Elio Vittorini

Izvor: Wikipedia

Elio Vittorini (Sirakuza, 23. srpnja 1908. - Milano, 12. veljače 1966.) bio je talijanski pisac

Bio je samouk, a postupno prevladava provincijske okvire fašističke Italije i u uzorima suvremenih stranih književnika nalazi prespektive za novu prozu, kojoj je namijenio socijalnu i etičku funkciju. 1937. godine je izbačen iz Fašističke partije zbog javnog izražavanja simpatija za republikansku stranu u španskom građanskom ratu. Godine 1941. je svoje neslaganje s fašističkim režimom izrazio u romanu Razgovor na Siciliji, zbog koga je završio u zatvoru. Nakon toga se priključio Komunističkoj partiji Italije i za vrijeme drugog svjetskog rata sudjelovao u pokretu otpora. Nakon rata je kraće vrijeme bio urednik komunističkog lista L'Unita. U komunizam se razočarao nakon sovjetskog gušenja mađarske revolucije 1956.

U svojim djelima je uzdizao ideale pravde, slobode i humanosti. Stvorio je osebujan izraz, lirski i ekspresivan, simboličan i alegorijski. Nakon rata uređivao je revije "Il Politecnico" i "Il Menabo".

Odabrana djela prevedena na hrvatski:

  • Crveni karanfil (Il garofano rosso, 1933-1934)
  • Razgovor na Siciliji (Conversazione in Sicilia, 1941)
  • Ljudi i neljudi (Uomini e no, 1945)
  • Simplon namiguje Frejusu (Il Sempione strizza l'occhio al Frejus, 1947)
  • Mesinske žene (Le donne di Messina, 1949)
  • Otvoreni dnevnik (Diario in pubblico, 1957)
  • Gradovi svijeta (Le città del mondo, 1969)