Neorealizam (književnost)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Neorealizam (tal. neorealismo) je književna struja talijanskih pjesnika i pisaca, čije preteče se može naći oko 1930. ("Ravnodušni", Gli indifferenti, 1929, Alberta Moravije i "Tri radnika", Tre operai, 1934., Carla Bernarija), koja izražava, koristeći dramatično analitičko predstavjanje ljudske egzistencije, netrpeljivost prema praznini malograđanskih navika i dosadu prema životu bez smisla.

Povijesne okolnosti[uredi - уреди | uredi kôd]

Književni neorealizam 1940-ih u Italiji i Jugoslaviji (talijanski pisci) predstavlja spoj osobnosti koje se jasno razlikuju u jednom povijesnom trenutku. Naime, «[...] neorealizam nije jedna škola. [...]. Bio je jedno zajedništvo glasova, u velikom dijelu perifernih, jedno mnostruko otkriće različitih Italija, također - ili posebno - do tada neviđene u književnosti Italije» (Italo Calvino u predgovoru romana "Staza paukovih gnijezda" Il sentiero dei nidi dei ragni).

Neorealizam je nastao kao posljedica krize između 1940. i 1945. koja, s drugim svjetskim ratom, antifašističkom borbom i poslijeratnim stanjem, je sve do temelja ispremetala i promijenio lice cijele talijanske nacije. Neorealizam se je sastojao u novom pogledu na svijet i moralu te novom ideologijom koja je bila u suštini antifašizma.

Osnovne teme ove nove književnosti

Angažiranost[uredi - уреди | uredi kôd]

Neposredno nakon rata, među intelektualcima se razvila jaka potreba da se konkretno uključe u društvenu i političku realnost zemlje. Antifašizam i primjena gibanja narodne pobune koja je uslijedila, determinira kod mnogih pisaca potrebu da umjetnost, književnost smatraju iskazom i instrumentom svoga doprinosa promjeni društva. Za vrijeme ovakve političko-kulturne klime, među intelektualcima se otvorila rasprava o njhovoj ulozi. Glavna parola postaje sartrovski engagement.

Ta opća potreba za konkretnim uključivanjem iskazuje se u romanima inspiriranim pokretom otpora i raspravama o ulozi intelektualaca u društvu. njihovog odnosa sa fašizmom u prošlosti i aktualnim komunističkim idejama. Teme s kojima se suočavaju su oružana borba, iskustva zatvora i deportacije. U početku neorealistički pisci uzimaju modele po kojima pišu. Kako piše Italo Calvino u navedenom Predgovoru (1964.):

Bili smo na jednoj liniji, tj u trokutu koji su činili: '[I Malavoglia'', ''Conversazione in Sicilia'', ''Paesi tuoi'', od kojih se kretalo, svatko sa svojim lokalnim leksikom ili svojim pejsažom.

Relevantan časopis koji je najviše utjecao objavljivanjem rasprava među književnicima bio je Il Politecnico Elija Vittorinija.

Tih se godina upoznaju s mišlju Antonija Gramscija, koja je uvelike utjecala na poslijeratnu književnost s njegovim refleksijama o ulozi intelektualaca u talijanskoj povijesti i njegovim prijedlogom o nacionalno-narodnoj književnosti u kojoj se poništava tradicionalna podjela između intelektualaca i naroda.

Neorealizam najavljuje potrebu za novom kulturom otvorenoj raznim književnim, ekonomskim, društvenim problemima, u smanjivanju velike udaljenosti između humanističke i tehničko-znanstvene kulture. Uloga nove kulture je bila revolucionarna: trebala je utjecati na povijest.

Smatralo se da u odnosu sa politikom kultura mora biti slobodna, ne smije biti sluškinja politici niti se treba spuštati na laži stranaka.

Novi realizam u književnosti[uredi - уреди | uredi kôd]

Realistično pripovijedanje se proteže kroz čitavo dvadeseto stoljeće, ali se perspektiva često mijenja. Dok su prethodnom stoljeću (u razdoblju realizma, verizma i naturalizma) likovi služili za oslikavanje nekog ambijenta, nakon Dostojevskog realistično pisanje dobiva novu dimenziju jer se pažnja usmjerava na unutarnje kontradikcije ličnosti, nemire zbog velikih egzistencijalnih sumnji, poremećenog velikim povijesnim tragedijama: kao što je slučaj kod mnogih likova Pavesea i ostalih autora kojima se iskazuje unutrašnjost pripovjedača:

[...] ali je bilo dosta jasno da ispripovjedane priče su bile sirovi materijal: eksplozivna karika slobode koja je pokretala mlade pisce nije bila sadržana u želji da dokumentira i informira, već u izražavanju. Izražavanju čega? Nas samih, gorkog okusa života koji smo tada osijetili, mnogih stvari za koje se vjerovalo da se zna ili postoje, a možda zaista, u tom trenutku, znali smo i bili smo. (I. Calvino, ''op.cit. ibidem'').

Tada se afirmira i nit memoaristike, koja djela se ne mogu smatrati pravim romanima; u njima nema pripovjedačeve fikcije, ali su svjedočenja o stvarnim proživljenim događanjima samih protagonista, kao što su djela Prima Levija Se questo è un uomo ("Ako je to čovjek") i La tregua ("Primirje").

Realističan roman, tj. neorealističan roman, daje raznoliku panoramu kroz različite tehnike u odnosu na tipologiju ličnosti koja iznaša činjenice koji kod verista tendira horskom izražavanju.

Realistčko izražavanje oduvijek je tipično za naraciju pa je zanimljivo da je neorealistička poezija najsnažnije došla do izražaja kod pjesnika sa područja Julijske krajine u sastavu socijalističke Jugoslavije, a iz tog kruga se izdvajaju Lucifero Martini, Giacomo Scotti i Osfaldo Ramous.

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

Cititano: Italo Calvino, ''Prefazione 1964'', in Id., ''Romanzi e racconti'', I, edizione diretta da Claudio Milanini, a cura di Mario Barenghi e Bruno Falcetto, prefazione di Jean Starobinski, Milano, Mondadori, 1991

Povezano[uredi - уреди | uredi kôd]

Italijanski neorealizam (film)