De administrando imperio

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
De administrando imperio
Constantine VII Porphyrogenitus.jpg
Drvorez s likom cara Konstantina Porfirogeneta
Autor(i) Konstantin Porfirogenet
Originalni naslov Πρὸς τὸν ἴδιον υἱὸν Ρωμανόν
Država Bizantsko carstvo
Jezik grčki
Žanr(ovi) kronika - politika
Datum izdanja oko 950.
Vrsta medija manuskript

De administrando imperio (prevedeno s latinskog O upravljanju carstvom) je ime manuskripta kog je sredinom 10. vijeka sastavio bizantski car Konstantin Porfirogenet kao priručnik za vođenje vanjske politike svom sinu, prijestolonasljedniku Romanu II[1] (959.-963).

Kako je bio namjenjen samo njemu, car ga je tako i posvetio Mom vlastitom sinu Romanu (Πρὸς τὸν ἴδιον υἱὸν Ρωμανόν), kasniji (danas općeprihvaćeni naziv) rezultat je prvog novovjekog objavljivanja kog je 1611. napravio Holanđanin Johannes Meursius.[2]

Nastanak[uredi - уреди | uredi izvor]

Porfirogenet je taj priručnik radio s brojnim dvorskim savjetnicima, koristeći se isto tako sa svim državnim dokumentima iz tada ne baš velikog dvorskog arhiva, ali i usmenim izvještajima koji su dolazili do dvora od carskih službenika. Svi carevi suradnici i izvori na koje se oslanjao ostali su do danas anonimni, osim Teofana Ispovednika kog je sam car naveo da se u izradi 21. poglavlja koristio njegovom kronikom s početka 9. vijeka.

Smatra se da je taj spis u kom su opisani gotovo svi narodi koji su tad graničili s Bizantskim carstvom, nastao između 949. i 955.[3]

On sadrži savjete o vođenju etnički miješanog carstva, kao i načine kako se boriti protiv stranih neprijatelja. Konstantin je u njega uklopio i svoja dva ranija rada; O narodima (puni naziv O upravljanju državom i različitim narodima, grčki: Περί Διοικήσεως τοῦ Κράτους βιβλίον καί τῶν διαφόρων Έθνῶν), u kojoj je opisao historiju i karakter naroda koji su graničili s carstvom; Avare, Turke, Pečenege, Kijevske Ruse, Južne Slavene, Arape, Longobarde, Armence i Gruzijce, i spis O temama na istoku i zapadu (Περί θεμάτων Άνατολῆς καί Δύσεως, poznatog po latinskom imenu kao De Thematibus), u kojoj se pozabavio nedavnom historijom u tim carskim temama. U to je uklopio vlastite političke upute svome sinu Romanu.

Struktura[uredi - уреди | uredi izvor]

Sadržaj djela, podijelio je u četiri glavna poglavlja:

U ukupno 53 poglavlja Konstantin je pokrio brojne teme, čak i tako bizarne kao što je Muhamedova genealogija (poglavlje 14).

Poglavlja 1-8. i 10-12. De administranda... bave se politikom prema Pečenezima i Turcima, poglavlja 43-46 bave se u ono vrijeme aktuelnim pitanjima vezanim za Gruziju i Armeniju, dok se poglavlja 49-52. donose konkretne savjete od toga kako formirati administraciju do poreznog sistema u novostvorenim temama.

U poglavljima 29–36 donose se podatci o seobama Hrvata i Srba, i o njihovoj historiji do polovice 10. vijeka., o historiji dalmatinskih gradova i historijskoj geografiji južnoslavenskih zemalja, a u poglavljima 49–50 podatci o Slavenima na Peloponezu.[1]

Poglavlje 30. o temi Dalmaciji naročito je važno za ranosrednjovjekovnu hrvatsku historiju. Tu se iznose ključni podatci o doseljenju Hrvata na prostore gdje danas žive. Jednako je značajno i poglavlje 31, u kojem se objašnjava porijeklo Hrvata i donose se podatci o njihovim običajima i društvenom uređenju, kao i o odnosu Hrvata i Avara. U poglavlju 29. razglaba se o sukobima sa starosjedilačkim romanskim stanovništvom, opisuje se Dalmacija i narodi koji u njoj žive.[1]

U poglavljima 29-31. govori se o pokrštavanju i o sukobu Bugara i Hrvata u doba Kralja Tomislava.[1]

U poglavlju 32. car raspravlja o Srbima, zemlji iz koje su se doselili Bojki, kao i o krajevima koje su naselili po Balkanu; Paganiji, Zahumlju i Travuniji kao i o njihovom pokrštavanju.[4]

Jezik i stil kojim se koristio Konstantin je prilično suhoparan, kao ilustracija neka Vam posluži ovo:

Wikiquote „O Hrvatima i zemlji u kojoj sada stanuju Hrvati, koji sada žive u predjelu Dalmacije jesu potomci nekrštenih Hrvata, također zvanih Bijeli Hrvati, koji žive iza Turaka (Mađara), i u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede imaju nekrštene Srbe "Hrvati", na slavenskom jeziku znači: "oni koji imaju mnogo zemljišta". Ti isti Hrvati su došli i zatražili zaštitu kod Heraklija, cara Bizantinaca, prije nego što su Srbi zatražili zaštitu tog istog cara Heraklija, i to u vrijeme kad su Avari potukli i istjerali iz tih krajeva Rimljane koje je car Dioklecijan doveo iz Rima u ove zemlje i tamo naselio, i koji su bili nazvani "Rimljani" zbog toga što su bili preseljeni iz Rima u te krajeve, ja mislim na one koji su sada nazvani Hrvatska i Srbija.“
()

[4]

Historijat manuskripta[uredi - уреди | uredi izvor]

Iz bizantskih vremena sačuvan je samo jedan jedini prijepis i to s kraja 11. vijeka, kog je napravio neki Mihailo, sekretar Jovana Duke. Manuskript je početkom 16. vijeka preko Krfa stigao do Apenina, a nakon tog je dospio u ruke francuske kraljice Catherine de' Medici, pa je preko nje 1599. dospio u parišku Bibliothèque Nationale, gdje se čuva kao P'=codex Parisinus gr. 2009[5]

Antonios Eparhus, emigrant s Krfa u Veneciju, napravio je 1509. prijepis tog manuskripta, on se danas čuva u Vatikanskoj biblioteci kao V'=codex Vaticanus-Palatinus gr. 126.[5]

Nakon prvog novovjekog odštampanog izdanja, pojavilo se puno novih, danas se smatra da je ono iz 1962. Gyule Moravcsika s komentarima jedno od najboljih.[6]

Što se tiče historijskih i geografskih informacija, one su često zbunjujuće, jer se car u tadašnjoj maniri oslanjao na legende i glasine (koje su onda kao i danas bile pune predrasuda), pa ima puno historičara koji sumnjaju u točnost Konstantinovih tvrdnji, ali isto tako i puno onih koji ih uzimaju zdravo za gotovo.

Pojedini kritičari sumjanju i u autentičnost (točnost) kasnijih prijepisa, odnosno smatraju ih kasnijim podmetnutim falsifikatima, što je inače bio čest običaj u to vrijeme.

I pored svega De administrando... je i danas jedan od najvažnijih izvora za proučavanje historije Južnih Slavena i stare toponimike.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 "Konstantin VII. Porfirogenet" (hrvatski). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=32883. pristupljeno 27. 06. 2017.. 
  2. "Johannes Meursius (1579-1639)" (francuski). Data.bnf. http://data.bnf.fr/12307614/johannes_meursius/. pristupljeno 27. 06. 2017.. 
  3. "Iz povijesti naše slavne" (hrvatski). Priznajem. http://www.priznajem.hr/izdvojeno/iz-povijesti-nase-slavne-konstantin-vii-porfirogenet-hrvatima/. pristupljeno 27. 06. 2017.. 
  4. 4,0 4,1 "Константин Порфирогенит О управљању Царством" (srpski). Stormfront. https://www.stormfront.org/forum/t769268/. pristupljeno 27. 06. 2017.. 
  5. 5,0 5,1 "De Administrando Imperio" (engleski). Online-Wörterbuch Englisch-Deutsch. https://www6.dict.cc/wp_examples.php?lp_id=1&lang=en&s=undated. pristupljeno 27. 06. 2017.. 
  6. "Commentary on the De Administrando Imperio" (engleski). Harvard University Press. http://www.hup.harvard.edu/catalog.php?isbn=9780884023791. pristupljeno 27. 06. 2017.. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]