The Man Who Knew Too Much (film, 1934)

Izvor: Wikipedia
The Man Who Knew Too Much
SH naziv Čovjek koji je previše znao
Žanr triler
Režija Alfred Hitchcock
Produkcija Michael Balcon
Scenario Charles Bennett
D.B. Wyndham-Lewis
Edwin Greenwood
A.R. Rawlinson
Uloge Leslie Banks
Edna Best
Peter Lorre
Muzika Arthur Benjamin
Premijera 16. decembar 1934 (1934-12-16)
Jezik engleski jezik
Trajanje 75 min.
Država  Ujedinjeno Kraljevstvo
Kompanija
Distributer Gaumont British Picture Corporation
Budžet £40,000
The Man Who Knew Too Much na Internet Movie Database

Čovjek koji je previše znao (engleski The Man Who Knew Too Much) britanski je triler iz 1934. koji je režirao Alfred Hitchcock. Glavne uloge tumače Leslie Banks, Edna Best i Peter Lorre.

Hitchcock je 1956. osobno režirao istoimeni prepravak u kojem glumi James Stewart. Bio je to jedini filmski prepravak koji je ikada snimio. Iako se radnja u oba filma odvija oko roditelja koji nakon otmice dijeteta upadnu usred planiranog atentata, dva filma se ipak razlikuju po sitnim detaljima i rješenjima.

Radnja[uredi - уреди]

St. Moritz, Švicarska. Bračni par Bob i Jill Lawrence provode zimske praznike zajedno sa kćeri Betty. Jill čak sudjeluje u natjecanju gađanja glinenih golubova te tijekom večere pleše sa nekim drugim muškarcem. Kada neki stranac biva upucan usred plesne dvorane, ispostavi se da se radilo o tajnom agentu koji, prije svoje smrti, zamoli Boba da u njegovoj hotelskoj sobi uzme tajnu poruku koja je od temeljne važnosti za britansku tajnu službu. Bob pronađe poruku, no kada otkrije da je njegova kći oteta i da će joj se nešto dogoditi ako ikome otkrije sadržaj poruke, odluči sve prešutiti.

Natrag u Britaniji, Bob i Jill sa nestrpljenjem iščekuju bilo kakve vijesti o njihovoj kćeri. Kada dobiju telefonski poziv od otmičara, britanski tajni agent im otkrije lokaciju sa koje je stigao poziv. Bob i njegov prijatelj Clive slijede tragove te otkrivaju da se kriminalac Abbott i njegova banda skrivaju u nekoj crkvi i planiraju atentat na veleposlanika neke zemlje tijekom koncerta u Royal Albert Hallu. Jill tijekom koncerta vrisne te tako uspijeva zbuniti atentatora koji samo rani veleposlanika. Policija započinje opsadu crkve tijekom koje umiru skoro svi Abbottovi članovi. Betty uspijeva pobjeći na krovu, a od gangstera ju spasi Jill koji ga upuca.

Glume[uredi - уреди]

  • Leslie Banks - Bob Lawrence
  • Edna Best - Jill Lawrence
  • Peter Lorre - Abbott
  • Frank Vosper - Ramon
  • Hugh Wakefield - Clive
  • Nova Pilbeam - Betty Lawrence
  • Pierre Fresnay - Louis

Zanimljivosti[uredi - уреди]

Peter Lorre nije znao govoriti engleski tijekom snimanja filma pošto je bio porijeklom iz Njemačke, te je stoga učio svoje dijaloge fonetski.[1]

Hitchcock je zadužio skladatelja Arthura Benjamina za glazbu tijekom završnice u koncertu, koja je dobila naziv "Olujni oblaci", te se koristila i u prepravku iz 1956.[2]

Hitchcock imao mali cameo otprilike u 33. minuti filma. Glumi prolaznika koji prolazi cestu u crnom kaputu prije nego li protagonisti ulaze u crkvu.

Završna opsada temelji se na opsadi ulice Sidney, stvarnom incidentu koji se dogodio u Londonu 3. siječnja 1911. Zbog toga što je taj okršaj postao "crna mrlja" u engleskoj povijesti zbog toga što je policija morala upotrijebiti i artiljeriju, cenzori su zahtijevali da se u filmu ne pokaže kako policajci koriste oružje tijekom opsade zgrade u završnici. Hitchcock je prosvjedovao, pa su mu preporučili da se u filmu kriminalci istjeraju vatrogasnim šmrkovima. Naposljetku su cenzori dopustili prikaz policajaca koji nose stare puške, iz jednog starog skladišta, kako bi se stekao dojam da nije imala naviku koristiti vatreno oružje.[3] Film počinje u St. Moritzu jer je Hitchcock tamo proveo medeni mjesec sa suprugom. Isprva je zamišljao scenu u kojoj špijun na klizalištu piše šifre, brojeve po snijegu dok se klizao, ali je odustao od te ideje jer se nije uklapala u scenarij.[3]

Na uvodu filma, otkriva se da supruga zna izvrsno pucati. Hitchcock tvrdi da je isprva u scenariju radnja navodila da su zlikovci hipnotizirali nju te ju odvesti u Royal Albert Hall da izvrši atentat za njih, ali je odustao i od te ideje jer je počeo sumnjati da bi "šampionka u strijeljanju možda lošije ciljala pod hipnozom". Nadahnuće za glazbene note koje ukazuju na to kada će ubojica pucati u Royal Albert Hallu Hitchcock je dobio kada je pročitao humoristični strip Puncha u kojem glazbenik ustaje, umiva se, oblači, doručkuje, izlazi na ulicu, ulazi u autobus, stiže u grad i ulazi u dvoranu, skida šešir i vadi malu flautu koju tijekom cijelog koncerta ne koristi sve do kraja, kada zasvira samo jednu notu na njoj, te potom odlazi opet kući.[4] Uspoređujući oba filma, Hitchcock je izjavio: "Recimo da je prvu verziju radio talentirani amater, dok je drugu radio profesionalac".[5]

Kritike[uredi - уреди]

David Parkinson je hvalio film i dao mu četiri od pet zvijezdica:

"Ovo je vrhunski strukturiran triler čiju izvrsnost pomaže i podržava nadahnuti izbor glumaca".[6]

Dennis Schwartz je također hvalio film:

"Ovaj rani triler Alfreda Hitchcocka je puno zabavniji od skupljeg i dužeg prepravka iz 1956. sa Jamesom Stewartom i Doris Day. Hitchcock uzima nerazumljivu priču i daje joj život u obliku uzbudljivog krimića koji je krcat vrhunskim spojem slapsticka i humora, te odličnom mizanscenom."[7]

Dave Kehr je pak prigovarao filmu:

"Ovaj triler iz 1934. bio je prvi međunarodni uspjeh Alfreda Hitchcocka, iako mu se nije svidio u tolikoj mjeri da ga je prepravio 1956. Njegov nagon za perfekcionizmom nije bio pogrešan: iako je ovaj film brz i dosljedno pametan, ima više mana od bilo kojeg drugog Hitchcockovog filma iz tog razdoblja, ne uspijevajući pronaći tematsku vezu sa svojom maštovitom mizanscenom."[8]

Izvori[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

  • Truffaut, François (1983). "Hitchcock". Editions Ramsay. ISBN 8672260053. 

Vanjske poveznice[uredi - уреди]