De administrando imperio
| De administrando imperio | |
|---|---|
 | |
| Autor(i) | Konstantin Porfirogenet |
| Originalni naslov | Πρὸς τὸν ἴδιον υἱὸν Ρωμανόν |
| Država | Bizantsko carstvo |
| Jezik | grčki |
| Žanr(ovi) | kronika - politika |
| Datum izdanja | oko 950. |
| Vrsta medija | manuskript |
De administrando imperio (prevedeno s latinskog O upravljanju carstvom) je ime manuskripta kog je sredinom 10. vijeka sastavio bizantski car Konstantin Porfirogenet kao priručnik za vođenje vanjske politike svom sinu, prijestolonasljedniku Romanu II[1] (959.-963).
Kako je bio namjenjen samo njemu, car ga je tako i posvetio Mom vlastitom sinu Romanu (Πρὸς τὸν ἴδιον υἱὸν Ρωμανόν), kasniji (danas općeprihvaćeni naziv) rezultat je prvog novovjekog objavljivanja kog je 1611. napravio Holanđanin Johannes Meursius.[2]
Nastanak[uredi - уреди | uredi kôd]
Porfirogenet je taj priručnik radio s brojnim dvorskim savjetnicima, koristeći se isto tako sa svim državnim dokumentima iz tada ne baš velikog dvorskog arhiva, ali i usmenim izvještajima koji su dolazili do dvora od carskih službenika. Svi carevi suradnici i izvori na koje se oslanjao ostali su do danas anonimni, osim Teofana Ispovednika kog je sam car naveo da se u izradi 21. poglavlja koristio njegovom kronikom s početka 9. vijeka.
Smatra se da je taj spis u kom su opisani gotovo svi narodi koji su tad graničili s Bizantskim carstvom, nastao između 949. i 955.[3]
On sadrži savjete o vođenju etnički miješanog carstva, kao i načine kako se boriti protiv stranih neprijatelja. Konstantin je u njega uklopio i svoja dva ranija rada; O narodima (puni naziv O upravljanju državom i različitim narodima, grčki: Περί Διοικήσεως τοῦ Κράτους βιβλίον καί τῶν διαφόρων Έθνῶν), u kojoj je opisao historiju i karakter naroda koji su graničili s carstvom; Avare, Turke, Pečenege, Kijevske Ruse, Južne Slavene, Arape, Longobarde, Armence i Gruzijce, i spis O temama na istoku i zapadu (Περί θεμάτων Άνατολῆς καί Δύσεως, poznatog po latinskom imenu kao De Thematibus), u kojoj se pozabavio nedavnom historijom u tim carskim temama. U to je uklopio vlastite političke upute svome sinu Romanu.
Struktura[uredi - уреди | uredi kôd]
Sadržaj djela, podijelio je u četiri glavna poglavlja:
- Direktive za vođenje vanjske politike u tada najopasnijim područjima – granici na sjeveru i onu prema Skitima.
- Pouke iz diplomatskih vještina, kako bi se uspješno pariralo graničnim narodima
- Sveobuhvatni prikaz geografskih i historijskih prilika u većini okolnih zemalja i
- Sažetak nedavne historije, unutrašnje politike i organizacije Bizantskog Carstva.
U ukupno 53 poglavlja Konstantin je pokrio brojne teme, čak i tako bizarne kao što je Muhamedova genealogija (poglavlje 14).
Poglavlja 1-8. i 10-12. De administranda... bave se politikom prema Pečenezima i Turcima, poglavlja 43-46 bave se u ono vrijeme aktuelnim pitanjima vezanim za Gruziju i Armeniju, dok se poglavlja 49-52. donose konkretne savjete od toga kako formirati administraciju do poreznog sistema u novostvorenim temama.
U poglavljima 29–36 donose se podatci o seobama Hrvata i Srba, i o njihovoj historiji do polovice 10. vijeka., o historiji dalmatinskih gradova i historijskoj geografiji južnoslavenskih zemalja, a u poglavljima 49–50 podatci o Slavenima na Peloponezu.[1]
Poglavlje 30. o temi Dalmaciji naročito je važno za ranosrednjovjekovnu hrvatsku historiju. Tu se iznose ključni podatci o doseljenju Hrvata na prostore gdje danas žive. Jednako je značajno i poglavlje 31, u kojem se objašnjava porijeklo Hrvata i donose se podatci o njihovim običajima i društvenom uređenju, kao i o odnosu Hrvata i Avara. U poglavlju 29. razglaba se o sukobima sa starosjedilačkim romanskim stanovništvom, opisuje se Dalmacija i narodi koji u njoj žive.[1]
U poglavljima 29-31. govori se o pokrštavanju i o sukobu Bugara i Hrvata u doba Kralja Tomislava.[1]
U poglavlju 32. car raspravlja o Srbima, zemlji iz koje su se doselili Bojki, kao i o krajevima koje su naselili po Balkanu; Paganiji, Zahumlju i Travuniji kao i o njihovom pokrštavanju.[4]
Jezik i stil kojim se koristio Konstantin je prilično suhoparan, kao ilustracija neka Vam posluži ovo:
„O Hrvatima i zemlji u kojoj sada stanuju Hrvati, koji sada žive u predjelu Dalmacije jesu potomci nekrštenih Hrvata, također zvanih Bijeli Hrvati, koji žive iza Turaka (Mađara), i u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede imaju nekrštene Srbe "Hrvati", na slavenskom jeziku znači: "oni koji imaju mnogo zemljišta". Ti isti Hrvati su došli i zatražili zaštitu kod Heraklija, cara Bizantinaca, prije nego što su Srbi zatražili zaštitu tog istog cara Heraklija, i to u vrijeme kad su Avari potukli i istjerali iz tih krajeva Rimljane koje je car Dioklecijan doveo iz Rima u ove zemlje i tamo naselio, i koji su bili nazvani "Rimljani" zbog toga što su bili preseljeni iz Rima u te krajeve, ja mislim na one koji su sada nazvani Hrvatska i Srbija.“Historijat manuskripta[uredi - уреди | uredi kôd]
Iz bizantskih vremena sačuvan je samo jedan jedini prijepis i to s kraja 11. vijeka, kog je napravio neki Mihailo, sekretar Jovana Duke. Manuskript je početkom 16. vijeka preko Krfa stigao do Apenina, a nakon tog je dospio u ruke francuske kraljice Catherine de' Medici, pa je preko nje 1599. dospio u parišku Bibliothèque Nationale, gdje se čuva kao P'=codex Parisinus gr. 2009[5]
Antonios Eparhus, emigrant s Krfa u Veneciju, napravio je 1509. prijepis tog manuskripta, on se danas čuva u Vatikanskoj biblioteci kao V'=codex Vaticanus-Palatinus gr. 126.[5]
Nakon prvog novovjekog odštampanog izdanja, pojavilo se puno novih, danas se smatra da je ono iz 1962. Gyule Moravcsika s komentarima jedno od najboljih.[6]
Što se tiče historijskih i geografskih informacija, one su često zbunjujuće, jer se car u tadašnjoj maniri oslanjao na legende i glasine (koje su onda kao i danas bile pune predrasuda), pa ima puno historičara koji sumnjaju u točnost Konstantinovih tvrdnji, ali isto tako i puno onih koji ih uzimaju zdravo za gotovo.
Pojedini kritičari sumjanju i u autentičnost (točnost) kasnijih prijepisa, odnosno smatraju ih kasnijim podmetnutim falsifikatima, što je inače bio čest običaj u to vrijeme.
I pored svega De administrando... je i danas jedan od najvažnijih izvora za proučavanje historije Južnih Slavena i stare toponimike.[1]
Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 „Konstantin VII. Porfirogenet” (hrvatski). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=32883. Pristupljeno 27. 06. 2017.
- ↑ „Johannes Meursius (1579-1639)” (francuski). Data.bnf. http://data.bnf.fr/12307614/johannes_meursius/. Pristupljeno 27. 06. 2017.
- ↑ „Iz povijesti naše slavne” (hrvatski). Priznajem. Arhivirano iz originala 2017-08-20. https://web.archive.org/web/20170820075712/http://www.priznajem.hr/izdvojeno/iz-povijesti-nase-slavne-konstantin-vii-porfirogenet-hrvatima. Pristupljeno 27. 06. 2017.
- ↑ 4,0 4,1 „Константин Порфирогенит О управљању Царством” (srpski). Stormfront. https://www.stormfront.org/forum/t769268/. Pristupljeno 27. 06. 2017.
- ↑ 5,0 5,1 „De Administrando Imperio” (engleski). Online-Wörterbuch Englisch-Deutsch. https://www6.dict.cc/wp_examples.php?lp_id=1&lang=en&s=undated. Pristupljeno 27. 06. 2017.
- ↑ „Commentary on the De Administrando Imperio” (engleski). Harvard University Press. http://www.hup.harvard.edu/catalog.php?isbn=9780884023791. Pristupljeno 27. 06. 2017.