Historija Podgorača

Povijest Podgorača može se proučavati do prapovijesti, jer je već tada podgoračko područje bilo naseljeno. Podgorač je bio naseljen prije 6300 godina. Oko Podgorača do danas je registrirano više od 20 arheoloških nalazišta. Arheološka iskapanja provedena su na tri lokaliteta: Gaj 1979., Ražište 1975. i Breški 1973.-1974. godine. Iskapanja je vodio arheolog Zorko Marković i Nives Majnarić-Pandžić. Na lokalitetima Gaju, Crnom panju i Bukviku ustanovljeno je postojanje tragova prvih zemljoradnika, nositelja tzv. starčevačke kulture iz vremena oko 4300 godina prije Krista, prema radiokarbonskom datiranju. Na lokalitetima Ražištu i Laniku otkriveni su tragovi tzv. Sopotske kulture, ali sasvim specifični u odnosu prema drugim krajevima, te je taj specifikum dobio u zananosti ime Ražište - tip sopotske kulture. To je bilo u vremenu oko 3800 godina prije Krista. To je još uvijek mlađe kameno doba - neolit.

U vrijeme srednjeg brončanog doba, oko 1600 godina prije Krista, na lokalitetu Breški živjeli su ljudi koji su izrađivali tzv. licensku i panonsku inkrustiranu keramiku. Na lokalitetima Lanik i Zečjak pronađeni su tragovi života ljudi iz vremena kasnog brončanog doba, tj. oko 1000 godina prije Krista. Smatra se da negdje od tog razdoblja naše sjeverne krajeve nastanjuju plemena Panonaca, kojima se u trećem stoljeću prije Krista pridružuju i Kelti. To je mlađe željezno doba, Laten. Latenski nalazi nađeni su na lokalitetu Salašu. Rimljani zauzimaju naše krajeve na prije oko 2000 godina. Jedine tragove iz vremena rimske dominacije u okolici Podgorača imamo na lokalitetu Hrastić. Svi ovi lokaliteti nalaze se oko Ciganskog i Donjeg kraja.

Slavonija u Rimskom carstvu

Bogatstvo naših zemalja privlačilo je Rimljane, te su već u 3. stoljeću prije naše ere počeli ovamo prodirati, a u 1. stoljeću naše ere zauzeli su već sva naša područja. Slavonija je za doba Rimljana pripala u jedinstvenu rimsku provinciju Ilirik. Kasnije, kada su Rimljani podigli granični obrambeni sustav, tzv. limes, u dolinama Save i Drave sagradili su ceste kojima su prolazile njihove vojske u osvajačkim pohodima i putem kojih se odvijala trgovina.

U 5. stoljeću u ove krajeve stižu Huni, koje su Avari potisnuli iz daleke Azije. Vodio ih je Atila. Huni su opustošili cijelu Panoniju. Poslije propasti goleme hunske države u ove krajeve su prodrli novi narodi - Langobardi i Gepidi. Ni njihova vlast nije bila dugotrajna, jer već sredinom 6. stoljeća u Slavoniju stižu Avari - mongolski nomadski narod koji je naseljavao ogromnu azijsku državu i odande potisnuo Hune na zapad. Kada su u 6. stoljeću veliku avarsku državu razorili Turci, pobijeđeni Avari krenuli su na pohod prema zapadu. Do kraja 6. stoljeća stigli su do središnje Europe, pokorili Hune, bugarska plemena i zakarpatske Slavene s kojima prodiru u naše krajeve. Na tom putu na Balkan Avari su htjeli osvojiti Bizant, ali ih je sa svog područja odbio bizantski car Justijan. Tada su se Avari uputili u naša područja. Prvo su morali poraziti ovdašnje Gepide, a Langobardi su sami otišli u sjevernu Italiju. Tada je Avarima bio slobodan put za daljnje širenje, te su ubrzo zagospodarili ovim krajevima. Zajedno sa Slavenima, koji su im bili kovači, potkivači i konjovodci, oni se ponovno vraćaju i napadaju Bizant, te su stigli sve do Carigrada.

Dolazak Slavena

Oko 400. godine Slavene je zahvatila velika seoba naroda. Od tada, pa sve do kraja 5. stoljeća, prodiru oni preko rijeke Odre sve do Labe, a do sredine 6. stoljeća stigli su već u današnju Bavarsku, te dalje u Podunavlje. Od 6. stoljeća do kraja 7. stoljeća već su naselili cijeli Balkanski poluotok. Slaveni su se u svojim seobama podijelili u nekoliko skupina i pravaca. Jedni su se uputili na zapad u područje Istočnih Alpa, drugi na istok do rijeke Dona, treći na sjever do Moskve, a četvrti na jug do Jadranskog mora. Ako su tada razlike u jezicima ovih Slavena i postojale, bile su vrlo male, gotovo neznatne, a dolaskom u nove krajeve, podvrgnute novim utjecajima, one su se pojačale. Na Balkan su Slaveni stigli u tri jake struje: zapadna je išla od Alpa, preko Blatnog jezera do Drave. Druga, srednja, išla je nešto istočnije starim cestama pa preko Pečuha i Mohača izbila na Dunav. I jedna i druga prešle su u slavonsko područje na putu prema Jadranskom moru i djelomično se ovdje nastanile, pretežno na iskrčenom zemljištu između rijeka Drave, Dunava, Save, Vuke, Kupe i Sutle. Treća, istočna struja Slavena kretala se lijevom obale Tise, prešla Dunav i Savu i raširila se na području današnje Srbije i južnije. Zapadna struja s kajkavskim narječjem i ekavskim govorom zahvatila je velik dio današnje Slavonije, tako se i Podgorač našao na tom području. Kasnijim miješanjem sa srednjom štokavskom i ikavskom strujom donekle je izgubila svoja osnovna obilježja, ali su se još do poslije II. svjetskog rata dobro osjećale sve značajke kod starijih Podgoračana, osobito stanovnika najstarije podgoračke ulice Kralja Tomislava, tj. Donjeg kraja. Danas kajkavski govor seže na istok do Virovitice, dakle zapadne granice Slavonije, a cijela Slavonija sada je isključivo štokavsko govorno područje. Podgoračko, našičko i orahovačko područje prihvatilo je štokavske oznake u toku 15. stoljeća. Zajedništvo Slavena i Avara traje cijelo 7. stoljeće. U toj zajednici Slaveni su bili ratari, a Avari stočari. S vremenom su se Slaveni osamostalili od Avara i počeli se ujedinjavati u plemenske saveze i osnivati svoje kneževine. Kasnije će to prerasti u pojedine narode, pa će tako nastati na zapadu Česi, Slovaci, Poljaci, Lužički Srbi, na sjeveru: Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi, na jugu Južni Slaveni: Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci, Makedonci i Bugari.

Srednji vijek

U 8. stoljeću, kada su ove krajeve osvojili Franci, nestaje avarske države. Franci su pokrštavali dotad pogansko slavensko stanovništvo, premda postoji i teza da je dio Hrvata već došao pokršten. Prije toga stari Slaveni su imali svoju vjeru. Neki njihovi bogovi su nam poznati. Perun je bio gromovnik, Svarog - bog vatre, Dabog - bog sunca, Volos - bog stoke i drugi. Još su se očuvale mnogobrojne narodne pripovijetke u kojima se spominju vile, dobrice, suđenice, vukodlaci i vatrenjaci, a do danas se održala obredna pjesma ljelje za izazivanje kiše. To su sve ostaci od starih Slavena. Od kraja 6. do početka 9. stoljeća datira avarsko-slavenska kultura panonskog bazena. Čitavo 9. stoljeće ispunjeno je na ovim prostorima osvajačkim borbama. Tada je Slavonija već u sastavu Posavske Hrvatske. Za nju se ogorčeno bore Franci s Bugarima. Kad su protjerali kneza Ratimira, podijelili su Slavoniju. Pretpostavlja se da je osječko područje pripadalo Bugarima.

U 10. stoljeću u Panoniju stižu Madžari i potiskuju Slavene iz Podunavlja u Hrvatsku. U tim borbama poginuo je posavskohrvatski knez Braslav. Daljnji prodor Madžara preko Drave zaustavio je hrvatski kralj Tomislav i Posavsku Hrvatsku pripojio Dalmatinskoj Hrvatskoj koja se prostirala od planine Gvozda do mora.

U 11. stoljeću kralj Petar Krešimir IV. stvara banovine i učvršćuje feudalizam. Na čelu banovine Slavonije je Zvonimir, kasnije hrvatski kralj. Poslije njegove smrti (1089.) Slavonijom je zavladao madžarski kralj Ladislav, brat Zvonimirove žene Jelene. Da bi Slavoniju odvojio od Hrvatske, koju je izgubio, Ladislav u Zagrebu osniva 1084. godine biskupiju.

U 12. stoljeću počelo je žalosno za Hrvatsku kojom je tada vladao Petar Svačić. Njega madžarski kralj Koloman pobjeđuje na planini Gvozdu, koja je poslije nazvana Petrova gora u čast ovom posljednjem hrvatskom kralju.

Tijekom 13. i 14. stoljeća posjede u Slavoniji dobili su mnogi ugarski velikaši. Na području Našica i Voćina bile su obitelji Šikloški i Aba.

Sredinom 13. stoljeća prodrli su Tatari preko Dunava i munjevitom brzinom zauzimali naše gradove. Došli su preko Rusije i Madžarske iz daleke Azije - ogromnog mongolskog carstva - jašući na svojim konjima. Bojeći se provale Tatara, novi vladar Bela IV., Kolomanov brat, podigao je mnoge utvrđene gradove u Slavoniji i Hrvatskoj. Sklonio se u Zagrebu i Zlatnom bulom iz 1242. godine proglasio ga slobodnim kraljevskim gradom. Nije to bila jedina Belina bula. Dao ih je on nizu gradova koji su mu pružili gostoprimstvo u njegovom bijegu pred Tatarima. Gonili su ga Tatari sve do Jadrana, ali u čvrsti Trogir nisu mogli prodrijeti. Na kraju su se povukli u Rusiju poharavši usput naše krajeve.

Prvi spomen Podgorača

Podgorač se u povijesti prvi put spominje 1299. godine. Vjerojatno je i stariji, jer je kao važnije mjesto ucrtan u kartu iz te godine. Spominje se pod raznim imenima kao Pagaraach (1299.), Posesio seu villa Pogorach (posjed sa dvorom), Pagarach (1311.), Podgorach (1396.), Pogoraach (1407.), Poygoracz (castellanus de Poygoracz, 1467.), Podgoratz (početkom XVIII. st.). Uz svoju starost u povijesti nije nikad igrao veću ulogu. Položaj mu nije takav da bi se mogao izgraditi kao jača tvrđava za obranu. U mjestu je bio grad, kaštel, koji se spominje 1467. godine. Kaštel je, vjerojatno, stajao na brijegu nedaleko od sadašnjeg groblja. Tako je bilo i za vrijeme turske vladavine. Povijest mjesta Podgorača u uskoj je vezi s kaštelom, odnosno s vlastelinstvom koje je taj grad držalo. 1407. spominje se kao sajamsko mjesto. Prije dolaska Turaka podgorački posjed bio je spojen s gradom i vlastelinstvom u Našicama. 24. svibnja 1407. tadašnji kralj je cijelo to vlastelinstvo predao knezovima Gorjanskim. Knezovi Gorjanski prodali su cijeli posjed 1506. godine knezovima Iločkim. Podgorač je pao pod tursku vlast 1532. godine, 6 godina poslije pada Osijeka. Turski sultan Sulejman Veličanstveni je nakon osvajanja Osijeka otišao uz Dravu do Kiseka i Maribora. Odatle se vratio preko Koprivnice i Virovitice nazad Podravinom i u tom je pohodu zauzeo Podgorač. Sultan je posjede Našice i Podgorač poklonio svom velikom veziru Ibrahimu. U vezirovo ime turskim posjedima upravljali su spahije i begovi. U podgoračkoj tvrđavi je oko 1577. godine bila turska konjanička i pješačka posada. Hazim Šabanović u svojoj knjizi "Bosanski pašaluk" spominje da je srednjovjekovni grad Podgorač, koji leži jugoistočno od Našica. 1545. godine bio je središte četvrtog kadiluka [2] Arhivirano 2017-03-26 na Wayback Machine-u i pripadao u Požeški sandžakat.. Podgorač je bio pod turskom vlašću 155 godina. Oslobođen je od Turaka 1687. godine. No, Turci su 1690. još jednom došli u Podgorač. Palili su, ubijali ljude i otimali sve do čega su došli. U proljeće 1691. godine došla je pomoć iz Gornje Hrvatske i konačno oslobodila ove krajeve od turske vladavine.

Novija povijest Podgorača

Nakon protjerivanja Turaka iz Slavonije ovaj prostor je bio slabo naseljen. Naime, uz tursku vojsku povlačilo se i većinsko muslimansko stanovništvo u Bosnu. Naselje Podgorač bilo je devastirano i prazno. Tek u okolnim zaseocima ostalo je vrlo malo stanovnika, uglavnom Hrvata. Naseljavanje podgoračkog prostora bilo je sporo. Značajniji broj pridošlih obitelji u Podgorač popisan je 1736. godine:

• Janko Stefelics, otac porodice, oženjene braće i sinova 2, konja 2, vol 1, krave 2, svinja 8, oranice 4 jutra, livade 2 kosca, šljiva 10 stabala,
• Nicola Vracsarics, otac porodice, oženjeni brat i sin 1, konja 2, oranice 2 jutra, livade 1 kosac, šljiva 10 stabala,
• Lovro Andrevics, otac porodice, oženjeni brat i sin 1, konja 2, vol 1, svinja 6, oranice 4 jutra, livade 1 1/2 kosac, šljiva 8 stabala,
• Illia Pavlicsh, otac porodice, oženjene braće i sinova 2, brat i sin s navršenih 15 god. 1, konja 2, vola 2, krave 3, ovaca 5, svinja 8, oranice 5 jutara, livade 3 kosca, šljiva 10 stabala,
• Nicola Vracsaricsh, otac porodice, konj 1, vol 1, krava 1, ovce 2, svinja 7, oranice 3 jutra, livade 2 kosca, šljiva 10 stabala,
• Vinco Stefelich, otac porodice, konja 2, vol 1, krava 1, ovce 2, svinja 7, oranice 3 jutra, livade 2 kosca, šljiva 10 stabala,
• Ivan Thomashevicsh, otac porodice, oženjeni brat i sin 1, brat i sin s navršenih 15 god. 1, konja 2, vol 1, krava 1, svinja 6, oranice 4 jutra, livade 2 kosca, šljiva 7 stabala,
• Pavo Stefelicsh, otac porodice, oženjeni brat i sin 1, konja 2, vol 1, krava 1, ovaca 6, svinja 7 oranice 3 jutra, livade 3 kosca, šljiva 13 stabala,
• Miho Vidakovicsh, otac porodice, konja 2, vol 1, krave 2, ovaca 5, oranice 5 jutara, livade 3 kosca, šljiva 20 stabala,
• Ivan Passhicsh, otac porodice, oženjeni brat i sin 1, konja 2, vol 1, krava 1, ovce 4, svinja 5, oranice 8 jutara, livade 3 kosca, šljiva 10 stabala,
• Petar Tomassevicsh, otac porodice, konja 2, krava 1, ovce 3, oranice 5 jutara, livade 3 kosca,
• Philip Passtanjevics, otac porodice, konj 1, vol 1, krave 2, svinje 3, oranice 4 jutra, livade 1 1/2 kosca,
• Mato Passhicsh, otac porodice, konj 1, krave 3, svinja 6, oranice 3 jutra, livade 2 ½ kosca, šljiva 10 stabala,
• Mihat Lovokovics, otac porodice, brat i sin s navršenih 15 god. 1, konja 2, vol 1 krave 2, svinja 4, oranice 4 jutra, livade 1 1/2 kosac,
• Mihar Passhicsh, otac porodice, braće i sinova s navršenih 15 god. 2, konja 2, vol 1, krava 1, svinja 4, oranice 3 jutra, livade 1/2 kosac,
• Marin Gyanics, otac porodice, konja 2, vol 1, krava 1, oranice 2 jutra, livade 1 1/2 kosac. Gergo Mihocsevicsh, otac porodice, konj 1, vol 1, krava 1, svinja 1, oranice 2 jutra, livade 1 kosac, šljiva 8 stabala,
• Andro Gallossevicsh, otac porodice, konj 1, vol 1, krava 1, svinja 1, oranice 2 jutra, livade 1 kosac, šljiva 5 stabala i
• Gyaro Mihocsevics, otac porodice, oženjeni brat i sin 1, konja 2, vol 1, krave 3, svinja 10, oranice 3 jutra, livade 1 kosac.

U Podgoraču je ukupno popisano : 19 domaćinstava i kuća, 19 očeva porodica, 10 oženjene braće i sinova, 5 braće i sinova s navršenih 15 god., 33 konja, 16 volova, 27 krava, 25 ovaca, 77 svinja, 68 jutara oranica, 36 kosaca livada, 139 stabala šljiva.

Nakon oslobođenja od Turaka Podgorač je, zajedno s posjedom u Našicama, prelazio iz ruke u ruku više vlasnika. Austrijski carevi su pojedine posjede poklanjali svojim vjernim pristalicama, raznim velikašima i plemićima. Jedan od tih vlasnika bio je Odoyer. 1734. godine cijelo našičko vlastelinstvo kupio je barun Josip Pejačević od udovice Odoyer za 18.000 forinti. Pejačevići su tada bili jedna od najuglednijih velikaških obitelji u Slavoniji. Nakon smrti baruna Josipa njegov ogromni imetak razdijeljen je na djecu, tako da su nastale dvije loze Pejačevića: Našička i Retfalačka. Podgorač je pripao Retfalačkoj lozi. Vlastelinstvo Podgorač naslijedio je Ivan Nepomuk Pejačević (1765. - 1821.), koji je imao 4 sina i dvije kćeri. Pavao Pejačević je zajedno s mlađim bratom Ladislavom dobio na upravu Podgorač.

Grof Pavao Pejačević, sin Ivana Nepomuka Pejačevića, vlastelina rumskog i retfalačkog i Katarine grofice Janković Daruvarske, rodio se 9. listopada 1813. u Retfali. Školovao se u Beču u odgajalištu i na vojnoj akademiji, gdje je napredovao do zvanja konjičkog satnika. Godine 1948. zahvalio se na službi i vratio u Slavoniju. Tada je s bratom Ladislavom preuzeo imanje u Podgoraču. Nedugo potom Ladislav umire, a Pavao nastavlja sam upravljati imanjem. Oženio se 1850. s barunicom Alvinom r. Prandau, kćerkom Gustava Hilldepranda Prandaua, valpovačkog vlastelina. Alvina Pejačević je umrla već 1882. Nisu imali potomaka. Do ženine smrti Pavao Pejačević vodio je vrlo intenzivan društveni život. Osobno je poznavao niz uglednih ličnosti s kulturne i političke scene Monarhije. Za istaknuti je njegovo poznanstvo s Ferencom Deakom, ugarskim ministrom predsjednikom 60-tih godina 19. st., koji je bio jedan od tvoraca Austro-ugarske i Hrvatsko-ugarske nagodbe.

Nakon ženine smrti Pavao se gotovo potpuno povukao iz društvenog života, posvetivši se imanju u Podgoraču i lovu. Njegova djelatnost na izgradnji sela u kojem je živio i u izgradnji cjelokupnog kulturnog pejzaža istočne Slavonije je doista impresivna.

Podgorač je još u 14. stoljeću proglašen trgovištem i od tada je imao dva puta godišnje sajmove. Kasnije su uvedeni i novi sajmovi, tako da je na početku XX. stoljeća bilo četiri godišnja sajma. Stočni sajmovi održavani su na lokaciji nasuprot ciglane na kraju ulice Petra Preradovića. Kasnije, 1935. godine, otvoreno je novo sajmište u Strossmayerovoj ulici. Sve do II. svjetskog rata održavani su i robni sajmovi na prostranom Pejačevićevom trgu usred sela. Prije II. svjetskog rata u Podgoraču je bilo nekoliko trgovina i gostionica, jedno svratište (konačište), mesnica i mnogo radionica raznovrsnih zanatlija: krojača, postolara, stolara, kovača, tesara, zidara, bačvara, remenara, užara, dimnjačara, soboslikara, mesara, licitara, tapetara, limara, urara, mlinara i dr. Svi su oni radili kao samostalni obrtnici i imali su dovoljno posla. Neki su svoje proizvode prodavali nadaleko po sajmovima.

Podgorač je na raskrsnici puteva Našice – Đakovo i Našice – Osijek. Cesta Našice – Đakovo građena je 1878. - 1885., a cesta od Podgorača do Čepina 1901. – 1906. godine.

Najveći broj mještana Podgorača sve do kraja I. svjetskog rata živio je u rodovskim zadrugama. Bile su to, uglavnom, trogeneracijske zadruge. Najbrojnija je bila Brnićeva zadruga, koja je imala svoga starješinu, 12 oženjenih muškaraca, mnogo djece i nešto starih osoba. Bili su razmješteni u 5 kuća i više kijera. Brojila je gotovo stotinu članova.

Narodna nošnja u Podgoraču i muška i ženska preživjela je dva razdoblja.

Prvo starije razdoblje, kada je nošnja rađena u kućnoj radinosti i od domaćeg materijala. Žene su nosile u jednom komadu sašivenu košulju i suknju. Zvala se rubina. Na glavi su imale bijelu maramu, a na nogama kožne opanke sa kajišima. Takva narodna nošnja nije sačuvana.

Muška narodna nošnja sastojala se od košulje, dugih gaća i prosluka (prsluka). Preko košulje stavljao se pojas zvan tkanica. U ljeto su muškarci nosili duge gaće i košulju. Svečano odijelo se vrlo lijepo izrađivalo, osobito košulja. Taj rad je narod zvao rasplitanje. U zimi su preko gaća nosili još jedne gaće od domaćeg platna, tj. hlače zvane dvogaće ili gege. Za hladnijeg vremena preko košulje bi obukli kaputić od domaćeg platna zvan oplatnjak. Na oplatnjak se na lijevoj strani prsa pričvrstila maramica zvana jagluk. Rabila se za brisanje znoja i sl. Za vrijeme rada prebacila bi se preko ramena. Preko oplatnjaka za jače hladnoće oblačio se kožušak ili kožuh. Kožušak je kratak i bez rukava, a kožuh je s rukavima i dugačak (nosili su ih i muškarci i žene). Muškarci su pod vrat vezali svilenu maramu zvanu poša. Stariji ljudi nosili su crnu ili smeđu pošu, a mladi življih boja, jednobojnu. Kod mlađih muškaraca se takva marama zvala mašna.

U drugom, novijem razdoblju, nosilo se i mnogo odjevnih predmeta i obuće izrađenih u zanatskim radnjama, osobito u ženske nošnje.

Podgorač je obilovao narodnim običajima. U mnoštvu običaja svojstvenih cijelom hrvatskom narodu, Podgorač je obilovao nekima koji su se rijetko gdje nalazili. Tako je zanimljivo da se ovdje išlo čestitati Badnjak, a ne Božić i nova godina. O Bogojavljenu se nije išlo u čestitare. Badnjak je bio obilan običajima. Karakteristični su običaji u Velikom tjednu. Najbrojniji običaji su bili u svatovima.

Podgorač u I. svjetskom ratu

Austro-ugarska nagodba (1867.) i Hrvatsko-ugarska nagodba (1868.) pojačale su hrvatsku ekonomsku i političku ovisnost o Beču i Pešti, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo. Ban Khuen-Héderváry svojom čvrstom rukom uvodi red. Svuda se javljaju masovne demonstracije kao reakcija na bezobzirno Khuenovo vladanje i pomadžarivanje koje je trajalo već dvadeset godina. Na kraju je Khuen morao biti smijenjen. Postavljeni su temelji politici Frana Supila s hrvatsko-srpskom suradnjom, se zaključuje Hrvatsko-srpska koalicija (1905.).

Bilo je veliko nezadovoljstvo naroda, koji su protiv svoje volje bili ujedinjeni pod jednom tuđinskom vlašću u carevini u kojoj nisu imali sva svoja prava i u kojoj su se vjekovima morali boriti protiv odnarođivanja, germanizacije i madžarizacije. Još više od toga uzrok ratu bila je težnja mladih kapitalističkih zemalja, prvenstveno Austrije i Njemačke, da ponovno sa starim silama podijele kolonijalne zemlje. Vojnici suprotstavljenih strana nisu bili motivirani za rat, tako da su odbijali borbu, prelazili na neprijateljsku stranu i između bitaka razgovarali s neprijateljima. Hrvati su u tom ratu učestvovali na svim ratištima. Jedni su upućeni na Balkan, drugi u Galiciju, a treći na Tirol. Naši vojnici austrougarske vojske, koji su na bojištima prešli na rusku stranu, vraćali su se poslije velike ruske Oktobarske revolucije kući i donosili nove ideje. Iz njihovih redova i ratnih vojnih bjegunaca formira se tzv. Zeleni kadar, osobito raširen u Slavoniji. Tim, boljševički orijentiranim pojedincima, prilazili su neinformirani ljudi koji su jedino shvatili da treba rušiti staro. Ovi naši zelenokadrovci su boljševičke ideje socijalističke revolucije prenijeli doslovce na naše prilike i napadali, ne samo feudalce i krupne kapitaliste, nego svu gospodu.

Tako se i u Podgoraču 1918. dogodilo da se u redovima napadača našlo mnogo neupućenih, politički posve nezainteresiranih seljaka, koji su napadali, ne samo dvorac grofa Pejačevića (sada već davno mrtvog feudalca), inače podgoračkog dobrotvora, nego su pljačkali i sitne seoske trgovce, učitelje i općinske činovnike. Ta stranica podgoračke povijesti ostala je dugo u lošem sjećanju.

Bilo je to jedne noći kada je grupa zeleno kadrovaca provalila u grofov dvor i opljačkala ga. Pridružili su se i mnogi seljaci, koji nisu znali o čemu se radi, no mislili su da treba iskoristiti priliku kad se gospoda pljačkaju i odnosili sve do čega se moglo doći. Tako je jedan bračni par sutradan uzeo pilu i prepilio grofove visoke ormare po sredini da ih mogu staviti u njihov niski kijer. Nakon grofa prešlo se općinskim činovnicima, učiteljima, trgovcima, svima onima koje su seljaci smatrali gospodom. Tada je najednom tamnu, uzburkanu, noć obasjao jak plamen zapaljene kuće i trgovine Židova Mavra Juhna. Stara gospođa Juhn, uplašena i nemoćna pred razjarenim napadačima - konjanicima, kleknula je pred njih i molila milost. Bilo je uzalud. Njezina je kuća već bila obavijena visokim plamenom. Rulja je trčala sa svih strana, grabila i odnosila što je dohvatila. Cijeli sutrašnji dan bio je još pun uzbuđenja. Odnosilo se sada od činovnika što se moglo naći: slike, čaše, posuđe, stolice … No, za nekoliko dana došla je naredba da se sve mora vratiti vlasnicima, jer će u protivnom svi kod kojih se nađu tuđe stvari biti uhapšeni i suđeni. Poplašeni ljudi vraćali su stvari koje se nisu mogle sakriti. Zbirno mjesto bila je zgrada pošte u današnjoj ulici Petra Preradovića. Neki ljudi su se teško odvajali od lijepih, novih stvari. Tako, kad je učitelj Gorupić, sa stanom u Preradovićevoj ulici broj 3, obilazio selom i tražio svoje stvari, došao je i k jednom čovjeku u današnjoj Tomislavovoj ulici, za kojega je čuo da ima njegove ormare. Rekao mu je: „Čuo sam da su kod vas moji ormari, pa vas molim da mi ih dovezete nazad“. Domaćin se zaklinjao da ih nema. Tada je učitelj prošetao dvorištem i kraj vrta sreo domaćicu, te joj rekao: Pokažite mi te moje ormare što su kod vas! Ona ga je uplašeno odvela u skrovište i pokazala mu ormare. Tada se učitelj vratio domaćinu, a ovaj je, ne imajući kamo, rekao: Ma, gospodine, to sam ja Vama samo spremio.

Župa Podgorač

Tek 1789. godine odijeljena je Župa Podgorač kao samostalna od Župe Našice. Župnik je bio u selu samo jednu godinu. Iza toga su opet župom upravljali franjevci do 1801., kada ponovno dolazi na župu dijecezanski svećenik za župnika i od tada stalno njome upravlja. Župa je bila dosta velika i već od 1814. župniku u službi pomaže kapelan. Od prvog osnutka župe bili su ovi župnici:.

1. Antonije Biskup 1789. (od 1789. do 1801. franjevci iz Našica.)
2. Ivan Balatović od 1801. – 1807.
3. Luka Kovačević od 1807. – 1837.
4. Franjo Slivarić od 1837. – 1878.
5. Stjepan Zorac od 1878. - 1913.
6. Teodor Madjerić od 1913. - 1944.
7. Antun Dunaj, kapelan 1944.
8. Đuro Ćop
9. Ivan Dević
10. Mijo Bestić od 1952. - 1958.
11. Petar Holivarski
12. Antun Vilk
13. Ivan Pofuk
14. Pavle Primorac
15. Stjepan Vuk

Svetu potvrdu 1852. godine obavio je zagrebački nadbiskup Juraj Haulik. S nadbiskupom je bio Franjo Gasparić, njegov tajnik. On je kao posvećeni biskup zagrebački dijelio svetu potvrdu u Podgoraču 1888.

Hrvatska čitaonica osnovana je 1907. godine sa 28 redovitih i oko 100 podupirajućih članova. Obrtno društvo osnovano je 1909. Posjedovalo je vlastita pogrebna kola i organiziralo posmrtnu pripomoć svojim članovima. Na gospodarskom polju bilo je više društava:

• Hrvatska seljačka štedionica osnovana 1929. imala je 200 članova. Stanje uloga 1937. bilo je 302.426 din, a zajmova 309.134 din. Imala je svoj zadružni dom.
• Hrvatska kreditna zadruga - radi od 1918. Posjedovala je zadružnu kuću.
• Žitarska zadruga je osnovana 1932. Imala je 180 članova.
• Zadruga za osiguranje stoke imala je 49 članova. Osigurala je 136 grla u vrijednosti od 217.650 din.
• Gospodarska sloga imala je 106 članova.

U mjestu je postojala ambulanta od 1928. Zdravstvene usluge u ambulanti vršila je medicinska sestra i liječnik Doma narodnog zdravlja u Osijeku. U zgradi je bilo kupatilo sa 4 tuša za školsku djecu i mjesno stanovništvo.

U jednoj zemljopisnoj karti bivše virovitičke županije iz 1904. godine ucrtana je trasa željeznice Našice-Podgorač-Gorjani-Đakovo, no do njene gradnje nikada nije došlo. Tridesetih godina XX. st. prometovao je dvaput dnevno autobus na relaciji Orahovica-Našice-Podgorač u oba pravca. Između I. i II. svj. rata kulturni i društveni, zabavni i športski život bio je vrlo razvijen. Podgorač je imao i kinematograf u sadašnjoj ulici Hinka Juhna 3, gdje su se gledali nijemi filmovi. Ljubitelji nogometa od 1921. godine uživali su u pobjedama nogometnog kluba Sloga. Nakon velikog požara s početka XX. st. osnovano je 1904. Hrvatsko vatrogasno društvo s limenom glazbom. Glazbenici su koračali mjestom i svirali budnice i koračnice nedjeljom i za velike vjerske blagdane. Često su se priređivale velike vatrogasne zabave..

Školstvo u Podgoraču

Prva školska zgrada bila je u ulici Stjepana Zorca. Tu zgradu je 1836. godine tadašnji vlastelin podgorački, Ladislav Pejačević, dao za školu. Škola je u njoj bila sve do 1871. godine. Nije poznato gdje je prije bila škola. Iste je godine grof Pavao Pejačević (brat Ladislava Pejačevića) sagradio novu školu koja i danas postoji. Zemljište za školu otkupio je od župnikova posjeda uz crkvu. Temeljni kamen položen je 21. kolovoza 1870. Završena je u listopadu 1871. Škola je imala dvije učionice u prizemlju. Na katu je bio trosobni stan za upravitelja škole i jedna soba za učitelja. Gradnja zgrade stajala je 20.000 forinti. Ukupan iznos podmirio je grof. Grof je utemeljio zakladu od 2.000 forinti. Prihod od kamata pokrivao je troškove popravaka na zgradi. Nakon nekoliko godina škola je bila pretijesna, pa ju je trebalo proširiti. Vlada nije prihvatila troškove proširenja zgrade, te je grof odlučio da o svom trošku preuredi učiteljske stanove na katu u dvije učionice. Zgradi je s dvorišne strane dograđena zbornica. Grof je učiteljima za stanovanje dao jednu zgradu nedaleko od škole u kojoj su besplatno stanovali sve do II. svj. rata. Nastava u novoj školi započela je 1873. Te je godine u osnovnu školu upisano 159 polaznika. Učitelji su se izmjenjivali. Najduže su službovali Franjo Min (19 godina) i Sofija Potočnig (18 godina).

Popis učitelja:

1. Martinašević Franjo oko 1826., službovao oko 2 godine
2. Pinterović Matija, učitelj od 1830. – 1840.
3. Vuljak Josip, učitelj od 1842. - 1857.
4. Kolarić Franjo, podučitelj od 1842. – 1843.
5. Horvat Davorin, podučitelj od 1843. – 1847.
6. Fuks Simon, podučitelj od 1847. – 1848.
7. Helinger Josip, podučitelj od 1848. – 1850.
8. Segner Antun, podučitelj od 1850. – 1851.
9. Šmidt Antun, učitelj od 1851. – 1852.
10. Min Franjo, učitelj od 1852. – 1871.
11. Min Tomo, učitelj od 1871. – 1872.
12. Golub Đuro, učitelj od 1872. – 1874.
13. Zorac Stjepan, mjesni kapelan od 1874. - 1875.
14. Ulses Ferdinand, učitelj od 1875. – 1882.
15. Šmidt, Stjepan, učitelj (iz Podgorača) od 1882. – 1892.
16. Kolekova Marija, prva učiteljica od 1883. – 1890.
17. Kovačević Anka, učiteljica 1890.
18. Alberova Marija, ud. Šmidt, učiteljica od 1890. - 1893.
19. Kolarić pl. Franjo, učitelj od 1890. – 1893.
20. Juriša Dragutin, učitelj 1893.
21. Ročić Mate, učitelj od 1893. - 1894.
22. Martinović Ljubica, učiteljica 1893. – 1895.
23. Sačer Josip, učitelj od 1895. – 1903.
24. Potočnig Sofija, učiteljica od 1895. – 1913.
25. Šipun Josip, učitelj od 1895. – 1898.
26. Šabarić Danica, učiteljica 1899.
27. Higy – Mandić Franjo, učitelj od 1899. – 1904.
28. Paradajzer Matija, učitelj od 1903. – 1904.
29. Gorupić Stjepan, učitelj od 1904. – 1918.
30. Poglajen Konrad, učitelj od 1904. – 1908.
31. Epler Jelisava, ud. Hranjec, učiteljica od 1906. – 1918.
32. Čonkić Julka, učiteljica od 1908. – 1911.
33. Mijaković Evica, učiteljica 1912.
34. Hranjec Vladoje, učitelj od 1912. – 1918.
35. Hechtl Pavica, ud. Krajnović, učiteljica od 1913. – 1926.
36. Antoš Rudolf, učitelj od 1918. – 1920.
37. Antoš Jelka, učiteljica od 1918. – 1920.
38. Culek Marija, učiteljica 1918.
39. Kovačević Miroslav, učitelj od 1919. – 1920.
40. Fabing Laura, učiteljica 1920.
41. Blaško Filip, učitelj od 1920. – 1932.
42. Hess Erna, učiteljica 1920.
43. Petrović Ivan, učitelj od 1920. – 1922.
44. Petrović Terezija, učiteljica od 1920. – 1922.
45. Katuran Jakobina, učiteljica od 1920. – 1921.
46. Terković Jelka ud. Juriša, učiteljica od 1922. – 1924.
47. Kocakov Ljubica, učiteljica od 1922. – 1926.
48. Celestin Jelisava, učiteljica 1922.
49. Perušić Katica ud. Pencinger, učiteljica od 1922. – 1924.
50. Vuković Jelisava ud. Nemet, učiteljica od 1924. – 1926.
51. Mandić Marija, učiteljica od 1924. – 1925.
52. Trdić Ludevita, učiteljica od 1926. – 1927.
53. Koharić Klementina, učiteljica od 1926. – 1928.
54. Vraneković Ljubica, učiteljica od 1926. – 1928.
55. Medved Ljubica, učiteljica od 1926. – 1931.
56. Sajc Terezija, učiteljica 1927.
57. Greger Đurđican, učiteljica 1928.
58. Mirković Matija, učiteljica 1928.
59. Radanović Nevenka, učiteljica 1928.
60. Čavčić Katica, ud. Blaško, učiteljica od 1928. – 1934.
61. Huzjak Marija, učiteljica od 1929. – 1940.
62. Hujzak Tomo, učitelj od 1929. – 1940.
63. Šepić Vinko, učitelj od 1930. – 1935.
64. Blaško Robert, učitelj od 1931. – 1934.
65. Ređep Lovro, učitelj od 1934. – 1934.
66. Ređep Zlata, učiteljica 1934. – 1935.
67. Bošnjaković Adam, učitelj od 1935. – 1936.
68. Bartovski Ivan, učitelj od 1935. – 1940.
69. Šuvaković Manda, učiteljica od 1936. – 1940.
70. Zafred Zora, učiteljica od 1936. – 1940.

1871. godine je održana Prva učiteljska skupština u Zagrebu koju je vodio otac hrvatskog učiteljstva Ivan Filipović. Na ovu skupštinu je iz Podgorača išao učitelj Franjo Min.

Ban Ivan Mažuranić je zakonskom odredbom propisao obvezno četverogodišnje osnovno školovanje. Istom zakonskom odredbom propisan je i nastavak školovanja još dvije godine (opetovnica), koju nisu morali pohađati svi učenici. Učenici su mogli biti oslobođeni od pohađanja opetovnice, ako su živjeli u siromašnim obiteljima s mnogo djece. U matičnoj knjizi tada je upravitelj škole za takve učenike upisao zabilješku oslobođen od opetovnice. Na opetovnici su učenici podučavani raznim praktičnim znanjima i vještinama korisnim za život i zdravlje (za djevojčice vezenje, pletenje, šivanje, kuhanje, pranje i bojanje platna, a za dječake kalemljenje, pravljenje alatki za ratarstvo i kućnu uporabu, voćarstvo i vinogradarstvo). Dječaci su imali još i tjelovježbu (tjelesni odgoj). I djevojčice i dječaci imali su nastavu pjevanja, plesa i lijepog ponašanja. U svim razredima se redovito nadzirala osobna higijena učenika i učenica. Svi učenici pohađali su cjelodnevnu nastavu (i do podne i poslije podne). Ovakav sustav obrazovanja bio je do kraja II. svj. rata.

Početkom II. svjetskog rata Osnovna pučka škola u Podgoraču je redovito održavala nastavu 1941. i 1942. godini, uz prekide za vrijeme oružanih djelovanja. Od 1943. do polovice 1945. godine nastava je bila prekinuta zbog čestih borbi i paljenja školske zgrade u partizanskim napadima na Podgorač.

Školske godine 1945/46. od 1. rujna se održava redovita nastava za učenika I.-IV. razreda (bez opetovnice). Nastavu za sva četiri razreda održavala je učiteljica Ljerka Šumanović iz Razbojišta.

Od školske godine 1947/48. u osnovnu školu se uvodi V. razred, a od 1948/49. učenici nastavljaju ići u VI. razred. Još uvijek se koriste imenici učenika koji su tiskani za vrijeme NDH. 1952/53. školske godine uvodi se VII. razred. Osmi razred se uvodi tek u 1955/56. školskoj godini. Nastava je održavana u staroj školi u dvije smjene za učenike I-IV. razreda iz Podgorača, te za V-VIII. razred iz naselja Podgorač, Kelešinka, Stipanovci, Kršinci, Ostrošinci, Razbojište i Bijela Loza.

U osnovnoj (osmogodišnjoj) školi broj učitelja je utrostručen, jer su u nastavni plan i program uvršteni novi predmeti: priroda (ranije priroda i društvo), zemljopis, povijest, biologija, kemija, fizika, matematika, strani jezik (kasnije 2 strana jezika), tehnička kultura, tjelesna i zdravstvena kultura. Popis učitelja od 1945. godine na dalje bio bi predugačak, pa su na ovim stranicama popisani samo ravnatelji škole i zajedničke slike zaposlenih u školi.

Gradnja nove školske zgrade započela je u lipnju 1984. Kamen temeljac položio je mr. Milan Cvitković, tajnik RSIZ-a. 1985. godine dovršena je nova školska zgrada s 1200 m² korisnog prostora. Useljenje u novu školu bilo je 3. siječnja 1986. Od 1985/86. godine nastavu pohađaju i učenici V-VIII. razreda iz Budimaca i Poganovaca. O gradnji nove školske zgrade brigu su vodili ravnatelj Ivan Bocor i tajnik Luka Jakšetić.

Popis ravnatelja osnovne škole od 1945.

1. Ljerka Šumanović
2. Zvonko Kocljević
3. Krešimir Budiselić
4. Jovo Delić
5. Josip Petrović
6. Radomir Raičković
7. Ivan Küfner
8. Stjepan Sabolić
9. Milan Balaban
10. Ivan Bocor
11. Zdenka Vukomanović

Značajniji događaji do II. svj. rata

Godine 1827. osnovano je novo groblje na brijegu uz cestu. Prvi je u njemu pokopan Franjo Matanović. Satove na crkvenom tornju nabavio je 1875. Lorenc Jeger, šumar za 500 forinti. Prva školska priredba održana je 29. veljače 1901.

I zloglasni ban grof Khuen-Héderváry na svom inspekcijskom putovanju bio je u Podgoraču. Potpisao se u školsku spomenicu 11. listopada 1903.

Od početka XX. st. do II. svj. rata u Podgoraču je bilo dvije limene glazbe, koje su za velike blagdane svirale budnice kroz selo. U II. svj. ratu partizani su glazbene instrumente odnijeli u šumu. Obitelj Juhn odselila je iz Podgorača nakon I. svj. rata.

Nakon smrti grofa Pavla Pejačevića njegovim posjedom su upravljali valpovački vlastelini. Nakon I. svjetskog rata cjelokupni posjed s kurijom u Podgoraču naslijedila je grofica Ana-Marija Normann-Ehrenfels iz Valpova, koja se udala za grofa Lothara von Berksa (29.XI.1881. - 25.IX.1945.) iz Ostrožca ([3]). Grofica Ana-Marija (podgoračani su ju zvali dobra grofica Marija) i grof Lothar Berks bili su vrlo susretljivi prema mještanima Podgorača. Tako su, između ostaloga, dopustili da mladež iz Podgorača i okolnih mjesta, te Našica i Osijeka, šeta vrlo lijepo uređenim parkom uz dvorac - kuriju. Park se prostirao na površini od 8 jutara (više od 4 hektara). Grof Berks je često putovao diljem Europe. Nakon svakog povratka provezao bi se svojim skupocjenim automobilom kroz sve ulice Podgorača i domahivao mještanima, a djeci bi usput dijelio darove: lopte, igračke i slatkiše. Bio je omiljen u Podgoraču i šire.

U Podgorač je dolazio tisak - dnevne novine i vjerski tisak. Dugogodišnji dopisnik Jutarnjeg lista bio je Franjo Jakobović, općinski službenik. Jutarnji list (Zagreb, 1912.)[4] bio je dnevni tisak koji je redovito stizao u podgoračku čitaonicu, općinu i na adrese mnogih pretplatnika sve do 1941. godine.

Nadbiskup zagrebački dr. Alojzije Stepinac podijelio je svetu potvrdu u župnoj crkvi 31. svibnja 1936., te posvetio Hrvatski vatrogasni dom 31. kolovoza 1939. godine.

Podgorač u Drugom svjetskom ratu

U Podgoraču je bila koncem 30-tih godina ustrojena Hrvatska seljačka zaštita – tzv. Mačekova zaštita. Polovicom travnja 1941., nakon proglašenja Nezavisne države Hrvatske, u Jutarnjem listu dopisnik Franjo Jakobović iz Podgorača, između ostaloga, izvješćuje da Mačekova zaštita naoružana puškama već nekoliko dana odlazi u mjesto Granice s dvojima zaprežnim kolima tražiti i uhititi četnika Peru Šašića iz Rozmajerovca. No, taj zadatak nikada nisu uspjeli izvršiti. Vjerojatno je Šašić bio lukav momak.

Počeo je II. svjetski rat u Kraljevini Jugoslaviji. 10. travnja 1941. proglašena je Nezavisna država Hrvatska. Ubrzo su, već u lipnju 1941. godine, kroz Podgorač prolazile danju i noću njemačke motorizirane jedinice na istok – prema Sovjetskom savezu. Žitelji su se zapitali što se to dešava. Većina ih je iz prikrajka promatrala do tada neviđenu vojnu silu. Samo su rijetki pripadnici njemačke narodnosne skupine izlazili na ulice i mahali njemačkim vojnicima, a vojnici iz vojnih vozila su im odzdravljali. Velika zebnja se uvukla u domove ljudi, jer nisu znali koje su namjere njemačke vojske.

Ekstremni dio ustaških vlasti je, već 1941., zahtijevao prekrštavanje pravoslavnog srpskog življa na katoličku vjeru. U Podgoraču je tada župnik bio Teodor Mađerić. U dvorište mu je došao velik broj pravoslavaca iz Budimaca da ih on prekrsti, jer (kao) žele biti katolici. Mađerić im je rekao: Braćo u Kristu, ja znam da ste svi vi kršteni u pravoslavnoj crkvi. Kako mogu krstiti krštene duše? Bilo bi to veliko svetogrđe koje ja ne želim nad vama počiniti. Idite u miru Božjem. Ako vas kakva vlast pita za krštenje, kažite da sam ja taj problem s vama riješio. Tako su Budimčani bili oslobođeni od prekrštavanja.

Sve do kraja rata u Podgorač su dolazile različite vojske. Nijemci, ustaše, partizani, Čerkezi. Boravili su u Pejačevićevoj kuriji (dvorcu), koju su vlasnici, obitelj Berks, zbog borbenih djelovanja napustili i preselili se u Valpovo. Berksova obitelj je boravila u Valpovu sve do kraja rata. 25.09.1945. godine nova vlast je Berksa streljala kao klasnog neprijatelja, a njegovu ženu, groficu Anu-Mariju, je rasporedila da krpa stare vreće i čisti skladišta u seljačkoj radnoj zadruzi. Hranili su ju mještani Valpova i okolnih mjesta. Ubrzo je od tuge i teške bijede umrla. Kćerka Julijana se još 1944. godine udala za Valpovčanina Branka Petrovića, a sinovi Lothar i Rudolph pokušali su prebjeći u Austriju. Uhvaćeni su i prema prepisci između Ane-Marije i sinova, 1946. godine su još boravili u Beogradu. Sin Lothar je nakon burnog i nemirnog života, 1977. godine umro usamljen u Španjolskoj, dok je Rudolph 1980. godine umro u Engleskoj.

Prvi napad partizana izvršen je 1942. na žandarmerijsku postaju u ulici K. Tomislava. Nadmoćnija partizanska jedinica u neravnopravnoj borbi sa žandarima brzo je došla do pobjede: ubijeni su svi žandari, a njihova postaja je zapaljena. Nakon toga je žandarmerijska postaja preseljena u sadašnju Preradovićevu ulicu. Kako je rat odmicao, partizanski napadi na vojne posade u Podgoraču bili su sve češći i žešći. Podgoračani su partizanima morali davati hranu i smještaj za vrijeme boravka u selu, te voziti ranjenike i mrtve nakon borbenih djelovanja. Partizani su u Podgoraču imali tridesetak svojih doušnika, koji su im davali popis nepoćudnih stanovnika. Sve sa popisa partizani su noću odvodili u šumu Živčane gdje su, u najvećem broju slučajeva, zvjerski mučni i pogubljeni. Grobove im nitko nije pronašao.

Đuro Mikašek u knjizi Našička spomenica žrtvama komunizma navodi da je od partizanske ruke poginulo osamdesetak Podgoračana. Među njima je i Antun Dunaj, podgorački kapelan, kojeg su partizani mučili i ubili 4. svibnja 1944. Najgore je prošla obitelj Sauer iz koje je u Živčane odvedeno i smaknuto devet članova, među njima i djevojčica od 9 godina.

27. veljače 1944. godine 18. Slavonska udarna brigada uništila je oklopni vlak na pruzi kod Našičke Breznice. Po završetku napada na oklopni vlak, brigada se razmjestila u Podgoraču. Bio je dubok snijeg. Kako se brigada duže vrijeme nalazila u istom širem prostoru, dijelovi 2. ustaškog zdruga 28. veljače 1944. iznenada su ju napali. Ustaše su imali na sebi maskirne bijele odore, tako da su se neopaženo privukli selu. U kraćoj borbi poginuo je mnogo partizana. Svjedoci tog vremena tvrde da bi partizanski gubitci bili daleko veći da su gestapovci zatvorili prostor između sela Kršinci i šume Podgoračka urbarija, koji su prema planu napada trebali zaposjesti i zatvoriti obruč. Pretpostavlja se da su htjeli izbjeći borbu prsa o prsa s partizanima koji bi bili u potpunom okruženju.

Najžešći napad partizana na vojnu posadu u Podgoraču izvela je XII. Slavonska proleterska brigada. Jovan Kokot opisuje partizanski napad na Podgorač koji je izveden 19./20. lipnja 1944. Prema podacima koje su prikupili partizani u neprijateljevom uporištu nalazilo se preko 500 njemačkih feldžandarma naoruženih sa 46 mitraljeza i puškomitraljeza, 14 lakih i 2 teška minobacača, a ostalo s puškama. Obrana se oslanjala na vanjsko osiguranje, koje se nalazilo na periferiji Podgorača, u oranicama zasijanim pšenicom. Druga linija obrane, koja se nalazila na ivici naselja Podgorač, oslanjala se na veći broj bunkera i stambenih zgrada uređenih za obranu. Težište i čvor obrane nalazili su se u centru Podgorača: Hrvatskom vatrogasnom domu, Juhnovoj kući, školskoj zgradi i grofovskom dvorcu koji se nalazio u parku.

Osnovni cilj napada je da se koncentričnim udarom sa 3 bataljuna likvidira žarište neprijateljskog otpora. Napad je počeo 19. lipnja u 20 sati. U zoru slijedećeg dana moglo se prebrojiti oko 200 ubijenih vojnika obučenih u njemačke odore koji su ležali na ulicama Podgorača. Do 9 sati oko 200 njemačkih vojnika bilo je sabijeno u vlastelinski dvorac, a Podgorač je bio očišćen od neprijatelja. Partizani su bacali zapaljene boce s benzinom na krov dvorca. Zapaljen je južni dio objekta gdje je požar zahvatio skladište streljiva koje je eksplodiralo. Opkoljeni neprijatelj se uporno branio na život i smrt do posljednjeg vojnika.

Štab Divizije je odlučio da se u borbu uvede diverzantska četa. Do same ivice zida sjevernog dijela dvorca dogurali su i aktivirali oko 50 kg eksploziva. Snažna eksplozija potresla je Podgorač i porušila čitav sjeverni dio dvorca. Mnogi su neprijateljevi vojnici poginuli, a oko 130 ih se poslije doživljenog šoka pokušalo probiti kroz porušeni dio dvorca. Od oko 200 njemačkih vojnika samo se 20 predalo partizanima. U 14 sati 20. VI. Podgorač je bio oslobođen. Ovo je skraćeni opis Jovana Kokota. No, preživjeli mještani Podgorača, svjedoci ovog događaja, imaju malo drugačiju priču koju su pričali šapatom, jer se prava istina nije smjela iznijeti niti do 15. siječnja 1991. Ovu tragediju prvi je počeo istraživati (tek) 2012. g. povjesničar Mr.sc Branko Kranjčev iz Našica.

Neposredno prije partizanskog napada u Podgoraču je bila manja ustaška postrojba i bataljun njemačkih feldžandara, golobradih mladića Hrvata, uglavnom iz Bosanske Posavine, koji su unovačeni s 16 do 18 godina života. Uvježbavali su ih njemački časnici. Na vježbama su koristili drvene puške. Njihov zapovjednik bio je bojnik po narodnosti Čeh. Partizanski doušnici su brzo saznali o kakvoj se jedinici radi, te su o tome izvijestili zapovjedništvo XII. brigade koja se zatekla u ovom dijelu Slavonije. Kako i sam Jovan Kokot opisuje, povjerenje XII. brigade je bilo poljuljano zbog njenog povlačenja sa glavne željezničke pruge, kada je 18. brigada pretrpjela osjetne gubitke, a Glavni štab za Hrvatsku zakazao je međukorpusko natjecanje za najbolji korpus i najbolju brigadu u Hrvatskoj. Brigadi je trebala rehabilitacija.

Večer uoči napada na Podgorač glavni zapovjednik obrane Podgorača, bojnik Čeh je otputovao u Našice i nije se više nikada vratio u Podgorač. Te noći, kada je započeo partizanski napad na Podgorač, ustaše su probile partizanski obruč i pobjegle u Našice, a njemački feldžandari sa svojih nekoliko instruktora, Nijemaca, prepušteni su na milost i nemilost. U silovitom napadu partizana polovica feldžandara je poginulo. Dvorac je miniran, a preživjeli su se predali. Partizani su zarobljenike postrojili i zapovjedili im da se skinu u donje rublje, jer su im trebale vojne odore. Nakon toga su ih sve odreda poklali. Slika je bila stravična.

Tada su partizani skupili podgoračke žene s lopatama i krampovima i starce sa seljačkim kolima, te im naredili da poklane i ostale poginule odvezu na groblje i zakopaju. Žene su iskopale dva duga rova u koje su poslagale leševe i zatrpale ih zemljom. Rovovi su temeljito zaravnani i nabijeni, a ženama i starcima je strogo zapriječeno da o ovoj masovnoj grobnici ne smiju reći nikome.

No, Podgoračani nisu zaboravili žrtve koje su pokopane na njihovom groblju. Općina Podgorač je od Saborskog odbora za žrtve II. svj. rata ishodila sredstva za izgradnju spomen obilježja. Podignuto je spomen obilježje za žrtve partizanskih zločina u II. svjetskom ratu i za poginule hrvatske branitelje u Domovinskom ratu. Svečano otvorenje spomen obilježja održano je 10. travnja 1997. Okupilo se veliko mnoštvo Podgoračana i mještana okolnih sela, te članova Udruge Hrvatski domobran iz Zagreba, Osijeka, Našica, Slatine, Slavonskog broda i drugih naselja. Održana je sv. misa u podgoračkoj crkvi Svetog Nikole nakon koje su mještani Podgorača predvođeni župnikom Ivanom Pofukom i predstavnici Hrvatskog sabora, Požeško-slavonske županije, udruge Hrvatski domobran, predstavnici Općine Podgorač, počasni vod Hrvatske vojske i počasni vod Hrvatski domobran otišli na groblje. Prigodne govore održali su Vladimir Šeks, potporedsjednik Hrvatskog sabora, Anto Bagarić, požeško-slavonski župan, Florijan Boras, tajnik Saborskog odbora za žrtve II. svj. rada i poraća, Predsjednik udruge Hrvatski domobran i Luka Jakšetić, predsjednik Općinskog vijeća Općine Podgorač. Hrvatsku himnu intonirao je trubač HV, a počasni vod HV-a ispalio je 3 počasna plotuna.

Mnogi su Podgoračani prošli kalvariju Križnog puta. Veći dio ih se vratio, no ostali nisu bili te sreće: nitko nikad nije našao niti njihov grob. Pripadnici domobranskih postrojbi, koji nisu poginuli na križnom putu, morali su ići na dosluženje vojnog roka u jugoslavenskoj armiji.

Poratno vrijeme

Po završetku Drugog svjetskog rata većina mlađih muškaraca morala je ići na prisilni rad u šume, gdje su rušili stoljetna stabla koja su se izvozila u Sovjetski savez. Nakon toga je uvedena obveza predaje uroda žitarica, stoke i masti za državu. Nova vlast je seoska domaćinstva tjerala u seljačke radne zadruge. Malo je Podgoračana ušlo u zadrugu. Za njih je to bila velika sramota. U zadruge su ulazili rijetki profiteri i lijeni ljudi, koji su zbog lijenosti i bili siromašni. Tako je većina seljaka imala obvezu svoje žito, živu stoku i mast predavati u zadrugu. Jedan od profitera je toliko opteretio svoj tavan na kući otetim žitom da su mu na kući popucale grede. Mnogim poljoprivrednim domaćinstvima, osobito u kojima za vrijeme rata mladići nisu bili u partizanima (već u domobranstvu), propisivane su obveze iznad njihovih materijalnih mogućnosti. Tako je neko domaćinstvo nakon žetve navršilo 2 tone pšenice, a vlasti su mu propisale obvezu da mora državi besplatno predati 4 tone. Domaćin se žalio da je to nemoguće izvršiti. Utjerivači obveze su mu rekli da je to itekako moguće i objasnili kako: Prodaj junicu, uzmi pare pa kupi 2 tone pšenice u Osijeku i dovezi kod nas u zadrugu. Vidiš kako je to lako!

Seljaci su i nakon ukidanja obveze i dalje teško živjeli. Imali su usitnjene parcele. Zemljišni maksimum bio je 18 jutara. Rijetki seljaci su imali taj maksimum. Porezi, koji su se morali na vrijeme plaćati pod prijetnjom pljenidbe najvrjednijih stvari, bili su previsoki, tako da se živjelo na rubu bijede. Tek početkom 70-tih godina prošlog stoljeća vlasti su dopustile odlazak mlađih osoba na rad u zapadne zemlje. Na privremeni rad u Njemačku i Austriju tada je otišlo više od stotinu mještaja.

U Podgoraču od 1945. do 1952. godine izvršnu vlast obnaša Mjesni narodni odbor Podgorač. Godine 1952. središnja državna vlast osniva Narodni odbor Općine Podgorač([5]), koji obnaša vlast sve do 31.12.1965., kada je ukinuta Općina Podgorač. Od 1.1. 1966. – 31.3.1993. Podgorač je bio mjesna zajednica, koja je pripadala Općini Našice.

Podgorački lovci izgradili su lovački dom na rubu Podgoračke urbarije u predjelu zvanom risovi. Gradnja doma je započela 1961., a svi radovi su završeni u ljeto 1962. godine. Uz lovački dom izgrađena je velika fazanerija, pečenjarnica, čardak za kukuruz, dugačka nadstrješnica i bunar sa vitlom za grabljenje vode. Uz lovce, članove podgoračkog Lovačkog društva Vepar 1946, radili su i mnogi podgoračani. Čak su pomagali i viši razredi Osnovne škole Podgorač kada se dom pokrivao crijepom. Veliku materijalnu pomoć za izgradnju ovog lovačkog kompleksa dala je Poljoprivredna zadruga Podgorač na čelu s direktorom Andrijom Ivančićem iz Podgorača i šefom voznog parka Tomom Stankovićem iz Razbojišta. Lovačko društvo ima 24 redovita člana i gospodari zajedničkim lovištem Podgorač koje se prostire na 3500 hektara.

Cesta Podgorač – Našice asfaltirana je koncem 1978., a cesta Podgorač – Osijek, preko Budimaca, 1981. godine

Početkom 80-tih liberalizirana je trgovina, kretanje radne snage, protok roba i novca. No, bile su to lažne nade za hrvatske ljude. Sjetimo se samo nestašica, vožnje automobila u parne ili neparne datume.

Srbija se otela i postala dominantna u Jugoslaviji. Anektirali su Kosovo i Vojvodinu. Na kraju je iz obijesti početkom 90-tih započela rat. Najprije sa Slovenijom, pa s Hrvatskom, da bi završila sa Bosnom i Hercegovinom.

Neovisna Hrvatska

U Hrvatskoj su održani prvi višestranački parlamentarni izbori 22. i 23. travnja 1990. godine. Hrvatska je tada još bila u sastavu SFRJ kao Socijalistička Republika Hrvatska. Političke stranke bile su formalno priznate tek dva mjeseca prije (2. veljače 1990. godine). U predizbornoj kampanji dominirale su: Tuđmanova Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), vladajući Račanov Savez komunista Hrvatske (koji je svome imenu dodao Stranka demokratskih promjena – SDP) i Koalicija narodnog sporazuma (KNS), u koju su ušli HSLS, HKDS, SDSH i HDS, a na čelu su joj bili nestranački Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar. Na izborima je pobijedio HDZ, osvojivši 42% glasova i 58% zastupničkih mjesta. Razlog takvoj razlici u postotku bio je većinski izborni sustav (za razliku od današnjeg razmjernog). Druga stranka po snazi bio je SKH-SDP s 26% osvojenih glasova i 30% zastupnika, dok je treća bila Koalicija (KNS) s 15% glasova i 5.9% zastupničkih mjesta.

U Podgoraču su neposredno prije izbora (kao i u drugim mjestima diljem Slavonije) održavani veliki politički skupovi na koje su dolazili predstavnici HDZ-a iz Našica i Osijeka i držali vatrene govore. Na jednom skupu bio je nazočan i Stjepan Sulimanac, ugledni član HSS i veliki prijatelj Stjepana Radića za njegovog života. Sulimanac je održao vatreni govor koji je usijao atmosferu u Hrvatskom vatrogasnom domu gdje se skup održavao. Na skupu je svirao tamburaški sastav Zlatni dukati. Veselje je trajalo do zore. Došao je i dan parlamentarnih izbora. Već u jutarnjim satima na birališta je izašlo mnogo ljudi. Starijim osobama, koje nisu mogle doći do birališta, birački odbori dolazili su u domove i omogućili da glasuju. Kad su došli kod jednog 90-godišnjaka i upoznali ga s pravilima glasovanja, on im je postavio pitanje: Koja je kutija za Stjepana Radića da u nju ubacim listić? Neću glasati za onog lopova Pašića. Na parlamentarnim izborima velika većina Podgoračana je dala svoj glas za HDZ.

Nakon izbora za Sabor, Hrvatska demokratska zajednica organizirala je diljem Hrvatske unutarstranačke izbore. Na te izborne skupove izlazilo je mnogo ljudi. Izborni skup u Podgoraču održan je u lipnju 1990.g. U Hrvatskom vatrogasnom domu predizborne govore održali su ugledni članovi HDZ-a iz Osijeka, Našica, Đurđenovca, Feričanaca i Koške. Na trgu Pavla Pejačevića postavljen je veliki šator. Pod šatorom je bila živa glazba i prepuni stolovi jela i pića. Vladala je velika euforija. Veliki broj Podgorčana popunio je tada pristupnice za učlanjenje u HDZ. Učlanjeno je toga dana više od 200 ljudi. Tako je osnovan temeljni ogranak HDZ-a Podgorač koji je odmah počeo aktivno raditi. Organiziran je predizborini skup za Savjet mjesne zajednice. U srpnju 1990. je održan zbor birača na kojem su izabrani članovi Savjeta Mjesne zajednice Podgorač:

1. za predsjednika je izabran Vinko Balentić,
2. za zamjenika predsjednika Zvonko Vojtulek,
3. za tajnika Luka Jakšetić, te
4. za članove Savjeta MZ Vladimir Maurac i Stjepan Mojzeš.

Novi savjet mjesne zajednice odmah je sačinio planove uređenja naselja i šireg prostora Podgorača. Prvo su uređeni poljski putovi i popravljeni svi mostovi. Organizirani su dragovoljni radovi na uređenju ulica i niz drugih javnih radova. Podgoračani su se u velikom broju odazivali na radove. Novi članovi Savjeta mjesne zajednice imali su vrlo dobre odnose s vladajućom Hrvatskom demokratskom zajednicom preko koje su stekli naklonost čelnih ljudi u Općini Našice. Podgoračka mjesna zajednica dobila je pozamašnu pomoć (u vrijednosti oko 700.000 HRD) za asfaltiranje dviju ulica – Matije Gupca u dužini od 800 metara i Josipa Kozarca u dužini od 1200 metara. Tako su sve podgoračke ulice asfaltirane. Na sajmištu su zemljani putevi nasuti kamenom tucanikom, te popravljena vaga za stoku. Popravljeni su nogostupi i uređeno središte Podgorača. Uređen je Hrvatski vatrogasni dom i dana značajna novčana pomoć vatrogasnom društvu. Mjesto je sasvim promijenilo svoj izgled na oduševljenje Podgoračana.

Temeljni ogranak Hrvatske demokratske zajednice dragovoljnim radom uredio je salu Hrvatskog vatrogasnog doma i 11. studenoga 1990. organizirao martinjski susret kulturno umjetničkih društava iz Našica, Feričanaca, Markovca Našičkog, Drenja Gorjanskog i Koške s ciljem da se potakne osnivanje kulturno-umjetničkog društva u Podgoraču, koje je prestalo s radom još pedesetih godina XX. stoljeća. Predsjednik ogranaka HDZ-a Podgorač Luka Jakšetić organizirao je da ovu inicijalnu smotru poprati HRT. Osječki studio na čelu sa Božom Senčarom sa svojim kamerama je ovu smotru snimio vrlo profesionalno, te istu večer emitirao na HRT-u. Svim izvođači kulturnog programa i cijeloj TV ekipi prostrta je bogata trpeza s raznovrsnim jelima i čuvenim podgoračkim kolačima. Voditelj cijelog programa bio je profesor Josip Nikolašević iz Podgorača. Program je vodio vješto, ubacujući duhovite viceve i dosjetke. Luka Maurac – Brnić čitao je duhovite tekstove bečaraca koje je sam napisao. Plakate za smotru izradila je u linorezu akademska umjetnica Nevenka Arbanas iz Zagreba, rođena našičanka. Toga dana su svi podgoračani i gosti mogli razgledati u osnovnoj školi izložbu arheoloških eksponata koju je priredio Dr. sc. Zorko Marković, rođeni Podgoračanin. Davno nije bilo ovakvog događaja u Podgoraču. Ovo je bio presudni korak ka ponovnom oživljavanju tradicijske kulture u Podgoraču. Tako je 15. siječnja 1991. osnovano kulturno društvo pod imenom Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Podgoračani Podgorač. Društvo njeguje narodne običaje, plesove i pjesme Podgoračkog kraja i tamburašku glazbu. Prvi predsjedniku KUD-a bio je Ivan Bocor, tadašnji ravnatelj podgoračke osnovne škole.

Ponovno utemeljenje Općine Podgorač

1993. godine nanovo je utemeljena Općina Podgorač. Prema zakonskim odredbama općini su pripala naselja Podgorač [6], Budimci, Stipanovci, Razbojište, Poganovci, Kršinci, Ostrošinci, Bijela Loza i Kelešinka. Na izborima za jedinice lokalne uprave i samouprave izabrano je 15 članova općinskog vijeća. Nositelji lista bili su: za HDZ Luka Jakšetić, za HSLS Siniša Anić i za Hrvatsku stranku prava (HSP) Luka Peterko – svi iz Podgorača. HDZ je osvojila 10 mandata, HSLS 4 mandata i HSP 1 mandat. Prema odredbama posebnog zakona u općinsko vijeće imenovano je još 5 članova iz reda srpske nacionalne manjine iz naselja Budimci, tako da je prvo Općinsko vijeće Općine Podgorač brojilo ukupno 20 vijećnika. HDZ, iako pobjednik na izborima, imao je kod donošenja važnih odluka tijesnu većinu glasova. Za načelnika podgoračke općine imenovan je član HDZ-a Stevo Hmura iz Podgorača s poglavarstvom:

1. Agata Jakšetić iz Podgorača,
2. Marija Vračarić iz Podgorača,
3. Anka Strelec iz Podgorača i
4. Siniša Anić iz Podgorača.

Idući lokalni izbori održani su 1997. godine. Biralo se 15 vijećnika općinskog vijeća. Nositelji lista bili su: za HDZ Luka Jakšetić, za HSLS Siniša Anić, za DC Siniša Ivančić i za HSP Luka Peterko. HDZ je osvojio 12 mandata, HSLS 1 mandat, DC 1 mandat i HSP 1 mandat. Za načelnika općine imenovan je ponovno Stevo Hmura. Članovi Općinskog poglavarstva bili su:

1. Agata Jakšetić iz Podgorača,
2. Marija Vračarić iz Podgorača,
3. Anka Strelec iz Podgorača i
4. Ivica Pelin iz Stipanovaca.

Na lokalnim izborima 2001. pobjedu odnosi Hrvatska seljačka stranka (HSS). Od tih izbora na dalje HDZ je u oporbi.

Prema odredbama Zakona o područjima županija, gradova i općina u RH (NN, br. 90/92) Općina Podgorač bila je od 1993. – 1997. u Požeško-slavonsku županiju. Dobar dio Podgoračana bio je zatečen i zbunjen. Očekivalo se da će, već po dugogodišnjoj tradiciji, Općina Podgorač biti u Osječko-baranjskoj županiji. No, život je krenuo dalje. Nakon završenih lokalnih izbora čelnici podgoračke općine Stevo Hmura, načelnik i Luka Jakšetić, predsjednik općinskog vijeća zajedno s odbornikom u županijskoj skupštini Jozom Vračarićem pozvani su na sastanak kod požeškog župana radi upoznavanja i dogovora o radu općine. Na sastanku u Požegi okupili su se predstavnici svih gradova i općina Požeško-slavonske županije, predstavnici crkvene vlasti, zastupnici u Saboru, župan i podžupani. Požežani su vrlo toplo primili predstavnike Općine Podgorač. Na tom sastanku bio je i Stjepan Mesić, Predsjednik Sabora RH.

Požeško-slavonska županija je u Općinu uložila značajna sredstva: asfaltirana je cesta Podgorač – Ostrošinci u dužini od 6 km, izrađena je kompletna dokumentacija za kanalizacijsku mrežu u naselju Podgorač, te je započeto s izgradnjom kanalizacije od središta Podgorača do kraja ulice Matije Gupca, gdje je izgrađen kolektor s prečistačima. Kroz naselja Stipanovci i Kelešinka provedena je vodovodna mreža koju je 2. studenoga 1996. pustio u rad Anto Bagarić, župan požeško-slavonski. Istoga dana su Anto Bagarić i Potpredsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks proglašeni počasnim građanima Podgorača.

Počasnim građaninom Općine Podgorač proglašen je i Ćiril Kos, biskup đakovački i srijemski. Povelju o proglašenju mons. Ćirila Kosa počasnim građaninom uručilo je u biskupskom dvoru u Đakovu općinsko izaslanstvo: Luka Jakšetić, predsjednik Općinskog vijeća, Stevo Hmura, načelnik Općine Podgorač i vlč. Petar Petrović, župnik župe Budimci.

U 1997. Sabor RH donio je Zakon o izmjenama zakona o područjima jedinica lokalne uprave i samouprave prema kojem je Podgorač pripojen Osječko-baranjskoj županiji. Općina je zbog ovakvog preustroja imala velikih poteškoća. Došlo je do duže stagnacije u razvoju Općine. Nije bilo lako naći svoje mjesto u novoj sredini.

Podgorač u Domovinskom ratu

Prema odluci Skupštine općine Našice u lipnju 1991. u naseljima Našice, Podgorač, Đurđenovac, Feričanci i Koška osnovani su krizni stožeri i policijske postaje. Prvi zadatak kriznih stožera je bio organiziranje protupožarne zaštite naselja i poljskih usjeva (pšenice i drugih žitarica u vrijeme prije žetve). Realna opasnost prijetila je od ekstremnih Srba koji su najavljivali podmetanje požara i likvidacije članova HDZ-a. Policijske postaje u početku su imale zadatak nadzirati cestovni promet, koji je u to vrijeme bio vrlo živ zbog prolaska Bosanaca u kupovinu po Madžarskoj. Također su nadzirale i pokrete jedinica JNA, koje su u to vrijeme naoružavale srpsko pučanstvo. U policijskoj postaji Podgorač bio je jedan vod profesionalnih policajaca i 3 voda pripadnika dobrovoljačkih odreda civilne zaštite (DOCZ) naoružanih registriranim osobnim naoružanjem (samokresi) ili lovačkim puškama (registrirani lovcu).

Krizni stožer u Podgorač je sačinio raspored dežurstva ratara po poljima. Grupe ratara s traktorima, za koje su bili zakačeni plugovi, nadgledale su polja i bile spremne presijecati i ograničavati opožarene površine. Za gašenje požara bila je zadužena vatrogasna jedinica dobrovoljnog vatrogasnog društva. Svi uključeni u ovaj oblik samozaštite svoje zadaće su obavljali savjesno. U srpnju 1991. u naselju Budimcima najavljen je politički skup na koji je trebao doći dr. Jovan Rašković i njegova pratnja. To je zabrinulo sve Podgoračane. Pripadnici policijske postaje nadzirali su promet 24 sata na dan, no nije uočen prolaz Raškovićeve ekipe. Pročulo se da su Budimčani zbog toga bili vrlo razočarani, tako da su 4. kolovoza 1991. odlučili postaviti barikade na ulazima u selo. Ovo je zabrinulo sve dobronamjerne ljude, jer je scenarij s barikadama već bio poznat diljem Hrvatske. 6. kolovoza Predsjednik Općine Našice, prof. Šimun Šalić, nazvao je tajnika Mjesne zajednice Podgorač i izdiktirao zapovijed:

Sakupite izaslanstvo od 5 ljudi koje će sačinjavati predsjednik, potpredsjednik i tajnik Mjesne zajednice, matičar i ravnatelj osnovne škole i otiđite u Budimce pregovarati i tražiti od zabarikadiranih Srba da uklone barikade! Ravnatelj osnovne škole Podgorač je pozvan radi namjere Budimčana da osnuju svoju samostalnu školu u koju bi išla i djeca iz naselja Ličana, Babjaka, Poganovaca, Bračevaca i Bučja Gorjanskog.

Tajnik je bio zaprepašten ovom zapovijedi. Pokušao je objasniti prof. Šaliću da je to opasna zadaća, jer su pokraj barikada postavljeni utvrđeni bunkeri u kojima su naoružani ljudi teškim naoružanjem, spremni na upotrebu toga naoružanja. Prof. Šalić je bio neumoljiv. Podsjetio je tajnika MZ kako je Općina Našice dala MZ Podgorač 700.000 HRD za uređenje sela. Na kraju je rekao da izaslanstvo izabere dan i sat odlaska na pregovore. Ukoliko se barikade uklone, Mjesna zajednica Podgorač neće imati više nikakovih obveza prema Općini Našice. Za pomoć u organizaciji pregovora zadužio je šefove mjesnih ureda u Podgoraču i Budimcima. Nakon toga je jednostavno poklopio telefonsku slušalicu. Tajnik MZ odmah je sazvao sjednicu Savjeta MZ na koju su još bili pozvani ravnatelj osnovne škole Ivan Bocor i matičar Zorko Martinović. Donesena je odluka da se ode na pregovore sa zabarikadiranim Budimčanima u sastavu koji je zapovijedio prof. Šalić. Podgorački voditelj matičnog ureda je tu odluku telefonski prenio budimačkom matičaru, Željku Bojaniću, koji je rekao da će o svemu obavijestiti zapovjednika obrane Budimaca. Nakon nekoliko dana stigla je obavijest iz Budimaca da će se pregovori održati u Mjesnom uredu Budimci u petak, 9. kolovoza u 22.00 sata.

Peteročlano podgoračko izaslanstvo došlo osobnim automobilom pred barikadu, koja se nalazila kod trafostanice na ulazu u Budimce, nešto prije 22 sata. Stražari su velikim traktorom uklonili ogromnu tanjuraču koja je zaprečivala prolaz i rekli pregovaračima da ih budimačko vodstvo čeka u Matičnom uredu. U matičnom uredu Podgoračane je vrlo ljubazno primilo budimačko vodstvo na čelu sa Žarkom Bošnjakom, predsjednikom sela i Jovanom Branešcem, zapovjednikom obrane. Nudila se rakija i kava dočeknica i govorilo o nevažnim stvarima kao da se ništa nije dogodilo. Podgoračani su prihvatili kavu, no alkohol su energično odbili, unatoč ljubaznom nagovaranju domaćina. Tajnik MZ Podgorač, kao ovlašteni pregovarač, bez uvoda je postavio pitanje Jovi Branešcu, kojeg je otprije poznavao, zašto su postavljene barikade na ulazu u selo. Ovaj mu je lakonski odgovorio da je to zbog mudžahedina smještenih na poljoprivrednom dobru Podgorač i ustaša na podgoračkoj glavnoj raskrsnici, te da se Podgoračani ne trebaju ništa brinuti. Tajnik mu je tada rekao:

Znaš li ti Jovane da 100 podgoračkih radnika svakodnevno autobusima putuje na rad u Osijek i sada zbog barikada ne mogu na posao? Prema važećem zakonu zbog izostanka s posla svi će dobiti otkaze. Radi toga smo došli k vama na pregovore. Poručili smo vam preko matičara Željka Bojanića da na ove pregovore dođu i ugledni starosjeditelji iz Budimaca. Da li su oni tu?

Branežac je potvrdio da su svi tu kako je zahtjevano. Tada se Tajnik MZ obratio nekolicini budimačkih starosjeditelja s pitanjem da li se sjećaju dana kada je u II. svj. ratu na Budimce krenula ratna njemačka jedinica s krajnje opasnim namjerama za Budimčane. Starosjeditelji su potvrdili da nikako ne mogu zaboraviti te dane kada su svi mještani Budimaca ispred njemačke pogibelji pobjegli u Podgorač, a Podgoračani su ih sklonili u svoje kuće i čuvali ih dok opasnost nije prošla.

Evo vidite ljudi, naši očevi su vas spasili sigurne pogibelji, a vi ste prema nama postavili barikade. Da li je to u redu?

- zapitao ih je Tajnik MZ Podgorač. Jedan od starijih Budimčana obratio se svojim ljudima:

Braćo, mislim da se mi trebamo povući i ozbiljno porazgovarati o barikadama, a naši prijatelji iz Podgorača za to vrijeme neka se lijepo pogoste.

Vijećali su Budimčani duže vrijeme u zasebnoj prostoriji. Napokon je u prostoriju, u kojoj je čekalo podgoračko izaslanstvo, ušao spomenuti budimčanin i rekao:

Braćo Podgoračani, barikade su uklonjene!

Podgoračko izaslanstvo je u potpunosti obavilo zadatak i o tome obavijestilo prof. Šimuna Šalića, koji je bio presretan. Nakon toga Podgorač do kraja Domovinskog rata nije imao problema s Budimcima.

U Podgoraču je ljeto 1991. bila ustrojena jedna satnija DOCZ, koja je kasnije prevedena u domobrane. Zapovjednik satnije bio je Ivica Greganić iz Podgorača zvani Bačiva. Tijekom studenoga i prosinca 1991. iz ove domobranske satnije popunjavane su 132. Našička brigada HV i ostale slavonske brigade HV-a. U Domovinskom ratu su poginula 4 Podgoračanina, a više ih je bilo ranjeno. Najtužnija je bila sahrana Željka Kotriša kojeg su iz zasjede na Papuku ubili četnici.

U Podgoraču su od listopada 1991. do ljeta 1995., što kraće, što duže vrijeme boravile 132. brigada HV Našice – Orahovica, 101. zagrebačka brigada, topnički divizion Osječke brigade HV, protuzrakoplovna jedinica Đakova, topnička satnija iz Koprivnice i druge jedinice HV.

Stanovništvo

Kretanje broja stanovnika u naselju Podgoraču od 1857.-2001.

Crtice iz Podgorača

• Najstariji Podgoračani često su spominjali događaj koji se zbio u brničevoj zadruzi.

Naime, na livadama zvanim Jasenovače, Brnićevi su izvodili na ispašu svoje konje. Konje su čuvali dječaci iz zadruge. Jednog poslijepodneva dotrčao je njihov dječak i starješini priopćio vijest da su Cigani odveli sve njihove konje. Starješina je skupio svojih 12 ljudi, podijelio im puške i zajedno s njima krenuo u potjeru za Ciganima. Potjera je prošla kroz sela Ledenik i Košku. Usput su od mještana tih sela saznali da su Cigani tuda prošli s ukradenim konjima. U šumi nedaleko od Harkanovaca potjera je uočila vatru oko koje sjede ljudi. Nedaleko od vatre bili su povezani ukradeni konji. Tada su Brnići opkolili konjokradice, a starješina je zapovjedio paljbu. U kratkom vremenu svi konjokradice su bili poubijani. Starješina je odmah otišao u podgoračku žandarmeriju, predao zapovjedniku žandarmerije svoju pušku i izvjestio ga o nemilom događaju. Zapovjednik je postavio pitanje da li su pobijeni konjokradice zakopani i gdje. Starješina mu je rekao da su svi propisno zakopani u šumi gdje su i poubijani. Nato mu je žandarski zapovjednik rekao: - Uzmi pušku i idi kući, slobodan si! Iz ovoga se može nazrijeti kakva su to bila vremena.

• U selu je za vrijeme Austro-ugarske i kasnije bilo više gajdaša koji su uveseljavali stanovnike u svatovina i u drugim veselim prigodama. Često su prolazili predvečer selom svirajući na svojim instrumentima. Učas bi se na ulici oko gajdaša okupilo mlađeg svijeta i zaigralo narodne plesove – poskakanac, kukunješće, logovac, taraban, ciganski i druge plesove. Veselilo se do dugo u noć.
• Podgorač između dva svjetska rata više puta je posjetio Marijan Matijević, najjači čovjek na svijetu i pokazivao svoju nadljudsku tjelesnu snagu. Redovito bi najprije skrenuo na okrijepu i konak u gostionicu Tome Ivančića zvanog Tomecak. Ušao bi u gostionicu sa štapom na lijevoj ruci i obrati se gostioničaru: Tomo prihvati moj štap – bacivši štap prema Tomi. Tomo bi kod prihvaćanja štapa redovito pao na pod, jer je štab bio željezni, vrlo težak, pažljivo obojen kako bi ličilo da je od drveta.
• Stjepan Radić je također posjetio Podgorač. Naime, Stevo Martinović iz Podgorača, ugledni član HSS i zastupnik u Narodnoj skupštini u Beogradu, predložio je da se sabor HSS održi u Podgoraču. Vodstvo HSS je taj prijedlog prihvatilo. Jedne nedjelje u ljeto 1927. godine u Podgorač je došlo 1.000 konjskih zaprega s članovima HSS iz cijele Slavonije i šire. Podgorački ogranak HSS je priredio veličanstven prijem za sve koji su došli u Podgorač. Stjepna Radić je imao želju posjetiti dom nekog istaknutog člana HSS iz Podgorača. Stevo Martinović je Radiću predložio da se posjeti kuća Franje Jakšetića i njegove žene Jele koji su stanovali u ulici Kralja Tomislava. Domaćica Jela je Radiću i njegovoj pratnji pripremila bogat ručak, no Radić je rekao da ne bi od toga ništa jeo. Želja mu je bila da se najede domaće suhe slanine.

HSS-ovci su bili oduševljeni ovakvom skupštinom, te su odlučili da se iduća održi u Slatini. No, ta se skupština nije nikada održala zbog atentata na Stjepana Radić u Narodnoj skupštini u Beogradu.

• Podgorač i Budimci susjedna su sela, udaljena 8 km. Prije II. svj. rata većina Podgoračana poznavala je Budimčane samo površno, kada su prolazili kroz Podgorač subotom na našičku tržnicu i na stočne sajmove, ili na stočne i robne sajmove u Podgoraču. Tada bi Budimčani u povratku napajali žednu stoku kod Podgoračana. Nikada nije bilo kakvih zadjevica između ta dva sela.

Budimčani su imali česte razmirice s mještanima sela Krndije koje je bilo naseljeno njemačkim življem. Sukobi su se u II. svjetskom ratu pojačali kada su budimački partizani zapalili žito Krndijašima. Ovi su najprije napali selo Poganovci, no na kraju se ispostavilo da Poganovčani nisu ništa krivi. 1944. ujesen u selo Krndiju došla je na odmor veća njemačka vojna postrojba. Stanovnici su se požalili njemačkim zapovjednicima kakvih problema imaju sa Budimčanima. I Budimčani su nekako doznali da je u Krndiji elitna ratna jedinica, pa su, neimajući kuda, navrat-nanos svi krenuli u Podgorač. Ispričali su podgoračkom poglavarstvu u kakvoj su nevolji i zamolili ih da se sakriju u selu. Poglavarstvo je iz samilosti prema ljudima kojima prijeti velika pogibelj, rasporedilo sve budimačke porodice po podgoračkim kućama. Kada je njemačka jedinica došla u Budimce, našla je prazno selo. Bili su vrlo zbunjeni. Odaslali su svoje patrole u okolna sela, pa i u Podgorač. Njemački agenti su se raspitivali za Budimčane. No, u svakoj kući su dobili odgovor da ne znaju ništa o stanovnicima Budimaca. Agentima je bilo nekako čudno kako su u Podgoraču sve kuće prenapućene, pa su se raspitivali o članovima obitelji. Domaćini su jednodušno odlučili da stanovnike ovog susjednog sela spase od zla pod svaku cijenu. Predstavili su ih kao bliske rođake ili članove obitelji. Niti jedan Podgoračanin njemačkog podrijetla nije agentima odao pridošlice, čak su ih primili u svoje domove. Agenti su na kraju otišli iz Podgorača. Tako su Budimčani spašeni sigurne smrti ili grozote sabirnih logora koje su Nijemci imali diljem Istočne Europe. Nakon rata Budimčani su dugo zahvaljivali Podgoračanima što su ih je spasili teške pogibije.

• Najneugodnija vojna postrojba bili su Čerkezi. Bili su loši vojnici, skloni alkoholu i neredu. Pijanćevali su danju i noću po svim gostionicama i Humlovom svratištu u Podgoraču, zaustavljali i maltretirali prolaznike, posebno žene koje su nerijetko silovali. Među njima je bio posebno nasilan neki Vasilije. Tada je grupa Podgoračana otišla k Jozi Langu (koji je imao neke civilne ovlasti od njemačke vojne sile). Gospodin Jozo je bez riječi stavio na desnu nadlakticu platnenu traku sa njemačkim znakom i otišao u konačište među Čerkeze. Postavio im je pitanje tko je od njih Vasilije. Izdvojio se neuredan vojnik visoka stasa, vidljivo pijan i Langu opsovao na ruskom jeziku: Job tvaju mater. Jozo ga je pograbio za prsa i izbacio kroz zatvoreni prozor na ulicu. Tamo ga je dobrano izdevetao, te Čerkezima zaprijetio da će svi ovako proći ako samo ćuje da je netko napravio i najmanji nered u Podgoraču. Langova prijetnja je imala učinka, tako da Čerkezi nisu više pravili veće izgrede u Podgoraču.
• Stariji mještani su pričali o nesretnoj pogibiji jedne podgoračke djevojke iz obitelji Tajč za vrijeme II. svj. rata. Djevojka je imala đuvegiju koji je bio u ustašama. Iz smjera Našica cestom kroz Tomislavovu ulicu kretala se satnija ustaša. Djevojka se kukucnula kroz žaluzine i ugledala ustaše. Brzo je otvorila prozor misleći da je u toj jedinici njezin dragi. Jedan od ustaša je zapucao iz puške i djevojku na mjestu ubio. Zapovjednik ustaša nije zaustavio postrojbu, već je naredio da se nastavi s maršom. Kada su došli do podgoračkog groblja zapovjedio je da jedinica stane i pozvao ustašu koji je ubio nesretnu djevojku da s njim prošeta kroz groblje. Ubrzo se iz groblja začuo pištoljski pucanj. Iz groblja se vratio zapovjednik sam. Stao je pred postrojbu i viknuo: pozor!, te nastavio: Ustaški bojovnici, upravo sam streljao izroda s kojim sam otišao u groblje. Tako će proći svatko ko ubija nedužan narod. Naložio je četvorici ustaša da odu zakopati streljanog i zaravnati mu grob.

Ugledni Podgoračani

Grof Pavle Pejačević porijeklom je iz virovitičko-retfalačke loze Pejačevića Naime, uz našičku lozu, koja se najduže održala i dala Hrvatskoj 2 bana, te skladateljicu, postojale su kroz 18. i 19. stoljeće loze iste obitelji u Virovitici, Retfali, Podgoraču i Rumi. Grof Pavao sin je Ivana Nepomuka Pejačevića, vlastelina rumskog i retfalačkog i Katarine grofice Janković Daruvarske. Imao je četiri brata i dvije sestre. Najstariji brat, Petar, koji je u dva navrata sredinom 19. st. obnašao dužnost župana Virovitičke županije, naslijedio je, kako su običaji nalagali, središnji dio posjeda u Retfali. Pavao je zajedno s mlađim bratom Ladislavom dobio na upravu Podgorač. Školovao se u Beču u odgajalištu i na vojnoj akademiji, gdje je napredovao do zvanja konjičkoga satnika, kada se 1848. zahvalio na službi i vratio u Slavoniju. Tada je i preuzeo s bratom imanje u Podgoraču. Nedugo potom brat umire, pa Pavao nastavlja sam upravljati imanjem. Oženio se 1850. Alvinom rođenom barunicom Prandau, kćerkom Gustava Hillepranda Prandaua, valpovačkog vlastelina, koja je umrla već 1882. Nisu imali potomaka. Do ženine smrti Pavao Pejačević vodio je vrlo intenzivan društveni život. Osobno je poznavao niz uglednih ličnosti kulturne i političke scene Monarhije.

Poslije ženine smrti gotovo se potpuno povlači iz društvenog života posvetivši se imanju u Podgoraču ([7]) i lovu. Njegova djelatnost na izgradnji sela u kojem je živio, a mogli bismo reći i u izgradnji cjelokupnog kulturnog pejzaža istočne Slavonije, je impresivna. Projekt dvorca koji je podigao u Podgoraču, a koji je u potpunosti porušen u zadnjim danima II. svjetskog rata, povjerio je tada jednom od najuglednijih ugarskih arhitekata, Alajosu Hauszmannu, projektantu guvernerske palače u Rijeci, crkve Sv. Stjepana u Budimpešti i niza drugih historicističkih objekata. Uz dvorac podigao je u Podgoraču osnovnu školu, općinsku zgradu, mlin u ulici Klenik, zgrade za upravitelja imanja, šumara, činovnike, lugare, poljare, konjušare, kočijaše, zanatlije, itd. Utemeljio je vatrogasno društvo, sagradio vatrogasno spremište i opremio ga potrebnim vatrogasnim spravama.

Većina ovih objekata i danas svjedoče o tom vremenu. U Osijeku, osim vlastite palače, sagradio i secesijski zdenac([8]) uz Dravu, djelo arhitekta Hofbauera, jedan od najznačajnijih secesijskih spomenika toga grada, pokazavši se na taj način spremnim, kao naručitelj objekta, u posljednjim godinama svoga života, prihvatiti novi stil, odmaknuti se od historicizma. Kako nije imao potomaka ni roda svoje loze, prodao je cijeli posjed grofu Normanu iz Valpova. Novac u iznosu preko milijun kruna namijenio je da se poslije njegove smrti u Podgoraču sagradi bolnica za naselja koja su pripadala pod njegovo vlastelinstvo. Iz nepoznatih razloga nije se odmah gradilo, te je taj novac deponiran u banku i nije korišten sve do I. svj. rata. Većim dijelom ga je progutao ratni zajam.

Grof je i pojedince pomagao. Mnogima je pomogao u gradnji kuće, štale ili drugih gospodarskih zgrada. Školi je 1878. nabavio harmonij i rijetke zbirke. Bio je mjesni sudac u Podgoraču. Kada je morao tuženog osuditi da plati tužitelju dug, tuženi bi počeo jadikovati da ne može platiti. Tužitelj je uporno tražio novac. Grof je to solomonski presudio: dao je tuženom potrebnu svotu koju je bio dužan, a ovaj ju je onda vratio tužitelju. Tako bi svi bili zadovoljni. Grof Pavao nadživio je svu svoju mnogobrojnu braću i sestre. Umro je 1907., u dubokoj starosti od 93. godine. Njegovu sprovodu prisustvovali su svi uglednici Virovitičke županije pa i šireg područja Slavonije, grof Aleksandar Altmann iz Zagreba, sin pokojnikove sestre Marije, udane grofice Althann, grof Elvin Eltz iz Vukovara, nećak (sin sestre njegove žene Alvine), grof Rudolf Normann sa ženom Julijom Normann iz Valpova, veliki župan Županije virovitičke Antun pl. Mihalovich u zastupanju bana Ladislava Pejačevića, koji uslijed prezaposlenosti nije mogao osobno doći. Grad Osijek predstavljali su gradski vijećnik Bejalčić, županijsku oblast županijski tajnik Höcker, kotarsku oblast u Našicama kotarski predstojnik Murat, župnik osječkog Donjeg grada Firinger, odvjetnik Dragutin Neumann, ravnatelj Čačinović iz Đakova, ravnatelj Kient iz Normanaca, ravnatelj Bauer iz Rume, Stefanija Mailath i niz drugih uglednika, te gotovo svi mještani sela Podgorača. Sprovod je vodio osječki gornjogradski župnik Josip Horvat. Uz darovnice svojih knjiga i slika Kraljevskoj gimnaziji u Osijeku, te novčane donacije pučkoj školi u Podgoraču dio svoje ostavštine u iznosu od 28.000 kruna grof je oporučno namijenio izgradnji kapelice – mauzoleja za sebe na groblju u Podgoraču. Za izvršitelje oporuke imenovani su njegov sinovac grof Rudolf Normann – Ehrenfelški (koji je 1903. - 4 godine prije grofove smrti kupio podgorčko vlastelinstvo) i odvjetnik dr. Dragutin Neumann iz Osijeka.

Hinko Juhn rođen je 9. lipnja 1891. u Podgoraču, a umro je 5. rujna 1940. u Zagrebu. Njegovi roditelji Mavro Juhn i Adela rođena Fleš imali su desetero djece, devet sinova i jednu kćer. Bila je to jedna od najimućnijih židovskih porodica u Podgoraču. Imali su gostionicu i prodavaonicu mješovite robe. Poslije završene osnovne škole u Podgoraču, Hinko Juhn [https://web.archive.org/web/20100909015356/http://www.mdc.hr/nasice/hr/b-hinko-juhn.html Arhivirano 2010-09-09 na Wayback Machine-u] odlazi u Osijek na daljnje školovanje. Polazio je realnu gimnaziju dvije godine od 1902. do 1903. Gimnaziju napušta, te 1904. god. upisuje Državnu obrtnu školu u Zagrebu i završava 1907. god. »kipariju« na spomenutom znamenitom učilištu. Iste godine u jesen, u prvoj generaciji polaznika, upisuje Višu školu za umjetnost i umjetni obrt. Diplomirao je 1911. godine u klasi profesora Roberta Frangeša – Mihanovića i Rudolfa Valdeca. Već 1912. boravio je godinu dana kao stipendist u Firenci, gdje je na tamošnjoj internacionalnoj akademiji nastavio svoje studije. U Firenci je priredio i svoju prvu samostalnu izložbu. Proučava djela renesansnih majstora. Vrativši se iz Italije u Zagreb, počeo se baviti keramikom. Radi i na restauraciji dvorske kapele u Brezovici. Zainteresiran za umjetnost keramike, odlazi 1918. godine na specijalizaciju u inozemstvo: u Češku, Njemačku i Austriju, gdje se usavršava u svim tehnikama keramičke umjetnosti. Kao specijalista u keramici, profesorski ga je zbor pozvao na zagrebačku akademiju za umjetnost i umjetni obrt sa zadatkom da na njoj organizira keramički odjel. Pisanih dokumenata o pedagoškom radu kipara i keramičara Juhna ostalo je vrlo malo. Na Akademiji od 1921. do 1924. godine vodi tečajeve iz keramike samo kao pomoćni učitelj. Dana 17. rujna 1924. godine, dekretom Ministarstva prosvjete, imenovan je stručnim učiteljem Državne obrtne škole u Zagrebu. Hinko Juhn podučava modeliranje u keramici. Bio je moderan pedagog. Ukazivao je na primjere europskih keramičara koji su mu bili dostupni iz inozemnih časopisa. Najzaslužniji je za poticanje oduševljenja za novu umjetnost. Zahvaljujući Hinku Juhnu, keramika postaje popularna. Uz Juhnov pedagoški rad, značajan je i umjetnički, kiparski i keramički opus. Majstor u sitnoj plastici, Juhn upotrebljava razne materijale: sadru, broncu i terakotu. Iako kipar, Hinko Juhn bio je zaljubljenik u keramiku, radio je djela uporabne namjene: posude za šećer, duhan, vaze, zdjele, svijećnjake. Radio je i keramičke reljefe i druge lončarske i kiparske reljefe za unutrašnjost javnih prostora. Radovi uporabne namjene nastali su između 1924. i 1926.godine. Posebno izdvajamo malu posudu za šećer s poklopcem na kojem se nalazi minijaturno modelirani terakotni ženski akt i okruglu dozu s poklopcem na kojem je figura ležećeg ženskog akta. U Ženskoj figuri sa zrcalom , koja je nastala oko 1925. god., naziremo obilježja kasne secesije. Stojeći lik žene u dugoj je haljini s naborima, dok joj je zrcalo u lijevoj ruci koja je spuštena na bok. Hinko Juhn istakao se i u aranžiranju izložbenih prostora na svjetskim izložbama. Posebno ističemo keramički friz, koji je radio s Blankom Dužanec za izložbu 1929. god. u Barceloni. Surađivao je i s poznatim arhitektima na rješavanju interijera. Uza sav ljudski, umjetnički i pedagoški angažman Juhn je često izlagao u zemlji i inozemstvu, od godine 1912. do 1940. - posebno u sklopu Proljetnog salona na Izložbi zagrebačkih umjetnika, na izložbama udruženja »Djelo« te na međunarodnoj izložbi suvremene dekorativne umjetnosti u Parizu. Hinko Juhn bio je istinski zaljubljenik u svoju profesiju. Predavao joj se snagom mogućnosti, radeći skulpturu, plakate, medalje, crteže, keramiku. Radio je i na uređenju interijera i eksterijera. Osim povijesnog nasljeđa (talijanske renesanse, rokoko skulpture kasnog 18. st., tradicija seoskih lončara Slavonije i bečke secesije), Juhna određuju i smjernice Proljetnog salona - udruženja umjetnika u Hrvatskoj, koji zajedno izlažu od 1916. do 1928. godine. U povijesti umjetnosti Hrvata Hinko Juhn ističe se u početnoj ulozi pokretača umjetnosti keramike, te je njemu u spomen i čast postavljena stalna spomen soba u Zavičajnom muzeju Našice.

Franjo Marković rođen je 27. listopada 1907. u Podgoraču. Završio Zadružnu školu HSS-a u Zagrebu. Načelnik Općine Podgorača od 1935. – 1943. U ljeto 1943. premješten je u Ured za kolonizaciju u Osijeku. U HSS-u je obnašao dužnost tajnika. Partizani su ga 1943.g. pozvali na razgovor radi uspostavljanja suradnje s općinskom vlašću. G. Marković se, u dobroj vjeri, spremao odazvati pozivu, no tada su mu partizani bacili bombu na obiteljsku kuću. Shvatio je s kim ima posla i da s partizanima suradnja nije nemoguća. Kao pričuvni domobran zarobljen od partizana kod Dravograda 1945.g. Prošao križni put. Nakon II. svj. rata proganjan je i zlostavljan od komunističke vlasti do kraja života. Umro je u Podgoraču 9. 10. 1983. godine.

Pavica Papa, r. Mifka rođena je 1. travnja 1914. u Podgoraču. Umrla 23. ožujka 1996. u Osijeku. Učiteljica razredne nastave i likovne kulture u Osnovnoj školi Podgorač. Slikarica, koja je dugi niz godina živjela u Podgoraču u rodnoj kući u ulici Hinka Juhna 2. Svoje slike izlagala je diljem Hrvatske i u Osnovnoj školi Podgorač, kojoj je donirala više ulja na platnu.

Katarina Milanović Paulić rođena je 13. kolovoza 1929. u Podgoraču. Umrla 8. veljače 2013. u Zagrebu, sahranjena u rodnom Podgoraču. Osnovnu školu od I. - IV. razreda pohađala u Podgoraču. Autorica više književnih djela (Podgorač, sjećanja i zapisi, Lovci pod kruškom i dr.) i slika - pejsaža s motivima iz Podgorača i njegove okolice. Većinu svojih slika poklonila je Osnovnoj školi u Podgoraču.

Josip Nikolašević rođen je 1943. u Podgoraču. Umro i sahranjen 1993. u rodnom Podgoraču. Osnovnu školu od I. - VIII. razreda završio u Podgoraču. Bio je profesor filozofije i socijologije u osječkim srednjim školama. Predano se borio za hrvatski nacionalni identitet u vrijeme SFRJ,te kulturnu uljudbenost u rodnom mjestu sve do svoje prerane smrti.

Alojz Guberović rođen je 6. prosinca 1946. u Podgoraču. Osnovnu školu I. - VIII. razreda završio u Podgoraču. Završio visoke vojne škole i studij ekonomije. Visoki časnik Hrvatske vojske, suradnik generala Janka Bobetka u Domovinskom ratu. Koncem 1991., kada je bilo najpotrebnije, značajno pomogao obrani Podgorača.

Dr.sc. Zorko Marković sin Franje Markovića, rođen je 26. veljače 1951. u Podgoraču, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio 1969. u Našicama. Studij arheologije i povijesti završio je u Zagrebu. Doktorirao je u Ljubljani.

Zlatko Kovač rođen je 6. travnja 1966. u Osijeku. Osnovnu školu završio je u Podgoraču, a gimnaziju u Našicama. Na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu završio je studij geografije. Bio je zaposlen u Osnovnoj školi Podgorač kao učitelj zemljopisa. Preselio se s obitelji u Našice, gdje radi kao profesor u Srednjoj školi Našice. Vrstan je glazbenik. Bio je član crkvenog pjevačkog zbora u Podgoraču i Našicama. U Podgoraču je obučio veći broj tamburaša. Izučava povijest, osobito noviju Hrvatsku povijest, povijest Slavonije i podgoračkog kraja.

doc.dr.sc. Julije Jakšetić rođen je 9. 7. 1975. u Našicama. U Podgoraču je završio osnovnu školu, a opću gimnaziju u Našicama. Diplomski studij matematike – inženjerski smjer završio je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Na istom fakultetu je magistrirao i doktorirao.

doc.dr.sc. Krešimir Mastanjević rođen 20.9.1978. u Našicama. U Podgoraču je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Našicama. Zaposlen na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u Osijeku.

Vanjske veze

1. Alvina Pejačević [9]
2. Pavle Pejačević [10] Arhivirano 2014-05-12 na Wayback Machine-u
3. Jovan Kokot: XII. slavonska brigada "Jovan Kokot, XII. slavonska brigada"
4. Portal Hrvatskog kulturnog vijeća [11]
5. Narodni odbor Općine Podgorač [12]
6. Secesijski zdenac [13]
7. Institut za arheologiju u Zagrebu [14]
8. Spomen soba Hinka Juhna [https://web.archive.org/web/20100909015356/http://www.mdc.hr/nasice/hr/b-hinko-juhn.html Arhivirano 2010-09-09 na Wayback Machine-u]