Istarsko narodno kazalište
Istarsko narodno kazalište (INK) je gradska kazališna i kulturna ustanova koja je pod nazivom Narodno kazalište u Puli osnovano rješenjem Narodnog odbora grada Pule 19. ožujka 1948. godine. INK je smješteno u višenamjenskoj ali prije svega kazališnoj zgradi, dotadanjeg naziva, Politeama Ciscutti.
Povijest[uredi | uredi kod]
Godine 1871. Pula dobiva kazališnu zgradu Politeamu Ciscutti (20 godina prije Rijeke, 22 godine prije Splita i 24 godine prije Zagreba) - univerzalni auditorij za sve vrste scenskih i glazbenih priredbi kao i za raznoliku estradnu djelatnost (cirkus, film, sportske priredbe). Politeamu Ciscutti, smještenu na granici povijesne jezgre i budućeg modernog poslovnog središta grada, izgradio je prema projektu Ruggera Berlama poduzetnik Pietro Ciscutti. Gledalište se sastojalo od partera, dvadeset i osam loža u mezzaninu, trideset loža na prvom katu te balkona i galerije. Kazalište je moglo primiti 800 posjetitelja.
Nepunu godinu dana nakon Pariza, a svega mjesec dana nakon Zagreba, u Puli se dogodio prvi pokušaj prikazivanja "žive slike". Mjesto zbivanja bila je upravo Politeama Ciscutti, a vrijeme zbivanja 28. studenog 1896. godine. Od tada počinje povijest kinematografa u Puli čiji je vrhunac razvoja dosegnut na početku 20. stoljeća. U Puli su tada snimljeni prvi filmovi u Hrvatskoj ("Porinuće broda Szigetvar", "Isplata mornara na brodu Radetzky" i "Mornari se zabavljaju na palubi jednog broda").
U Politeami Ciscutti, u Carrarinoj ulici ili u vlastitome šatoru, svoje predstave davali su i putujući kinematografi poput Valentinija, Spine, Edisona, Iride, Buffalo Billa, New Yorka i Milanskog kinematografa.
Dana 26. studenog 1910. godine u Politeami Ciscutti izvedena je premijera opere La Bufera Gialdina Gialdinija.
Možda je za međunarodnu povijest najvažniji sljedeći događaj. Benito Mussolini u svojem jedinom posjetu Puli 21. rujna 1920. godine održao je govor u pulskom kazalištu Politeama Ciscutti izrekavši sljedeće, često citirane, riječi: "Di fronte ad una razza inferiore e barbara come la slava, non si deve seguire la politica che dà lo zuccherino, ma quella del bastone. I confini dell’Italia devono essere il Brennero, il Nevoso e le Dinariche: io credo che si possano sacrificare 500.000 slavi barbari a 50.000 italiani." ("Pred rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku mrkve, nego politiku batine. Granice Italije moraju biti Brenner, Snježnik i dinarske Alpe: vjerujem da se može žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana.") Prilikom izlaska iz kazališta Mussoliniju je netko u gužvi opalio šamar, štoviše dva. Taj najglasniji i najdulji pulski šamar postao je mit, do danas neuništiv. Diljem Istre odmah se proširio glas da je 'Mussoliniju da dvi triske jedan delavac', a budući Duce je u svojoj biografiji napisao da u Puli oduševljenje nije bilo tako veliko kao u drugim gradovima. Do danas ipak nije ostalo riješeno da li se ovaj događaj uopće zbio, a ako jest, tko je bila ta odvažna osoba koja je budućem fašističkom vođi opalila šamar. Uz isti posjet veže se još jedna smješna legenda koja kaže da je Mussolini navodno na glavi nosio fes, a jedna ga je Puljanka pitala od kojeg je materijala učinjena ta kapa. Mussolini joj odgovara da je fes od "pelle di mona" (tal. "pizdina koža"), a ona mu uzvraća da mu dobro stoji na "testa di cazzo" (tal. "kurčeva glava").
Kao što je već spomenuto, kazališno zdanje na današnjem mjestu sagrađeno je krajem 1870-ih i početkom 1880-ih godina zaslugom pulskoga građevinskog poduzetnika i dobrotvora Pietra Ciscuttija. Svečano je otvoreno 24. rujna 1881. godine. Prije toga Ciscutti je između Danteova trga i Ulice Sergijevaca (uz crkvu Gospe od Milosrđa) sagradio prvo suvremeno kazalište u Puli, manju kazališnu zgradu Teatro Nuovo, otvorenu 28. prosinca 1854. godine.
Kada je kazališna zgrada po drugi puta rekonstruirana i obnovljena (prvi puta je to učinjeno 1918.), radovi su završeni listopada 1956., osnivačka prava preuzima Narodni odbor Kotara s ciljem da se djelovanje Kazališta proširi na cijelo područje Istre (pripojeno je Narodno kazalište iz Buja), pa se naziv mijenja u Istarsko narodno kazalište. Nakon 23 sezone svoga djelovanja s postavljenih 213 premijera (199 kazališnih i 14 operetnih naslova) 125 autora (66 stranih i 59 domaćih) i odigranih 2.050 predstava, Likvidacijski odbor Skupštine općine Pula 29. travnja 1971. godine (predsjednik Odbora je posljednji direktor Istarskog narodnog kazališta, glumac i redatelj Ljudevit Crnobori) donosi rješenje o prestanku rada Istarskoga narodnog kazališta kao ustanove.
Osamnaest su godina Puljani čekali da se kazališna zgrada po treći puta obnovi i rekonstruira, te konačno dočekali svečano otvorenje 5. svibnja 1989. izvedbom Gotovčeve opere Ero s onoga svijeta HNK iz Zagreba. Od 1994. Kazalište djeluje pod imenom Istarsko narodno kazalište – Kazališna kuća Pula, a od 2004. Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula.
Tehnički podaci[uredi | uredi kod]
Velika dvorana INK-a posjeduje 697 mjesta za sjedenje. Između pozornice i partera nalazi se orkestar. Oko partera koji posjeduje 316 mjesta polukružno idu lijevi i desni mezzanin, a svaka loža mezzanina broji 46 mjesta. Iznad mezzanina nalazi se prvi kat koji ima sa svake strane jednak broj mjesta za sjedenje kao i mezzanin. Na samom vrhu nalazi se balkon podijeljen u tri dijela, lijevo (54 sjedećih mjesta), sredina (89 sjedećih mjesta) i desno (54 sjedećih mjesta).
