Električna jegulja

Izvor: Wikipedia
Električna jegulja
Electric-eel2.jpg
Status zaštite
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Potkoljeno: Vertebrata
Infrakoljeno: Gnathostomata
Nadrazred: Osteichthyes
Razred: Actinopterygii
Red: Gymnotiformes
Porodica: Gymnotidae
Rod: Electrophorus
Vrsta: E. electricus
Dvojno ime
Electrophorus electricus
(Linnaeus, 1766)
Područje života

Električna jegulja (Electrophorus electricus [1]) je riba koja pripada porodici Gymnotidae iz reda Gymnotiformes a ne jeguljkama (red Anguilliformes) kako im ime sugerira.

Anatomija[uredi - уреди]

Električna jegulja ima dugačko, cilindrično, zmijoliko tijelo sivo-smeđe boje, ponekad prošarano crvenom na donjem dijelu trupa. [1]Nema krljušt, već joj je tijelo pokriveno debelom kožom i sluzi koja joj služi kao zaštita. Ima malu tupu glavu s velikim ustima, na koju se nastavlja do 2,75 metra dugačko tijelo, težine do 22 kg. [1]Rep električne jegulje čini oko četiri petine njene ukupne dužine, na njemu se s donje strane nalaze njene jedine peraje, kojima se kreće. [1] Ima slabo razvijene oči, i pretežno je noćna životinja.

Električne jegulje razvile su svoju sposobnost da strujom omame plijen iz potrebe da zaštite svoja osjetljiva usta od ozljeda oštrih kostiju koje brojne tropske ribe imaju. [1]Omamljeni plijen je nepokretan dovoljno dugo da ga ona proguta, bez žvakanja izravno u želudac. Ponekad se električna jegulja uopće ne zamara da strujom omami plijen, već ga munjevito zgrabi i počne gutati, prije nego što je on u stanju reagirati. Rep električne jegulje je onaj dio tijela u kom ona ima električne organe. [1]Oni su se razvili iz mišićnog tkiva povezanih brojnim živcima sa kralježnicom. Oni mogu proizvesti napon od 300-650 volti, a to je dovoljno snažno da omami čak i ljude. [1]Te organe one koriste i kao pomoć pri navigaciji i komuniciranju s drugim električnim jeguljama. [1]

Električna jegulja je lijeno stvorenje koja voli spore riječne tokove, gdje izlazi na površinu svakih nekoliko minuta da ustima udahne zrak. Usta električne jegulje bogata su krvnim žilama koje im omogućuju korištenje usta kao pluća. Gotovo suvišne škrge koriste samo da uklone ugljični dioksid iz krvi, a ne za kisik. [1]

Električna jegulja pored riba jede i voće koje padne u vodu, pa na taj način služi kao pomagač u širenju sjemena, ali i kao čistač prašumskog ekosistema.

Unatoč svom imenu i izgledu, ona nije jegulja, već je srodnik karakida, a među njih spadaju i piranje i neonske tetre.

Rasprostranjenost[uredi - уреди]

Električna jegulja je slatkovodna riba, koja živi u mirnim dijelovima riječnih tokova siromašnim kisikom, muljevitog dna na sjeveroistoku Južne Amerike od Brazila, Venecuele, Kolumbije sve do Gvajane. Električna jegulja je jedna od glavnih grabežljivica u tropskim kišnim šumama, gdje čini više od 70 % riblje biomase. [1]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 1.6 1.7 1.8 1.9 "Electric eel" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/182547/electric-eel. pristupljeno 23. 09. 2012. 

Vanjske veze[uredi - уреди]