Austrijska južna željeznica
Österreichische Südbahn | |
|---|---|
 | |
| Mjesto | Beč–Trst |
| Država |  Austrijsko Carstvo
|
| Vrijeme gradnje | 1839. – 1842. 1842. – 1857.[1] |
| Tip građevine | željeznička pruga |
| Arhitekti i izvođači radova | |
| Graditelj | Karl Ritter von Ghega[1] |
Južna željeznica (njemački: Österreichische Südbahn ili samo Südbahn) je naziv za željezničku prugu dugu 577,2 km koja je povezuje Beč sa lukom u Trstu, te istoimenu željezničku kompaniju (Südbahn-Gesellschaft) koja je egzistirala od 1841. do 1923. godine.
Prva dionica pruge od Beča do Gloggnitza izgrađena je od 1839. do 1842. godine, kao privatni poduhvat kompanije Wien-Gloggnitzer Eisenbahn Gesellschaft.[1] Nacrti za izgradnju pruge počeli su se raditi još 1837. godine. Austrijska monarhija dala je 1839. koncesiju za izgradnju pruge tada moćnom bankaru i financijeru Georgu von Sini, ali je već 1841. izdala dekret sa namjerom da sama gradi veće dionice.
Sljedeću puno veću dionicu od Mürzzuschlaga, preko Graza, Maribora, Celja, Ljubljane do Trsta, od 1842. do 1857. gradila je država. Za gradnju te dionice se osobito angažirao nadvojvoda Johann Habsburški.[1] Na dionici je osobito bilo teško izgraditi planinsku dionicu Semmeringbahn koja se počela graditi još 1842. godine, ali se gradnja toliko odužila da su radovi na toj dionici bili gotovi tek 1854. godine. Dionica je savladana uz pomoć planova agilnog inžinjera Karla Rittera von Ghege. Puno lakša dionica od Mürzzuschlaga do Graza gradila se svega dvije godine i dovršena je 1844. godine.
Dionica Graz–Celje građena je od 1844. do 2. juna 1846. godine, također pod nadzorom inženjera Carla Ghege.
Dionica Celje–Ljubljana dionica gradila se tri godine i svečano je otvorena 16. septembra 1849. kada je stigao prvi vlak u Ljubljanu.
Pripreme za gradnju dionice Ljubljana–Trst počele su još 1842. godine, ali se zapravo počela graditi od 1850. godine. Pruga je svečano otvorena 27. jula 1857. kada je prvi vlak ušao na stanicu u Trstu, u kom je osobno bio car Franjo Josip.
Južne željeznice su 1858. prodane privatnoj kompaniji Südbahn-Gesellschaft u vlasništvu porodice Rothschild, koja je od 1863. do 1871. izgradila dionicu Maribor–Klagenfurt–Villach–Lienz–Fortezza.[1] Južne željeznice u Austriji su nacionalizirane 1923. i od tada dionica Bruck an der Mur–Klagenfurt–Villach služi kao dio linije za Italiju. KSHS je uzela željeznice u zakup do 1958, uz godišnju isplatu 5,8 milijuna francuskih franaka, nakon čega bi pruga postala svojina KSHS.[2] Bečki kolodvor Südbahnhof, koji je razrušen za Drugog svjetskog rata, ponovno je podignut do 1956. godine.[1] Do maja 1963. elektrificirana je dionica Beč–Tarvisio, a do maja 1966. i dionica Bruck an der Mur–Graz.[1] Danas po orginalnoj dionici više ne voze vlakovi jer izravne veze iz Beča za Trst preko Slovenije više nema, zbog slabe potražnje i neekonomičnosti linije.