Willard Libby

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Willard Libby
Rođenje 17. prosinca 1908.
Grand Valley, Colorado, SAD
Smrt 8. rujna 1980.
Los Angeles, SAD
Državljanstvo Amerikanac
Polje Radioaktivnost
Institucija Sveučilište Columbia,
Sveučilište u Chicagu,
Sveučilište u Los Angelesu
Alma mater Sveučilište Berkeley, Columbia
Poznat po Radiokarbonsko datiranje
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za kemiju 1960.

Willard Libby (Grand Valley, Colorado, 17. prosinca 1908. – Los Angeles, 8. rujna 1980.), američki kemičar. Doktorirao na Kalifornijskome sveučilištu u Berkeleyju, gdje je boravio od 1933. do 1944. Od godine 1945. do 1959. radio u Institutu za nuklearne znanosti Sveučilišta u Chicagu, a zatim kao profesor kemije Kalifornijskoga sveučilišta u Los Angelesu. Od godine 1941. do 1945. sudjelovao u projektu Manhattan na pripremi prve atomske bombe. Poznat je po otkriću metode određivanja starosti organskih tvari s pomoću ugljikova radioizotopa 14C (radioizotopno datiranje). Metoda se pokazala izvanredno korisnom u arheološkim, antropološkim i geološkim istraživanjima, a Libby je za to otkriće 1960. nagrađen Nobelovom nagradom za kemiju. [1]

Radiougljično ili radiokarbonsko datiranje[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Datiranje ugljikom-14

Datiranje ugljikom-14, radiougljično datiranje ili radiokarbonsko datiranje je određivanje starosti organskih tvari na temelju omjera broja atoma stabilnog ugljikova izotopa 12C i radioaktivnog izotopa 14C. Izotop 14C nastaje u visokim slojevima Zemljine atmosfere djelovanjem kozmičkih zraka na dušik (14N). On se, vezan u ugljikovu dioksidu (CO2), širi brzo i ravnomjerno cijelom biosferom. Njegova se količina u atmosferi nije mijenjala kroz dugo vremensko razdoblje; zapravo, bila je konstantna sve do 1950-ih, kada je testiranjem termonuklearnog oružja u velikim količinama bio proizveden i raspršen u okoliš. Iz atmosfere 14C prelazi izravno u biljke i neizravno, preko hranidbenoga lanca, u druge žive organizme. Zbog toga je u živim bićima omjer 12C i 14C konstantan. Kada se smrću prekine izmjena tvari između organizma i atmosfere, radioaktivni se raspad ne zaustavlja i organske tvar počinje gubiti 14C. Određivanjem preostalog 14C u nekom uzorku nežive tvari može se izračunati koliko je vremena prošlo od trenutka smrti. Vrijeme poluraspada ugljika 14C iznosi 5 730 godina; ustanovi li se, na primjer, da neki komad drveta ili drvenog ugljena sadrži upola manje ugljika 14C nego živo stablo, zaključuje se da je taj komad drveta ili ugljena star 5 730 godina, ako sadrži samo četvrtinu količine 14C koju je imao dok je drvo bilo živo, star je 11 460 godina. Geiger-Müllerovim brojilom mogu se odrediti i ekstremno male količine tog izotopa. U živom drvetu od jednoga bilijuna atoma ugljika samo je jedan radioaktivan, u jednom gramu svježeg uzorka ugljika dogodi se približno 13,5 raspada u minuti. Danas se može odrediti starost organskih tvari: pergamenta, odjeće, fosila, ljudskih i životinjskih kostiju i drugog, od 500 do 50 000 godina. Metoda se primjenjuje u arheologiji, antropologiji, geologiji, geofizici. [2]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Libby, Willard Frank, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  2. radioizotopno datiranje, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.