Vokativ

Izvor: Wikipedia

Vokativ (lat. vocare = zvati) naziv je za padež u nekim jezicima (uključujući srpskohrvatski jezik) koji se koristi ako se riječ želi koristiti kao doziv. Zbog toga je vokativ izvan strukture rečenice i može se koristiti samostalno. Uz nominativ, vokativ je samostalan, nezavisan padež.


Vokativ u drugim jezicima[uredi - уреди]

Povijesno, vokativ je postojao u indoeuropskom sustavu padeža i postojao je u latinskom, sanskrtu i starogrčkom jeziku. Iako je izgubljen u mnogim suvremenim jezicima, neki su ga sačuvali, npr. grčki jezik i slavenski jezici, suvremeni keltski jezici i među romanskim samo rumunjski.

Vokativ se također sreće kod nekih neindoeuropskih jezika, kao što su gruzijski, arapski, kineski i korejski jezik.


Vokativ u srpskohrvatskome jeziku[uredi - уреди]

Vokativ je "peti" padež u srpskohrvatskom jeziku. Ne odgovara ni na kakvo pitanje. Nije dio rečenice pa se od rečenice s kojom dolazi u pisanju odvaja zarezom.


Uloga[uredi - уреди]

Vokativ je padež:

  • oslovljavanja
Pravi si heroj, rođače!
  • obraćanja sugovorniku
U pravu si, Marice, ali poslušajmo što kolega želi reći.
  • dozivanja
Hej, Ivane! - poviče za njim.


Različiti osjećaji i osobni stav prema sugovorniku:

  • tepanje
Cvjetiću moj, opet si žalosna!
  • grdnja
Ne vraćaj se više, luđače!
  • preziranje
Eh ti, moržu jedan!'
  • čuđenje
Majko moja, kakvo je to stvorenje!
  • bliskost
O, draga moja, da sam samo znao!


Zamjena vokativa i nominativa[uredi - уреди]

Poseban je slučaj pojave vokativa na mjestu nominativa, najčešće u usmenome narodnom pjesništvu. Tada vokativ nema funkciju obraćanja, nego dolazi iz metričkih i stilskih razloga pa se i ne odvaja zarezom.

Kada li ih okrijepio starče. (Ivan Mažuranić, „Smrt smail-age Čengića”, Četa)
Knjigu piše od Kotara kneže. (Andrija Kačić Miošić, „Razgovor ugodni naroda slovinskoga”)
Misli jadan da je gorski vuče. (Ivan Mažuranić, „Smrt smail-age Čengića”, Noćnik)
Il još gori brđanski hajduče.


U kajkavskome narječju i zagrebačkome govoru česta je uporaba nominativa umjesto vokativa što je nepravilno u standardnom hrvatskom jeziku u kojem se za dozive mora koristiti vokativ.

Marija, donesi mi knjigu! - Marijo, donesi mi knjigu!
Boris, čuješ li ti to? - Borise, čuješ li ti to?


Oblici vokativa[uredi - уреди]

Ej, Marija!
Oj, Majo!
Hej, Josipe!
Zdravo, Ivo!
Dobar dan, gospodine!
Kako si, Ines?


  • Neka imena imaju vokativ istovjetan nominativu. To su imena koja se uopće ne sklanjaju poput Nives, Ines i Karmen u hrvatskome jeziku, većine anglosaksonskih imena i ostalih stranih imena.


  • Opće imenice uglavnom imaju nastavak -o:
Mačko! Kućo! Pjesmo!


  • Imenice tetka, ujna i strina imaju vokativ jednak nominativu ako znače rodbinske odnose. Ako znače nešto drugo, dobivaju vokativ na -o:
Tetka Ana, kad ćete nam doći?
Tetko jedna, baš si se uprljao!


  • Muška imena na -a uvijek imaju vokativ jednak nominativu:
Andrija! Nikola! Toma!


  • Opće imenice na -ica imaju u vokativu nastavak -e:
Sestrice! Prijateljice! Mamice! Tatice!


  • Imenice koje mogu značiti i muško i žensko, mogu imati nastavak -o ili -e:
Varalico! Varalice!
Kukavico! Kukavice!
Izjelico! Izjelice!


  • Imena na -ica imaju nastavak -e:
Ankice! Tomice! Ivice! Nikice!


  • Imenice na -ar mogu imati dvostruke oblike, ali se preporučuje koristiti vokativ na -u nego na -e:
Mornaru! Gospodaru! Ribaru!
Ista stvar vrijedi i za imenicu pastir i slične.




Padeži srpskohrvatskog jezika
nominativ | genitiv | dativ | akuzativ | vokativ | lokativ | instrumental