Orinoco

Izvor: Wikipedia
Orinoco
Río Orinoco
Orinoco-Landschaft.JPG
Lokacija
Države  Venecuela
 Kolumbija
Gradovi Ciudad Bolívar, Ciudad Guayana
Hidrografija
Izvor
  – aps. visina
Cerro Delgado-Chalbaud, Parima, na granici Brazila i Venecuele
1 047 m
Ušće
  – aps. visina
  – vrsta
Atlantik Delta Amacuro
m
delta
Dužina 2 740 [1] km
Pritoke Apure, Arauca, Atabapo, Caroni, Casiquiare, Caura, Guaviare, Meta, Ventuari
Hidrologija
Protok
  – srednji

33 000 m³/s
Sliv
  – površina

948 000 [1] km²
Ulijeva se u Atlantik
Transport
Plovnost od delte do Ciudad Bolívara (oceanski brodovi)
do Slapova Atures (riječni brodovi)

Orinoco (španjolski: Río Orinoco) je jedna od najvećih rijeka u Južnoj Americi, duga 2 740 km. [1]Većinu svog toka teče kroz Venecuelu, osim dijela koji predstavlja granični pojas između Venecuele i Kolumbije. Orinoco na jeziku lokalnih indijanaca Guarauno znači mjesto za veslanje - odnosno, plovni put. [1]

Orinoco sa svojim pritokama predstavlja najsjeverniji od četiri glavna riječna sliva - Južne Amerike. On je sa zapada i sjevera obrubljen Andama, Gvajanskom visoravni na istoku, a sa juga slivom rijeke Amazone. Porječje Orinoca, kog zovu i Orinoquia pokriva ogromnu površinu od oko 948 000 km², a to je oko četiri petine Venezuele i jedna četvrtina Kolumbije. [1]

Većinu svog toka Orinoco teče kroz neprohodnu prašumu ili kroz visokotravnatu savanu u regiji Llanos, koja zauzima tri petine porječja Orinoca, sjeverno od rijeke Guaviare i zapadno od Donjeg Orinoca i Gvajanske visoravni. [1]Llanosu su ime dali Španjolci u 16. vijeku, on se već odavno koristi kao pasište za velika stada goveda. Od 1930. taj kraj se snažno razvija u jedno od najvažnijih industrijskih područja Južne Amerike. [1]

Geografske karakteristike[uredi - уреди]

Orinoco od svog izvora, teče u širokom luku oko Gvajanske visoravni do ušća u Atlanski ocean, tok rijeke se po svojim karakteristikama, može podijeliti u četiri nejednake zone;

  • Gornji Orinoco - dug oko 242 km, proteže se od brzaka Raudales de Guaharibos, njega karakterizira planinski krajolik kroz koji rijeka teče u smjeru sjeverozapada.
  • Srednji Orinoco - dug oko 750 km, da se podijeliti u dva sektora; prvi od kojih 480 km, u kom rijeka uglavnom teče prema zapadu do uvira rijeka Atabapo i Guaviare kod grada San Fernando de Atabapo; i drugi u kom rijeka teče prema sjeveru, dug oko 270 km, uz venecuelansku - kolumbijsku granicu, u kom rijeka teče u granitnom koritu zapadnih obronaka Gvajanskog štita sve do uvira rijeke Mete kod grada Puerto Carreño.
  • Donji Orinoco- dug oko 959 km, u kom rijeka teče kroz aluvijalnu ravnicu prema sjeveroistoku, od Slapova Atures sve do mjesta Barrancas.
  • Delta Amacuro - dug oko 200 km, u kom rijeka formira istoimenu ogromnu deltu površine 22 500 km², široku 442 km, koja se izljeva kod Zaljeva Paría u Atlantik.

Gornji Orinoco[uredi - уреди]

Izvor Orinoca leži na južnim obroncima masiva Serra Parima, ispod planine Delgado Chalbaud u Venezueli na nadmorskoj visini od oko 1 000 m. [1]Od izvora rijeka teče u pravcu sjeverozapada, duž zapadnih obronaka masiva Serra Parima, koji u tom dijelu formiraju dio granice između Venezuele i Brazila, oni su prepuni brojnih vodotokova koji povećavaju Orinoco. Nakon planinskog dijela u svom gornjem toku, rijeka meandrira kroz ravnicu Llanos. Tu rijeka prima brojne planinske pritoke, sa lijeve strane rijeku Mavaca, a sa desne rijeke; Manaviche, Ocamo, Padamo, i Cunucunuma. [1]

Porječje rijeke Orinoco

Ispod gradića Esmeralda, rijeka ima ušće sa rijekom Casiquiare, preko koje dio voda Orinoca otiče prema jugu u rijeku Rio Negro, koja je lijevi pritok Amazone. To je najveća i najpoznatija svjetska bifurkacija, preko kojeg su porječja Orinoca i Amazone međusobno spojena. [1]

Nakon bifurkacije sa Casiquiarom, Orinoco zavija prema sjeverozapadu i teče praveći velike meandre sve do ušća rijeke Ventuari. Tu rijeka skreće prema zapadu probijajući se preko visokih sedimentnih barijera, u tom dijelu ima puno velikih pješčanih sprudi. Kod grada San Fernando de Atabapo, rijeka prima pritoke Atabapo i Guaviare, to je ujedno i granica Gornjeg Orinoca. [1]

Srednji Orinoco[uredi - уреди]

Nizvodno od San Fernando de Atabapo, rijeka teče prema sjeveru i formira granicu između Venecuele i Kolumbije. U tom dijelu svog toka, rijeka se probija uskim kanjonima kroz granitne stijene - pa se čitav taj kraj zove Regija brzaka (regija de los Raudales), ona završava kod Slapova Atures. U tom dijelu, najveće pritoke su rijeke Vichada i Tomo sa kolumbijskog Llanosa, i rijeke Guayapo, Sipapo, Autana, i Cuao sa Gvajanske visoravni. [1]

Donji Orinoco[uredi - уреди]

Slapovi Atures su granica, koja označava početak Donjeg Orinoca u kom rijeka pravi veliki zavoj prema istoku. U Donjem Orinocu, rijeka teče polako kroz nizinu i ima korito široko oko 8 km. Na tom dijelu prima najveći broj svojih pritoka; uključujući Metu, Araucu, Capanaparo i Apure koja donosi mnogo vode sa svojih pritoka iz Anda. [1]

Od ušća Apure, Orinoco vijuga prema istoku preko blago položenih ravnjaka. Tu se razljeva u brojne plitke rukavce, i formira mnoštvo sedimentnih otoka. U tom dijelu prima mnoštvo pritoka, sa lijeve strane su to rijeke; Guârico, Manapire, Suatá (Zuata), Pao, i Caris, a sa desne; Cuchivero i Caura. One nanose toliko taloga da obično na ušću imaju otoke. Između Ciudad Bolívara i Ciudad Guayana Orinoco ima brojne lagune; Mamo, Amana i Colorada. [1] Kod Ciudad Guayana Orinoco prima s desne strane svoju najveću pritoku rijeku Caroni. Ona nešto južnije od Ciudad Guayana ima ogromno umjetno jezero Guri, gore uzvodno na njenoj pritoci Churún nalazi se najviši vodopad na svijetu Anđeoski vodopad visok 979 metara. [2]

Delta Amacuro[uredi - уреди]

Oko 50 km nizvodno od Ciudad Guayana, kod mjesta Barrancas, Orinoco počinje formirati svoju veliku deltu koja se prostire duž 442 km atlantske obale, od Pedernalesa u Zaljevu Paría na sjeverozapadu, sve do zaljeva Boca Grande na jugoistoku. Tu se rijeka razliva u brojne kanale, zvane caños, između kojih su veliki otoci, glavni kanal zove se Rio Grande i teče prema istoku. [1]

Klimatske karakteristike[uredi - уреди]

Klima u Bazenu Orinoca je Tropska monsunska, sa dva godišnja doba koja se između sebe ne razlikuju po temperaturi nego po količini oborina. Kišna sezona (zima) traje od aprila do oktobra / novembra, a suha sezona (ljeto) od novembra do marta / aprila. [1]

Flora i fauna[uredi - уреди]

Flora[uredi - уреди]

Dobar dio Llanosa je savana bez ijednog drveta. U nizinskim područjima, prevladavaju močvarne trave, šaš i trstika. Dugolisna trava dominira po suhoj savani, pomješana sa običnim travama, koje osiguravaju zelenu krmu za vrijeme sušne sezone. [1]

Najkarakterističnija stabla u Llanosu koja rastu u šumskim galerijama na sedimentnom tlu duž korita rijeka su palme buriti. Pored njih ima dosta kserofitnih stabala (prilagođenih sušnim uvjetima), uključujući chaparro (vrst hrasta) i patuljaste palme, razbacane na otvorenim savanama. Velik dio tog prirodnog pokrivača, je danas bitno smanjen zbog krčenja šuma. Gvajanska visoravan pokrivena je s visokom, gustom šumom, koju je mjestimično prekinuta manjim ili većim krpama savane. Po tropskim prašumama dolina Gornjeg Orinoca rastu stotine vrsta drveća. Mangrove močvare pokrivaju dobar dio površine delte Amacuro. [1]

Fauna[uredi - уреди]

U porječju Orinoca živi više od 1 000 vrsta ptica, među njima i spektakularni grimizni ibis, zvonarke, kišobranarke i brojne papige . Vode Orinoca i njegovih pritoka obiluju ribama, ima krvoločnih piranja, električnih jegulja i laulao vrsta soma koji su često teži od 90 kila. Orinočki krokodil je jedan od najdužih na svijetu, pojedini primjerci narastu duži od 20 metara, među ostalim stanovnicima rijeke su kajmani i zmije (uključujući kraljevsku bou, tartaruga kornjače, školjke koja raste u dužinu od oko 30 cm. Po pješčanim riječnim otocima ima puno insekata, leptira, mrava i termita. [1]

Većina sisavaca u Llanosu živi u šumskim galerijima duž korita rijeka, a hrani se po obližnjim travnjacima. Jedini pravi stanovnici savane su par spiljskih glodavaca i oko desetak vrsti ptica (među njima bijeli i grimizni ibisi, vrapčarke buritski vranjci i spiljske sove). Nekoliko vrsta jelena zečeva, mravojedi, pasanci, tapiri, jaguari i najveći glodavci kapibare. [1]

Autohtoni stanovnici Orinoca[uredi - уреди]

Osim plemena Guajiro koje živi uz Jezero Maracaibo, većina venecuelanskih indijanskih domorodaca živi u porječju Orinoca. Najvažnije autohtone skupine su Guaice (Waica), znani i kao Guaharibo, Makiritari (koji žive na južnoj visoravni), Warao (u delti Orinoca), Guahibo i Yaruro po zapadnom Llanosu i Yanomami. Svi oni žive neraskidivo vezani uz rijeke Bazena Orinoco, koristeći ih kao izvor hrane i kao plovni put. [1]

Ekonomsko značenje rijeke[uredi - уреди]

Gvajanska visoravan je bogata rudama, željezna rudača, sadrži visoku koncentraciju željeza, koji se kopa u rudnicima Cerro Bolivar i El Pao. Ostale rude su mangan, nikal, vanadij, boksit i krom. Postoje i bogate naslage zlata i dijamanata. Nafta i prirodni plin se eksploatiraju Llanosu i delti Orinoca. [1]

Orinoco Llanos dugo vremena je važio kao jedno od najvažnijih stočarskih područja Južne Amerike, u kom prevladavaju goveda. Pored toga u Llanosu se uzgaja šećerna trska, pamuk i riža. U pripremi su projekti za melioraciju zemljišta i obranu od poplava u delti kako bi se dobilo nove velike poljoprivredne površine. [1]

Iako su poljoprivreda i stočarstvo i nadalje glavne uzdanice ekonomije, njena baza je povećana eksploatacijom nafte i drugih minerala i izgradnjom pojedinih industrijskih pogona. Industrijski razvoj porječja koncentriran je oko grada Ciudad Guayana, u kom se proizvodi čelik, aluminij i papir. Razvoj industrije kod Ciudad Guayana, omogućen je izgradnjom brana Macagua i Guri, koje iskorištavaju golemi hidropotencijal rijeke Caroni. Industrija tog centra, koristi i prirodni plin koji se plinovodom doprema sa naftnih polja sjeverno od rijeke Orinoco. [1]

Most na Orinocu kod grada Ciudad Bolívar

Transportno značenje rijeke[uredi - уреди]

Orinoco sa svojim pritokama je dugo vremena služio kao jedina mreža puteva za autohtone stanovnike venezuelanske unutrašnjosti. Tako je i danas, naročito za vrijeme kišne sezone, kad poplave lokalne ceste, tad su čamci sa vanbrodskim motorima jedino prijevozno sredstvo ogromnog porječja Orinoca. Veliki riječni brodovi mogu ploviti uzvodno 1 126 km, sve do Puerta Ayacucho (Slapovi Atures). Veliki oceanski brodovi mogu ploviti 362 km uzvodno, sve do ušća rijeke Caroni i rudnika željezne rudače na Gvajanskoj visoravni. [1]

Nakon Drugog svjetskog rata izgrađen je značajan broj cesta u regiji Llanos. Grad Ciudad Guayana povezan je autocestom sa glavnim gradom Caracasom. Regija Gvajana i Llanos povezane su mostom dugim 1 600 m kod grada Ciudad Bolívar, preko Orinoca izgrađenim 1967. Nešto ranije 1961. izgrađen je most na rijeci Caroni kod ušća u Orinoco, između novog industrijskog grada Puerto Ordaz sa starom lukom na Orinocu - San Felix, stvarajući urbanu aglomeraciju Ciudad Guayana. [1]

Povezane stranice[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.00 1.01 1.02 1.03 1.04 1.05 1.06 1.07 1.08 1.09 1.10 1.11 1.12 1.13 1.14 1.15 1.16 1.17 1.18 1.19 1.20 1.21 1.22 1.23 1.24 1.25 "Orinoco River" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/432619/Orinoco-River. pristupljeno 11. 09. 2012. 
  2. "Angel Falls" (engleski). salto-angel. http://salto-angel.com/. pristupljeno 12. 09. 2012. 

Vanjske veze[uredi - уреди]