Jamaica Inn (film)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Jamaica Inn

Filmski poster za američko tržište
Režija Alfred Hitchcock
Producent Erich Pommer
Charles Laughton
Scenario Daphne du Maurier
Sidney Gilliat
Joan Harrison
Alma Reville
J. B. Priestley
Predložak Jamaica Inn autor:
Daphne du Maurier
Uloge Charles Laughton
Maureen O'Hara
Emlyn Williams
Muzika Eric Fenby
Fotografija Bernard Knowles
Harry Stradling
Montaža Robert Hamer
Distribucija Paramount Pictures
Datum(i) premijere
15. maj 1939 (1939-05-15)
Trajanje 98 min.
Zemlja  Ujedinjeno Kraljevstvo
Jezik engleski

Jamaica Inn je britanski crno-bijeli film snimljen 1939. godine u režiji Alfreda Hitchcocka, poznat kao posljednje Hitchcockovo ostvarenje napravljeno u domovini, a prije njegovog odlaska u Hollywood.

Radnja se temelji na istoimenom romanu Daphne du Maurier, i smještena je na obalu Cornwalla oko 1820. godine. Protagonistica, čiji lik tumači Maureen O'Hara, je mlada djevojka iz Irske koja nakon smrti majke dolazi živjeti kod tetke, čiji je muž vođa bande krijumčara.

Hitchcock je tokom snimanja došao u sukob sa glumcem Charlesom Laughtonom, koji je istovremeno bio i producent filma. Scenario je već ranije bio značajno izmijenio radnju i likove u odnosu na roman, prije svega kako bi se neki "problematični" detalji vezani uz lik svećenika uskladili sa strogim cenzorskim kodeksom Hollywooda. Laughton je, međutim, išao još dalje, i inzistirao da se u film unese što više "šašavog" humora, te ga je to učinilo neprepoznatljivim u odnosu na mračni gotski predložak. Laughton je želio produbiti svoju ulogu i doveo dodatne dijaloge koje je napisao J. B. Priestley. Također je htio hodati na filmu na "svoj način", te je izmislio hod geganja i zviždanja njemačkog valcera koji mu je pao na pamet i koji je nadahnuo njegov ritam koraka. Redatelj je to smatrao strašno neozbiljnim i neprofesionalnim.[1] Hitchcock je kasnije ovako opisao film:

Krčma Jamajka bila je potpuno apsurdna stvar. Ako se analizira ispričana priča, vidi se da se radi o jednom whodunitu...Evo zašto je film bio jedna nerazumna stvar: mirovni sudac je normalno trebao pojaviti se tek na kraju filma jer se on vrlo mudro držao po strani od svega, i nije imao nikakvog razloga pojavljivati se u krčmi. Bilo je dakle apsurdno snimati taj film sa Charlesom Laughtonom u ulozi suca i, kada sam to primjetio, bio sam stvarno očajan. Konačno, snimio sam film, ali nisam nikada bio njime zadovoljan i pored neočekivanog komercijalnog uspjeha.

Alfred hitchcock[1]

Usprkos toga, doživio je ogroman komercijalni uspjeh i pomogao je ne samo Hitchcocku, nego i dotada relativno nepoznatoj irskoj glumici Maureen O'Sullivan da dobije angažman u Hollywoodu. Kasniji kritičari su ga, međutim, proglasili jednim od najgorih Hitchcockovih filmova, a 1978. ga je Michael Medved uvrstio u svoju knjigu Pedeset najgorih filmova svih vremena.

Hitchcock se sljedeće godine vratio opusu Du Maurier kao inspiraciji, te je 1940. godine po njenom romanu snimio Rebeccu, film koji će producentu Davidu O. Selznicku donijeti "Oscara".

Sadržaj/Садржај

Uloge[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 Truffaut 1983, str. 74.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Truffaut, François (1983). "Hitchcock". Editions Ramsay. ISBN 8672260053. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]