Marin Falier

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Marin Faliero
Marino Faliero.jpg
Portret Marina Faliera
Mletački dužd
Vladavina 1354. - 1355.
Prethodnik Andrea Dandolo
Nasljednik Giovanni Gradenigo
Rođenje oko 1285. [1]
Venecija, Mletačka Republika
Smrt 1355. [1]
Venecija, Mletačka Republika
Pokop Bazilika Santi Giovanni e Paolo, Venecija

Marin Faliero (oko 1285., Venecija - 1356., Venecija), bio je 55. mletački dužd koji je vladao svega jednu godinu od 1354. do svog smjenjivanja iduće godine.[2] On je bio jedini venecijanski dužd koji je smjenjen zbog urote i nakon tog osuđen na smrt odsjecanjem glave.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Prije izbora za dužda bio je podesta na Hvaru i Braču 1334., nakon tog podesta Padove 1338., Trevisa 1339. i Chioggie 1342. Zatim je 1346. kao komandant venecijanske flote sudjelovao u gušenju zadarske pobune.[1]

Nakon toga je opet po jednu godinu bio podesta po gradovima u Venetu i u par navrata komandant venecijanske mornarice. Nakon svih tih brojnih dužnosti 1354. izabran je za dužda. U to vrijeme Mletačka Republika bila je već skoro četiri godine u ratu sa rivalskom Republikom Genovom, a ratna sreća koja je ispočetka bila na venecijanskoj strani sad se počela okretati na stranu protivnika. Svega mjesec dana od svog izbora, Faliero je poslao flotu pod zapovjedništvom Niccola Pisanija protiv Genovežana, ali je ona pretrpljena katastrofalni poraz, u kom su svi venecijanski brodovi uništeni i zapljenjeni.[1] Nakon tog je bio prisiljen zatražiti intervenciju od cara Svetog rimskog carstva Karlo IV, koji je uspio uvjeriti Genovežane na obustavu neprijateljstava na četiri mjeseca.[1]

Venecijanci su izgleda bili totalno nezadovoljni lošom politikom svojih oligarha i katastrofalnim ekonomskim stanjem koje je vladalo u gradu, a to nezadovoljstvo htio je iskoristiti Faliero i izvesti državni udar u aprilu 1355.[1]

On je uspio okupiti nezadovoljnike među građanima, i nadao se da će uz njihovu pomoć uspjeti srušiti aristokraciju i sam preuzeti vlast. Ali kako mu je urota bila loše organizirana, jedan od urotnika krznar Vendrame, otkrio je njegove namjere, pa su svi ubrzo pohapšeni.[1] Deset njegovih kolovođa obješeno je ispred Duždeve palače a njemu je sudio sud od 36 izabranih plemića. Oni su ga osudili na smrt odsjecanjem glave i zapljenu svih njegovih dobara, jedinu milost pokazali su prema njegovoj drugoj ženi kojoj je ostavljeno 2000 dukata za uzdržavanje.[1]

Inače po venecijanskim legendama uzroci te pobune bili su sasvim drugi i prozaičniji – uvreda koju je nanio Michele Steno (inače budući dužd) Aluici Gradenigo, drugoj ženi Marina Faliera, zbog koje ga je on strpao u zatvor, i navodno izrazio opće nezadovoljstvo sa venecijanskom aristokracijom.[1]

Ostavština[uredi - уреди | uredi izvor]

Venecijanska vlast željela je potpuno izbrisati bilo kakvu uspomenu na Marina Faliera pa su i njegov portret (obavezni za sve duždeve) odstanili iz Sale velikog vijeća, a na njegovom mjestu obojali prostor u crno uz natpis Hic est locus Marini Faletro decapitati pro criminibus (To je prostor rezerviran za Marina Faliera, obezglavljenog zbog zločina).

Njegova sudbina bila je inspiracija za dramu koju je 1820. napisao Lord Byron i nešto kasnije 1829. Casimir Delavigne, koja je nešto kasnije 1835. iskorištena kao libreto za operu Gaetana Donizettia Marino Faliero.

Prethodnik:
Andrea Dandolo
Coat of Arms of the Republic of Venice.svg
Mletački dužd
(1354. - 1355.)
Nasljednik:
Giovanni Gradenigo

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]