Prijeđi na sadržaj

Star Trek IV: The Voyage Home

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Zvjezdane staze 4: Povratak kući)
Star Trek IV: The Voyage Home
Originalni filmski poster
RežijaLeonard Nimoy
ProducentHarve Bennett
ScenarioSteve Meerson
Peter Krikes
Nicholas Meyer
Harve Bennett
UlogeWilliam Shatner
Leonard Nimoy
DeForest Kelley
James Doohan
Catherine Hicks
George Takei
Walter Koenig
Nichelle Nichols
MuzikaLeonard Rosenman
FotografijaDonald Peterman
MontažaPeter E. Berger
DistribucijaParamount Pictures
Datum(i) premijere26. XI 1986.
Trajanje122 min.
Zemlja Sjedinjene Države
Jezikengleski
Budžet21.000.000 $
Kronologija
Prethodi: Sl(ij)edi:
Zvjezdane staze III: Potraga za Spockom Star Trek V: The Final Frontier
Star Trek IV: The Voyage Home na Internet Movie Database

Zvjezdane staze IV: Putovanje kući (engleski Star Trek IV: The Voyage Home) američka je SF filmska komedija iz 1986. godine. To je četvrti film temeljen na televizijskoj seriji Zvjezdane staze te završava priču započetu sa prethodna dva filma, Zvjezdane staze II: Khanov bijes (1982) i Zvjezdane staze III: Potraga za Spockom (1984). Radnja se odvija oko bivše posade svemirskog broda USS Enterprise koji putuju 300 godina natrag u prošlost, u San Francisco 1980-ih, kako bi donijeli dva grbava kita natrag u budućnost i tako spasili Zemlju koju opsjeda vanzemaljska sonda koja traži signale kitova.

Nakon što je režirao prethodni film, Potraga za Spockom, glumac Leonard Nimoy je prihvatio ponudu režiranja i četvrtog, uz veće slobode koje su mu date. Nimoy i producent Harve Bennett su zamislili priču sa ekološkom porukom i bez zlikovaca. Studio Paramount nije bio zadovoljan prvim nacrtom scenarija, te je stoga unajmljen Nicholas Meyer, redatelj drugog filma, Khanov bijes, koji je napisao različite dijelove novog scenarija sa Bennettom, uz odobrenje Nimoyja, glavnog glumca Williama Shatnera i Paramounta.

Glavno snimanje počelo je 26.2. 1986., a snimalo se u San Franciscu. Filmska kompanija Industrial Light & Magic (ILM) pomogla je u postprodukciji i dočaravanju specijalnih efekata. Malo kitova u filmu je bilo stvarno; većina su bili animatroničke lutke sa pokretnim motorima. Povratak kući imao je premijeru 26.11. 1986., te se pokazao vrlo uspješnim. Humor i neobična priča primili su pohvale kritičara i obožavatelja serije, koji su ih primili kao osvježenje u usporedbi sa prva tri ozbiljna i tmurna filma. Film je zaradio preko 133 milijuna $ diljem svijeta - što ga čini komercijalno najuspješnijim filmom izvornog filmnskog serijala, te trećim ako se usporedi sa novim filmskim serijalom Zvjezdanih staza iz 21. vijeka - pobrao je nekoliko nagrada a nominiran je i za četiri Oscara u tehničkim kategorijama. Sljedeći film iz serijala, Zvjezdane staze V: Posljednja granica, objavljen je tri godine kasnije, 1989.

Radnja

[uredi | uredi kod]

Godine 2286., velika cilindrična sonda putuje svemirom. Kako se približava Zemlji, šalje neshvatljiv signal u šiframa te onesposobi dotok struje po cijeloj planeti, stvarajući pri tom snažne oluje i katastrofične oblake. Zemlja pošalje poziv upomoć. Bivša posada USS Enterprisea - James T. Kirk, Spock, Dr. McCoy i drugi - putuje u klingonskom svemirskom brodu prema Zemlji te očekuju suđenje za krađu i uništenje Enterprisea. Kada Spock čuje signal sonde, shvati da je identičan zvukovima izumrlog grbavog kita, te da će stvarati kaos dok ne primi odgovor. Ekipa upotrijebi brod kako bi u kružnom putovanju brzinom svjetlosti zaobišli Sunce te se tako vrate natrag u prošlost, u 1986. godinu.

Namjeravaju pronaći par kitova i dovesti ih natrag u budućnost, kako bi zaustavili sondu. Ipak, manevar je iscrpio snagu broda, pa odluče sletjeti u San Francisco, sakriti brod te krenuti u ostvarivanje svojeg zadatka. Kirk i Spock krenu u potragu za kitovima, dok Montgomery Scott, Leonard McCoy i Hikaru Sulu stvaraju akvarij koji će poslužiti za prijevoz istih. Uhura i Pavel Chekov moraju pronaći način kojim bi obnovili energiju kristala na brodu.

Kirk i Spock otkriju mužjaka i ženku kitova u institutu u kojem radi Dr. Gillian Taylor, te saznaju da će ih ubrzo osloboditi u more. Kirk i Spock se upoznaju sa Taylor te steknu njeno povjerenje. Usprkos prvotnom čuđenju, uspiju ju uvjeriti da će kitovima biti dobro u budućnosti te da će tako obnoviti vrstu. U međuvremenu, Scott, McCoy i Sulu trguju formulom za prozirni aluminij za materijal koji im treba za akvarij. Međutim, Uhura i Chekov upadnu u nevolje na nuklearnom brodu jer ih smatraju ruskim špijunima. Chekov je ozljeđen te ga vojska šalje na operaciju. Kirk, McCoy i Taylor ga spase iz bolnice te mu daju primjereniju terapiju koja ga izlječi.

Taylor sazna da su kitovi pušteni ranije te daje njihove kodove Kirku. Svemirski brod uspijeva teleportirati dva kita taman prije nego postanu meta kitolovaca na moru. Ekipa se potom vrati natrag u 23. stoljeće zajedno sa Taylor, koja je htjela poći s njima. Natrag na Zemlji, svemirski brod se sruši u more i oslobodi kitove koji odgovore na signal sonde koja prestane sa štetnim ponašanjem te se vrati natrag u svemir. Sve optužbe protiv Enterprise ekipe su odbačene; ipak, zbog odbijanja naredbe nadređenog, Kirku je smanjen status sa admirala na kapetana. Ekipa ulazi u novi svemirski brod, Enterprise NCC-1701-A, te očekuje novu misiju.

Glavne uloge

[uredi | uredi kod]
William Shatner (lijevo) i Leonard Nimoy (desno) su ponovili svoje uloge Kirka i Spocka i u četvrtom filmu William Shatner (lijevo) i Leonard Nimoy (desno) su ponovili svoje uloge Kirka i Spocka i u četvrtom filmu
William Shatner (lijevo) i Leonard Nimoy (desno) su ponovili svoje uloge Kirka i Spocka i u četvrtom filmu
  • William Shatner kao James T. Kirk, bivši zapovjednik Enterprisea. Shatner nije bio voljan ponoviti ulogu Kirka dok nije dobio plaću od 2 milijuna $ te obećanje da će režirati sljedeći film.[1] Shatner je opisao humorističnost Povratka kući kao komičnu kvalitetu koja "je na granici da bude parodija, ali to nije, kao da likovi u predstavi imaju veliku količinu veselja u sebi, veselja života."[2]
  • Leonard Nimoy kao redatelj filma i Spock, koji je "oživljen" u prethodnom filmu. U ovoj priči se teško snalazi u San Franciscu 1980-ih, jer ne shvaća zašto ljudi stalno psuju. Nosi povez iznad čela kako bi sakrio šiljaste uši.
  • DeForest Kelley kao doktor Leonard McCoy, koji dobiva razne komične dijaloge. Njegov biografer Terry Lee Rioux je napisao da je u filmu "izgleda glumio izravnog čovjeka dosljednog samog sebi".
  • James Doohan kao Montgomery Scott, koji je u filmu u timu sa McCoyjom jer je producent Harve Bennett smatrao da Kelley ima dobru kemiju sa njim, a njih dvojica kao da su ispala iz "starog vodviljskog stripa".[3] Ostali članovi Enterpriseove posade su George Takei kao Hikaru Sulu, Walter Koenig kao Pavel Chekov i Nichelle Nichols kao Uhura. Koenig je komentirao kako je Chekov bio "užitak" za glumiti jer je najbolje funkcionirao u komičnim situacijama.[4]
  • Catherine Hicks kao doktorica Gillian Taylor, koja radi u oceanskom institutu u San Franciscu 1980-ih. Počele su kružiti glasine da je njena uloga stvorena samo stoga jer je Shatner zahtijevao ljubavnu partnericu, koju je redovito imao u televizijskoj seriji, ali koja nije postojala u prva tri filma. Scenarist Nicholas Meyer je to osporio, napomenuvši da je nadahnuće za Taylor našao u biologinji koju je vidio u dokumentarcu o kitovima koji je producirao National Geographic.[5] Nimoy je izabrao Hicks nakon što ju je pozvao na ručak zajedno sa Shatnerom te primjetio kemiju između njih dvoje.[6]

Majel Barrett ponavlja ulogu kao Christine Chapel, ravnateljicu zdravstvene skrbi. Mnoge njene opširne scene su na kraju skraćene u završnoj verziji filma, što je razljutilo glumicu. U filmu, na kraju izgovara samo jedan dijalog i ima scenu reakcije.[7] Mark Lenard i Jane Wyatt glume veleposlanike Sareka i Amandu Grayson, Spockove roditelje.[8] Wyatt je izjavila da, iako ne voli raditi sa glumcima-redateljima, je utvrdila da je Nimoy bio iznimka jer se mogao usredotočiti i na svoju ulogu i na davanje uputa filmskoj ekipi.[4] Robin Curtis glumi Saavikicu, poručnicu Svemirske flote.[7]

Film ima i nekoliko cameo uloga. Madge Sinclair ima nepotpisanu ulogu zapovjednice USS Saratoge. Pjevačica Jane Wiedlin se nakratko pojavljuje kao službenica Svemirske flote. John Schuck je klingonski veleposlanik, Robert Ellenstein je predsjednik Federacije, a Brock Peters je admiral Cartwright.[8] Grace Lee Whitney ponavlja ulogu kao Janice Rand iz serije.[9]

Produkcija

[uredi | uredi kod]

Prije premijere trećeg filma, Potrage za Spockom, Leonard Nimoy je zamoljen da se vrati u ulozi redatelja i u sljedećem filmu. Pošto je bio pod određenim ograničenjima u trećem filmu, Paramount je obećao dati mu veću slobodu u četvrtom dijelu. "[Paramount] je izravno rekao da žele moju viziju," prisjeća se Nimoy.[10] Nakon teških, dramatičnih prethodnih filmova o Zvjezdanim stazama, Nimoy i producent Harve Bennett su ovog puta htjeli lakši film bez pravog zlikovca.[6] Pošto se William Shatner nećkao vratiti franšizi, Nimoy i Bennett su osam mjeseci razmatrali mogućnost prednastavka o likovima u Svemirskoj akademiji, dok Shatner napokon nije prihvatio ulogu nakon što su mu povećali honorar.[1] I Nimoy i Shatner su svaki pojedinačno dobili 2,5 milijuna $ za film, a zbog takvog povećanja plaća za glumce, Paramount je stvorio novu televizijsku seriju, Star Trek: The Next Generation (1987.), sa manje skupim, nepoznatim glumcima.[11]

Usprkos Shatnerovoj skepsi,[6] Nimoy i Bennett su izabrali priču o putovanju kroz vrijeme u kojoj posada nailazi na problem koji se jedino može riješiti u prošlosti. Razmatrali su ideje o tvorcu violine i naftnim rudarima, ili o bolesti čiji se lijek jedino može naći u uništenoj kišnoj prašumi. "Međutim, opisi tisuće bolesnih i umirućih ljudi nije se poklapalo sa idejom za malo lakši film, a misao o putovanju u prošlost 600 godina unatrag kako bi naša posada donijela neku ribu nije bilo osobito uzbudljivo," objasnio je Nimoy. Kasnije je pročitao knjigu o izumrlim životinjama i smislio priču koja je naposlijetku prihvaćena.[1] Nimoy se dosjetio ideje o kitovima te kako bi njihova pjesma mogla spasiti Zemlju.[12]

Eddie Murphy je bio zainteresiran za ulogu u filmu, ali je naposljetku odustao jer mu se nije svidjela uloga u priči

Nimoy je kontaktirao pisca Daniela Petriea, Jr., scenarista filma Policajac s Beverly Hillsa, kako bi napisao scenarij, kada se pojavila ideja koju je producent Jeffrey Katzenberg opisao kao "ili najbolju ili najgoru ideju na svijetu" —obožavatelj Zvjezdanih staza Eddie Murphy je iskazao želju za glavnom ulogom u filmu. Nimoy i Murphy su se složili da bi njegova uloga privukla i ljude koji nisu obožavatelji Zvjezdanih staza pošto je Murphyjeva popularnost tada rasla, ali je isto moglo biti da će film biti ismijan. Steve Meerson i Peter Krikes su unajmljeni kako bi napisali scenarij u kojem Murphy glumi profesora na sveučilištu koji vjeruje u izvanzemaljce i voli slušati pjesme kitova.[13] Murphyju se uloga nije svidjela jer je htio igrati vanzemljca ili službenika Svemirske flote,[14] te je stoga izabrao ulogu u filmu Zlatno dijete—odluka koju je Murphy kasnije zažalio. Njegov lik je kasnije kombiniran u biologinju i žensku novinarku za ulogu Gillian Taylor, koja je na kraju završila u filmu.[13]

Paramount nije bio zadovoljan scenarijem, pa je stoga Dawn Steele pitao Nicholasa Meyera, scenarista i redatelja drugog filma, Osveta Khana, bi li pomogao ispraviti ga. Meyer nije pročitao raniji scenarij te su on i Bennett podijelili priču na dva dijela: Bennett je napisao prvu četvrtinu priče, do dijela u kojem posada otiđe natrag u prošlost; Meyer je napisao središnji dio priče, koji se odigrava u 20. stoljeću, a Bennett je završio kraj.[15] Nakon 12 dana pisanja, Meyer i Bennett su spojili svoje dijelove.[12] U toj verziji, Gillian Taylor ostaje na Zemlji u 1986. godini kako bi se borila za opstanak kitova. Meyer je davao prednost tom "ispravnom kraju"[5] a ne kraju u filmu, jer "kraj u filmu skreće od važnosti ljudi koji žive u sadašnjosti i uzimaju odgovornost za ekologiju kako bi spriječili probleme u budućnosti tako što rade nešto danas, umjesto da imaju fantaziju kako će biti teleportirani u utopijsku budućnost."[13] Meyer i Bennett su izrezali ideju Krikesa i Meersona u kojoj klingonski svemirski brod preleti preko nogometne utakmice.[13]

Nimoy je rekao da je Meyer scenariju dao "humor i društveni komentar" koji je on žarko htio.[4] Dodao je: "nisam htio ubijanje, niti pucnjavu, niti fotonske torpede, niti eksplozije, niti stereotipnog zlikovca. Htio sam da ljudi imaju zabavno vrijeme gledajući film, a ako smo slučajno iznijeli par velikih ideja, pa, Bože moj, još bolje."[16] Meyerov raniji film, Time After Time, se također odigravao u San Franciscu; scena u kojoj Spock onesvijesti punkera se temelji na sličnoj sceni koja je izrezana u filmu Time After Time.[5]

Meyer je izjavio kako je pisanje teklo glatko. Poslao bi par stranica, Nimoy i Bennett bi mu se javili radi konzultacije, te bi se vratio natrag u svoj ured. Kada su Nimoy, Bennett i Meyer bili zadovoljni, pokazali su scenarij Shatneru, koji je ponudio svoje vlastite bilješke te bi potom krenula nova runda prepravljanja priče.[17] Paramount je bio vrlo zadovoljan gotovim scenarijem.[12]

Snimanje

[uredi | uredi kod]

Uvodne scene iz filma u svemirskom brodu Saratoga su prve snimljene; snimanje je započelo 24. 2. 1986.[8] Filmski set bio je izmijenjena verzija svemirskog broda Grissoma iz Potrage za Spockom, a koji je isto tako bio izmijenjena verzija glavnog mosta Enterprisea iz prvog filma iz 1979. Ove scene su prve snimljene kako bi dale vremena da se set promijeni u most novog Enterprisea na kraju filma.[8]

Kao i kod prethodnih filmova Zvjezdanih staza, postojeća oprema i snimke su ponovno iskorištene kako bi se sačuvalo novca, iako je Putovanje kući zahtijevalo manje novca nego prethodni filmovi. Pristanište svemirskih brodova na Zemlji je sastavljeno od filmskog seta iz trećeg filma, iako su kompjuterski monitori imali nove grafike. Stare snimke uništenja Enterprisea i pokreta broda Ptica-plijena u svemiru su ponovno iskorišteni. Interijeri broda su također reciklirani: kompjuterska soba je modifikacija reaktora u kojem je Spock umro u Khanovu bijesu. Nakon što su snimljene sve scene Ptice-plijena, cijeli set je ofarban bijelom bojom radi jednog prizora koji je otišao u skevencu sna tijekom putovanja vremenom.[8]

Putovanje kući bio je prvi film Zvjezdanih staza koji je snimljen na lokacijama—samo jedan dan je potrošen u Potrazi za Spockom.[12] Većina snimanja odigrala se u San Franciscu tijekom deset dana snimanja.[18] Opširno korištenje snimanja na lokacijama doveo je do logističkih problema; scena u kojoj Kirka skoro udari vozač taksija zahtijevala je da se 12–15 automobila ponovno vrati na istu poziciju ako je snimka bila neispravna, što je oduzimalo pola sata vremena. Scena u talijanskom restoranu je snimljena u studiju. Scena u kojoj Ptica-plijena sleti u park Golden Gate i iznenadi dva smetlara morala je biti snimljena parku Will Rogers u zapadnom Los Angelesu jer su jake kiše u San Franciscu stvorile previše blata na travnjaku.[6]

Scena u kojoj Spock onesvijesti agresivnog i tvrdoglavog punkera u autobusu zasniva se na osobnom iskustvu koje je Leonard Nimoy doživio na ulicama New Yorka; "[Bio sam] iznenađen kako je arogantant, kako je agresivan, i mislio sam da sam barem Spock onda bih mu priklještio mozak!"[6] Kada je saznao o toj sceni, Kirk Thatcher, pomoćni producent, uvjerio je Nimoya da igra tu ulogu; Thatcher je obrijao svoju glavu u mohawk verziju i dobio odjeću da upotpuni dojam. Thatcher (uz dizajnera zvuka Marka Manginija) je isto tako napisao i snimio "Mrzim te", pjesmu u sceni, a bila je njegova ideja da onesviješteni punker licem padne na radio i tako ga isključi.[6][19]

Akvarij Monterey, koji je specijalnim efektima pretvoren u akvarij za kitove, a dodana je i panorama San Francisca u pozadini[20]

Većina scena instituta za kitove u kojem radi Taylor snimljeno je u akvariju Monterey Bay. Akvarij za kitove dodan je specijalnim efektima u kesterijeru parka.[6] Radi krupnih kadrova likove dok gledaju akvarij, zidove akvarija su izmjereni i replicirani na setu Paramounta. U sceni u kojoj Kirk gleda Spocka u akvariju, Shatner zapravo gleda u zid. Scena u akvariju snimljena je tek tjednima nakon toga, u akvariju za treniranje astronauta u bestežinskom stanju.[6]

U filmu, Uhura i Chekov posjete nosač aviona USS Enterprise. Pravi Enterprise je tada bio u oceanu, pa je njega "glumio" USS Ranger (CV-61).[21] Međunarodni aerodrom Oakland je iskorišten kao element sjedišta svemirske flote.[22]

Scene u kojima Uhura i Chekov pitaju prolaznike na ulici o lokaciji nuklearnih brodova snimljene su skrivenom kamerom, ali - usprkos legendama - prolaznike su glumili statisti koji su znali da ih snimaju. Jedina iznimka je bila jedna žena čiji je automobil bio zaključan jer ga nije htjela maknuti radi potreba snimanja, te je pristupila pomoćnom režiseru da nastupi kao statist u filmu kako bi joj platili. Unajmili su je, ali joj i objasnili da ne odgovori ništa na pitanja Koeniga i Nicholsice. Ipak, ona je odgovorila, a filmaši su zadržali njenu repliku u filmu, te je stoga morala potpisati pristupanje Udruzi filmskih glumaca.[23]

Stijene Vasquez su iskorištene da dočaraju planet Vulkan.

Eksterijeri Vulkana i Ptice-plijena stvoreni su kombinacijom zvučne pozornice i minijaturnih slika. Nimoy je tražio primjerenu lokaciju, ali razna mjesta nisu odgovarala, pa su snimljene na zvučnoj pozornici Paramounta. Produkcija je morala sakriti činjenicu da su produkcijske zgrade bile 30 metara udaljene.[6] Širokokutni kadar Spocka na rubu litice kako gleda panoramu je snimljen u Vasquez Rocksu, parku sjeverno od Los Angelesa.[8] Vijeće Federacije bilo je veliki set sastavljen od predstavnika raznih vanzemaljskih rasa. Produkcijski menadžer Jack T. Collis je štedio novac izgradnjom seta sa samo jednim kraje; obrnuti kutni kadrovi koristili su isti komad zida. Pozicije podija Predsjednika Federacije i glumaca su zamijenjene svakim novim kadrom.

Pošto je ovo bio prvi film Zvjezdanih staza koji je pokazivao operacije zapovjedništva svemirske flote, Bennett i Nimoy su posjetili Laboratorij za mlazni pogon NASE kako bi naučili kako doista upravlja zapovjedništvo u centru, te kako operira. Među opremom na setu našao se i veliki središnji stol sa video monitorima koji je produkcija šaljivo nazvala "stol za biljar"; ovaj predmet će kasnije postati standard za reaktor u USS Enterpriseu u televizijskoj seirji Zvjezdane staze: Sljedeća generacija.[8]

Efekti

[uredi | uredi kod]

Nimoy je već rano tijekom razvoja filma unajmio Industrial Light and Magic (ILM) radi dočaravanja vizualnih efekata.[24] Scene na planetu Vulkanu su bile kombinacija igranofilmskih snimaka glumaca na setu parkirališta Paramounta te naslikanog svemirskog broda i pozadinskog pejzaža.[25] Sekvenca odlaska svemirskog broda je snimljena tako da je svaka komponenta snimljena statičnom kamerom a švenk je postignut kompozicijom kamere kontrole pokreta.[26] Sunce (žarulja fokusirana konveksnom lećom) je snimljeno u drugačijim propusnicama kako bi se stvorili realistični svjetlosni efekti klingonskog broda bez da se svjetlost "rasprostire" oko drugih elemenata kadra.[27]

Radi potrebe sekvence u kojoj sonda ionizira oblake i atmosferu, stručnjaci za efekte su koristili kombinaciju natrijevog bikarbonata i efekata spremnika oblaka; vrtlog magle stvorio je spremnik vode snimljen na crnom baršunu, a boje i dinamični vrtlozi su dodadni ubacivanjem boje u spremnik. Ti kadrovi su uključeni na sliku Zemlje zajedno sa svjetlosnim efektima, stvorenih svjetlima sa dvostrukom ekspozicijom dok su se gibali po ekranu.[28]

Putovanje klingonskog svemirskog broda kroz vrijeme je bila jedna od teže izvedivih sekvenci. Dvije ploče teksturnog pleksigasa je stavljeno jedno pokraj drugog te osvjetljeno u pozadini sa snažnim, žutim svjetlom. Brazda je rotirana na kružnoj traci a ploča na početku je stvorila tzv. moiréov uzorak dok se njena pozicija gibala.. Animator John Knoll je dodao sunčeve plamenove kako bi dovršio iluziju.[29][30]

Grbavi kitovi su dočarani animatroničkim lutkama

Prilikom putovanja kroz vrijeme, posada Enterprisea je prema scenariju prolazila kroz "snovita stanja". Upotrijebljena je kompjuterska animacija kako bi dočarala njihova halucinogena stanja. ILM je radio na temelju McQuarriejeva storyboarda te pokazala skice Nimoyju radi odobrenja sekvence.[22][30] Početak sna u zapovjedničkom mostu je obojen snažno bijelom bojom.[8] ILM je fotografirao i digitalizirao glave posade uz pomoć tehnologije za 3-D skeniranje, koju je razvio Cyberware, te je te informacije iskoristio za kompjuterske modele.[30] Animatori su nastojali da te halucinacije ne ispadnu "odveć groteskne". 30 sekundi te animacije zahtijevao je tjednima posla za animatore. Koristili su svaki rezervni kompjuter radi obrade te CGI animacije.[31]

Filmaši su znali da će dočaravanje kitova biti njihova najveća briga. Dow se sjeća da su čak bili spremni promijeniti novu životinju u scenariju u slučaju da efekti ne uspiju biti uvjerljivi. Kako bi se riješio taj izazov, unajmljen je stručnjak za robotiku Walt Conti. Iako Conti nije imao iskustva na filmu, Rodis je vjerovao da će njegovo inženjersko znanje pomoći u stvaranju nezavisne i održive minijature modela kita.[32]

Conti je proučavao snimke kitova u moru te izgradio prototip robota koji se kretao uz pomoć peraja i repa, a Paramount je bio oduševljen. ILM je unajmio ilustratora i stručnjaka za oceane Pietera Folkensa kako bi napravio uvjerljivu vanjsku skulpturu oko kitovog prototipa.[32] Završni model bio je 1,2 metara dug te je bio upravljan na daljinski. Koža modela je bila vodo-otporna kako voda ne bi prouzročila kratki spoj na motoru. Dva modela su stavljena u bazen jedne srednje škole radi dva tjedna snimanja. Postavljene su vodene kamere, ronioci i operateri motora. Točno upravljanje kitovima je bilo teško jer je ILM dodao dijatomejsku zemlju u bazen kako bi dočarali plavetnilo oceana.[33]

Duplikat USS Enterprisea je iskorišten u završnici filma. Set iz prvog filma je također ponovno iskorišten, ali su interijeri morali biti ponovno izgrađeni. Grafički dizajner Michael Okuda je dizajnirao tipkovnice i osvijetljeni ekran za brod Federacije. Takav sustav je iskorišten i za klingonski brod, iako su funkcijske tipke bile veće.[34]

Odjek

[uredi | uredi kod]

Premijera

[uredi | uredi kod]

Povratak kući je pušten u američku kino distribuciju na Dan zahvalnosti, 26. 11. 1986.[35][36] Pošto su Zvjezdane staze tradicionalno slabo primljene u kinima u inozemstvu, producenti su stvorili poseban foršpan za strana tržišta koji nije stavljao naglasak na dio u naslova kojem je naziv Zvjezdane staze,[37] te je sažeo radnje iz prethodna dva filma. Winter se prisjeća da taj marketing nije napravio nikakvu razliku.[24] Povratak kući je bio prvi film Zvjezdanih staza koji je prikazan u Sovjetskom Savezu, a projekciju je organizirao Svjetski fond za zaštitu prirode 26. 6. 1987., u Moskvi, kako bi se slavila zabrana lova na kitove. Na projekciji je uz Nimoyja bio i Bennett koji je bio zadivljen kako je film bio jednako zabavan ruskim gledateljima kao i američkim. Rekao je da je "najveličanstveniji trenutak mojeg života Zvjezdanih staza" bio kada je moskovska publika počela pljeskati prilikom McCoyjeve rečenice: "Birokratski mentalitet je jedina konstanta u svemiru. Uzeti ćemo teretni brod." Bennett je vjerovao da je to bila "jasna poruka onoga što slijedi."[4]

Vonda N. McIntyre je napisao roman za film prilikom premijere. Izdavač je bio Pocket Books,[38] te je bio osam tjedana na listi "bestsellera" New York Timesa,[39] a na vrhuncu je bio na #3 mjetu.[40]

Prilikom prvog tjedna prikazivanja, Povratak kući je završio osmotjednu vladavinu filma "Crocodile" Dundee na američkim kino blagajnama.[41][42] Povratak kući je zaradio 39,6 milijuna $ prilikom prva pet dana u kinima, čime je nadvisio prethodni film za tri puta.[43] U američkim kinima, Povratak kući je zaradio 109,71 milijuna $, čime je postao komercijalno najuspješniji film izvornog filmskog serijala Zvjezdanih staza (drugi najuspješniji bio je prvi film iz 1979., koji je zaradio 82,26 milijuna $)[44] te peti najkomercijalniji film godine. Sveukupno, film je zaradio 133 milijuna $ diljem svijeta,[45] uz proračun od 21 milijun $.[46] Za šest tjedana, film je prodao kino ulaznice u vrijednosti od 81,3 milijuna $, više nego drugi i treći film, te skoro jednako kao prvi film, Zvjezdane staze: Film.[47] Bio je to uspjeh za studio Paramount, koji je objavio pet od deset najkomercijalnijih filmova godine.[48] Mnogi su uspjeh pripisali Franku Macusu, Sr., koji je Povratak kući pomaknuo sa Božića na Dan Zahvalnosti, nakon što su istraživanja pokazala da bi film mogao oduzeti dio publike od filma Zlatno dijete.[49]

Kritički odjek

[uredi | uredi kod]

Povratak kući je dobio uglavnom pozitivne recenzije[36] te su i obožavatelji uglavnom prihvatili film.[42] Film je "opuštena, vesela, vrlo zadovoljajuća Božićna zabava" za kritičara Washington Posta, Paula Attanasia,[50] a recenzija za BBC je pisala kako je to "jedna od najsnažnijih epizoda serije i dokaz da franšiza može podnijeti odsutnost akcije u svemiru i USS Enterprisea, a opet biti vrlo zabavna".[51] Iako je Janet Maslin za New York Times priznala da je koncept filma "sumanut", napisala je da je svejedno uživala u njemu.[16] Rushworth Kidder je hvalila film jer je publici dao pogled na moderan život iz drugačije perspektive, te istodobno dokazao da priča ne mora sadržavati ubojstva, nasilje ili zlikovca radi dramatične naracije.[52]

Komedija koja se zasniva na konceptu "riba izvan vode"[41][50] je dobila najviše komplimenata. The Courier-Mail je zapisao kako je film smiješniji od prethodnika, te hvalio glumce, pisce i redatelja.[53] Newsweekov David Ansen je smatrao da je to ne samo najlakši film serijala, nego i najvjerniji duhu izvorne televizijske serije.[54] Liam Lacey je The Globe and Mail dao negativniju recenziju, koji je kudio Nimoyjovu "nespretnu" režiju i manjak komičnog tajminga.[55]

Vizualni efekti su također hvaljeni;[54] a kritičari su primijetili kako efekti tu igraju manju ulogu u filmu u usporedbi sa likovima i dijalozima.[53][56] USA Today navodi kako je nedostatak specijalnih efekata omogućio posadi "da se dokažu sposobnijim glumcima nego ikada prije."[16] Maslin je hvalila i iskrenost Nimoyjeve režije.[57] Roger Ebert je dao 3,5 od 4 zvijezdice, komentirajući: "Kada su završili sa pisanjem scenarija za "Zvjezdane staze IV," sigurno su svi imali blaženi smiješak na licu. Ovo je s lakoćom najapsurdniji od svih priča "Zvjezdanih staza" - a opet, začudo, također je najbolji, najsmiješniji i najzadovoljavajući u jednostavnim ljudskim terminima.".[58]

Povratak kući je nominiran za 11 nagrada Saturn, jednako kao i Aliens po broju nominacija. Nimoy i Shatner su oboje nominirani za najboljeg glavnog glumca,[59] a Catherine Hicks je nominirana za najbolju sporednu glumicu. Nominiran je i u kategoriji najboljeg znanstveno-fantastičnog filma, redatelja i scenarija (Steve Meerson, Peter Krikes, Harve Bennett, Nicholas Meyer). No jedinu nagradu koju je osvojio bio je za najbolje kostime.

Nominiran je i za četiri Oscara, za najbolju fotografiju, zvuk (Terry Porter, David J. Hudson, Mel Metcalfe i Gene Cantamessa), montažu zvuka i glazbu.[60][61]

Izvori

[uredi | uredi kod]

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 Hughes (2008), str. 31
  2. ↑ Dillard (1994), str. 83
  3. ↑ Rioux (2005), str. 265
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 Dillard (1994), str. 85-87
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 Fischer (1987), str. 37
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 6,5 6,6 6,7 6,8 Nimoy i Shatner (2003)
  7. ↑ 7,0 7,1 Gire (1987), str. 4
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 8,6 8,7 Okuda (1997)
  9. ↑ Staff (1986-09-07). „20 Year Trek; Why 'Star Trek' Boldly Went Where No Series has Gone Since”. Miami Herald. str. 1K. 
  10. ↑ Lee (1986), str. 43
  11. ↑ Harmetz, Aljean (11. 2. 1986). „NEW 'STAR TREK' PLAN REFLECTS SYMBIOSIS OF TV AND MOVIES”. The New York Times. str. 31. Pristupljeno 30. 1. 2013. 
  12. ↑ 12,0 12,1 12,2 12,3 Special features: "Future's Past: A Look Back"
  13. ↑ 13,0 13,1 13,2 13,3 Hughes (2008), str. 32–33
  14. ↑ Pascale, Anthony (27. 7. 2008). „Exclusive Interview: Leonard Nimoy – Part 2”. TrekMovie. Pristupljeno 30. 1. 2013. 
  15. ↑ Fischer (1987), str. 36
  16. ↑ 16,0 16,1 16,2 Reeves-Stevens (1995), str. 233
  17. ↑ Fischer (1987), str. 38
  18. ↑ Special features: "On Location".
  19. ↑ Plume, Kenneth (10.2. 2000). „Interview with Kirk Thatcher (Part 1 of 2)”. IGN. 
  20. ↑ Shay (1997), str. 18
  21. ↑ Okuda & Okuda (1997), str. 137.
  22. ↑ 22,0 22,1 Reeves-Stevens (1995), str. 240–241.
  23. ↑ „Visions of Layla: Taking the Voyage Home”. StarTrek.com. CBS. 27.10. 2005. Arhivirano iz originala na datum 2007-05-19. Pristupljeno 2015-06-05. 
  24. ↑ 24,0 24,1 Lee (1986), str. 46
  25. ↑ Shay (1987), str. 5
  26. ↑ Shay (1987), str. 7
  27. ↑ Shay (1987) str. 9
  28. ↑ Shay (1987), str. 10
  29. ↑ Shay (1987), str. 13
  30. ↑ 30,0 30,1 30,2 Shay (1987), str. 14
  31. ↑ Shay (1987), str. 17
  32. ↑ 32,0 32,1 Shay (1987), str. 19
  33. ↑ Shay (1987), str. 21–22
  34. ↑ Reeves-Stevens (1995), str. 236–237
  35. ↑ Thompson, Anne (17. 11. 1986.). „Back to the future for Star Trek fans”. The Globe and Mail. str. D3. 
  36. ↑ 36,0 36,1 Attanasio, Paul (1986-12-07). „Ho-Ho-Ho's From Hollywood; What's On the Big Screen This Christmas Season”. The Washington Post. str. F1. 
  37. ↑ Staff (11. lipnja 2008). „ST09 Trailer Countdown: Taking A Look At The Voyage Home’s Trailer”. TrekMovie. Pristupljeno 30. siječnja 2013. 
  38. ↑ Monaghan, Charles (30. 11. 1986). „Book Report”. The Washington Post. str. X15. 
  39. ↑ Staff (25. 1. 1987). „Paperback Best Sellers: January 25, 1987”. The New York Times. str. 32. 
  40. ↑ Staff (14. 12. 1986). „Best Sellers: 14. 12. 1986”. The New York Times: sec. 72; p. 38, col. 2. 
  41. ↑ 41,0 41,1 Guthrie, Bruce (5. 12. 1986). „Star Trek; Still soaring after 20 years”. The Advertiser. 
  42. ↑ 42,0 42,1 Guthrie, Bruce (9. prosinca 1986). „Spock's Many Happy Returns”. The Telegraph. 
  43. ↑ Dennis, Anthony (4. 12. 1986). „Today's People”. Sydney Morning Herald: str. 18. 
  44. ↑ „Franchises - Star Trek”. Box Office Mojo. 
  45. ↑ Neha Tiwari (6. listopada 2006). „'Star Trek' movies: Which is best?”. news.cnet.com. Arhivirano iz originala na datum 2012-08-25. Pristupljeno 30. 1. 2013. 
  46. ↑ Anthony Pascale (30. 6. 2010). „EXCLUSIVE: Producer Ralph Winter on Star Trek V: We Almost Killed The Franchise”. Pristupljeno 30. 1. 2013. 
  47. ↑ Associated Press (7. 1. 1987). „Paramount Films Lead at Box Office”. The New York Times. sec. C; p. 20, col. 5. 
  48. ↑ Harmetz, Aljean (17. siječnja 1987). „'86 A Strong Year for Film Industry”. The New York Times. sec. 1; p. 11, col. 4. 
  49. ↑ Fabrikant, Geraldine (22. prosinca 1986). „Paramount's Surprise Streak”. The New York Times. sec. D; p. 1, col. 3. 
  50. ↑ 50,0 50,1 Attanasio, Paul (26. studenog 1986). „Enlightened Enterprise; Humor and Charm Put 'Star Trek IV' Back on the Beam”. The Washington Post. str. D1. 
  51. ↑ Graydon, Danny (10. rujna 2001). „Star Trek IV: The Voyage Home (1986)”. BBC. Pristupljeno 30. siječnja 2013. 
  52. ↑ Kidder, Rushworth (12. 1. 1987). „Taking a 'mooreeffoc' look at today's world”. Christian Science Monitor. str. 23. 
  53. ↑ 53,0 53,1 MacDonald, M. (20. prosinca 1986). „Kirk And His Gang Fly Again”. Courier Mail. 
  54. ↑ 54,0 54,1 Ansen, David (1. prosinca 1986). „Trekking Back to the Future”. Newsweek. str. 89. 
  55. ↑ Lacey, Liam (26. 11. 1986). „Star Trek saga finds new life in San Francisco”. The Globe and Mail: str. C5. 
  56. ↑ 26. prosinca 1986. „Magic Gets Overcooked”. Sydney Morning Herald. str. 12. 
  57. ↑ Maslin, Janet (26. studenog 1986). „Film: 'Star Trek IV: The Voyage Home'”. The New York Times. sec. C; p. 14, col. 4. 
  58. ↑ Roger Ebert (26. 11. 1986). „Star Trek IV: The Voyage Home”. Chicago Sun-Times. Arhivirano iz originala na datum 2012-06-09. Pristupljeno 2013-01-30. 
  59. ↑ Associated Press (1987-08-05). „Former CIA chief gets shinier in mugging”. St. Petersburg Times. str. 3A. 
  60. ↑ Canby, Vincent (22. 2. 1987). „Film View; Oscars Seen In a Crystal Ball”. The New York Times. sec. 2; p. 1, col. 1. 
  61. ↑ „Nominees & Winners for the 59th Academy Awards”. Oscars.org. Academy of Motion Picture Arts and Sciences. Arhivirano iz originala na datum 2010-04-08. Pristupljeno 2013-01-30. 

Literatura

[uredi | uredi kod]
Bond, Jeff (1999). The Music of Star Trek. Lone Eagle Publishing Company. ISBN 1-58065-012-0. OCLC 40180163. 
Breyer, Wolfgang (1995). „Interview with Leonard Rosenman”. Soundtrack Magazine 14 (55). 
Dillard, J.M. (1994). Star Trek: "Where No Man Has Gone Before" — A History in Pictures. Pocket Books. ISBN 0-671-51149-1. OCLC 31380513. 
Fischer, Dennis (1987). „Nicholas Meyer; The Man Who Saved Star Trek”. Cinefantastique 14 (3/4): 34–39. 
Gire, Dan (1987). „Why 'Star Trek IV' Leaves Lt. Savik Stranded on Vulcan”. Cinefantastique 17 (1). 
Hughes, David (2008). The Greatest Science Fiction Movies Never Made. Titan Books. ISBN 978-1-84576-755-6. OCLC 49495180. 
Lee, Nora (December 1986). „The Fourth Trek: Leonard Nimoy Recollects”. American Cinematographer 67 (12): 42–48. 
Nimoy, Leonard; William Shatner (2003-03-04). Star Trek IV: The Voyage Home, Special Collector's Edition: Audio commentary (DVD; Disc 1/2). Paramount Pictures. 
Okuda, Michael (2003-03-04). Star Trek IV: The Voyage Home, Special Collector's Edition: Text commentary (DVD; Disc 1/2). Paramount Pictures. 
Okuda, Michael and Denise (1997). The Star Trek Encyclopedia: A Reference Guide to the Future (2nd izd.). Pocket Books. ISBN 0-671-53607-9. OCLC 30144117. 
Reeves-Stevens, Judith and Garfield (1995). The Art of Star Trek. Pocket Books. ISBN 0-671-89804-3. OCLC 33288265. 
Rioux, Terry Lee (2005). From Sawdust to Stardust: The Biography of DeForest Kelley. Pocket Books. ISBN 0-7434-5762-5. OCLC 55877749. 
Shay, Jody (February 1987). „Humpback to the Future”. Cinefex (29). 
Star Trek cast and crew (2003-03-04). Star Trek IV: The Voyage Home, Special Collector's Edition: Special Features: "Future's Past: A Look Back", "On Location", "From Outer Space to The Ocean", "Below-the-Line: Sound Design" (DVD; Disc 2/2). Paramount Pictures. 

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Star_Trek_IV:_The_Voyage_Home&oldid=41923744