Ustanak u Srbu

Spomenik ustanku

Ustanak u Srbu je oružana pobuna protiv ustaških zločina nad Srbima u Lici koji je započeo napadom na žandarmeriju u Srbu 27. VII.1941. Radilo se o masovnom ustanku gerilskih jedinica i naroda kotara Donjeg Lapca pokrenutog od strane Komunističke partije Hrvatske. Početak tog ustanka se slavio od 1945. do 1990. kao republički praznik Dan ustanka naroda Hrvatske a obilježava se i danas proslavom u Srbu.

Uzroci

Ono što je zasigurno imalo veliki utjecaj na ustanak su ustaški zločini. Ti zločini su bili planirani, organizirani i koliko je to moguće pažljivo izvedeni. Odmah po uspostavi NDH srpsko stanovništvo stavljeno je van zakona i izloženo ustaškom teroru. Ličkim je Srbima njihov zemljak Mile Budak javno poručivao “Ili se pokloni ili se ukloni!” i još direktnije “Bjež’te psine preko Drine!”, a iz susjedne Bosanske krajine Viktor Gutić pjesnički im je dočaravao planiranu budućnost: “Poželjet će drumovi Srbalja, al’ Srbalja nigdje biti neće!”. U Srbu i u drugim općinama kotara Donji Lapac uspostavljene su male ustaške posade, sa sjedištem i najjačom posadom u Boričevcu, u kojoj su pretežno ustaše iz Gospića i drugih ličkih krajeva, i samo dvoje domaćih ljudi. Hrvatsko stanovništvo Boričevca, okruženo srpskim selima, živi u strahu od osvete i tiho negoduje. Ima ih koji poručuju srpskim znancima iz susjednih sela neka ne dolaze u Boričevac, “jer ustaše nikome ne misle dobro”. A lokalna oružnička postaja u izvješću upozorava da "ustaški postupci prema Srbima prijete eksplozijom".

Logori

Već tijekom V. i VI. mjeseca ustaše odvode poznate i utjecajne muškarce srpske nacionalnosti i komuniste u internaciju po raznim logorima diljem NDH. Većina tih ljudi svoj će kraj dočekati u logoru Jadovno koji je osnovan u Lici krajem VI. mjeseca. U nešto manje od dva mjeseca funkcioniranja, logor Jadovno, kao i njegove okolne jame, postat će poprištem zločina nevjerojatnih razmjera. U ta je dva mjeseca ubijeno otprilike 13 000 ljudi, od ukupno 24 000 ljudi koliko je ubijeno u logorskom sustavu Gospić – Velebit – Pag kojeg je Jadovno bio dio. S obzirom na mahnitost ovog zločina točan broj nikad neće biti utvrđen pa neki istraživači dolaze i do broja od 40 123 ubijene osobe u 132 dana u tom logorskom sustavu, od čega 38 012 Srba i 1 998 Židova. Ubojstvo 13 000 ljudi u nešto manje od dva mjeseca je zločin takve magnitude da je morao odjeknuti krajem u kojem se dogodio. Čak ni izolacija zbog nepristupačnog terena velebitskog kraja oko Jadovna nije mogla ušutkati zločin koji se tamo odvijao najvećim intenzitetom tijekom tih turbulentnih ljetnih dana 1941. A i 140 Srba iz donjolapačkog kotara su odvedeni u Jadovno između 14. i 29. VI. 1941.

Pokolji

Jednako okrutne bile su ustaške akcije čišćenja po Baniji, Kordunu i Lici. One su isprva ciljale odrasle muškarce srpske nacionalnosti. Budući da Maksovi mesari nisu uvijek u ličkim selima uspjevali pronaći muškarce jer su ovi na svaku dojavu o pojavi ustaša bježali u šumu, cilj tih akcija čišćenja vrlo je brzo postalo svo srpsko stanovništvo neovisno o dobi i spolu. Genocid u kotaru Donji Lapac krenuo je 1.VII. sa selom Suvaja (općina Srb) gdje je u jednom danu ubijena 161 osoba, a od toga je djece do 15 godina starosti bilo čak 70. Sljedećeg dana ustaše su se okomile na selo Osredci gdje su u dva dana, 2. i 3. VII., ubili 32 osobe. 3. VII. u selu Bubanj prema ustaškom izvještaju poklane su 152 osobe, a prema popisu su utvrđene 83 žrtve. Također, tog istog krvavog srpanjskog dana Luburićev odred premješta 53 osobe iz sela Nebljusi u Boričevac koje potom likvidira nad jamom. To znači da je 4,5 posto stanovništva Donjeg Lapca bilo likvidirano u svega par mjeseci a sela su uglavnom spaljena!

Osim tih zločina, valja pridodati i masovna premlaćivanja i zatvaranja te mnoga pojedinačna ubojstva koja se kontinuirano događaju od osnivanja NDH. Sve iluzije o pravednoj „ustaškoj državnosti“ su pale u vodu i više nitko nije imao povjerenja u novu vlast. Uz ta zlodjela valja navesti i pokušaje prekrštavanja te masovna iseljavanja od kojih je najveće bilo iz općine Plitvička Jezera 29. VI. 1941. kad su jake ustaške snage iz Bihaća iselile 1.200 ljudi.

Sve ove akcije vodio je Vjekoslav Maks Luburić prema vlastitom svjedočenju u jednoj raspravi pred Ustaškim stegovnim i kaznenim sudom 5. XI. 1941. (dosje HDA, USIKS, 337/41), on je bio upućen “s posebnom misijom da provede akciju čišćenja” te je imao sa sobom “opći nalog da na teritoriju Velike Župe Krbave i Psat sve vlasti, pa tako i vojničke, imaju se staviti na raspolaganje i podrediti meni tako dugo, dok nije završena akcija čišćenja koja je zamišljena”. S obzirom na otvoreno javnu i svirepu narav tih zločinačkih čišćenja u kojima su ubijani žene, djeca i starci usred bijela dana tom Luburićevom ‘akcijom čišćenja’ put prema općem ustanku u općini Srb i u kotaru Donji Lapac bio je nepovratno trasiran. Njemački general u Zagrebu Gleise von Horstenau, znajući da Trećem Reichu treba mir na Jugoistoku, osuđivao je ponašanje "divljih ustaša'", koji su “posljednjih tjedana besmisleno divljali po gradovima i selima i pridonijeli da se ionako, po raspoloženju ljudi, ne posebno široka platforma vlade znatno smanji”. Von Horstenau je 27. 7. 1941. Berlin izvijestio kako su na prostoru od Banja Luke do Obrovca izbili nemiri, posebno oko Donjeg Lapca i Gračaca. S crvenim barjakom oko 500 je ljudi, svi naoružani, ubili su oružnike, finance, ustaše.

Komunisti

1934. nastale su povezane i trajno organizirane grupe komunista u Donjem Lapcu, Divoselu, Oraovcu i Doljanima. Prva partijska organizacija u kotaru nastala je 1938. u Donjem Lapcu prvenstveno jer nije postojala potrebna veza s Gospićem koji je bio zadužen za formiranje partijskih organizacija na području Like. Do kraha Kraljevine Jugoslavije komunisti su organizirali antifašističke demonstracije na kojima je sudjelovalo između 200 i 300 ljudi, radili u mnogim kulturnim (Seljačko kolo) i sportskim (NK Ozeblin) društvima, obilježavali Prvi maj i godišnjice Oktobra te sustavno radili na širenju organizacije i ideja. Na općinskim izborima 1939. komunisti su postavili svog kandidata za načelnika općine, Mihajla Majstorovića iz Doljana, kandidata KPJ, koji je pobijedio kandidata Jugoslavenske radikalne zajednice. Uz to, na njegovoj je listi bilo i 12 odbornika, vezanih uz Partiju, koji su ušli u općinski odbor.

Marko Orešković Krntija

22. VI. 1941., Marko Orešković, član Centralnih komiteta KPJ i KPH, prenio je ličkim komunistima partijsku direktivu da pokrenu pobunu protiv ustaških i okupatorskih vlasti. U to vrijeme u Lici je bilo 240 evidentiranih članova KP i vjerojatno dvostruko više aktivnih suradnika i članova SKOJ-a. U kotaru Donji Lapac članova KP i aktivnih suradnika nije bilo više od tridesetak, ali opće raspoloženje za otpor i pobunu, obzirom na opisane okolnosti, u tom je kraju bilo najzrelije. Malobrojni komunisti brzo su pridobivali brojne pristaše i aktivne sljedbenike s kojima su formirali borbene odrede po selima i zbjegovima. Po uputstvima Marka Oreškovića, zasnovanima na njegovu iskustvu iz Internacionalnih brigada u Španjolskom građanskom ratu, u četama i odredima odmah je uspostavljena institucija političkog komesara. Komandiri su bili ljudi s nešto vojničkog iskustvom, a njima ravnopravni politički komesari bili su isključivo komunisti ili njihovi pouzdani sljedbenici. Uoči ustanka odredi su već brojali oko 300 naoružanih i još više nenaoružanih boraca, a višestruko su narasli već u toku prva dva-tri ustanička dana.

Komandant združenog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu bio je Gojko Polovina, odvjetnički pripravnik iz Gračaca, vrlo istaknuti lokalni komunist, odličan organizator, predratni sekretar Kotarskog komiteta KPH za kotar Gračac on je postao: “stvarni rukovodilac ustanka, komandant, komesar i predstavnik vlasti”. Članovi štaba u Donjem Lapcu i u Srbu bili su članovi KP Nikola Vidaković, Dušan Mileusnić, Đoko Jovanić i Milan Šijan, te bivši jugoslavenski oficir Stojan Matić koji je također ubrzo postao komunist. Marko Orešković već je u fazi priprema povezao gerilske štabove u Srbu i Donjem Lapcu s partijskim i vojničkim vodstvom u Bosanskoj krajini, pa je organizacija pripremanog ustanka i sam ustanak s obje strane Une bio koordiniran.

Četnici

Za vrijeme samog ustanka u Srbu nitko od lokalni političara velikosrpske i četničke orijentacije u tome nije sudjelovao. Stevo Rađenović, Miloš Torbica i Jovo Keča su za to vrijeme bili u Splitu jer su već bili osuđeni na smrt od ustaša dok je, Pajica Omčikus odbio da bude komandant čete gerilskih odreda za Srb svjestan da je njegov utjecaj u narodu minoran prema onome komunista. Svježa sjećanja ustanika na pokolje njihovih obitelji ovi elementi ustanka su pokušali ići s propagandom da su svi Hrvati i Muslimani ustaše i da svi moraju platiti zbog ustaških zločina. Dok su talijanske okupatore, a ujedno i mecene koji su im pružili zaštitu u Dalmaciji, predstavljali kao zaštitnike Srba.

Ustanak

Ustanak je bio pobuna, borba za samoodržanje, osveta. Jugoslavenska historiografija je u njemu kasnije vidjela ustanak komunista i borbu za bolji svijet, jer je takva opcija na kraju prevladala. Većina naroda reagirala je baš kako se stoljećima na graničnom i ratnom području Vojne krajine reagiralo. Ustanak u Srbu je počeo 27. VII. 1941. prema prethodnom planu, koordinirano s istovremenim ustankom u Drvaru i u Bosanskoj krajini. Štab gerilskih odreda za Srb i okolinu i formira 10 odreda koji se taktički postavljaju na razne kote oko Srba da bi što manje toga pošlo po zlu. Nekoliko žandara i par ustaša su se razbježali pred oko 150 ustanika i ustanici tako izvršavaju prvi zacrtani cilj, a odredi van Srba tuku još ustaška pojačanja kod Srbskog klanca i u Tiškovcu. Već istoga dana ustanak se proširio po selima Neteka, Suvaja, Dobroselu prema sjeveru i Gornji Srb, Osredak, Kunovac i Zavlaka prema jugu. U selu Neteka oko podneva došlo je do prve borbe. Ustanici iz Dugopolja i Zavlake rastjerali su oružnike i srušili željezničku prugu u Kaldrmi. Toga dana poginulo je svega nekoliko oružnika i ustaša i samo jedan ustanik. Drugoga dana iz Gračaca i Kulen Vakufa domobranske i ustaške postrojbe već su kretale smiriti ustaničko područje, ali ih ustanici dočekuju u vješto postavljenim zasjedama, suzbijaju ih i nanose im osjetne gubitke. U tim okršajima, drugoga dana, poginula su svega dva ustanika. Trećega dana ustanak se poput bujice već proširio po cijelom kotaru Donji Lapac. Posada iz Donjega Lapca povukla se uvečer 29. VII. u Boričevac i kotarsko središte je od 30. VII. već u ustaničkim rukama. U 3 sata ujutro 31. srpnja ustaška posada povlači se i iz Boričevca i gotovo svi žitelji tog mjesta, zajedno s hrvatskim izbjeglicama iz drugih sela, ukupno njih oko 2.000, povlači se s vojskom u Kulen Vakuf. Komunističko vodstvo odlučilo je da se čak po štetu ustanka, koji se morao munjevito odviti ako je htio postići maksimalni uspjeh, odgodi napad na Boričevac za dva ili tri dana kako bi hrvatsko civilno stanovništvo moglo pobjeći te da se na taj način izbjegne još veća tragedija. 2. VIII. ustanici ulaze i u Boričevac a selo je usprkos svom naporu komunističkog komandanta Gojka Polovine opljačkano i spaljeno.

Na izbijanje ustanka ustaše su odgovorile jedino kako su znale – novim akcijama čišćenja. Velika akcija čišćenja koja je pokrenuta u Lici susjednim krajevima, na području Banije i Korduna, uspjela je samo ondje razgranati ustanak. Srpsko stanovništvo se tjeralo u kut iz kojeg je jedini izlaz bio ustanak, odnosno oružana pobuna protiv fašističke države čiji je jedini cilj bio njihovo fizičko uništenje. Akcija čišćenja po Kordunu i Lici koja je trajala od 29. VII. do 8. VIII. i u to vrijeme je pobijeno preko 4.500 pravoslavnih civila.

Zločini ustanika

Već prvog dana ustanka ubijeno je 37 članova hrvatske obitelji Ivezić u Brotinji. Iveziće su ubili muškaraci iz Suvaje na temelju indicija da su dva člana te porodice sudjelovala u akciji čišćenja tijekom koje su pobijene njihove obitelji, a selo zapaljeno. S obzirom na slučaj u Brotinji, ususret napadu na pretežno hrvatsko selo Boričevac, ustaškom uporištu u kotaru Donji Lapac, pokušalo se na par dana zaustaviti ustanike i pričekati da se oko 2000 civila iseli. Gojko Polovina u svojim memoarima iskreno opisuje sav očaj i nemoć koje je osjećao u namjeri da spriječi zločine tih prvih dana ustanka. Za Boričevac, autori Dizdar i Sobolevski navode podatake prema kojima je u tom selu ubijeno 55 Hrvata koji se nisu povukli iz sela. No s obzirom da se radi o publikaciji koja ustanike već proglašava četnicima i koristi ustaške izvore taj podatak treba uzeti s rezervom, no žrtava je zasigurno i tamo bilo.

Povijesne revizije

Marko Jareb u radu "Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine" otvara pitanje prisutnosti četničke ideologije i organizacije u samom ustanku. I dok je neosporno da je određenih četničkih elemenata kod samih ustanika i u samom ustaničkom vodstvu bilo, nisu ponuđeni nikakvi konkretni i čvrsti dokazi koji bi implicirali da je njihova uloga u ustanku bila veća od marginalne kako se dosad smatralo.

Ivo Goldstein navodi: "da je dio priča koje su se pojavile u desničarskim revizionističkim istupima o četničkim zločinima 1941. ili je predimenzioniran ili je puka laž. Te su laži konstruirane nakon 27. VII. 1941. jer je ustašama trebalo opravdanje pred vlastitom javnošću: ustanak se nije mogao tajiti čak ni u totalitarnoj državi kakva je bila NDH. Još više, to im je bilo potrebno zbog Talijana i Nijemaca, koji su pobjesnili zbog ustaškog terora i izbijanja ustanka jer, umjesto da NDH ispomaže njihove ratne napore, ona im postaje teret."