Giorgione

Izvor: Wikipedia
Giorgione

Autoportret kao David, 1500.-1510., Braunschweig.
Rođenje 1477. ili 1478.
Castelfranco
Smrt 25. listopada 1510.
Venecija
Polje slikarstvo - crtež - grafika
Pokret Visoka renesansa, Venecijanska renesansa
Djela Oluja (Giorgione)
Tri filozofa
Usnula Venera
Uticaj od Rafael, Giovanni Bellini, Tizian
Uticaj na Tintorettoa, El Greca, Rubensa, itd.

Giorgione, pravog imena Giorgio da Castelfranco (Castelfranco, 1477./1478. g. – Venecija, 25. listopada 1510.), bio je izuzetan talijanski slikar venecijanskog slikarstva visoke renesanse.

Biografija[uredi - уреди]

Madona na prijestolju sa sv. Liberaleom i sv. Franjom u crkvi u Castelfrancu, 1504., 200 x 152 cm.

Giorgione je rođen u Castelfrancu, o njegovom djetinjstvu i školovanju prije dolaska u Veneciju zna se veoma malo. Giorgione je bio učenik G. Bellinija u Veneciji od kojega preuzima i razvija boju kao glavno sredstvo poetskog izraza i dubokih, magličastih prikaza krajolika obogaćenih mitološkim prizorima (česte scene iz Arkadije uronjene u nježno, poetično difuzno svjetlo, meka profinjena kolorita).

Družio se s Tizianom, koji mu je bio prijatelj, ali i takmac. God. 1508. dovršio je Giorgione u Veneciji veliki freskalni dekor fasade na Fondaco dei Tadeschi, koji je sve do 16. st. bio velika likovna senzacija, no od njega su danas ostali samo fragmenti u djelima kasnijih grafičara.

Giorgio Vasari spominje u svom djelu „Životi“ da je Giorgione umro mlad od kuge u Veneciji i da je „ ... bio odgojen u Veneciji i trajno se bavio stvarima ljubavi, odajući se predano svirci na lutnji tako čudesno, da je u svoje vrijeme slovio kao izvanredan svirač i pjevač ...“.

Nakon smrti, njegove nedovršene slike je dovršavao Tizian. Legendarna slava, još za života, i njegova zagonetnost, stvorile su od njega mit i sasvim krivu sliku (vjerovalo se da je naslikao brojne slike koje su bile ispod njegove razine, a jedno se vrijeme, potpuno neutemeljeno, vjerovalo da je iz plemićke obitelji, te da je bio iz židovske obitelji).

Djela[uredi - уреди]

Oluja (Giorgione), 1508., ulje na platnu, 82 × 73 cm, Galerija Akademije, Venecija.

U suradnji s mladim Tizianom izveo alegorijske freske na pročelju palače Fondaco dei Tedeschi (nisu sačuvane - samo fragmenti).

Nakon stoljetnih rasprava, krivih atribucija, komparativnom analizom danas mu se sa sigurnošću mogu pripisati: oltarna slika Madona na prijestolju sa sv. Liberaleom i sv. Franjom u crkvi u Castelfrancu, i slike: Salamonov sud; Tri filozofa; Portret mladića; Portret mlade djevojke; Oluja (Giorgione); Koncert u prirodi (Concert Champêtre u Louvreu). Čudesan senzualni akt ukomponiran u smireni krajolik, tzv. Usnula Venera, koji je vjerojatno završio Tizian zbog Giorgionove iznenadne i prerane smrti.

Odabrana djela[uredi - уреди]

Usnula Venera, 1510., ulje na platnu, 108 × 175 cm, Dresden.

Ostala djela:

Izvori[uredi - уреди]

  • Gina Pischel, Opća povijest umjetnosti 1., Mladost, Zagreb, 1975. god.
  • Dr. Jadranka Damjanov, Likovna umjetnost 2., Školska Knjiga – Zagreb, 1997. god.
  • Više autora, Opća povijest umjetnosti, Mozaik Knjiga, Zagreb, 2003. god.
  • Enciklopedija likovnih umjetnosti, Matica Hrvatska, Zagreb, 1975. god.
  • Gilles Plazy & Jean Lacouture, Povijest umjetnosti u slikama, Leo-Commerce, d. o. o. Rijeka, 2000. god.
  • H. W. Janson, Art History, Thames & Hudson, London, 1997.
  • Several Authors, History Of Western Art, McGraw Hill, New York, 2001.

Poveznice[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]