Dominikanci

Izvor: Wikipedia
Red Propovjednika
Ordo Fratrum Praedicatorum
dominikanski grb
(dominikanski grb)
Kratica naziva: O.P., dominikanci, crni fratri
Godina osnivanja: oko 1216
Godina reorganiziranja:
Reorganizator: -
Mjesto osnivanja: Languedoc
Dominik de Guzman
utemeljitelj: Dominik de Guzman
krilatica: "Laudare, Benedicere, Praedicare" (Propovjed, vjera, molitva)
Službeni jezik: latinski
Sjedište: Rim
dominikanski general reda: Bruno Cadoré
dominikanski čelni čovjek: general reda
Roditeljski red: -
Redovi nastali iz ovog reda:
Podredovi:
Broj pripadnika: 6.715 (1991.)
Poznati pripadnici: sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski
Odijelo: crni plašt i bijeli habit
...

Red Propovjednika (latinski: Ordo Praedicatorum) nakon 15. vijeka znani kao Dominikanci (Dominikanski rad) je rimokatolički crkveni red. Red je osnovao Dominik de Guzman (1171.-1221.) u Languedocu a potvrdio papa Honorije II. 22. decembra 1216. Papa Grgur IX. proglasio je Dominika de Guzmana, svetim dvanaest godina nakon njegove smrti.

Karakteristike reda[uredi - уреди]

Red je osnovan da propovjeda Evanđelje, ali i da se bori protiv heretika kojih je osobito bilo puno u 13. vijeku. Članovi reda su pored redovnika i redovnica, kongregacija aktivnih sestara i laici povezani s redom (ranije znani kao dominikanci trećeredci).

Brojna imena reda[uredi - уреди]

  • U Engleskoj i brojnim drugim zemljama dominikance zovu i Crnom braćom zbog crnog plašta kojeg nose preko svojeg bijelog habita. [1]
  • U [[Francuska|Francuskoj, dominikanci su znani kao Jakobinci, zbog svog prvog pariškog samostana kojeg su izgradili pored crkve svetog Jacquesa (Jakoba).[2]
  • Dominikance su zvali i Domini canes (Božji psi ili Gospodovi goniči), zbog njihove posvećenosti vjeri i svojoj misiji, ali i zbog privilegije koju im je dao papa Grgur IX. 1234. da budu inkvizitori.

Članovi reda iza svog imena stavljaju OP akronim od Ordinis Praedicatorum (Red propovjednika).

Na čelu reda je General reda, trenutno je to otac Bruno Cadore. [3]

Sv.Dominik - osnivač Dominikanskog reda

Historija reda[uredi - уреди]

Osnivanje[uredi - уреди]

U vrijeme života Dominika de Guzmana, jug Francuske bio je uporište heretičkih pokreta Katara ili Albižana, nazvanih po vojvodi od Albe, koji je bio simpatizer Katara i žestokog protivnika kasnijeg Albižananskog križarskog rata (1209-1229).

Heretici su u osnovi mislili da je materija zla (kao i svako zemaljsko bogatsvo), te da je samo duh dobar. Katari ili Albižani, su živjeli vrlo jednostavno i na sebe gledali kao vatrene sljedbenike siromašnog Krista. Dominik je uvidio potrebu osmišljenog odgovora crkve, koji bi mogao vratiti poljuljanu vjeru članova i simpatizera heretičkih pokreta i vratiti ih natrag u redove službene crkve. Propovjednik prosjak bio je njegov odgovor na taj izazov. Dominikova želja da propovjedima obrati Albižane nije uspjela, na kraju je stanovništvo Albe gotovo istrebljeno u Albižananskom križarskom ratu.

Ipak je Dominik postao duhovni otac nekoliko albižanskih žena, koje je uspio obratiti na pravu vjeru, za njih je 1206 osnovao samostan u Prouilleu. [4]Ovaj samostan će postati temelj dominikanskih redovnica, i one su ustvari rodonačelnice reda, a ne redovnici.

Dominik je želio osnovati novi red, koji će predano i sistematski raditi na obrazovanju starijih crkvenih redova kao što su benediktinci, i koji će se moći nositi sa vjerskim problemima naraslog stanovništva po gradovima, sa više organizacijske fleksibilnosti. Dominikov novi red učen je da propovijeda na narodnom jeziku. Umjesto života u velikim izoliranim samostanima, njegovi redovnici trebali su ići među ljude propovjedati i živjeti od milodara, kako bi bili što uvjerljiviji.

Dominik je prvu redovničku zajednicu osnovao u Toulousu 1214, ona se isprva ravnala po pravilima Svetog Augustina [5] i pravilima za život redovnika (nacrt pravila reda) [6]U statutu reda, stoji da je red osnovan radi dva cilja; propovijedanja i spasenje duša. Novi Red propovjednika, odobrio je papa pape Honorije III u decembru 1216.

Red se od samog početka vrlo brzo širio po univerzitetskim gradovima, i mobilizirao brojne studente, i stekao status prosvjetarskog reda. Zbog tog se i danas služba "teologa papinskog doma" povjerava dominikancima.

Kasniji rad[uredi - уреди]

Dominikanci su dali brojne mislioce i naučnike novog vijeka, među njima se ističu; sv. Albert Veliki, teolog filozof i zaštitnik empirijske nauke, koji je nastojao ponovno upoznati zapad sa zaboravljenim Aristotelom, sv. Toma Akvinski (1225. - 1274) ("doctor communis, doctor angelicus"), teolog, filozof i humanist, zaštitnik katoličkih škola, jedan je od najvećih mislilaca što ga je dao dominikanski red. Meister Eckhart, Johannes Tauler i Heinrich Suso bili su poznati rajnski mistici 14. i 15. st.. Redovnica sv. Katarina Sienska, borila se za okončanje "zapadnog raskola" te za povratak pape Grgura XI. iz Avignona u Rim]]. Raimondo delle Vigne i Savonarola borili su se za reformaciju crkve u 15. st. Brojni dominikanci bili su veliki umjetnici kao fra Angelico i fra Bartolomeo (slikari). Dominikanci su bili širitelji Marijanskog kulta u 15. st. i pokrovitelji širenja vjerskih bratovština, - njima je na kraju i povjeren njihov rad, tako da su ih i zvali i Red krunice.

Od 16. vijek dominikanci polaze u novootkrivene zemlje gdje djeluju kao misionari, ali i branitelji osnovnih ljudskih prava domorodaca. Među najpoznatijim misionarima, ističu se "otac međunarodnog prava" Francisco de Vitoria i Bartolomeo de las Casas. U novootkrivenim zemljama dominikanci osnivaju univerzitete na kojima su se predavali i urođenički jezici.

Dominikanci su u svojoj - 800 godišnjoj historiji dali 4 pape, 75 kardinala i 262 sveca i blaženika. Dominikanci djeluju na svim kontinentima, u 95 zemalja, organizirani u 45 provincija, viceprovincija i vikarijata, 1991. je bilo 6.715 redovnika dominikanaca[7].

Vrlo rano dominikanci stižu i na istočnu obalu Jadrana, oko 1225. dolaze u Dubrovnik, zatim Rab, Nin, Split, Zadar. Oko 1228. osnivaju samostan u Zagrebu, nešto kasnije u Čazmi, nakon toga šire se do Bosne i Vojvodine.

Bibliografija[uredi - уреди]

  • William Hinnebusch, I Domenicani: breve storia dell'Ordine, Edizioni paoline, Milano 1992. ISBN 88-215-2483-3.
  • Pietro Lippini, La vita quotidiana di un convento medievale, ESD, Bologna 2003. ISBN 88-7094-495-6.
  • Stjepan Krasić, Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne,Sarajevo, 1991.
  • Stjepan Krasić, Dominikanci. Povijest Reda u hrvatskim krajevima, Zagreb, Nakladni zavod Globus, 1997.
  • Franjo Šanjek, Pavao Dalmatinac (1170/75. - 1255.): Rasprava između rimokatolika i bosanskog patarena, Starine 61 (2000) str. 21-121.

Izvori[uredi - уреди]

  1. Oxford English Dictionary, s.v. "Black friar"
  2. Oxford English Dictionary, s.v. "Jacobin"(1)
  3. http://curia.op.org/roma2010/
  4. Catholic Encyclopedia, s.v. "St. Dominic"
  5. Rule of St. Augustine (pdf)
  6. Primitive Constitution
  7. OFM - Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda Franjo Asiški život, duh i poslanje

Vanjske veze[uredi - уреди]