Rusko-turski rat (1735–1739)
| Rusko-turski rat 1735.-1739. | |||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
 Portret feldmaršala Burkharda Christopha von Munnicha | |||||||||||
| |||||||||||
| Sukobljeni | |||||||||||
.svg){kind=small} Rusija Austrija
|
.svg){kind=small} Otomansko carstvo
| ||||||||||
Rusko-turski rat, poznat i kao Rusko-austrijsko-turski rat (1735-1739), bio je jedan u nizu Rusko-turskih ratova, između Carske Rusije i Otomanskog carstva, zbio se zbog niza naoko malih i nepovezanih događaja, poput borbe za poljsko nasljeđe (1733-1735.), kao i zbog niza prepada krimskih Tatara. Ovaj rat je za Rusiju bio samo jedan djelić borbe za pristup Crnom moru.
Prije samog izbijanja rusko-turskog rata, ruska diplomacija je htjela osigurati povoljnu međunarodnu situaciju sklapanjem nekoliko ugovora s Perzijom 1732.-1735. (tad je Perzija bila u ratu s Turskom 1730.-1736.). Istovremeno je nastojala osigurati poljsku krunu svom protežeu Augustu III. namjesto francuskog štićenika Stanislawa Leszczynskog, 1735. godine, jer je tada Francuska bila osmanski saveznik. Valja napomenuti i to da je Austrija bila ruski saveznik od 1726.
Formalni povod za objavu rata (casus belli) bili su stalni prepadi Krimskih Tatara na Ukrajinu krajem 1735. godine i vojni pohod Krimskog Kana na Kavkaz 1736. godine, ruskim zapovjednica naređeno je da zauzmu Azov i Krim.
U samo predvečerje rata 1735. godine, Rusija je sklopila mir s Perzijom, vrativši Perziji sve što je osvojila za vrijeme Rusko-perzijskog rata od 1722. do 1723. godine.
Ubrzo nakon prelaska Dnjepra 20. 5. 1736., ruska vojska od 62.000 ljud) pod zapovjedništvom feldmaršala Burkharda Christopha von Munnicha je u olujnom naletu zauzela ključnu osmansku utvrdu Perekop na ulazu u Krim i odmah potom okupirale Bahčisar na Krimu (17. 6.). Međutim, zbog nedostatne opskrbe, ali i zbog izbijanja teške epidemije, Münnich je bio prisiljen na povlačenje u Ukrajinu. Na drugoj strani je ruska vojska od 28.000 ljudi pod zapovjedništvom generala Petera Lacyja 19. 6. zauzela utvrdu Azov, uz veliku pomoć Donske riječne flotile pod zapovjedništvom viceadmirala Petra Bredahla. U julu 1737., Münnichove jedinice su u silovitom napadu zauzele osmansku utvrdu Očakov u južnoj Ukrajini, a na drugoj strani Lacyjeva armija (sad već narasla na 40.000 ljudi) je upala u Krim i nanijela brojne poraze vojsci Krimskog kanata, te zauzela Karasubazar (današnji Belogorsk). Međutim, Lacy je također morao napustiti zauzete položaje na Krimu, zbog nedostatne opskrbe.
U srpnju 1737. godine, Austrija je ušla u rat protiv Osmanskog Carstva, ali je doživjela broje poraze. Već u augustu, Rusija, Austrija i Osmansko Carstvo otpočele su pregovore u Nemirovu, koji su ispali besplodni. Tokom 1738. godine nije bilo značajnih vojnih operacija, ali je ruska vojska morala napustiti Očakov i utvrdu Kinburn (na ušću Djepra u Crno more) zbog epidemije kuge.
U završnoj godini rata tj. 1739. godine, ruska vojska pod zapovjedništvom feldmaršala Münnicha ponovno prešla Dnjepar i porazila tursku vojsku u Bitci kod Stavučana (17. 8.) i zauzela utvrde Hotin (19. 8.) i Iaşi. Na drugoj strani bojišta, Austrija je doživjela poraz od Turaka u Bitci kod Grocke, te je nakon toga bila prinuđena s Osmanskim Carstvom potpisati poseban mirovni ugovor zvan Beogradski mir (21. 8.). Nakon ispadanja Austrije iz rata, a i zbog neposredne ratne opasnosti švedske invazije, Rusija je također bila prisiljena potpisati mirovni ugovor, što je i napravila potpisavši 18. 9. s Osmanlijama Mir iz Niša čime je okončan rat.
