Hinko Hinković

Izvor: Wikipedia
Hinko Hinković
Rođen/a Heinrich Moses
11. septembar 1854. (1854-09-11)
Vinica, Austrijsko Carstvo
Umro/la 3. septembar 1929. (dob: 74)
Zagreb, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
Nacionalnost Jugoslaven
Etnicitet Židov
Državljanstvo Kraljevina Jugoslavija
Zanimanje političar
Politička partija Jugoslavenski odbor

Hinko Hinković (Vinica, 11. 9. 1854Zagreb, 3. 9. 1929), jugoslavenski odvjetnik, publicist, političar i istaknuti član Jugoslavenskog odbora.

Biografija[uredi - уреди]

Hinko Hinković (pravim imenom Heinrich Moses) je rođen 11. 9. 1854 godine u Vinici, blizu Varaždina, u židovskoj obitelji. Kasnije u životu je promijenio ime i prezime, te se pokrstio. Unatoč tome do kraja života se identificirao sa židovstvom.[1] Član Stranke prava i jedan od najbližih suradnika Ante Starčevića. Krajem 1870-ih glavni urednik stranačkog glasila Sloboda. Kad je otišao u Pariz na daljnje nauke, na mjestu urednika naslijedio ga je Milan Kerdić.[2] U studenom 1879 objavljuje programatski članak "Fiat lux!" (Neka bude svjetlo!), u kojem relativizira Starčevićevo učenje da su Srbi i Slovenci zapravo Hrvati. Iako je pogrešno što pravoslavci sebe nazivaju Srbima, ne treba im silom nametati hrvatstvo, jer to je u korist zajedničkog neprijatelja, Austrije. Dovoljno je da se priznaju hrvatskim državljanima, te da grade zajedničku budućnost s Hrvatima. Hinković napušta stav Starčevića i Eugena Kvaternika da u jednoj državi može postojati samo jedan narod. Uz "politički" narod, nositelja državnosti, počeo je računati i s "genetičkim" ili "kulturnim" narodom, tj. svjesnom zajednicom koja je nastala na temelju istog porijekla i kulturne tradicije. Srbi se u genetičkm smislu mogu smatrati posebni narodom, a u političkom se smatrati Hrvatima, tj. graditi hrvatsku državu a ne težiti proširenju srpske.

Godine 1884, nakon izbora na kojima je Stranka prava postigla veliki uspjeh (24 mandata), na početku zasjedanja novog saziva Sabora, Hinković u ime stranke podnosi Adresu kralju. Adresa naglašava suverenost hrvatskog naroda, osuđuje austro-ugarski dualizam, odriče zakonitost Hrvatsko-ugarske nagodbe, zahtijeva ujedinjenje svih hrvatskih zemalja (Hrvatske i Slavonije, Vojne Krajine, Dalmacije, Bosne i Hercegovine i slovenskih zemalja), prosvjeduje protiv prevelikih daća i drugih zloupotreba, osuđuje ponašanje državnih činovnika koji su se pretovrili u slijepe agitatore (mađarske) vlade te siju razdor među pučanstvo, tj. među Hrvate i Srbe. (Gross, str. 227–228)

Kasnije dolazi u sukob sa Starčevićem i napušta stranku. Jedan od osnivača Hrvatsko-srpske koalicije 1905 godine. Istakao se kao glavni branitelj na Veleizdajničkom procesu godine 1909. U doba Prvog svjetskog rata boravi u emigraciji i djeluje kao član Jugoslavenskog odbora. Boravi u SAD, gdje je razvio snažnu promidžbu protiv Austro-Ugarske i za stvaranje jugoslavenske države.

Bio je pisac mnogih antiklerikalnih brošura, spiritističkih spisa i antiaustrijskih brošura, tiskanih na francuskom i engleskom. Objavio memoare Iz velikog doba 1927.

Reference[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

  • Goldstein, Ivo (2005). Židovi u Zagrebu 1918 - 1941., Zagreb: Novi Liber. ISBN 953-6045-23-0
  • Gross, Mirjana: Povijest pravaške ideologije, Zagreb: Institut za hrvatsku povijest, 1973.
  • Pribićević, Svetozar: Izabrani politički spisi, Zagreb: Golden Marketing i narodne novine, 2000.