Platon Atanacković

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Platon Atanacković

Platon Atanacković
Platon Atanacković

Datum rođenja: 10. jul 1788.
Mesto rođenja: Sombor (Habzburška monarhija)
Datum smrti: 21. april 1867.
Mesto smrti: Novi Sad (Austrijsko carstvo)

Platon Atanacković (Sombor, 10. jul 1788Novi Sad, 21. april 1867) je bio episkop budimski (1839-1851) i bački (1851-1867), pisac, politički radnik i veliki dobrotvor srpske prosvjete.

Biogafija[uredi - уреди | uredi izvor]

Njegovo svetovno ime bilo je Pavle. Gimnaziju i bogosloviju završio je u Karlovcima, zatim je položio učiteljski ispit, oženio se, zapopio i postao učitelj u Somboru 1809. Uskoro se istakao kao dobar pedagog i postao prvi profesor prve srpske preparandije u Sentandreji kod Budima (1812. Do 1815). Na tom položaju ostao je punih sedamnaest godina i kada je preparandija premještena u Sombor (18151829). Uz to je bio i paroh somborski.

Kada je 1824. ostao udovac, naumio je da se zakaluđeri. Predstavnici crkve zamjerali su mu, što je ranije pisao protiv monaštva i morao je duže vremena da provede kao isposnik u manastiru Krušedolu, gdje se i zakaluđerio 1829. Poslije toga ubrzo je postao iguman i arhimandrit, prvo u Šišatovcu, a kasnije u Bezdinu.

Episkopsko zvanje[uredi - уреди | uredi izvor]

1839. postavljen je za budimskog episkopa. Za vrijeme srpskog ustanka protiv Mađara 1848. došao je u vrlo nezgodan položaj. Ranije već ponuđeno mu mjesto načelnika za pravoslavnu crkvu u ugarskom Ministarstvu Prosvjete uspio je da odbije na zgodan način, ali je biva primoran da se primi uprave nad cijelom srpskom crkvom pod ugarskom vlašću, kada je patrijarh Rajačić, kao duhovni vođa pobunjenih Srba, proglašen izdajnikom. Ta okolnost, uz premještaj Atanackovića u bačku eparhiju silom državne vlasti, bila je povod kasnijeg dugotrajnog sukoba s patrijarhom, iako se Atanacković međutim pridružio srpskoj vojsci kod Sombora i s njom prešao u Srem. Taj spor podastakao je Atanackovića da napiše svoju apologiju i štampa je u Beču 1850, pod naslovom Analitika.

Veliko rodoljublje Atanackovića ogleda se u njegovim darovima srpskim prosvjetnim ustanovama. On je dao 40.000 forinti za osnivanje srpske pravne akademije u Novom Sadu, kupio je štampariju Dr. Medakovića i poklonio je srpskoj novosadskoj gimnaziji, osnovao je u Somboru fond, nazvan Platoneum za izdržavanje siromašnih učenika preparandije, pomagao je narodno pozorište i druge ustanove, a na aljmaškom groblju kod Novog Sada podigao je sebi kapelu za grobnicu, pored nje je ustanovio školu sa stanom za učitelje i osigurao im izdržavanje. 1841. je svoju ličnu biblioteku od 787 knjiga poklonio Biblioteci Matice srpske,[1][2]. Zaveštao je zdanja za Srpsku akademiju u kojima se sada nalazi Ogranak SANU u Novom Sadu.[3]

Naučni i književni rad[uredi - уреди | uredi izvor]

Politički rad Atanackovića vidi se naročito iz njegove knjige Dijetalne besjede (1845), u kojoj su štampani njegovi govori, koje je u interesu srpskoga naroda držao na madžarskim zemaljskim saborima od 1837. do 1844.

Atanacković je znatne zasluge stekao i za Maticu srpsku, čiji je predsjednik bio od njena prijenosa u Novi Sad pa do svoje smrti. Kao književni radnik bio je već od 1845. počasni član ruskog Obščestva istorji i drevnostej pri univerzitetu u Moskvi, češkog muzeja u Pragu i Društva srpske slovesnosti u Beogradu.

Od književnih radova Atanackovića, kojih ima preko 40, najvažniji je Prinos rodoljubivih mislej na žertvenik narodnoga napretka, koji je je dvaput izdan (1856. i 1864), zatim Dijetalne besjede i Povijest rezidencije episkopata budimskago, a od časti i ovoga samog (1846); Pedagogika i metodika (1815) i dr. Uz to je Atanacković štampao nekoliko nadgrobnih i drugih prigodnih besjeda i poslanica. Osobito mnogo je radio na školskoj književnosti i izdao je čitav niz udžbenika, iz nauke o vjeri, o jeziku srpskom i njemačkom, matematici, pedagogiji i katihetici.

Osim toga, preveo i štampao veliki broj knjiga Sv. Pisma staroga i novoga zavjeta, kao i neke knjige stranih pisaca. Smatra se da je on bio prvi prevodilac pojedinih knjiga Starog zaveta na srpski jezik.[4] Tako je već pred kraj svoga života, kao sedamdesetsedmogodišnji starac preveo njemačko djelo J. F. Hilera Neotstupni vođa kroz vrleti i klance života, a za mladosti svoje 1823. i djelce L. Miterpachera -{Unterricht über Maulbaum – u. Seidenraupenzucht}-, što mu je iste godine donijelo i zvanje »svilodjelija profesora« u srpskom somborskom Pedagogijumu. U borbi oko pravopisa bio je na strani konzervativaca, te je i na godinu dana pred smrt štampao svoj Povtorni napjev nad azbukom, složen starcem Mirkom (1866).

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Prethodnik:
Pantelejmon (Živković)
Episkop budimski 18391851. Nasljednik:
Arsenije (Stojković)