. nalazi se od 1368. u Pragu u katedrali sv. Vida.

Koplje kralja Stjepana I. koje se vidi na portretu kralja na plaštu vjerojatno je oko 1100. prešlo u vlast cara Svetog Rimskog Carstva.

Literatura[uredi - уреди]

  1. Ivan Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527. - 1945.). Zagreb 1969., 165-168
  2. Anton Radvánszky, Grundzüge der Verfassungs- und Staatsgeschichte Ungarns. Prof. Dr. Dr. Rudolf Trotenik, München 1990, 59-74
  3. Viktor Rudolf, Kralj Karlo IV. Sisak 1916.
  4. Ákos v. Timon, Ungarische Verfassungs- und Rechtsgeschichte mit Bezug auf die Rechtentwicklung der westlichen Staaten. Preveo s mađarskoga na njemački dr. Felix Schiller. Berlin 1904 (prije svega 2. poglavlje IV knjige: Das Königtum und die Heilige Krone, 509-551)

Vidi također[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]