Hinko Hinković

Izvor: Wikipedia
Hinko Hinković
Rođen/a Heinrich Moses
11. septembar 1854. (1854-09-11)
Vinica, Austrijsko Carstvo
Umro/la 3. septembar 1929. (dob: 74)
Zagreb, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
Nacionalnost Jugoslaven
Etnicitet Židov
Državljanstvo Kraljevina Jugoslavija
Zanimanje političar
Politička partija Jugoslavenski odbor

Hinko Hinković (rođen: Heinrich Moses) (Vinica, 11. 9. 1854Zagreb, 3. 9. 1929), jugoslavenski odvjetnik, publicist, političar i istaknuti član Jugoslavenskog odbora.

Biografija[uredi - уреди]

Hinko Hinković je rođen 11. 9. 1854 godine u Vinici, blizu Varaždina, u židovskoj obitelji. Kasnije u životu je promijenio ime i prezime, te se pokrstio. Unatoč tome do kraja života se identificirao sa židovstvom.[1] Doktorirao je pravo u Grazu 1878 godine.[2] Bio je član Stranke prava i jedan od najbližih suradnika Ante Starčevića, a krajem 1870-ih i glavni urednik stranačkog glasila Sloboda.[2] Nakon odlaska u Pariz na daljnje nauke, na mjestu urednika ga je naslijedio Milan Kerdić.[3] U novembru 1879 objavio je programatski članak "Fiat lux!" (Neka bude svjetlo!), u kojem relativizira Starčevićevo učenje da su Srbi i Slovenci zapravo Hrvati. Iako je pogrešno što pravoslavci sebe nazivaju Srbima, ne treba im silom nametati hrvatstvo, jer to je u korist zajedničkog neprijatelja, Austrije. Dovoljno je da se priznaju hrvatskim državljanima, te da grade zajedničku budućnost s Hrvatima. Hinković je napustio stav Starčevića i Eugena Kvaternika da u jednoj državi može postojati samo jedan narod. Uz "politički" narod, nositelja državnosti, počeo je računati i s "genetičkim" ili "kulturnim" narodom, tj. svjesnom zajednicom koja je nastala na temelju istog porijekla i kulturne tradicije. Srbi se u genetičkm smislu mogu smatrati posebni narodom, a u političkom se smatrati Hrvatima, tj. graditi hrvatsku državu a ne težiti proširenju srpske. Bio je protivnik velikosrpskog centralizma i unitarizma.[2]

Godine 1884, nakon izbora na kojima je Stranka prava postigla veliki uspjeh od izborenih 24 mandata, na početku zasjedanja novog saziva Sabora, Hinković je u ime stranke podnio Adresu kralju Franji Josipu. Adresa je naglašavala suverenost hrvatskog naroda, osuđivala austro-ugarski dualizam, odricala se zakonitost Hrvatsko-ugarske nagodbe, zahtijevala ujedinjenje svih hrvatskih zemalja (Hrvatske i Slavonije, Vojne Krajine, Dalmacije, Bosne i Hercegovine i slovenskih zemalja), prosvjedovala protiv prevelikih daća i drugih zloupotreba, osuđivala ponašanje državnih činovnika koji su se pretovrili u slijepe agitatore (mađarske) vlade te siju razdor među pučanstvo, tj. među Hrvate i Srbe.[4]

Hinković se kasnije došao u sukob sa Starčevićem i napustio stranku. Bio je jedan od osnivača Hrvatsko-srpske koalicije 1905 godine. Istakao se kao glavni branitelj na Veleizdajničkom procesu godine 1909. U doba Prvog svjetskog rata boravio je u emigraciji i djelovao kao član Jugoslavenskog odbora. Za boravka u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) razvio je snažnu promidžbu protiv Austro-Ugarske i za stvaranje jugoslavenske države.[2]

Bio je pisac mnogih antiklerikalnih brošura, spiritističkih spisa i antiaustrijskih brošura, tiskanih na francuskom i engleskom. Objavio memoare Iz velikog doba 1927. Bio je poznat i kao pravni pisac. Godine 1901 pokrenuo je spiritistički časopis "Novo sunce" koji je uređivao do 1905.[2]

Hinko Hinković je preminuo 3. 9. 1929 u Zagrebu, te je sahranjen zagrebačkom groblju Mirogoj.[5]

Reference[uredi - уреди]

  1. Ivo Goldstein, 2005, str. 329
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 Hinković, Hinko. Proleksis enciklopedija. Preuzeto 8. 3. 2015
  3. Nikola Žic: „Nestalo mu traga". (Iz autobiografije Ižika Otokrčana.). Objavljeno 1. 1. 1936
  4. Mirjana Gross, 1973, str. 227, 228
  5. Gradska groblja Zagreb: Hinko Hinković, Mirogoj RKT-12-II/I-58/6

Literatura[uredi - уреди]

  • Goldstein, Ivo (2005). Židovi u Zagrebu 1918 - 1941., Zagreb: Novi Liber. ISBN 953-6045-23-0
  • Gross, Mirjana: Povijest pravaške ideologije, Zagreb: Institut za hrvatsku povijest, 1973.
  • Pribićević, Svetozar: Izabrani politički spisi, Zagreb: Golden Marketing i narodne novine, 2000.