Stevo Julius

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Stevo Julius
Nema slobodne slike
Rođen/a Stevan Julius
1929. (dob: 84-85)
Kovin, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
Nacionalnost Jugoslaven, Amerikanac
Etnicitet Židov[1][2]
Alma mater Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Zanimanje lekar
Roditelji Dezider Julius
Rodbina Đuka Julius
(brat)

Stevo Julius (Kovin, 1929), jugoslavensko-američki lekar, profesor na američkom Sveučilištu Michigan, učesnik Narodnooslobodilačke borbe i sin Dezidera Juliusa.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Prof. dr. Stevo Julius je rođen 1929 godine u Kovinu. Otac mu je bio Dezider Julius, znameniti jugoslavenski lekar i ravnatelj Psihijatrijske bolnice u Vrapču. Stevo je sa sedam godina doselio s obitelji u blizinu Zagreba, gdje je započeo školovanje. Tijekom Drugog svjetskog rata, tj. nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije i uspostave Nezavisne Države Hrvatske (NDH), Stevo i njegova obitelj su se našli pod udarom "zakonskih odredaba o rasnoj pripadnosti". U namjeri da spasi obitelj od progona, Stevin otac je dao cijelu svoju obitelj pokrstiti u mjesnoj crkvi. Stevin otac je govorio Stevi i njegovom mlađem bratu Đuki da trebaju biti ponosni što su židovi. Stevo se sa svojom obitelji, uz veliku pomoć pisca Slavka Kolara, sklonio u selo Stančić, nedaleko od Božjakovine. U Stančiću je obitelj Julius živjela razmjerno mirno od početka 1942, pa sve do rujna 1943 godine. Godine 1943, Stevin je otac poveo cijelu obitelj, označenu kao židovsku, na teritorij pod kontrolom partizana. Tada četrnaestgodišnji Stevo se našao sa starom talijanskom puškom u ruci na Kordunu.[3] U NOVJ-u je bio kurir u Zagrebačkom partizanskom odredu X korpusa, a zatim u bolnicama u Topuskom, Grumo i VIII korpusu.[1] Kraj Drugog svjetskog rata je dočekao kao izbjeglica u Italiji, a potom se cijela obitelj vratila u Zagreb.[3]

Po povratku Stevo je dovršio školovanje i diplomirao medicinu na Sveučilištu u Zagrebu 1953 godine. Nakon kratke specijalizacije u Zagrebu i službovanja u Goraždu kao liječnik opće prakse, vratio se u Zagreb na mjesto asistenta u bolnicu Rebro. Doktorirao je 1962 godine. 1964 otišao je u američki Ann Arbor (Michigan), gdje se zaposlio na Medicinskom fakultetu Sveučilišta države Michigan. Tu radi i danas u zvanju profesora medicine, profesora fiziologije i profesora hipertenzije.[3]

Većinu svojih istraživanja Stevo Julius je usmjerio prema graničnoj hipertenziji. Posebno ga je zanimalo razlikovanje primarnih od sekundarnih pojava vezanih za krvni tlak. Stevo Julius je objavio oko 330 znanstvenih radova u području hipertenzije, od kojih je veliki broj pobudio veliko zanimanje stručnjaka iz područja hipertenzije.[3]

Stevo Julius je vrlo aktivan u SAD i na međunarodnom planu u edukaciji u području hipertenzije. Za svoj je rad dobio mnoga priznanja, među kojima su: počasni doktorat (Göteborg, Švedska), nagrada Merit (NIH, SAD), Distinguished Faculty Award Sveučilišta Michigan, Life Achievements Award, koju dodjeljuje Council of Hypertension Research, American Heart Association, počasno članstvo društava za hipertenziju Australije, Finske, Mađarske, Španjolske, Švedske i Poljske. Međunarodno društvo za hipertenziju je ustanovilo nagradu "Stevo Julius" za vrhunsku edukativnu djelatnost u području hipertenzije.[3]

Citati[uredi - уреди | uredi izvor]

Wikiquote „Ja sam samo kulturno Židov, nisam pobožan. Moji roditelji nikad nisu skrivali da smo Židovi, ali nikad nismo prakticirali vjeru. Ne prakticiramo je ni sada. I to su znali i Nijemci kada su došli u Jugoslaviju. To znaju i moji prijatelji Židovi, kojima je to vrlo teško shvatiti. Ne mogu to shvatiti ni neki koji nisu Židovi, imam niz američkih prijatelja koji bi željeli biti Židovi. Imaju tu ludu ideju da su svi Židovi strašno pametni. A nisu, ima i blesavih.[2]
(Stevo Julius 2012 godine u intervju za Nacional.)
Wikiquote „Ovaj dio Europe uvijek je bio na granici između istoka i zapada, uvijek su jedni išli u jednom smjeru, drugi u drugom i još se od plemena tu netko sudarao. No najgore je što ljudi ovdje tuku jedni druge, a ne znaju zašto. Srbi se, zapravo, još uvijek bore za Bizant i pravoslavnu crkvu, a Hrvati za Rim – samo to više i ne znaju.[2]
(Stevo Julius 2012 godine u intervju za Nacional.)
Wikiquote „Nisam ekonomist, nego doktor. A kao doktoru mi je jako teško vidjeti da svaki četvrti bolesnik nije osiguran i da mu ne mogu pomoći. Zato smatram da je najvažnije da postoji jedno javno osiguranje za svakoga, a kako će se to politički riješiti nije moje područje..[2]
(Stevo Julius 2012 godine u intervju za Nacional.)

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 Jaša Romano, 1980, str. 396
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Sorić, Marija (19.6.2012). 'Moja bolnica prima puno neosiguranih osoba, zato je uvijek u minusu'. Nacional. Arhivirano iz originala na 2. 8. 2014. Preuzeto 2. 8. 2014
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Stevo Julius - Biografija. Knjižnice Instituta Ruđer Bošković. Preuzeto 2. 8. 2014

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Partizanska spomenica 1941. Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi.
  • Romano, Jaša (1980). Jevreji Jugoslavije 1941-1945: žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata, Beograd: Jevrejski Istorijski Muzej, Saveza jevrejskih opština Jugoslavije.
  • Julius, Stevo (2005). Ni crven ni mrtav, Zagreb: Durieux. ISBN 953-188-210-X