Kraljevstvo Mallorce

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Kraljevstvo Majorka
Regne de Mallorca
vazalna monarhija
[[Kruna Aragona|]] Royal Banner of Aragón.svg
1231. – 1349. Flag of Spain (1785–1873, 1875–1931).svg [[Špansko Carstvo|]]
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija
Glavni grad Palma de Mallorca / Perpignan
Jezik/ci katalonski
Religija kršćanstvo, islam, judaizam
Politička struktura vazalna monarhija
Historija
 - Uspostavljena 1231.
 - Ukinuta 1349.

Kraljevstvo Mallorca (katalonski: Regne de Mallorca je ime historijske monarhije koja je egzistirala od 1231. do 1349. na tlu Baleara i enklavama po Katoliniji i Oksitaniji.[1]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Aragonski kralj Jaime I - Osvajač zauzeo je Mallorcu 1229. i ostale balearske otoke (osim Menorce koja je zauzeta 1235.) i anektirao ih u Krunu Aragona.[2] Casus belli za napad na Mallorcu bila su dva broda, koje su oko 1227. zapljenili Saraceni valije Abu Yahye iz Mallorce.[1]

U svom testamentu od 21. augusta 1262., potvrđenom deset godina kasnije, ostavio je svom mlađem sinu, Jaimeu (Jaime II) - Kraljevstvo Mallorca, a starijem Pedru Pedro III od Aragona) Kraljevinu Krunu Aragona.[1] Kraljevina Mallorca sastojala se od balearskih otoka; Mallorce, Ibize, Menorce i Formentere, uz nekoliko grofovija po Kataloniji i Oksitaniji; Roussillon, Cerdaña, Conflent i Collioure, Vallespir, Montpellier i Carladèsa.[2]

Prvorođeni Pedro III smatrao je da je otac pretjerao u darivanju brata, pa se oko tog stalno bunio.[2] Kad mu je - 1276. u Valanciji umro otac, ipak se izmirio sa bratom i sklopio vazalni ugovor sa njim 1279. Pod uvjetom da ga on prizna kao svog suverena, i obeća da će svake godine doći na aragonski dvor, poštovati zakone Grofovije Barcelona i neće kovati vlastitu valutu, zauzvrat mu je priznao feudalna prava i nasljedna prava [2]

Jaime II 1276.-1311.[uredi - уреди | uredi izvor]

Između 1262. - 1276. mladi Jaime II radio je kao ađutant svoga oca u svom budućem kraljevstvu.[1] Kad je preuzeo tron odnosi sa bratom isprva su bili dobri, da bi se vremenom pogoršali. Problemi između braće planuli su nakon što je Pedro III zauzeo Kraljevinu Siciliju i ustoličio se za kralja. Zbog tog ga je ekskomunicirao papa Martin IV., jer je on Siciliju obećao sinu francuskog kralja Philippa III - Charlesu.

Unatoč paktu iz 1279. Jaime II nije pošao u pomoć svom bratu, već se naprotiv uortačio sa francuskim kraljem.[2] Zbog tog je Pedro III od Aragona zarobio na Mallorci njegova dva sina, isto tako želio je zarobiti i Jaimea koji je ipak uspio pobjeći iz Perpignana kroz kanalizacioni kanal.[2] Pomoć je potražio kod francuskog kralja, koji je napao Kataloniju, ali se morao povući nakon poraza kod pirinejskog prijevoja Panissara 1285.[2]

Ljutiti Pedro III zbog tog je organizirao napad na Mallorcu, ali je zbog bolesti to morao prepustiti svom sinu Alfonsu III. On je opsjedao Palma de Mallorcu koja je uspjela izdržati 19. novembra 1285., nakon tog je anektirao Baleare.[1]

Jaime se tri puta bezuspješno pokušao vratiti na tron, to mu je uspjelo tek nakon sklapanja Mirovnog sporazuma u Anagniju 1295. u kom je pristao biti poslušan vazal Krune Aragona.[2]

U svom drugom mandatu 1295. - 1311. koncentrirao se da ekonomski konsolidira svoje kraljevstvo. Jaime II je umro 28. maja 1311. kako se njegov prvorođeni sin zaredio i postao franjevac[2], tron je pripao mlađem Sanchu.

Sancho (1311.-1324.)[uredi - уреди | uredi izvor]

Njegova vladavina protekla je bez većih trzavica, sa Krunom Aragona. Nastavio je sa očevom politikom konsolidacije kraljevstva. Dao je puno veću autonomiju općinama, da nadjača samovolju gradova.[1]

Kad je 1324. umro bez nasljednika, Jaime II od Aragona se ponadao da bi tron, po nasljednom pravu trebao pripasti njemu. Ali je Sancho mislio i o tom, pa je testamentom odredio svog nećaka Jaimea (Jaime III od Mallorce) za prijestolonasljednika, čak je predvidio i formiranje regentskog vijeća, ako bi on bio maloljetan[1]

Jaime III (1324.-1343.) i slom kraljevine[uredi - уреди | uredi izvor]

Tako se i dogodilo da je Jaime III imao samo devet godina kad je stupio na tron, pa je umjesto njega vladalo regentsko vijeće, koje stalo na stranu mladog kad je Jaime II od Aragona još jedamput htio zasjesti na tron. Frustriran tim neuspjehom pokušao je politikom ženidbe pa mu je za ženu ponudio svoju unuku Constance, sa kojom se on i oženio 1336. I pored toga odnosi nisu bili dobri, jer se Jaimeu III nikako nije sviđao vazalni položaj, jer po njemu kralj nije mogao imati nikakvog kralja iznad sebe.[1]

Sudbina kraljevstva je zapečačena 1342. kad je Jaime III odbio dati zakletvu vjernosti svom rođaku Pedru IV od Aragona. U kratkom ratu koji je nastupio nakon tog Pedro IV, je istjerao Jaimea III sa Baleara i ponovno ih anektirao u Krunu Aragona. Jaime III je poginuo u bitci kod Llucmajora 25. oktobra 1349. u pokušaju da ponovno zauzme Mallorcu.[1]

Njegov sin Jaime (Jaime IV) uzaludno je pokušavao ponovno sjesti na tron svog izgubljenog kraljevstva[2], koje je odtad egzistiralo samo ceremonijalnoj formi sve do 1715.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 "Introducción a la historia del Reino de Mallorca" (španjolski). Arteguias. https://www.arteguias.com/reinomallorca.htm. pristupljeno 17.5. 2019. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 2,9 "Regne de Mallorca" (katalonski). Enciclopèdia Catalana. https://www.enciclopedia.cat/EC-GEC-0039559.xml. pristupljeno 17.5. 2019. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]