Lorenzo Lotto

Izvor: Wikipedia
Lorenzo Lotto

Autoportret
Rođenje oko 1480
Venecija
Smrt 1557
Loreto, Italija
Polje slikarstvo
Pokret Renesansa
Djela Poliptih Recanati
Alegorija vrline i razvrata
Uticaj od Giovanni Bellini, Giorgione
Uticaj na Giovanni Busi
Portret Andrea Odonia, 1527.
Milosrđe sv. Antuna, 1542, Venecija, crkva San Giovanni e Paolo

Lorenzo Lotto (* Treviso, oko 1480 - † Loreto, 1556) bio je venecijanski slikar, crtač i ilustrator. Slikao je uglavnom oltarne pale, portrete i biblijske prizore. U vrijeme njegova rada, a to je doba visoke renesanse, njegovo slikarstvo predstavlja, svojim nervoznim i ekscentričnim kadriranjem i distorzijama, prijelaznu fazu između firentinske renesanse i rimskog manirizma 16. stoljeća.

Život i rad[uredi - уреди]

Rođenjem Venecijanac, radio je u Trevisu (1503-1506), Markama (1506-1508 ), Rimu (1508-1510 ), Bergamu (1513-1525 ), Veneciji (1525-1549), Anconi (1549) i konačno kao dominikanski fratar, posljednje dane svog života u Loretu (1549-1556).

Školovanje[uredi - уреди]

Gotovo da i dan danas ne znamo puno o njegovom školovanju. Kao venecijanac bio je pod utjecajem Giovannija Bellinija, isto tako vidljivo je da je dobro poznavao djela suvremenih venecijanskih slikara. Za njega je Vasari u svojim Vitama rekao da je isprva imitirao Bellinija, a potom Giorgionea .[1] Iako Bellini nije bio njegov direktni učitelj, njegov utjecaj je potpuno vidljiv na njegovoj ranoj slici Bogorodica s djetetom i sv Jeronim (1506) (National Gallery of Scotland, Edinburgh). Međutim, u svojim portretima ali i na slikama, poput Alegorija vrline i razvrata (1505) (Nacionalna galerija, Washington) on pokazuje utjecaj giorgioneovog naturalizma. Kako je postajao stariji, mijenjao mu se i stil, od giorgioneovog naturalizma, do dramatike koja podsjeća na njegova suvremenika iz Parme, Correggia.

Alegorija vrline i razvrata

Rad u Trevisu (1503-1506)[uredi - уреди]

Lotto je vrlo brzo napustio Veneciju i otišao u obližnji Treviso, jer je za mladog slikara bilo vrlo teško doći do posla pored takvih imena kao što su bili Giorgione, Palma Stariji i Tizian.

U tada cvjetajućem Trevisu, gradu teraferme Venete, došao je pod pokroviteljstvo biskupa grada Bernardina de'Rossia. Iz tog razdoblja njegova stvaralaštva, znamo za Portret biskupa , 1505 (sada u muzeju Capodimonte, Napulj), te za sliku Svetog Jeronima u pustinji (1500 ili 1506) (Louvre, Pariz). Na tim slikama vidimo njegovo mladenačko crtačko neiskustvo, ali i sposobnost da vrlo dramatično oslika pozadinu prizora (kamenjar) i tako naglasi crveno odijela sveca. Istovremeno on ima veliki osjećaj za minijaturne detalje na slici.

Tad je naslikao svoje prve oltarne slike; za župnu crkvu Cristina al Tiverone (1505]]) i krstionicu katedrale Asolo (1506), obje se nalaze u navedenim crkvama.

Poliptih Recanati (1506-1508)[uredi - уреди]

Godine 1508 počeo je raditi na poliptihu za oltar crkve San Domenico, u gradiću Recanati (Marke). Ovaj konvencionalni dvokatni poliptih ima šest panela. Iz tog vremena je i njegova poznata slika Portret mladića na bijelim zavjesama (1508) (danas u Kunsthistorisches Museum, Beč).

Rad u Rimu (1508-1510)[uredi - уреди]

Preobraćenje

Kako mu je ugled kao slikara porastao, došao je u fokus Bramantea, papinskog arhitekta, koji je tad bio u prolazu kroz Loreto, na hodočašću u obližnji Recanati. Bramante je pozvao Lorenza Lotta da dođe u Rim i oslika papin stan.

Međutim danas ne postoji ništa od tog njegova rada, jer je uklonjen svega nekoliko godina iza nastanka. Najvjerojatnije zato jer je htio oponašati Rafaela, veliku slikarsku zvijezdu u papinskim očima. Na izvjestan način on je to učinio već prije u Preobraženju jednim od panela za poliptih u Recanatiu.

Rad u Markama (1511-1513)[uredi - уреди]

Godine 1511 radio je za bratovštinu Buon Gesù u Jesi, sliku Polaganje u grob (Pïnacoteca Civica, Jesi). Ubrzo nakon toga, slikao je oltarne panele za poliptih u Recanatiu, Preobraženje (1512?) (Danas u Pinacoteca Comunale, Recanati) i fresku sv. Vincenta za crkvu San Domenico.

Rad u Bergamu (1513-1525)[uredi - уреди]

Period u Bergamu, najzapadnijem gradu Mletačke republike, bio je jedan od najplodnijih razdoblja njegova života. U Bergamu je dobio brojne narudžbe od bogatih trgovaca, dobro obrazovanih intelektualca i lokalne aristokracije. Ovdje je njegovo slikarstvo postalo bogato bojom a crtež mu je postao profinjen. Osobito su mu išli portreti, u kojima je razvio svoj koncept psiholoških portreta, otkrivajući misli i emocije svojih naručitelja. U neku ruku Lotto je tu nastavio rad koji je započeo Antonello da Messina. Dobar primjer za to je njegov Portret mladića s knjigom (sada u Gallerie dell'Accademia, Venecija).

Godine 1513 započeo je raditi na monumentalnoj oltarnoj pali Martinengo u Dominikanskoj crkvi San Stefano u Bergamu. Ovu oltarnu palu naručio je grof Alessandro Martinengo-Coleoni, unuk poznatog kondotjera Bartolomeo Colleoni. Palu je dovršio 1516 godine, na njoj su vidljivi utjecaji Bramantea i Giorgionea. Sljedeći veliki posao bio mu je dekoriranje crkve San Bernardino i San Alessandro u Colonna, freskama i slikama. U tom razdoblju naslikao je i pet oltarnih slika između 1521 i 1523 godine.

Godine 1523 zakratko je otišao u Marke, radi dogovora za izradu nekoliko oltarnih slika, koje je naslikao u Veneciji.

Martirij sv. Klare

Njegovi slijedeći radovi bile su uglavnom freske. Godine 1524 naslikao je niz fresaka sa motivima iz života svetaca, poput sv.Klare za kapelu Suardi za gradić Trescore (blizu Bergama).

Godine 1524. naslikao je kartone sa motivima iz starog zavjeta po kojima je izvedena intarzija na korskim sjedalim u crkvi San Maria Maggiore u Bergamu.

Više od dvadeset privatnih slika datira iz tog perioda. One su uglavnom bile vjerskog i pobožnog karaktera, poput Madona ili Polaganja u grob, a koristile su se za bogoslužje u kući. Ove slike su naslikane u dobroj konzervativnoj klasičnoj tradiciji, ali im je Loto dodao svoju osobnost u snažnim emocijama, koristeći kontrastne poze i suprotstavlje pokrete, on je razbio tradicionalnu simetriju takvih prizora, poput Djevice okružene anđelima i svecima.

Rad u Veneciji (1525.-1532.)[uredi - уреди]

Portret mladića (1526)

Lotto je prvi put ušao među dominikance u samostan San Giovanni e Paolo. Ali ih je morao napustiti nakon svega nekoliko mjeseci nakon sukoba s fratrom Damjanom Zambellijem. Kako nije mogao ispunjavati brojne narudžbe, osnovao je bottegu (slikarsku radionicu). Njegova bottega isporučila je pet oltarnih slika za crkve u Markama, te jednu za crkvu Santa Maria Assunta za mjesto Celano (blizu Bergama). Izradili su još jednu palu za venecijansku crkvu Santa Maria dei Carmini, portretirajući sv. Nikolu iz Barija u slavi.

Kako je Venecija bila vrlo bogat grad, a njegova popularnost kao slikara jako narasla, dobijao je jako puno narudžaba od privatnih naručitelja, naročito za portrete. Tako je naslikao; Portret mladića (Gemäldegalerie, Berlin ), Portret Andrea Odonija (Royal Art Collection, Hampton Court) (1527 ), ovaj portret utjecao je na Tizianov poznati Portret Jacopa Strade (1568 ) (Kunsthistorisches Museum, Beč ). No u Veneciji je sve više rasla Tizianova zvijezda, koji ga je potpuno zasjenio, tako da je napustio Veneciju i ponovno preselio kao na početku svog puta u Treviso 1532 godine.

Rad u Veneciji, Venetu i Markama (1532-1556)[uredi - уреди]

U svom posljednjem razdoblju života, Lorenzo Lotto često se selio od grada do grada, u potrazi za naručiteljima i poslom. Tako se 1532 obreo u Trevisu. Zatim je proveo oko sedam godina u Markama (Ancona , Macerata i Jesi), zatim se vratio u Veneciju 1540 godine. Potom se ponovno preselio u Treviso 1542, zatim se ponovno vratio u Veneciju 1545 Pri kraju života ponovno je otišao u Anconu 1549 godine.

To je bio vrlo produktivno razdoblje u njegovu životu, tijekom kojeg je naslikao više portreta i oltarnih slika:

  • Sv.Lucija prije suđenja, 1532, Jesi, Pinacoteca comunale
  • Usnuli Isus sa sv.Marijom, sv. Josipom i sv. Katarinom Aleksandrijskom, 1533, Bergamo, Accademia Carrara
  • Mlečanka kao Lukrecija, 1533, National Gallery, London
  • Sveta obitelj sa svetim Jeronimom, Anom i Joakimom, 1534, Firenca, Uffizi
  • Sveta obitelj, oko 1537, Pariz, Louvre
  • Portret mladića, Firenca, Uffizi
  • Raspeće, Monte San Giusto, crkva sv. Marije u Telusianu
  • Gospa ružarica, 1539, Cingoli, crkva San Nicolò
  • Portret čovjeka, 1541, Ottawa, National Gallery of Canada
  • Poprsje bradatog čovjeka, 1541, njemu pripisano, San Francisco, Fine Arts Museum
  • Milosrđe sv. Antuna, 1542, Venecija, crkva San Giovanni e Paolo
  • Madona sa četiri sveca, 1546, Venecija, crkva San Giacomo dell’Orio
  • Portret fratra Gregoria Bela iz Vicenze, 1548,New York, Metropolitan Museum
  • Uzačašće Marijino, 1550, Ancona, crkva San Francesco alle Scale
  • Čovjek sa samostrelom, 1551, Rim, Pinacoteca Capitolina
  • Portret starca, (pripisano) oko 1552, Saint Petersburg,Ermitage
  • Ukazanje u hramu, 1555, Loreto, Palazzo Apostolico
Venecijanka kao Lukrecija (1533)

Pri kraju života bilo mu je gotovo nemoguće zaraditi za život. Teško ga je pogodilo kad mu je 1550 njegovo djelo bilo neuspješno prodavano u Anconi. Taj događaj je vrlo pedantno zapisao u svojoj knjizi osobnih računa, to ga duboko razočaralo. Čitav svoj život bio je duboko religiozan čovjek, tako da je 1552 godine ušao u dominikance u Loretu, kao brat laik. Za svog redovničkog života dekorirao je baziliku sv. Marije i naslikao Prikazanje u hramu za Palazzo Apostolico u Loretu.

Umro je 1556 godine, pokopan je na osobni zahtjev, u dominikanskom habitu.

Giorgio Vasari uvrstio je životopis Lotta u treći tom svojih slavnih Vita . Lotto je iza sebe ostavio brojna pisma i vrlo detaljnu bilježnicu-troškovnik (Libro di spese diverse, 1538-1556), iz koje možemo danas pročitati puno toga o njegovu životu i prilikama u tom dobu. Svojim djelom utjecao je na mnoge slikare, a najviše vjerojatno na Giovannia Busia.

Lorenzo Lotto danas[uredi - уреди]

Ubrzo nakon smrti Lotto je pao u zaborav i bio je potpuno nepoznat. Njegovo slikarstvo otkrio je ponovno krajem 19 stoljeća američki povjesničar umjetnosti Bernard Berenson. Nakon toga uslijedilo je ponovno upoznavanje s Lottom, velikom izložbom u Veneciji 1953 godine, te nedavno održanom Lorenzo Lotto: ponovno otkriveni majstor renesanse u National Gallery of Art, Washington DC (novembar 1997-mart1998).

Literatura[uredi - уреди]

  • Benezit E. Dictionnaire des Peintres, Sculpteurs, Dessinateurs et Graveurs; Librairie Gründ, Pariz, 1976; ISBN 978-2-7000-0156-3 ((fr))
  • Berenson, Bernard - Lorenzo Lotto; The Phaidon Press ((en))

Izvori[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]