Tatjana Marinić

Tečaj za upravitelje dječjih domova u Splitu veljače 1945. g. U sredini: Tatjana Marinić, upravitelj tečaja.

Tatjana Marinić (rođena Josipa; Slavonska Požega, 7. veljače 1897. - 8. veljače 1966) je bila hrvatska komunistica, učiteljica, humanitarka, partizanka i jedna od osnivačica Studija socijalnog rada.

Poznata je, između ostalog, po spasavanju djece iz ustaških logora tokom drugog svetskog rata.

Biografija

Aktivizam u zemlji

Josipa Marinić se u studentsko doba upoznaje s idejama ljevice i povezuje s naprednom omladinom. Težak položaj žena nakon rata doveo je do toga da se one u znatnom broju uključe u revolucionarni pokret koji se širio u južnoslavenskim zemljama. 1919. godine stupa u redove Radničke partije Jugoslavije (komunisti). U partijskoj školi koju pohađa u Zagrebu predaju, između ostalih, Đuka Cvijić, Miroslav Krleža i Vladimir Čopić.

Iste 1919. godine sreće Antuna Branka Šimića, jednog od najistaknutijih književnika hrvatske moderne. Iz tog će se susreta razviti velika ljubav, a on će joj posvetiti najljepše ljubavne pjesme i dati joj ime Tatjana koje će ona nositi do kraja života. Njihova veza prekinut će se preranom smrću pjesnika, koji je umro u Zagrebu 2. svibnja 1925. od tuberkuloze.

Nakon smrti svoga zaručnika Tatjana će se, po sopstvenim rečima, “baciti svim svojim bićem i energijom na partijski rad”. Čitavo je vrijeme angažirana na partijskim zadacima, na radu sa ženama, radu u tvornicama i partijskoj tehnici. Osim Tatjane Marinić u tom su se radu sa ženama isticale i druge aktivistkinje, kao Zlata Miler, Anka Butorac, Barica Debeljak i Lucija Borjan Jurin. Žene su se u to vreme, između ostalog, borile i za opšte pravo glasa.

1927. godine Tatjana stupa u brak sa vodećim hrvatskim komunistom, političkim sekretarom CK KPJ Đukom Cvijićem.

Za vreme vojno-monarhističke diktature u Jugoslaviji, Tatjana je bila zatvarana i teško batinana na zagrebačkoj policiji. Otpuštena je s posla u Geofizičkom zavodu, u kojem je radila. Fizičke posljedice zlostavljanja bile su toliko teške – posebno povreda kičme – da je zagrebački ogranak Partije šalje u Austriju na liječenje.

Emigracija

Po završenom liječenju Tatjana ostaje u Beču da u inozemstvu radi za Partiju. Od 1933. godine je živjela u emigraciji. Odlazi dva puta po zadatku u SSSR, gdje upoznaje, među ostalim revolucionarima, Maksima Gorkog, Nadeždu Krupsku i Klaru Cetkin. Za boravka u Beču i SSSR-u pomno je pratila razvoj pedagogije i psihologije. Njen boravak u Beču poklapa se sa vladom socijalista u Austriji, tokom koje dolazi do razvoja socijalne zaštite, područja koje će postati predmetom njenog izučavanja. S posebnim zanimanjem upoznavat će se s ustanovama za brigu o djeci, za dječji boravak, jaslice, vrtiće, te s ustanovama za starije ljude. Istovremeno će pohađati predavanja Sigmunda Freuda i psihologa Charlotte i Karla Büchlera.

Iste 1933. godine je isključena iz KPJ, na šta je uložila žalbu, i protiv čega je njen muž Đuka Cvijić oštro protestovao. U Partiju se uspjela vratiti tek nakon uporne borbe.

Povratak u Jugoslaviju

»Našao sam se s Tatjanom Marinić, koja je bila aktivna u Crvenoj pomoći. Uvijek bi se obradovao susretu s njom. Bila je neumoran radnik, trčala je i stizala na sve strane, stalno užurbana, uvijek dobro raspoložena. Imala je širok krug poznanika u Zagrebu, od proletera i skromnih domaćica do intelektualaca od kojih su mnogi, uvjeren sam, davali priloge za Crvenu pomoć, samo zato što ih je to tražila Tatjana.«

Rodoljub Čolaković

Po povratku u zemlju godine 1934. biva uhapšena već na zagrebačkom kolodvoru. Nakon izlaska iz zatvora zapošljava se u Odjelu za narodno zdravlje i socijalnu politiku Banovine Hrvatske. U tom svojstvu traži pomoć za unapređenje teške socijalne situacije u ruralnoj okolici Zagreba. U mjestu Rude kraj Samobora, u kraju kojim su vladali rahitis i tuberkuloza osniva školsku kuhinju za siromašnu djecu. Uz pomoć žena i djevojaka ovog kraja u suterenu privatne kuće osim kuhinje osniva jednu vrstu predškolske ustanove koja potom prerasta u “malu školu”, kako su ovu ustanovu nazvali sami stanovnici.

Posebno je bila aktivna u partijskoj humanitarnoj organizaciji Crvena pomoć i društvu Prijatelji prirode, udruženju planinara u kojem je Partija imala svoje uporište. Društvo je okupljalo radnike, studente, žene i druge građane i organiziralo masovne izlete u prirodu.

Drugi svetski rat

Ubrzo po okupaciji zemlje, Tatjana je ponovo uhapšena 1. svibnja 1941. godine i zatočena u ustaški zatvor. Po izlasku iz zatvora ona napušta Zagreb i definitivno prelazi u Rude, gdje vodi nastavu u Školi za odgajateljice. U toku prvih godina rata Tatjana i njezine učenice, opredijeljene ljevičarke, istakle su se u spašavanju djece koja su 1942. dopremljena iz logora Stara Gradiška i premještena u ustaške dječje logore Jaska i Reka.

Djeca sa Kozare u ustaškom logoru Stara Gradiška 1942.

Uz ime Tatjane Marinić sasvim bi pristajalo ime — majka hrabrost. Ova žena revolucionar, član Partije od 1919. godine, sa osamnaest svojih učenica uspjela se ubaciti u logor u Jasku. I njena sjećanja pomogla su mi da rekonstruišem život malih talaca u logorskim žicama. — Djecu koju smo primili — kaže Tatjana — a mnoga su bila polumrtva, smjestili smo u nekadašnje italijanske štale. U prvoj grupi bilo je 850 teško bolesne, polumrtve i mrtve djece. I djeca iz druge dvije grupe bila su poput kostura, lica cementne boje. Mnoga su umirala kad su morala učiniti najmanji teži pokret. Kad su, recimo, vršila nuždu. Digla bi se i — pala mrtva. Prva noć je bila strašna. Djeca su cvilila: »Majko, gdje si, majčice«.

– Zapis Jovana Kesara o Tatjani Marinić

Velikim trudom Tatjane i drugih aktivistica i aktivista, spašeno je od smrti na stotine djece iz ustaških logora. Dio njih ilegalno je smješten u zagrebačke obitelji. Prema podacima Tatjane Marinić, kroz logor u Jastrebarskom tokom rata prošlo je 3.336 djece. Do kraja septembra 1942. u porodice je iz ovog logora smješteno 1.637 malih talaca.

“Dvije tisuće djece, dvije tisuće djece na jednom malom prostoru a ne čuje se uobičajni žamor, ne čuje se dječji smijeh… Preko dana djeca su vani, pred barakama, sjede jedno do drugoga, apatično, nijemo. Iz očiju im viri strah, a jedino oči odaju život. Za ništa ne pokazuju interes. Ni hrana ne privlači. Nema osjećaja sigurnosti, samo nepovjerenje i strah, do užasa doživljen strah. Tek uzrast odaje da je to dijete.”

Pored Tatjane, organizatori ove akcije spasavanja su bili Dijana Budisavljević, Kamilo Bresler, Jana Koh, Dragica Habazin Majka, Vladimir Broz, Velimir Deželić, Ante Dumbović i drugi. Iste 1942. godine Tatjana ponovo završava u zatvoru, ovog puta u Jaski.

Po izlasku iz zatvora, u ljeto 1943. zajedno sa čitavim razredom svojih studentica prelazi u partizane. U partizanima koristi stečeno znanje i iskustvo te se bavi organiziranjem dječjih domova na području Banije, Korduna i Like, na mnogim oslobođenim područjima. Po oslobođenju Dalmacije prebacuje djecu iz zbjega bez roditelja na to područje. Za njih 1000 uspijeva organizirati dom u Splitu. Na prvom kongresu AFŽ Hrvatske, juna 1943. godine, izabrana je u glavni odbor.

Period FNRJ

Po završetku rata vraća se u Zagreb, gdje preuzima dužnost načelnika za dječju zaštitu u Ministarstvu za socijalnu politiku.

Njezin će rad u poslijeratnom periodu biti usmjeren na rješavanje nagomilanih teških socijalnih pitanja, ali će briga o djeci žrtvama ratnog terora ostati njezinom primarnom aktivnošću. Radi se o 80.000 djece koje treba smjestiti pod okrilje društvene brige, ali koja traže i poseban pristup stručnog osoblja te primjenu novih saznanja iz područja socijalne psihologije i pedagogije. Tatjana Marinić se predano bavi razradom sistema školovanja prvih kadrova putem dopunskih tečajeva, savjetovanja, stručnih seminara na kojima i sama predaje, a godine 1948. postaje upraviteljicom Škole za odgojitelje u Zagrebu. Već 1949. odlazi u Beograd u Savezno ministarstvo prosvjete, gdje će se ponovo moći baviti pitanjima predškolskog odgoja djece.

U poratnom razdoblju Jugoslavija nastoji uspostaviti jednakost i ravnopravnost među ljudima (u utopijskim traganjima za besklasnim društvom). Strategija ostvarivanja socijalističkog ideala jednakosti ide preko nivelacije materijalnog izvora blagostanja čije su osnovne mjere nacionalizacija i ukidanje privatnog vlasništva, koje bi trebale voditi ka političkoj ravnopravnosti pojedinaca.

Stoga je socijalna politika podređena općim političkim postavkama društva dok je s druge strane nadmoćna teoriji i praksi socijalnog rada. Čitav poslijeratni period je određen modelom “politike društvene jednakosti”. Rezultat takvog modela nije postignuće većih individualnih sloboda, već izjednačavanje socijalnih uvjeta života.

U tom razdoblju socijalna se prava ostvaruju i zakonski određuju.

To su pravo na rad, na obrazovanje, na zdravstvenu zaštitu, na mirovinu, prava osoba nesposobnih za rad, hendikepiranih…. To je i vrijeme zakonskog izjednačenja muškog i ženskog rada te prava na jednako plaćen rad muškaraca i žena, prava na porodiljski dopust koji može obuhvaćati period od početka trudnoće do godine dana plaćenog odsustva s radnog mjesta uz primanje od 80% dohotka.

Značajno je primijetiti da je u tom poslijeratnom razdoblju država ta koja promovira jedini i to javni sektor socijalne zaštite - nevladine službe ili privatni sektor u to vrijeme nemaju nikakvu ulogu.

Ono što nam se čini od izuzetne važnosti za specifičnu tradiciju razvoja socijalne zaštite i socijalnog rada u Hrvatskoj je činjenica da su vodeće osobe poput Tatjane Marinić, Valerije Singer i Jane Koch sudjelovale u narodnooslobodilačkom pokretu i mogle djelovati u poratnoj realnosti izgradnje novog društvenog poretka s političkim legitimitetom koje su stekle. Navodimo ključnu ocjenu koju o tom vremenu daje akademik dr. Eugen Pusić:

“U Hrvatskoj poslije drugog svjetskog rata nailazimo na koincidenciju principijelnih stvari i posebno povoljnih okolnosti koje su bile slučajne. Hrvatska je imala tradiciju po sve tri linije: pravnoj, pedagoškoj i medicinskoj, a imala je i dobru tradiciju dobrovoljnih karitativnih organizacija. Tu je postojalo i znanje i volja da se tim putem ide naprijed. Ali ono što je vjerojatno bilo presudno je da smo mi imali u Hrvatskoj to što drugi nisu imali, jednu grupu socijalnih aktivistkinja koje su sudjelovale u narodno-oslobodilačkom pokretu i NOB-u. (naglasila M. R.) Tu mislim na ljude poput Tatjane Marinić, Jane Koch i Valerije Singer. Tatjana Marinić je bila direktorica škole za odgajatelje u Samoboru i ona je sa čitavom školom otišla u partizane i tamo bila značajna ličnost. Autoritet tih partizanki, koje su kasnije došle u Zagreb i radile u socijalnoj politici bio je tako jak da se nametnuo i partijskim kanalima. Samo na taj način je bilo moguće prevladati oštru opoziciju režima protiv ideje obrazovanja socijalnih radnika. (…) Vladajuća koncepcija je bila da sudbina ljudi ovisi o velikim društvenim promjenama. Razvijaju se proizvodna sredstva, tehnologija rada i dolazi u suprotnost s proizvodnim odnosima. Proizvodni odnosi se lome u revolucijama, dolaze novi proizvodni odnosi i ti rješavaju sve probleme. Svaki pristup na individualnom nivou je smatran pogrešnim, pokazatelj građanskog individualizma. Ako se sruši kapitalizam i uvede socijalizam, onda više nema socijalnih problema. Tu opoziciju obrazovanju socijalnih radnika vjerojatno nitko nije bio u stanju svladati osim nas u Hrvatskoj, prije svega zbog partizanki koje su bile aktivne na toj liniji.” ¹

Tatjana Marinić će nastaviti svoju radnu karijeru u državnim institucijama od značaja za razvoj socijalnog rada i socijalne politike Jugoslavije. Postat će predsjednicom Nacionalnog komiteta Jugoslavije za problem predškolskog odgoja, te jednom od prvih počasnih članova Svjetske organizacije za brigu o djeci predškolskog uzrasta – OMEP.

Nakon Beograda se vraća u Zagreb i zapošljava u Savjetu za narodno zdravlje i socijalnu politiku Vlade NR Hrvatske. O tome će biograf zabilježiti: “Bila je pokretač mnogih akcija i aktivnosti u socijalnoj zaštiti. Naročito u osposobljavanju aktivista – dobrovoljnih socijalnih radnika; održavala je predavanja, seminare za aktiviste, predlagala i inicirala uvođenje novih suvremenih oblika socijalne zaštite. (…) Vodila svesrdnu brigu o dječjim domovima, ali nije ispuštala iz vida i potrebe starih građana te je na njenu inicijativu osnovan prvi Klub za starije ljude u Gornjem Gradu (centar Zagreba, M. R.)”.

Istodobno će se uključiti u radnu grupu za pripremu studija socijalnog rada. U tom će svojstvu biti uvrštena u stručni tim² čiji se članovi upućuju na studijski boravak u inozemstvo kako bi u različitim zemljama Europe i u SAD-u upoznali načine obrazovanja socijalnih radnika te izradili profil socijalnog radnika primjerenog potrebama Hrvatske. Tatjana Marinić će provesti svoj tromjesečni studijski boravak u Nizozemskoj, te će tom prilikom upoznati dr. Ernu Seiler, direktoricu škole za socijalni rad grada Beča, koja će potom biti pozvana u Zagreb da svojim znanjem pomogne pri organiziranju studija za socijalni rad. Dr. Seiler, ekspert za tehničku pomoć organizacije UN za casework, će organizirati i praksu studenata u narodnim odborima i socijalnim ustanovama.

Po povratku u zemlju Tatjana Marinić sudjeluje u programskom određenju studija socijalnog rada i biva izabrana za profesora metodike socijalnog rada na netom osnovanoj Višoj stručnoj školi za socijalne radnike u Zagrebu. Škola je osnovana godine 1952. i bila je najstarija škola te vrste ne samo u Hrvatskoj i Jugoslaviji već i na čitavom području jugoistočne Europe. U mirovinu odlazi 1957., a preminula je 8. veljače 1966. godine.

Kao priznanje njenom doprinosu razvoju socijalnog rada i stručnog obrazovanja u tom specifičnom sektoru društvenih nauka Društvo socijalnih radnika Hrvatske utemeljilo je nagradu za socijalni rad koja nosi njeno ime.

1 Iz intervjua dr. Eugena Pusića: “Povijest Socijalnog rada u Hrvatskoj. Intervju s akademikom Eugenom Pusićem” (neobjavljeni material). Intrevju je vodila prof. dr. sc. Marina Ajduković dana 20. ožujka 2004.

2 Taj stručni tim sa zadatkom upoznavanja “kod naprednih naroda o načinu uzdizanja i školovanja socijalnih radnika” upućen je u inozemstvo uz tehničku pomoć organizacije Ujedinjenih naroda. Tim su sačinjavali: dr. Eugen Pusić, Tatjana Marinić, Valerija Singer, Irena Bijelić, Jelena Vitanović, dr. Dragana Kastla, dr. Olga Bošnjaković, prof. Tomislav Špoljar i prof. Kamilo Bresler. Zemlje u koje su upućeni: USA, Austrija, Francuska, Holandija, Švedska, Švicarska i Zapadna Njemačka. Prema zapisu Kamilo Bresler: “Kako je došlo do osnutka Društva socijalnih radnika Narodne Republike Hrvatske?”

Literatura

• Jovan Kesar, Djetinjstvo moje ukradeno, 1983.
• Ivan Fumić: Djeca u logorima - žrtve ustaškog režima, 2011.

Vidi još

• Diana Budisavljević
• Kamilo Brössler

Vanjske veze

• Život i vrijeme Tatjane Marinić, jedne od osnivača Studija socijalnog rada u Hrvatskoj