Kijevska Rusija

Izvor: Wikipedia
Kijevska Rusija
Рѹсь / Кыѥвьска Рѹсь
Velika kneževina
Blank.png
882. – 1139. / 1240. Coat of Arms of Vladimir (1781).png
 
Alex K Halych-Volhynia.svg

Grb

Grb

Lokacija
Glavni grad Kijev
Jezik/ci staroruski, staroslavenski
Religija pravoslavlje, poganstvo
Vlada Monarhija
Kneževi
 - 882. - 912. Oleg Mudri (prvi)
Historija Srednji vijek
 - Formiranje 882.
 - Ukinuta 1139. / 1240.
Površina 1.330.000 km² (1 mi² )
Valuta grivnja
Zastava; Stijeg Kijevske Rusi je predstavljao službeni simbol tek u 13. stoljeću pred sam raspad države.

Kijevska Rusija - (ruski: Ки́евская Русь, ukrajinski: Ки́ївська Русь, bjeloruski: Кіеўская Русь) je prva istočnoslavenska država koja se pojavila u 9. stoljeću na području današnje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Stepe, šume i rijeke su odredile njezinu dinamičnu povijest. Kršćanstvo je primila u 10. stoljeću od Bizanta, a dugotrajni građanski rat i napadi Mongola tijekom 13. stoljeća rascjepkali su je na više manjih kneževina.

Osnivanje i širenje države[uredi - уреди]

Varjag (Viking) imena Rurjik je oko 860. godine bio priznat od lokalnog stanovništva za vladara Novgoroda koji se nalazi u blizini današnjeg Petrograda. Tijekom sljedećih desetljeća Rurjik i njegov nasljednik Oleg će proširiti teritorij pod svojom kontrolom, a grad Kijev će zauzeti 882. godine. Oleg nije bio prvi Varjaški vladar Kijeva pošto je on prema povjesnim zapisima grad osvojio u borbi protiv varjaga Askold i Dir. Bez obzira na prethodnike Olega se smatra osnivačem Kijevske Rusije pošto je premjestio glavni grad iz Novgoroda u Kijev i osvojio cijelo područje od obale Baltičkog do Crnog mora, a na kraju došao i do Carigrada čime su ispunjeni svi najvažniji teritorijalni i politički čimbenici kasnije države koji će dovesti do blagostanja zahvaljujući potpunoj kontroli trgovačkog puta od Vikinga do Bizanta.

Karta prikazuje glavne trgovačke puteve Vikinga početkom 8. stoljeća. Ljubičastom linijom je označen glavni Trgovački put od Vikinga do Grka preko rijeke Dnjepar. Crvenom bojom je označen Volgin trgovački put prema arapskim zemljama. Ostali sporedni trgovački putevi su označeni narančastom bojom.

Objedinjavanje slavenskih plemena[uredi - уреди]

Početkom svoje vladavine u Kijevu knez Oleg (878.-912.), poznat i kao Helgi, kreće u osvajanje okolnih slavenskih plemena širih prostora današnje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Duži otpor novoj državi na sjeveru su pružala jedino slavenska plemena Radimiči i Vjatiči. Pleme Siverjana, sjeveroistočno od kijevskog središta, nije pružalo otpor i odmah je anektirano. Oleg je uspijevao zadržati kontrolu nad preuzetim širim slavenskim teritorijem isključivo jer je dopuštao određeni manji stupanj autonomije, koji je u neku ruku predstavljao svojevrsno savezništvo. Borbe su se u isto vrijeme vodile sa Hazarima, nomadskim plemenom Pečenegima i Ugarima na južnim prostorima sve Kijevske države. Nekada moćni Hazari na jugoistočnim granicama današnje Ukrajine, sada su se našli pred novom slavenskom vojnom silom koja je imala objedinjeno središte u Kijevu. Hazari su u teškim ratnim sukobima poraženi 907., nakon čega je napravljen proboj te je knez Oleg produžio i počeo izvršavati prepade na bogata bizantska središta i grad Carigrad. Nakon 911. dogovoreno je primirje između Kijevske Rusije i Bizantskog carstva te su uspostavljeni jaki trgovinski i kulturni odnosi u kojima su presudnu ulogu imali kijevski kneževi. Najveće znastveno postignuće starokijevskog razdoblja bila je pismenost, a o tome su svjedoličili brojni zapisi iz 9. stoljeća, između ostalog ugovori s Grcima iz 911. i 944. pisani na grčkom i staroruskom jeziku, pronađeni na zidovima saborne crkve sv. Sofije u Kijevu. Do kraja svoje vladavine Oleg je pokorio širi prostor oko Kijeva te unatoč tome što više slavenskih plemena još nije bilo uključeno u buduću državnu zajednicu Kijevske Rusije, ona su davala određeni danak i bila su pod kontrolom vladara u Kijevu.

Nakon što je Oleg umro, zamjenio ga je knez Igor (912.-945.). Prema povijesnim zapisima moguće je iščitati da Igor nije bio toliko popularan kao njegov prethodnik Oleg, a u bizantskim zapisima okarakterizirali su ga kao nemilosrdnog utjerivača nametnutih danaka koji su trebali osigurati veliku robnu odnosno trgovinsku razmjenu Kijevske Rusije sa Bizantskim carstvom. Kako bi stekao čvrstu centraliziranu vlast u Kijevu, Igor je poveo sukobe sa susjednim jakim plemenima Uličima i Derevljanima nastojeći ih u političkom smislu podrediti, no zbog toga je i poginuo 945. tijekom bitke sa Derevljanima. Naslijedila ga je njegova žena i udovica Olga (945.-962.), poznata i kao Helga, koja je željela osvetiti njegovu smrt te je povela vrlo nemilosrdan rat protiv Derevljana koje je u konačnici porazila. Tim konačnim osvajanjem plemena Poljana, Duljiba, Derevljana i Uliča, kijevska vojska je stekla respektabilnu snagu koja je bila u stanju učvstiti granice Kijevske Rusije i započeti utjecajne ratove protiv neruskih naroda u širem okruženju. Kneginja Olga prema povijesnim zapisima predstavlja osobu koja je, uz daljnje proširivanje granica Kijevske Rusije, prva počela prenositi kršćanske vrijednosti u Kijevsku Rusiju. Pretpostavlja se da je u kijevskom okruženju prva prešla na kršćanstvo 955. godine. Njezini posjeti Carigradu predstvljali su novi oblik komunikacije između dvije moćne države, koje su sve više imale karakteristike prosvjetne i duhovne suradnje. Ipak, Olgino susretanje sa kršćanskim vrijednostima u vlastitoj državi s relativno vojničkim svjetonazorom nije tada ostavilo mnogo traga na njezino okruženje i lokalno starorusko stanovništvo.


Širenje države pod Svjatoslavom I.[uredi - уреди]

Olgu je sa svojih dvadeset i dvije godine naslijedio njezin sin Svjatoslav (964.-972.), zapamćen kao hrabri vojskovođa, kojemu se ponekad daruje nadimak ruskog [[Napoleona ili Aleksandra koji u brzim osvajačkim ratovima pokušava znatno povećati državni teritorij. Svjatoslav je svoje ratove započeo na istočnim granicama Kijevske Rusije kada napada Hazare. Nakon dvije godine rata on ostvaruje potpunu pobjedu i uništava njihovo središte u gradu Sarkilu. Oslobodivši trgovački put prema Kaspijskom jezeru, prisilio je tamošnja plemena sa sjevernog Kavkaza da plaćaju danak. Potom nešto sjevernije napada i poražava Bugare uz rijeku Volgu. Nakon tih velikih osvajanja u samo dvije godine Svjatoslav se okreće prema zapadnim granicama Kijevske Rusije i uz sugestije bizantskog cara napada Bugare na Balkanu, poražava njihovu vojsku i osvaja oko 80-tak bugarskih gradova. Stječe time kontrolu na rijeci Dunav, kao važnom trgovačkom središtu te se pretpostavlja da je namjeravo širiti kijevski utjecaj na središnjem Balkanu, a ponekad se čak navodi da je htio preseliti glavni grad na Dunav. Pečenezi koji u to doba završavaju svoju gotovo stogodišnju seobu s područja Kaspijskog mora na današnje područje rumunjske nisu bili oduševljeni ovom invazijom kroz svoje novoosvojeno područje. Slična situacija se događa u Bizantu čiji vladari, u vrlo uspješnoj ekspaniziji Svjatoslava prema južnom Balkanu, vide opasnost za svoje carstvo te uspješno nagovaraju Pečenege da napadnu i Kijev dok je Svjatoslav na ratištu izvan svoje zemlje. Svjatoslav se s Balkana odmah vratio u Kijev i pružio snažan otpor Pečenezima koji su se povukli. Pečenezi kao vješti nomadski ratnici, duže vrijeme nisu dozvoljavali da se u današnjoj jugoistočnoj Ukrajini uspostavi potpuna kontrola Kijevske Rusije što je narušavalo trgovinske odnose uzduž rijeke Dnjepar koja vodi prema Crnom moru.

Nova opasnost po Kijev prislila je Svjatoslava da razmišlja o podjeli kontrole nad povećom državom jer je on stalno ratovao izvan nje. Odredio je da njegov najstariji sin Jaroslav čuva vlast u Kijevu, sin Oleg da čuva zapadnu okolicu Kijeva i upravlja Derevljanima, a sin Vladimir je trebao čuvati vlast na sjeveru u Novgorodu, također važnom trgovačkom središtu. Nakon podjele vlasti u Kijevskoj Rusije, 969. Svjatoslav se vratio na Balkan s namjerom da napadne Bizantsko carstvo koje je isprovociralo napad Pečenega na Kijev. Bizantska vojska je napala i potpuno porazila Svjatoslava u bitci za Dorostoru tako da je on bio prisiljen potpisati primirje s Bizantskim carstvom te početi povlačenje ostataka svoje vojske s Balkana. Prilikom povlačenja 972. kod otoka Hortecja na rijeci Dnjepar, iz zasjede su ih napali Pečenezi te je u tom sukobu Svjatoslav ubijen. Kijevski knez Svjatoslav, njegov markantan stil odijevanja i ratnički stil vladanja, duboko se zadržao u svijesti naroda njegove države sve do 15. stoljeća.

U vrijeme Svjatoslava, Kijevska Rusija se protezala s jugozapada od planina Karpata preko rijeke Dnjepar i šire okolice grada Kijeva pa prema sjeveru i široj okolici grada Novgoroda. Ostala je pod vlašću tri brata Jaroslava, Olega i Vladimira. U sljedećem razdoblju oni su međusobno zaratili kako bi stekli samostalnu kontrolu nad državom. U međusobnom ratu bili su potpomognuti svojim susjedima. Česti sukobi oko preuzimanja vlasti u Kijevu bili su posljedica drugačijeg i intrigantnog načina nasljeđivanja prijestolja. Dok je u drugim tadašnjim europskim dinastijama bio običaj da se vlast prenese sa oca na najstarijeg sina, vlast u Kijevu se prenosila sa starijeg na mlađeg brata te sa najmlađeg ujaka na najstarijeg nećaka. Takav postupak preuzimanja vlasti često je rezultirao međusobnim ratovanjem unutar porodica i gubitkom većeg dijela osvajanja Svjatoslava.

Reorganizacija i konsolidacija države[uredi - уреди]

Kijevska Rusija je tijekom svog dinamičnog širenja u 9. i 10. stoljeću obuhvatila različita plemena odnosno narode šireg prostora, ali glavninu populacije u sklopu proširenih granica činili su upravo budući Istočni Slaveni. Među tim slavenskim plemenima odnosno precima buduće tri istočnoslavenske nacije također su postojale etničke, jezične, kulturne i religijske razlike, ali nisu predstavljale barijeru u nakani sljedećeg kijevskog kneza Vladimira I. da pokuša napraviti svekoliku unutarnju konsolidaciju države kako bi učvrstio njezine granice u eventualnim sukobima s ostalim neruskim narodima. Za vrijeme njegovog vladanja, pridošli skandinavski ratnici koji su ratovali zajedno sa slavenskim plemenima, gotovo posve su se asimilirali sa većinskim slavenskim stanovništvom.

Prihvaćanje Kršćanstva pod Vladimirom Velikim[uredi - уреди]

Nakon što je 980. Vladimir I. (980.-1015.) nadživio svoju braću i preuzeo kontrolu nad državom, započeo je s objedinjavanjem pograničnih okupiranih područja sa središtem u Kijevu. Pobjeda nad problematičnim Pečenezima koja nije bila potpuna je ostavila i dalje opasnu prijetnju za državu i slobodno trgovanje duž rijeke Dnjepar koja je predstavljala jedinstven trgovački prolaz na otvoreno Crno more. Problematična situacija prisilila je Vladimira I. da razmotri nove trgovinske puteve uz zapadne granice države te tako napada istočne prostore današnje Poljske. Potiskuje Mađare u jugozapadnim krajevima zemlje i stječe čvrstu kontrolu nad širim prostorom.

Nemirnost pojedinih slavenskih plemena na krajnjem sjeveru države naveli su ga da ozbiljno razmisli o unutarnjoj konsolidaciji države i kako premostiti unutarnje kulturološke i druge različitosti. Koncept religijskog jedinstva i hijerarhijske organizacije crkvi trebao je poslužiti kao model za izgradnju stabilne države. Nakon proučavanja religiozne i međunarodne političke tematike, Vladimir I. se odlučio prijeći na kršćanstvo s kulturom karakterističnom za Bizantsko carstvo. Službeno je prihvatio Kršćanstvo 988. godine kada je dobio za jednu od bezbrojnih priležnica sestru bizantskog cara Vasilija bugaroubojice. Osnovni dio tog političkog dogovora je bilo pokrštavanje populacije u cijeloj Kijevskoj Rusiji, koja je do tada imala uglavnom poganska vjerovanja. Zahvaljući sličnim kulturološkim karakteristikama, proces pokrštavanja u ranoj fazi uspješno je prihvaćen u središnjom dijelu države, ali na sjeveroistoku države i dalje je postojao dugotrajan i jak otpor poganskog stanovništva. Generalno, uvođenje kršćanstva naglo je razvilo kulturnu i arhitektonsku tradiciju u Kijevskoj Rusije koja je u mnogo čemu nalikovala onoj iz Bizantskog carstva. Vladimir I. je također započeo s proizvodnjom srebrnih i zlatnih kovanica, na kojim je s jedne strane bio iscrtan njegov lik, a s druge grb Trizub, koji se danas koristi kao službeni grb Ukrajine. Čirilično pismo tada postaje sve više raspostranjenije, a mnogi napisi na raznim predmetima upućuju na široko raširenu pismenost među pučanstvom.

Za svojeg vladanja Vladimir I. je pridoneo snažnom političkom i kulturno razvoju države koji će u kasnijem razdoblju biti prenesen na sve buduće Istočne Slavene. Vladimir I. je u konačnici također nastojao uspostaviti mirne odnose na zapadnoj granici što mu polazi za rukom. Jedini ozbiljan problem za Kijev bili su Pečenezi koji su s područja današnje Rumunjske i dalje često upadali na južne prostore pljačkajući njezino bogatstvo. Vladimir I. je poveo nekoliko ratova protiv njih u razdoblju između 992. i 997. te je uspostavio jake vojne utvrde koje su trebale štiti grad Kijev od njihove najezde. Duž stepe tada su razasute brojne vojne utvrde koje su štitile Kijevsku Rusiju sa jugoistoka, a grad Perejaslav u blizini Kijeva predstavljao je glavno obrambeno središte jugoistočnih granica ogromne države. Vladimir I. je svoju administrativnu vlast podjelio među svojim sinovima: Jaroslav je postavljen u Novgorodu, budući nasljednik države Svjatopolk (1015.-1019.) je postavljen u Turivu, Boris u Rostovu, Glib u Muromu, Svjatoslav je vladao u zemlji Derevljana, Izjaslav u Polotsku, a Mstislav u Tmutorokanu. Nakon smrti Vladimira I. 1015. godine, došlo je do sukoba između njegovih sinova, i to je trajalo naredne četiri godine. Posebno komešanje nastalo je kod grada Novgoroda, koji je kao drugo najvažnije trgovačko središte predstavljao i određenu političku silu koja se svako malo odupirala Kijevu i njegovoj potpunoj dominaciji. Veliki razlog tomu bile su kulturološke i religijske razlike, jer su stanovnici u široj okolici Novgoroda puno teže prihvaćali nešto drugačije običaje s kijevskog juga, posebno nova kršćanska vjerovanja. Vladimir I. se tomu za života uspješno odupirao, ali na posljetku nakon njegove smrti širom Kijevske Rusije formirati će se manje zajednice sa velikim stupnjom autonomije.

Razvoj kulture pod Jaroslavom Mudrim[uredi - уреди]

Kijevska Rusija od 1015. - 1113. god. (na ruskom)

Jaroslav Mudri (1019.-1054.) nakon sukoba sa svojom braćom dolazi na kijevsko prijestolje 1019. s nešto manje izmjenjenim teritorijalnim granicama Kijevske Rusije. Nastavio je sa širenjem kršćanstva, a njegovo prethodno središte kod Novgoroda ostalo je podređeno vlasti u Kijevu, ali s nešto većom autonomijom. Nakon sukobljavanja s vlastitom braćom, Jaroslav je 1024. naišao na otpor poganskog plemena kod grada Suzdalja koji su predvodili poganski svećenici. Ondje je ponovno upotrijebio silu kako bi ih prisilio da prijeđu na kršćanstvo. Sljedeće godine ponovno je napao istočne granice države Poljske gdje je do 1031. povratio prethodno izgubljene teritorije. Nakon toga s Poljskom ponovno uspostavlja mirne i prijateljske odnose te stvara obrambeni grad Jaroslav. Najveću vojnu prijetnju Jaroslavu i dalje su predstavljali Pečenezi koje je na jugoistočnim granicama države do 1036. kontrolirao Jaroslavov brat knez Mstislav. Nakon njegove smrti, nova prijetnja Kijevskoj Rusiji postala su druga turkijska plemena koja su povremeno u hordama navaljivala s krajnjeg istoka kontinenta. Nomadska prijetnja turkijskih hordi uzduž stepe stalno je predstavlja prijetnju i prepreku za nesmatan trgovački razvoj grada Kijeva. Ipak, Jaroslav je u sljedećem razdoblju uspješno odoljevao svim napadima i razvijao Kijevsku Rusiju u najveće gospodarsko i kulturno središte istočne Europe. U njegovo vrijeme reformirana Kijevska Rusija politički i ekonomski je stabilizirana te priznata u širim europskim okvirima.

Jaroslav je promovirao prijateljske i političke veze s ostalim razvijenim državama u okruženju, ali posebno sa zapadnom Europom. To se posebno moglo primjetiti u međusobnim odnosima između članova Jaroslavove obitelji i vladajućim dinastijama gotovo cijele Europe. Jaroslavova žena Irena (Ingegarda) je bila kćer kralja Švedske, Jaroslavova kćer Elizabeta udala se za poznatog norverškog viteza i kralja Harolda od Sterna, a njegova druga kćer Ana udala se za kralja Francuske. Jaroslavov najstariji sin Izjaslav oženio je njemačku princezu Gertrudu, zbog čega su kijevski vladari bili u izuzetno dobrim odnosima sa njemačkim. Prema njemačkom povjesničaru Dietmaru od Merseburga, Kijev je u vrijeme Jaroslava izrastao u veliki grad koji je imao preko 400 crkvi. Godine 1037. uspostavljena je crkvena hijerarhija na čelu s Kijevskim metropolitom Rusinom Ilarionom, koji je bio odgovoran Carigradskom patrijarhu u Bizantu. Kijevska Rusija posebno dobre odnose tada ima sa Poljskom, Bohemijom i Ugarskom. Jaroslav je ujedno bio i veliki graditelj te je izgradio stotine crkvi bizantskog stila, obnovio i učvrstio veliki broj tvrđava, unaprijedio je zakone države i uspostavio sudove. Naziv Jaroslav Mudri dobio je zahvaljujući stvaranju zakonika Ruska pravda koji je prikupio tadašnje norme u pravni kodeks države.

Jaroslav je prije svoje smrti podijelio vlast nad državom među svojim sinovima: inače drugim preživjelim najstarijim sinom Izjaslavom (1054.-1073.) u glavnom središtu Kijevu, Svjatoslavom u Černjihivu, Vsevladom u Perejaslavu i Igorom u Volinju te nećacima u drugim krajevima države. Oni se nakon njegove smrti 1054. ponovno sukobljavaju i politički dijele državu među svojim sinovima. Prije svoje smrti, Jaroslav je eventualne sukobe, koji bi oslabili državu, posebnim mjerama pokušao spriječiti, ali su se njegova očekivanja izjalovila. Nakon smrti Jaroslava, takav postupak dijeljenja i sukobljavanja zbog stjecanja vlasti u Kijevu rezultirao je oslabljenim blagostanjem unutar Kijevske Rusije. Država je s novonastalim unutarnjim sukobljavanjima bila teritorijalno izložena ozbiljnoj opasnosti spram potencijalnih neprijatelja izvana, uključujući i državu Poljsku na zapadu koja je krajem 11. stoljeća sve češće vršila pritisak na zapadne granice. Posebnu opasnost su predstavlja nova turkijska nomadska plemena Kumani (Polovci) sa istoka kontinenta, koji su u mnogo čemu bili slični njihovim prethodnicima Pečenezima.

Podjela države[uredi - уреди]

Kijevsku Rusija nakon smrti Jaroslava Mudrog, krajem 11. stoljeća, prožima sve veća unutarnja politička nesloga oko podjele i priznavanja vlasti sa središtem u Kijevu. U međusobnim sukobljavanjima između braće i rođaka u kratkom razdoblju za redom se mjenjaju vladari Kijeva: Izjaslav (1054.-1073.), Vseslav (1068.-1069.), Svjatoslav II. (1073.-1076.), Izjaslav po drugi puta (1076.-1078.), Vsevlad (1078.-1093.) i Svjatopolk II. (1093.-1113.). Uvidjevši političku oslabljenost države i potencijalne vanjske opasnosti, godine 1097. pod vodstvom kneza Vladimira Monomaha iz Perejaslava, održao se kongres politički najjačih i najistakuntijih kneževa Kijevske Rusi. Prisustvovali su Svjatopolk II. Izjaslavič veliki knez od Kijeva, Oleg Svjatoslavič od Černjihiva, David Svjatoslavič od Smolenska, David Igorovič od Vladimir-Volinjska i Vasilko Rostislavič od Terebovlja. Na kongresu je odlučeno da međusobna sukobljavanja za prevlast budu zaustavljena s obzirom da će se prethodno pravo nasljeđivanja izmjeniti, odnosno svaki knez će posjedovati zemlju koju mu je ostavio njegov otac. Kijevska Rusija kao unitarna država po novom je predstavljala federaciju više manjih autonomnih jedinica s manjom odgovornošću prema Kijevu. Svi zajedno trebali su usuglašavati unutarnju politiku države i voditi zajedničku vanjsku politiku u borbi protiv neprijatelja, posebno turkijskog nomadskog plemena Kumana. Iako je kongres završio dogovorom, nisu se u potpunosti stišale tenzije između pojedinih kneževa, koje su nastale u prethodnim sukobima..... [[picture:Novgorod torg.JPG|thumb|250px|right|Tržnica u srednjovjekovnom trgovačkom središtu Novgorodu, autor: Apolinarij Vaznjecov]]

Pretenzije sjevernih plemena[uredi - уреди]

Nakon zaustavljanja dinamičnih sukobljavanja unutar države, Kijevska Rusija još jednom kratko je procvjetala za vrijeme prethodno istaknutog ratnika i kneza Vladimira Monomaha (1103.-1125.). On je prema dogovoru naslijednog kijevskog kneza Svjatopolka II. pozvan da vlada cijelom državom nakon prethodnikove smrti. U tom vremenu se posebno ističe kulturno-religiozan rad vezan za Kijevsko-pečersku lavru, danas najstarije pravoslavno svetište u cijeloj istočnoj Europi. Monomah je jačao prijateljske veze sa vanjskim susjedima, vodio povremene ratove sa Kumanima na istočnim granicama i Poljacima na zapadnim, oslobodio je južne prostore i trgovačke puteve te na kraju podjelio svoju vlast među sinovima između kojih se najviše isticao njegov budući nasljednik Mstislav I. Zadnji kijevski knez koji je u feudalnom sustavu imao relativno značajan utjecaj na ostale kneževine Kijevske Rusije bio je Mstislav I. (1125.-1132.). Kijev je u sljedećem periodu, zahvaljujući unutarnjoj nestabilnosti i rascjepkanosti države, sve više gubio politički utjecaj nad ostalim kneževinama. Posebnu prijetnju stabilnosti države predstavljala su knezovi u okolici Novogoroda i Suzdalja koji su kroz unutardržavno sukobljavanje započeli stvarati potpunu neovisnost od Kijeva. Mstislavov brat i kijevski nasljednik Jaropolk II. (1132.-1139.) naslijedio je nestabilno unutarpolitičko stanje u ogromnoj Kijevskoj Rusi. Dio kneževina je odbio priznati vrhovnu vlast velikog kneza Kijeva što dovodi do građanskih ratova koji će trajati do uništenja države. U sljedećih 109 godine Kijevska Rusija će imati 48 nasilnih promjena vlasti a Kijev će u konačnici imati sve manju vojnu snagu oduprijeti se povremenim upadima nomadskih osvajača s istoka.

Kulturološka i politička rascjepkanost između sjevera i juga goleme Kijevske Rusije te sve veća autonomija njezinih pojedinih kneževina rezultirala je time da je Kijev postao česta meta kneževa koji su se odbijali pokoriti vladaru države. Kijevsko središte u sljedećem razdoblju postalo je mjesto sve češćeg iseljavanja prema sigurnijim zapadnim granicama države, a oslabila je i trgovina. Godine 1169. veliki knez Vladimir-Suzdala Andrej Bogoljubski sin bivšeg velikog kneza Kijeva Jurija Dugorukog osvaja Kijev, ali tamo u svojoj osveti zbog ranije kijevske bune ne prenosi svoje državno sjedište nego ga pljačka i pali, a najvažnije državne simbole prenosi u Suzdalu. Na području njegove kneževine će kasnije biti formirana Moskovska kneževina iz 14. stoljeća. Taj događaj označava pad značaja Kijeva i uzdizanja Vladimir-Suzdala kao novog sjevernog političkog središta čiji vladari nose titulu velikog kneza već u 12. stoljeću. Nakon unutarnje destabilizacije države preko 5 kneževina formiraju se kao jaki zasebni državni entiteti, a među njima kneževina Vladimir-Volinj u današnjoj zapadnoj Ukrajini koja postaje najjačim jugozapadnim političkim središtem.

Prvi puta ime Ukrajina zapisano je 1187. godine u Kijevskom ljetopisu, u kojem autor piše o smrti perejaslavskoga kneza. („I plakaše za njim svi Perejaslavci … a zbog njeg' se i Ukrajina u crno obavije“). Otada će se naziv često upotrebljavati i u drugim ljetopisima, ali do 16. stoljeća on neće biti vezan za neko određeno područje nego će se uvijek koristiti kao ime za neko neodređeno granično područje [1]

S obzirom da su Kijev prethodno napadali i pljačkali samo poganini i stranci van države, nakon 1169. četri kneževine Kijevske Rusije prema staroj dinastiji Rurik započinju reformirati državnu i teritorijalnu formaciju države i uspostavljati zajedničku unutarnju i vanjsku politiku. Galicijska kneževina koju su vodili Rostislaviči, Černjihivska koju su vodili Olhoviči, Kijevska koji su vodili Mstislaviči usuglašavaju svoje jedinstvo u borbi za osvajanje Kijeva, dok ona iz Suzdala odustaje od te borbe i sve napore ulaže u gradnju novog političko-kulturnog središta. Godine 1176. Svjatoslav od Černjihiva i Jaroslav od Osmomisla osvajaju Kijev i tada je Svjatoslav od Černjihiva (1176.-1194.) ujedno postavljen za Kijevskog kneza. Kijevom su sljedećih četrdesetak godina vladali Mstislaviči, zatim Monomahoviči i nešto kraće Olegoviči, ali nikada nisu povratili nekadašnju političku moć pošto se država de facto podijelila na dva politička središta. Južno je bilo veliko kneževstvo Vladimir-Volinj (i kasnije katoličko kraljevstvo), a sjeverno je bilo veliko kneževstvo Suzdala gdje će se i patrijarh preseliti krajem 13 stolječa.

Vojne prijetnje Poljaka i Mongoli[uredi - уреди]

Staroruski kneževi u sljedećem razdoblju imaju sve intenzivnije borbe sa Poljacima na zapadu. Bitke je predvodio knez Igor godine 1185., što je zabilježeno u povijesnim zapisima odnosno zbirci pjesmama „Legenda o Igorovoj pukovniji“. Zapadne kneževine Galicija i Vladimir-Volinj, oslobođene poljskih pritisaka, počele su intenzivno jačati u političkom i kulturnom smislu. Godine 1199., knez Roman Mstislavič (1199.-1205.) ujedinio je preostale zapadne kneževine koje su priznavale političku vlast i dinastiju iz Kijeva te je preuzeo naziv Veliki knez od Kijevske Rusije. Reformirana država Galičko-Volinjska kneževina koja je obuhvatila i sam Kijev, sljedeća dva stoljeća do 1392. smatrana je u katoličkoj Europi izravnim i službenim političkim i kulturnim nasljednikom Kijevske Rusi. U sljedećem razdoblju razvijali su se snažni trgovački, kulturni i politički odnosi sa Poljskom, Ugarskom, Litvom i Rimskom crkvom.

Godine 1223. istočne Kijevske kneževine i grad Kijev silovito napadaju Mongoli, koji su do tada u svojim vojnim pohodima osvojili velike prostore Azije te slovili kao nepokorivi ratnici. Kijevski i poljski kneževi zatim dogovaraju savez o zajedničkoj borbi protiv novih navala s istoka. U početku su uspjevali odoljevati snažnim navalama Tatara, ali 16.12. 1240. godine, Tatari su uspjeli zauzeti Kijev, opljačkali su ga i potpuno uništili što se ujedno smatra i krajem političkog postojanja Kijevske Rusije. Nakon Kijeva Mongoli su nastavili svoj pohod prema Galičko-Volinjskoj kneževini, kasnije formiranom Galičko-Volinjskom Kraljevstvu. Također su napadali Poljsku i Ugarsku sve do 1245., a zatim su se preko ukrajinske stepe povukli u Euroaziju, sjeverno od Kaspijskog jezera. Nekada teritorijalno ogromnu Kijevsku Rusiju doslovce je progutala mongolska vojska koja je tada predstavljala najjaču svjetsku vojnu silu. U sljedećm razdoblju, jedini prostor nekada moćne Kijevske Rusije koji se nije nalazio pod političkom kontrolom Mongola predstavljala je Galičko-Volinjsko Kraljevina koja je pala pod utjecaj Ugarske i započela intenzivne kulturne i političke odnose za Rimskom crkvom. Zapadni dijelovi države sredinom 14. stoljeća potpadaju pod vlast Poljske i Litve, dok sjeverni u okolici Moskve, pod vojničkim svjetonazorom Mongola jačaju u vojnom smislu i tijekom 14. stoljeća stvaraju Veliku moskovsku kneževinu koja će kroz sljedećih 5. stoljeća obuhvatiti teritorij cijele Kijevske Rusije. U 18. stoljeću stvoren je Ruski imperij koji je trebao nalikovati nekada moćnoj Kijevskoj Rusiji.

Poveznice[uredi - уреди]

Vidi[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]