Tomas Lindahl

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Tomas Robert Lindahl

Rođenje 28. 1. 1938. (1938-01-28) (dob: 86)[1]
Stockholm, Švedska
Državljanstvo švedsko
Polje Istraživanje raka
Popravak DNA[2]
Institucija Institut Francisa Cricka
Londonski istraživački institut
Univerzitet u Göteborgu
Univerzitet u Princetonu
Rockefellerov univerzitet
Alma mater Karolinska Institutet (PhD)
Teza: O strukturi i stabilnosti nukleinskih kiselina u otopini (1967.)
Poznat po pojašnjenje stanične rezistencije na karcinogene
Istaknute nagrade FMedSci (1998.)[3]
FRS (1988.)[4]
Kraljevska medalja (2007.)
Copleyjeva medalja (2010.)
Nobelova nagrada za kemiju (2015.)

Tomas Robert Lindahl [ˈtɔmas ˈrɔbert ˈlɪndɑːl] (Stockholm, 28. januara 1938), švedski znanstvenik. Specijalizirao se u istraživanju raka.[5][6][7][8][9][10][11][12][13] Član je Kraljevskog društva[4] i Akademije medicinskih znanosti u Ujedinjenom Kraljevstvu.[3]

S američkim kemičarom Paulom L. Modrichem i turskim kemičarom Azizom Sancarom podijelio je 2015. dodijeljenu im Nobelovu nagradu za kemiju za izučavanja mehanizama popravka DNA.[14][15][16]

Obrazovanje

[uredi | uredi kod]

Lindahl se rodio u Kungsholmenu u Stockholmu kao sin Folkea Roberta Lindahla i Ethel Hulde Hultberg.[17] Doktorski stupanj stekao je 1967.,[18] a zvanje doktora medicine 1970. na Karolinska Institutetu u Stockholmu.[1]

Karijera

[uredi | uredi kod]

Poslije doktorata Lidnahl je počeo poslijedoktorsko istraživanje na Univerzitetu u Princetonu i Rockefellerovu univerzitetu.[19] Bio je profesor medicinske kemije na Univerzitetu u Göteborgu od 1978. do 1982. Nakon što se preselio u Ujedinjeno Kraljevstvo, pridružio se 1981. kao istraživač Imperijalnom fondu za istraživanje raka (sada Cancer Research UK).[19] Od 1986. do 2005. na Cancer Research UK-u bio je prvi direktor Laboratorija Clare Hall u Hertfordshireu, od 2015. dio Instituta Francisa Cricka.[20] S istraživanjem je nastavio do 2009.

Nagrade i počasti

[uredi | uredi kod]

Lindahl je također napravio brojne značajne doprinose u razumijevanju mehanizma transformacije limfocita B uzrokovane Epstein-Barrovim virusom na razini DNA. Najznamenitiji među njima bio je prvi opis pojave zatvorene kružne dvostruke virusne DNA u limfoidnim stanicama.[4]

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. 1,0 1,1 LINDAHL, Tomas Robert. Who's Who 2015 (online Oxford University Press ed.). A & C Black, an imprint of Bloomsbury Publishing plc (potrebna pretplata)
  2. Lindahl, Tomas (2013). „My Journey to DNA Repair”. Genomics, Proteomics & Bioinformatics 11 (1): 2–7. DOI:10.1016/j.gpb.2012.12.001. ISSN 16720229. 
  3. 3,0 3,1 „Dr Tomas Lindahl FRS FMedSci”. London: Academy of Medical Sciences. Arhivirano iz originala na datum 8. oktobra 2015. 
  4. 4,0 4,1 4,2 „Lindahl, Tomas Robert: EC/1988/20”. London: The Royal Society. Arhivirano iz originala na datum 2019-07-10. Pristupljeno 2015-10-10. 
  5. Gerken, T. is; Girard, C. A.; Tung, Y. -C. L.; Webby, C. J.; Saudek, V.; Hewitson, K. S.; Yeo, G. S. H.; McDonough, M. A. i dr.. (2007). „The Obesity-Associated FTO Gene Encodes a 2-Oxoglutarate-Dependent Nucleic Acid Demethylase”. Science 318 (5855): 1469–1472. DOI:10.1126/science.1151710. PMC 2668859. PMID 17991826. 
  6. „Author's profile”. Scopus. 
  7. Lindahl, T. (1993). „Instability and decay of the primary structure of DNA”. Nature 362 (6422): 709–15. DOI:10.1038/362709a0. PMID 8469282. 
  8. Wood, R. D. (2001). „Human DNA Repair Genes”. Science 291 (5507): 1284–9. DOI:10.1126/science.1056154. PMID 11181991. 
  9. Satoh, M. S.; Lindahl, T. (1992). „Role of poly(ADP-ribose) formation in DNA repair”. Nature 356 (6367): 356. DOI:10.1038/356356a0. 
  10. Trewick, S. C.; Henshaw, T. F.; Hausinger, R. P.; Lindahl, T; Sedgwick, B (2002). „Oxidative demethylation by Escherichia coli AlkB directly reverts DNA base damage”. Nature 419 (6903): 174–8. DOI:10.1038/nature00908. PMID 12226667. 
  11. Barnes, D. E.; Lindahl, T (2004). „Repair and genetic consequences of endogenous DNA base damage in mammalian cells”. Annual Review of Genetics 38: 445–76. DOI:10.1146/annurev.genet.38.072902.092448. PMID 15568983. 
  12. Yang, Y. G.; Lindahl, T; Barnes, D. E. (2007). „Trex1 exonuclease degrades ssDNA to prevent chronic checkpoint activation and autoimmune disease”. Cell 131 (5): 873–86. DOI:10.1016/j.cell.2007.10.017. PMID 18045533. 
  13. Crow, Y. J.; Hayward, B. E.; Parmar, R; Robins, P; Leitch, A; Ali, M; Black, D. N.; Van Bokhoven, H i dr.. (2006). „Mutations in the gene encoding the 3'-5' DNA exonuclease TREX1 cause Aicardi-Goutières syndrome at the AGS1 locus”. Nature Genetics 38 (8): 917–20. DOI:10.1038/ng1845. PMID 16845398. 
  14. Broad, William J. (7. 10. 2015.). „Nobel Prize in Chemistry Awarded to Tomas Lindahl, Paul Modrich and Aziz Sancar for DNA Studies”. The New York Times. ISSN 0362-4331. Pristupljeno 7. 10. 2015. 
  15. Staff (7. 10. 2015.). „THE NOBEL PRIZE IN CHEMISTRY 2015 – DNA repair – providing chemical stability for life” (PDF). Nobel Prize. Pristupljeno 7. 10. 2015. 
  16. DOI:10.1038/nature.2015.18515
    This citation will be automatically completed in the next few minutes. You can jump the queue or expand by hand
  17. Sweden, Indexed Birth Records, 1860–1941
  18. Lindahl, Tomas (1967). On the structure and stability of nucleic acids in solution. Stockholm. 
  19. 19,0 19,1 „Cancer Research UK Grants & Research – Tomas Lindahl”. Arhivirano iz originala na datum 2008-05-23. Pristupljeno 10. novembra 2008. 
  20. "4 ways that Tomas Lindahl’s Nobel Prize for Chemistry revolutionised cancer research" Arhivirano 2015-10-08 na Wayback Machine-u, by Emma Smith, CRUK Science blog, 7. oktobra 2015.

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]