Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

U Bosni i Hercegovini živi preko milion stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti. Velika većina njih su pripadnici srpskog naroda.

Nakon ukidanja Pećke patrijaršije, od kraja 1760-ih do 1880, Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini je bila pod direktnom nadležnošću Carigradske patrijaršije. Nju su vodili fanarioti, grčki sveštenici iz Istanbula. Godine 1920, posle Prvog svetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS, Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini dolazi pod verski autoritet novo-uspostavljene Srpske patrijaršije, pod patrijarhom Dimitrijem.

Danas u Bosni i Hercegovini nad pravoslavnima ima nadležnost Srpska pravoslavna crkva.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Britanski historičar Malcolm smatra da je Pravoslavna crkva jedva bila nazočna na teritoriju srednjovjekovne Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala važniju ulogu.[1] U ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijaše dio kulturnog i političkog svijeta srpskih župa i kneževina. Veći dio hercegovačkog plemstva bio je u 14. i 15. stoljeću bogumilske vjere, a vjerojatno je tako bilo i sa samim pučanstvom. No, čini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u srednjovjekovnoj Bosni sve dok kralj Tvrtko nije proširio bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. stoljeća na gornji tok rijeke Drine i dijelove današnje Crne Gore i Srbije uključujući tu i pravoslavni manastir Mileševa. Gotovo svi bosanski kraljevi su bili smatrani hereticima jer su uvijek bili vjerski neopredjeljeni između Bogumila i crkve Bosanske (patarenske) sve do kralja Tomaša 1449 godine.

Nakon dolaska Turaka slika se počinje naglo mijenjati. Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni svećenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Paprači, Ozrenu i Gostoviću), a važni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Bosanski mitropolit spominje se prvi put 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerojatno je sagrađena sredinom 16. stoljeća. Te nove građevine iznenađuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno građenje novih crkava - očito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje. Premda su hrišćani bili ponižavani i ugnjetavani, otomanski režim je favorizirao Pravoslavnu crkvu, jer je ona imala središnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a katolička izvan njega.[1] Od 16. vijeka Otomanske vlasti naseljavaju dosta pravoslavnih Vlaha u Bosni, ali oni vremenom bivaju posrbljeni. Taj je vlaški element bio toliko važan u nastanku bosanskog pravoslavnog stanovništva da se još i nakon tri stoljeća izraz "Vlah" rabio u Bosni u značenju "pripadnik Pravoslavne crkve".[1]

Manastir Tvrdoš, sjedište Zahumsko-hercegovačko i primorske eparhije.

Bosanski pravoslavni mitropolita uselio se u svoju službenu rezidenciju u Sarajevu 1699. godine. Do kraja 18. stoljeća imao je pod sobom četiri episkopa, u Sarajevu, Mostaru, Zvorniku i Novoj Pažani (danas u Srbiji).[1] Obični sveštenici su bili prilično neobrazovani i uglavnom su oskudne zalihe Biblija i liturgijskih knjiga dobavljali iz tiskara u Rusiji i Rumunjskoj.[2] Premda književna produkcija pravoslavnog svećenstva u Bosni u to vrijeme nije bila velika, ne smije se zanemariti važan doprinos Pravoslavne crkve likovnoj baštini Bosne.[3]

Na početku 19. vijeka neki su promatrači zabilježili da je otomanska politika u Bosni bila sklonija katolicima nego pravoslavcima.[4] Vjerojatno je to bio odraz sve većeg poistovjećivanja pravoslavlja s pokretom otpora osmanlijskoj vladavini u Srbiji, a katolicima u Bosni moglo se vjerovati da se neće urotiti s novom susjednom velesilom, Napoleonovim carstvom, koje su oni smatrali "dozlaboga" ateističkim.[1]

Mnogi strani promatrači su govorili o teškoj korupciji u Pravoslavnoj crkvi u 19. vijeku. Jedan je njemački putnik zabilježio kako popovi kupuju parohiju za izmedu 20 i 200 dukata.[5][6] Drugi je putnik zabeležio kako pravoslavni episkopi kupuju episkopije za velike svote novca, koje zatim nastoje nadoknaditi od svoje pastve. Radi toga su se upuštali u "neobično prisne odnose s lokalnim muslimanskim vlastima".[7]

Mnogi su posjetitelji komentirali suparništvo izmedu katoličkog i pravoslavnog svećenstva u Bosni, da neprijateljstvo izmedu te dvije vjerske zajednice "podržavaju svećenici obiju crkava iznoseći grozomorne optužbe jedni na racun drugih".[8] Britanski povjesničar Noel Malcolm smatra da bez poticanja tih dviju strana u sporu, katolički i pravoslavni seljaci ne bi imali mnogo razloga da se ne trpe.[1] Neki među pravoslavnim svećenicima i učiteljima su agitovali za "nacionalnu stvar". Takav je bio i Teofil Petranović, učitelj u pravoslavnoj školi u Sarajevu 1860-ih godina, koji je okupio oko sebe skupinu ljudi što su obilazili sela i govorili pravoslavnim seljacima da je vrijeme da prestanu sami sebe nazivati "hrišćanima" i počnu se nazivati Srbima. Tu je bio i Vaso Pelagić, ravnatelj pravoslavne škole u Banjoj Luci, koji je agitirao za oslobođenje Srba.[9]

U drugoj polovini 19. vijeka, oko 1871-1872. godine, se javilo osjećanje neprijateljstva prema kršcanima među nekim muslimanskim svećenicima i hodžama.[10] Poznati je skandal izbio oko gradnje pravoslavne saborne crkve u Sarajevu. To bijaše simbol izmijenjenog statusa bosanskih kršcana, čije su interese sada promicala strana predstavništva i vlade tobože "zaštitnickih" velesila - Rusija se zauzimala za pravoslavce a Austro-Ugarska za katolike. Kad je 1872. godine Saborna crkva bila pred završetkom, izbila je ogorčena raspra između pravoslavne zajednice i muslimanskog svećenstva, koje je zahtijevalo da toranj crkve ne smije biti viši od minareta Begove džamije.[11] Pa i sama zvonjava zvona bila je nešto novo. Prema odavno utvrđenom običaju, u otomanskim gradovima nisu smjela zvoniti crkvena zvona.[1]

Period Austro-Ugarske okupacije od 1878-1918[uredi - уреди | uredi izvor]

Odlukama Berlinskog kongresa, pored političke, Austro-Ugarskoj je pripala i crkvena vlast. Odmah nakon zaposjedanja Bosne i Hercegovine počelo je preuređenje i crkvenih organizacija. Osnovni cilj Austro-Ugarske bio je osiguranje uticaja na izbor više crkvenih hijerarhija i odvajanje Srpske pravoslavne crkve od suprematije crkvenih vlasti u Sarajevu.

Konvencija sa Carigradskom patrijaršijom[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon niza diplomatskih aktivnosti 28 marta 1880 sklopljena je Konvencija sa Carigradskom patrijaršijom o regulisanju odnosa Pravoslavne crkve u Sarajevu.

U sastav Carigradske patrijaršije pored Dabrobosanske eparhije ulaze i Zvornička, Zahumsko-hercegovačka, a kasnije i Banjalučko-bihaćka eparhija.

Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini je dobila i svoju nacionalnu jerarhiju (grčke mitropolite zamijenili su velikodostojnici Srbi), a grčki mitropolit Antim je odstupio. Na njegovo mjesto dolazi Sava Kosanović koji je dužnost mitropolita dabrobosanskog obavljao u periodu od 1881. do 1885. godine.

Pravo postavljanja episkopa pripalo je austrougarskom caru uz formalnu saglasnost carigradskog patrijarha kojem je od vlade zajamčeno 58.000 groša godišnje na ime dotadašnjeg crkvenog prihoda u Bosni i Hercegovini.

Mitropoliti su od tada platu dobijali od Zemaljske vlade čime su izgubili pravo ubiranja crkvenih poreza koje je prešlo na državu. Preko zavisnih mitropolita bilo je moguće uticati na niže sveštenstvo i narod. Time je Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini ušla u sferu uticaja Austro-Ugarske.

Kako je Konvencijom patrijarha plaćala Zemaljska vlada u Sarajevu, a ne više mitropoliti, ona je nastupala i kao predstavnik i zastupnik Pravoslavne crkve Bosne i Hercegovine kod Vaseljenske patrijaršije.[12]

Osnivanje bogoslovije[uredi - уреди | uredi izvor]

Već 1882. godine osnovana je Bogoslovija sa seminarom za sve bosanskohercegovačke eparhije, koja je do Prvog svjetskog rata radila u Reljevu, a između dva svjetska rata u Sarajevu. Izgradnja zgrade gdje je smještena Bogoslovija u Reljevu izvršena je u periodu između 1883. i 1884. godine, na zemljištu koje je darovao mitropolit Sava Kosanović, a kao projektanti se pojavljuju arhitekti Johan Kelner i Josip Černi.

Osnivanje Konzistorija[uredi - уреди | uredi izvor]

Mitropolitski konzistorij osnovala je Zemaljska vlada 13.avgusta 1883 kao organ za crkvena pitanja i uz mitropolita najviša vlast. Njegove članove – provjerene i njoj odane sveštenike – postavljala je i plaćala vlada, kojoj su jedino i bili odgovorni.

Period Jugoslavije[uredi - уреди | uredi izvor]

Pripajanje pravoslavne crkve BiH Srpskoj pravoslavnoj crkvi  je proglasio je kralj Aleksandar I svojim aktom od. 17. juna 1920. godine. Do tada je Pravoslavna crkva BiH bila u nadležnosti Carigradske patrijaršije. Pregovori sa Carigradskom patrijaršijom o pripajanju Pravoslavne crkve BiH Srpskoj pravoslvanoj crkvi trajali su više od šest mjeseci. Okončani su tek kada je plaćeno 1,5 milion franaka naknade. Nakon toga je Carigradska patrijaršija 19. marta 1920. priznala i blagoslovila pripajanje. [1]

Upravna podjela[uredi - уреди | uredi izvor]

Mitropolija dabrobosanska[uredi - уреди | uredi izvor]

Dabrobosanka mitropolija obuhvata prostor srednje Bosne i sjeveroistok Hercegovine. Sjedište mitropolije je u Sarajevu. Na njenom čelu je mitropolit Nikolaj. Za potpunije podatke pogledaj glavni članak o Mitropoliji dabobosanskoj.

Eparhija banjalučka[uredi - уреди | uredi izvor]

Motiv iz Bosanske Krupe

Epahija banjalučka je po broju vjernika najveća bosansko-hercegovačka eparhija. Po prostranosti je najmanja. Obuhvata približno banjalučko-prijedorsku regiju, te Lijevče polje. Sjedište eparhije je u Banja Luci. Na njenom čelu je episkop Jefrem. Za potpunije podatke pogledaj glavni članak o eparhiji banjalučkoj.

Eparhija bihaćko-petrovačka[uredi - уреди | uredi izvor]

Eparhija bihaćko-petrovačka obuhvata krajni sjeverozapad Bosne i Hercegovine. Od svih eparhija SPC u BiH ona je najmanja brojem vjernika. Sjedište joj je u Bosanskom Petrovcu. Na njenom čelu je episkop Hrizostom. Za potpunije podatke pogledaj glavni članak o eparhiji bihaćko-petrovačkoj.

Eparhija zahumsko-hercegovačka[uredi - уреди | uredi izvor]

Eparhija zahumsko-hercegovačka obuhvata veći dio Hercegovine. Eparhijsko sjedište je u Mostaru. Zbog posljedica zadnjeg rata privremeno sjediše eparhije je u Trebinju. Na čelu eparhije se nalazi episkop Grigorije. Za potpunije podatke pogledaj glavni članak o eparhiji zahumsko-hercegovačkoj.

Eparhija zvorničko-tuzlanska[uredi - уреди | uredi izvor]

Eparhija zvorničko-tuzlanska obuhvata sjever i istok Bosne. Eparhijsko sjedište je u Tuzli. Privremeno sjedište eparhije je u Bijeljini. Na čelu eparhije je episkop Vasilije. Za potpunije podatke pogledaj glavni članak o eparhiji zvorničko-tuzlanskoj.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Đoko Slijepčević, Historija Srpske pravoslavne crkve, II knjiga, Od početka XIX vijeka do kraja Drugog svjetskog rata, Munhen, 1966. (korištene usluge biblioteke Bošnjačkog instituta, fondacija Adila Zulfikarpašića-Sarajevo), 1966.
  • Rajko L. Veselinović Istorija srpske pravoslavne crkve sa narodnom islorijom. Udžbenik za V razred srpske pravoslavne bogoslovlje, knj. 2. Begrad 1966. str. 6.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 "Noel Malkom: POVIJEST BOSNE". https://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Malcolm_Povijest_Bosne.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. Andrić, Development of Spiritual Life in Bosnia, str. 62-63.
  3. Vidi dvije knjige Zdravka Kajmakovića, Zidno slikarstvo i Georgije Mitrofanović.
  4. Šamić, Les Voyageurs franyaix, str. 112.
  5. Maurer, Eine Reise durch Bosnien, str. 364-365
  6. usp. slične izveštaje Atanaskovićeve iz 1853. godine: Berislav Gavranović, Bosna i Hercegovina od 1853-1870. godine, str. 44.
  7. Iz izvještaja Atanaskovićeva nasljednika Jovanovica iz 1862. godine: Berislav Gavranović, Bosna i Hercegovina od 1853-1870. godine, str. 280.
  8. Chaumettc-dcs-Fossses, Voyage en Bosnie, str. 75.
  9. Ivo Andrić, Razvoj duhovnog živata u Bosni, str. 53-54
  10. Koetschet, Osman Pascha, str. 46-49.
  11. Arthur Evans, iako poznat po svojim antimuslimanskim stavovima, napisao je o toj crkvi, kad ju je vidio 1875. godine, da je "razmetljiva gradevina" i dodao: "Kršcani nisu bili zadovoljni odobrenjem da sagrade crkvu na najistaknutijem položaju u jednoj od glavnih gradskih ulica, nego su morali pošto-poto podići pretencioznu gromadu koja ce baciti u zasjenak najveću od dvije stotine i nešto džamija... Teško je bilo možda i očekivati da će neuki muslimanski fanatici ravnodušno gledati ovo najnovije očitovanje kršcanske poniznosti" (Through Bosnia, str. 247).
  12. "Jelena Božić Srpske pravoslavne crkve u Sarajevu od 1878-1918". Srbi u Bosni i Hercegovini. http://www.nasljedje.org/docs/pdf/srpske_pravoslavne_crkve.pdf. pristupljeno 9. 2. 2017. 

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]