Giorgione

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Giorgione
Visoka renesansa, Venecijanska renesansa
Autoportret kao David, 1500.-1510., Braunschweig.
Biografske informacije
Rođenje1477. ili 1478.
Castelfranco
Smrt25. listopada 1510.
Venecija
Opus
Poljeslikarstvo, crtež, grafika
Znamenita djela
Influencija

Giorgione, pravog imena Giorgio da Castelfranco (Castelfranco, 1477/1478. – Venecija, 25. listopada 1510), bio je izuzetan talijanski slikar venecijanskog slikarstva visoke renesanse.

Biografija[uredi | uredi kod]

Madona na prijestolju sa sv. Liberaleom i sv. Franjom u crkvi u Castelfrancu, 1504., 200 x 152 cm.

Giorgione je rođen u Castelfrancu, o njegovom djetinjstvu i školovanju prije dolaska u Veneciju zna se veoma malo. Giorgione je bio učenik G. Bellinija u Veneciji od kojega preuzima i razvija boju kao glavno sredstvo poetskog izraza i dubokih, magličastih prikaza krajolika obogaćenih mitološkim prizorima (česte scene iz Arkadije uronjene u nježno, poetično difuzno svjetlo, meka profinjena kolorita).

Družio se s Tizianom, koji mu je bio prijatelj, ali i takmac. God. 1508. dovršio je Giorgione u Veneciji veliki freskalni dekor fasade na Fondaco dei Tadeschi, koji je sve do 16. st. bio velika likovna senzacija, no od njega su danas ostali samo fragmenti u djelima kasnijih grafičara.

Giorgio Vasari spominje u svom djelu „Životi“ da je Giorgione umro mlad od kuge u Veneciji i da je „ ... bio odgojen u Veneciji i trajno se bavio stvarima ljubavi, odajući se predano svirci na lutnji tako čudesno, da je u svoje vrijeme slovio kao izvanredan svirač i pjevač ...“.

Nakon smrti, njegove nedovršene slike je dovršavao Tizian. Legendarna slava, još za života, i njegova zagonetnost, stvorile su od njega mit i sasvim krivu sliku (vjerovalo se da je naslikao brojne slike koje su bile ispod njegove razine, a jedno se vrijeme, potpuno neutemeljeno, vjerovalo da je iz plemićke obitelji, te da je bio iz židovske obitelji).

Djela[uredi | uredi kod]

Oluja (Giorgione), 1508., ulje na platnu, 82 × 73 cm, Galerija Akademije, Venecija.

U suradnji s mladim Tizianom izveo alegorijske freske na pročelju palače Fondaco dei Tedeschi (nisu sačuvane - samo fragmenti).

Nakon stoljetnih rasprava, krivih atribucija, komparativnom analizom danas mu se sa sigurnošću mogu pripisati: oltarna slika Madona na prijestolju sa sv. Liberaleom i sv. Franjom u crkvi u Castelfrancu, i slike: Salamonov sud; Tri filozofa; Portret mladića; Portret mlade djevojke; Oluja (Giorgione); Koncert u prirodi (Concert Champêtre u Louvreu). Čudesan senzualni akt ukomponiran u smireni krajolik, tzv. Usnula Venera, koji je vjerojatno završio Tizian zbog Giorgionove iznenadne i prerane smrti.

Odabrana djela[uredi | uredi kod]

Usnula Venera, 1510., ulje na platnu, 108 × 175 cm, Dresden.

Ostala djela:

Povezano[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

  • Gina Pischel, Opća povijest umjetnosti 1., Mladost, Zagreb, 1975. god.
  • Dr. Jadranka Damjanov, Likovna umjetnost 2., Školska Knjiga – Zagreb, 1997. god.
  • Više autora, Opća povijest umjetnosti, Mozaik Knjiga, Zagreb, 2003. god.
  • Enciklopedija likovnih umjetnosti, Matica Hrvatska, Zagreb, 1975. god.
  • Gilles Plazy & Jean Lacouture, Povijest umjetnosti u slikama, Leo-Commerce, d. o. o. Rijeka, 2000. god.
  • H. W. Janson, Art History, Thames & Hudson, London, 1997.
  • Several Authors, History Of Western Art, McGraw Hill, New York, 2001.