Templari

Izvor: Wikipedia
Viteški red Templara
Fratres militiae Templi
grb
( grb)
Kratica naziva:
Godina osnivanja: oko 1118.
Godina reorganiziranja: 1120. / 1307. (ukinuti)
Reorganizator: -
Mjesto osnivanja: Jeruzalem
Hugues de Payens
utemeljitelj: Hugues de Payens
krilatica: "Non nobis Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam" (Ne za nas Gospodine, ne za nas, već za tvoje ime daj nam slavu)
Službeni jezik: latinski
Sjedište:
Veliki majstor reda:
čelni čovjek: Veliki majstor reda
Roditeljski red: -
Redovi nastali iz ovog reda:
Podredovi:
Broj pripadnika: na vrhuncu 15 000 - 20 000 (od tog je samo 10 % bilo vitezova
Poznati pripadnici:
Odijelo: bijeli plašt sa crvenim križem (smeđi habit)
...

Templari službeno Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama (latinski: Pauperes commilitones Christi Templique Solomonici, zvani i Vitezi Templari (latinski: Fratres militiae Templi), bili su kršćanski vojnički red osnovan 1118. nakon prvog križarskog rata.[1]

Osnovani su da štite kršćanske hodočasnike u Svetoj Zemlji, vremenom su preuzeli veće vojne zadatke tokom 12. vijeka. Rast njihova uticaja i bogatstva, nakupila im je neprijatelje, koji su ih optužili za blasfemiju i okrivili za križarski poraz u Svetoj Zemlji, na kraju ih je uništio francuski kralj Filip IV. [1]

Osnivanje i uspon reda[uredi - уреди]

Nakon uspjeha prvog križarskog rata (1095. -1099.), osnovana su brojna križarska kraljevstva po Svetoj Zemlji, koja su se više bavila svojim samoodržanjem - negoli čuvanjem reda na svojim teritorijima. Kako se većina križara vratila kući nakon ispunjenja svog cilja i zavjeta - oslobođenja Jeruzalema, - kršćanski hodočasnici u Jeruzalem trpili su od napada muslimanskih napadača. Njihove nevolje i patnje ponukale su francuskog plemića - viteza - Huga de Payensa i njegovih osam (ili devet drugova) koji su krajem 1119. ili početkom 1120. osnovali vjerski red, koji je za cilj imao zaštitu kršćanskih hodočasnika. Jeruzalemski kralj Balduin II, dao im četvrtinu krila kraljevske palače, na terenu gdje se nekad nalazio Solomonov hram (templum), iz toga je izvedeno njihovo ime - Templari. [1]

Hugo de Payens prvi Veliki majstor Templarskog reda

Templari su od samog početka imali velike neprijatelje, jer se mnogi nisu slagali sa idejom o vojničkom redu, broj njihovih neprijatelja rastao je kako je raslo njihovo bogatstvo i moć, s druge strane od samog početka imali su i gorljive zaštitnike i sponzore među mnogim vjerskim i svjetovnim glavarima onoga doba. Nakon osnivanja reda, njihov osnivač i vođa Hugo de Payens, poduzeo je 1127. turneju po Evropi, sa ciljem da sakupi novac i donatore i tako ojača red. Njegova misija urodila je plodom, jer je bio dobro prihvaćen od strane mnogih plemića, i prikupio značajna sredstva. Značajan poticaj njihovu radu bio je Koncil u Troyesu, održan 1128., koji je službeno potvrdio njihov red[2], i najvjerojatnije zatražio da Bernard iz Clairvauxa sastavi pravila njihova reda, po uzoru na cistercite. Bernard ih je sastavio i kasnije dopunio u spisu De Laude Novae Militae (U slavu Novoga viteštva) (oko 1136.), u kom je čvrsto branio red protiv njegovih kritičara, tako da je i ono pridonijelo njihovom daljnjem rastu. Kruna njihova staleškog uzdizanja bila je bula pape Inocenta II. iz 1139. - Omne datum optimum u kojoj je dao templarima posebne privilegije; dopuštena im je gradnja vlastitih oratorija, nisu bili dužni plaćati crkvenu desetinu i bili su izuzeti od biskupske nadležnosti, podložni jedino papi. [1]

Bitka za Hittin 1187.

Organizacija reda[uredi - уреди]

Pravila njihova reda (statut) bila su napravljena po uzoru na benediktince, onako kako su to shvaćali i provodili cisterciti. Vitezi templari davali su prisegu, poput cistercita da će živjeti u siromaštvu, čistoći i poslušnosti i odricanju od zemaljskih dobara. Kao i drugi redovnici i templari su provodili dan u redovnim molitvama, isto kao i drugi su bdjeli i postili po redovničkom kalendaru. Nisu se smjeli kockati, kleti ili opijati, morali su živjeti u zajednici, spavati i jesti zajedno. Templari za razliku od ostalih redovnika nisu bili podložni strogoj klauzuri (zatvorenosti od ostalog svijeta), i od njih se nije očekivalo da predano čitaju svete knige (većina templara bila je neobrazovana, i nije znala latinski). Templarski primarni zadatak bio je da se bore. Templari su vremenom proširili svoje dužnosti i nisu samo štitili hodočasnike, već su se uključili u obranu križarske države u Svetoj zemlji. Oni su gradili utvrde i organizirali garnizone po važnijim gradovima, i sudjelovali u bitkama, kao značajna komponenta kršćanskih snaga, sve do pada Acre, posljednjeg križarskog uporišta u Svetoj zemlji - 1291. O tom koliko su bili templari bili uporni i dobri vojnici, svjedoči i događaj nakon poraza križarskih snaga u Bitci kod Hittina, tad je sam sultan Saladin izdvojio sve zarobljene templare i osobno ih jednog po jednog pobio.[1]

Do sredine 12. vijeka, usvojena su temeljna pravila i organizacija reda. Na čelu reda bio je Veliki majstor (Magister militiae templi), kog su redovnici sami izabrali, sa sjedištem u Jeruzalemu. On je upravljao redom uz pomoć Senešala (zamjenika), Maršala (vojnog komandanta), zastavnika i kapelana. [2]Templarska područja podijeljena su po pokrajinama - kojima su upravljali pokrajinski komandanti, pojedinačne templarske - kuće, zvale su se - precepture, a njihovi poglavari - preceptori. Generalne skupštine reda, održavane su kad je trebalo odlučiti o važnim pitanjima reda, ili izabrati novog Velikog majstora reda. Slični sastanci održavani su i na pokrajinskom nivou, a na tjednoj bazi u svakoj precepturi. [1]

Templari su u svom početku bili podijeljeni u dvije kategorije: na vitezove i narednike (štitonoše). Redovnici vitezi regrutirali su se iz redova vojne aristokracije, koja je bila dobro obučena u ratnim vještinama. Oni su bili elita reda, koja je držala sve čelne pozicije, iz njihovih su se redova birali pojedinci koji su dobijali funkcije na kraljevskim i papinskim dvorovima. Jedino su oni nosili karakterističnu odjeću, po kojoj su postali slavni, - bijeli plašt sa velikim crvenim križom. [2]Redovnici narednici, ili služeća braća, bili su najčešće iz nižih društvenih slojeva - najbrojnije članstvo reda, nosili su smeđi habit[2] i služili kao vojnici i kao sluge. Pri kraju svog djelovanja templari su ustanovili i treću kategoriju svojih redovnika - kapelane, koji su bili zaduženi za održavanje vjerskih obreda i dijeljenje sakramenata. Iako žene načelno nisu smele ući u red, izgleda da je postojao najmanje jedan ženski samostan. [1]

Vrhunac reda[uredi - уреди]

Kad je u Palestini vojni pritisak Saracena, toliko narastao da su je kršćanske vojske morale napustiti, Templari su krajem 12. vijeka svoje sjedište premjestili na Cipar, a zatim u Francusku. [2] Dotad su templari stekli veliko bogatstvo. Kraljevi i moćni feudalci iz Španjolske, Francuske i Engleske, poklanjali su im feude, dvorce, zemlju i ostale nekretnine, tako da su sredinom 12. vijeka templari imali u svojim rukama golemo bogatstvo razasuto diljem zapadne Evrope, Mediterana i Svete Zemlje. Njihova vojna snaga omogućavala im je sigurno prikupljanje, pohranu i transport zlata iz Evrope i Svete Zemlje, a mreža njihovih kuća pretvorila ih je u onovijeke bankare, jer su im hodočasnici povjeravali svoj novac, koji su oni posuđivali (uz velike kamate) kraljevima i posrnulim feudalcima. [1]

Propast reda[uredi - уреди]

Jedni od njihovih najvećih prikrivenih neprijatelja, bili su njihovi veliki rivali, drugi veliki evropski vojnički red toga doba Malteški vitezovi. Još su krajem 13. vijeka, postojale ideje i prijedlozi da se ta dva reda spoje u jedan. Ali je pad Acre u muslimane ruke - 1291. kad je izginulo puno templara, uz njihovo veliko bogatstvo, i rastuća odbojnost prema njima, prekinula sve te mogućnosti. Nakon što ih je jedan bivši templar optužio za blasfemiju i nemoral negdje oko 1304. (vjerojatnije 1305.), to je prošlo gotovo nezapaženo. Tek kad je Filip IV. naredio 13. oktobra 1307., hapšenje svih templara po Francuskoj i zaplijenu svih templarskih dobara - većina ljudi po Evropi postala svjesna težine navodnih zločina reda za koje ih optužio Filip IV, na osnovu optužbi iz 1304. Templarima se pripisivalo da obožavaju idole (glavu bradatog muškarca, koja ima veliku moć), da obožavaju mačke, da su homoseksualci, i brojne druge opačine. Vjerovalo se da imaju tajni obred inicijacije u svoj red, u kojem novi član nakon što tri puta zaniječe Krista - pljune na raspelo, te da ga nakraju ceremonijal meštar poljubi u kralježnicu, pupak i usta. Te optužbe, bez jasnih dokaza, bile su sračunate na to da potaknu strahove od heretika, vještica i demona i bile su slične optužbama koje je Filip IV koristio protiv pape Bonifacija VIII. [1]

Templari na lomači - ilustracija francuskog rukopisa iz 14. vijeka

Razlozi zbog kojih se Filip IV. toliko obrušio na templare, ostali su nejasni, on se možda istinski bojao njihove snage, možda ih je zbog vlastite pobožnosti želio uništiti kao opasnu heretičku skupinu, ili je jednostavno vidio priliku da se okoristi njihovim velikim bogatstvom, jer mu je kronično nedostajalo novca. [1]U svakom slučaju, Filip IV. nemilosrdno ih je progonio i mnoge templare dao mučiti da osigura njihova priznanja. Avignonski papa Klement V. naredio je hapšenje svih templara u novembru 1307., ali crkveni koncil 1311. većinom glasova bio protiv raspuštanja i uništenja Templarskog reda, tako da su oni u svim drugim evropskim zemljama (osim Francuske) oslobađani od optužbi i proglašavani nevinima. Ipak je Klement V. nakon jakog pritiska Filip IV., naredio raspuštanje reda 22. marta 1312., a templarsku imovinu po cijeloj Evropi dao Malteškim vitezovima ili dao da je zaplijene svjetovni vladari. Templari koji su priznali herezu i tražili crkveni oprost poslani su u mirovinu po bivšim kućama reda ili u neki od samostana drugih redova, a one koji nisu htjeli priznati herezu i koji bi ustrajali u svojim stavovima se sudilo. Jedan od posljednjih kojem se sudilo, pred komisijom osnovanom od pape, bio je posljednji Veliki majstor reda - Jacques de Molay. On je sa ostalim glavarima reda osuđen na doživotni zatvor, nakon njegova protesta i odbacivanja svog iznuđenog priznanja - spaljen je na lomači, kao posljednja žrtva nepravednih i oportunističkih progona. [1]

Legende i mitovi vezani uz Templare[uredi - уреди]

Već u vrijeme njihova uništenja -Templari su bili objekt brojnih legendi i mitova. Najveća i najpoznatija je da su oni bili čuvari Svetog grala i branitelji dvorca Gral koja se provlačila kroz cijeli srednji vijek. Masoni iz 18. vijeka tvrdili su da su preko templara naslijedili ezoterična znanja koje su templari znali. Za templare se pričalo da su gnostici, koji su sudjelovali u brojnim urotama, uključujući i onu koja se navodno dogodila nakon Francuske revolucije. [1]U 20. vijeku širi se priča da je slika Krista sa Torinskog pokrova zapravo glava bradatog idola kojeg su nekad obožavali templari, također se širi legenda da je tajna Svetog grala - zapravo tajna o Kristovim nasljednicima, koji i danas žive, - po toj legendi Krist uopće nije razapet, već je pobjegao iz Jeruzalema i oženio se sa Marijom Magdalenom i imao djece, - templari su za tu tajnu znali i strogo je čuvali. [1]

Po ostalim zemljama Evrope, njihov progon nije bio toliko energičan i brutalan, u Engleskoj su im plijenili imanja, u Španjolskoj su njihovi članovi asimilirani u Red vitezova Calatrava, u Portugalu su se transformirali u viteški Red vjere u Krista.[2]

Templari danas[uredi - уреди]

U novije vrijeme postoji čitav niz suvremenih templarskih organizacija koje njeguju duh viteštva i sastavljaju viteška pravila kao i ceremonije slične templarskima, međutim ni jednoj od tih organizacija nije priznato pravo na nasljeđe templarskog reda.

Veliki majstori templara[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.00 1.01 1.02 1.03 1.04 1.05 1.06 1.07 1.08 1.09 1.10 1.11 1.12 "Templar" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/586765/Templar/. pristupljeno 24. 04. 2012. 
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 2.5 "Templari, ordine dei" (talijanski). Treccani. http://www.treccani.it/enciclopedia/ordine-dei-templari/. pristupljeno 24. 04. 2012. 

Vanjske veze[uredi - уреди]